Ruanda, od banana piva do retro Fante
Kafa Ruanda

Photo: Tena Leko/PutOpija

Ima li kafenisanja u zemlji kave

Moj put u Afriku nije bio planiran, iako se planirao gotovo godinu dana. Ali planirao se itinerarij, kilometraže, putovnice. Planirali su se datumi, kune, franci. Nije se planirala emocija, nije se planirao osjećaj.

Humanitarna akcija koju smo pokrenuli uspješno je zaokružena. A ja sam još uvijek bila na autopilotu. Bilo je to previše za mene. Ostvarivao se moj san.

Datum polaska se približavao, a ja sam i dalje zatomljivala uzbuđenu djevojčicu u sebi.  Nisam puštala bujicu pitanja van, bujicu koja bi me jednom puštena – preplavila. Zato sam pitanja “A što ako…” i “Ali kako ćemo…” ostavljala za trenutak kada budućnost postane sadašnjost.

Jedno od pitanja koje me golicalo bilo je vrlo jednostavno: A što ćemo mi tamo jesti?

U Ruandi.

U Africi.

U selu Kivumuu.

Nisam ni očekivala da u tako malom selu postoje restorani, ali da li ima trgovina? Ima li sladoleda u Ruandi? A jabuka? Kakva je situacija s vodom? Pekare sigurno nisi na svakom koraku kao ovdje u Zagrebu.

Prošla je sekunda od par mjeseci i već smo slijetali u zračnu luku u Kigaliju. Kada smo napokon stigli u naš dom na slijedećih par tjedana, bio je mrkli mrak. Nije bilo neonskih reklama i uličnih svjetiljki.  Ušli smo u sobu. Bili smo umorni i zbunjeni. Pojeli smo ostatak sendviča iz aviona, rasprostrli mreže protiv komaraca i pošteno zaspali. Sutradan sam započela skupljati odgovore na davno postavljena pitanja.

Bogati plodovi kave

Kava ovdje nije samo crna tekućina, niti mljeveni prah. Nju doslovno možete ubrati dok šećete po prašnjavim seoskim ulicama. Nakon što vas zaobiđe terenac u punoj brzini i umije val crvene prašine, za utjehu možete omirisati nježne bijele cvjetiće kave koja u obliku drvca raste pored cesta i na manjim plantažama pored kuća. Ima ih zaista mnogo i s vremenom postaju neprimjetni, pa se mještani čudom čude što se mi došljaci naslikavamo pored grmića. S pravom, jer zamislite samo da se turisti u Hrvatskoj uzbuđeno slikaju pored smokve. Ili višnje.

Dakle kava je malo drvo visine oko dva metra koje donosi plodove poput naših trešanja.  U procesu sazrijevanja plodovi prelaze razne boje: zelena, žuta i na kraju tamno crvena. Crvena je znak da je vrijeme za ubiranje kave. Nakon toga slijedi kompleksan način obrade. Plodovi se prvo sortiraju po zrelosti i boji, pa se s njih guli „meso“. Zatim se zrnje natapa u vodi kako bi se fermentacijom otklonila sluzava opna. Slijedi detaljno pranje i to po nekoliko puta, te sušenje na plahti. Na taj način nastaju kvalitetna zrna kave koja su mnogo cjenjenija i ukusnija od onih strojno obrađenih.

Što se jutarnjeg rituala ispijanja kave tiče, njega sam i dalje prakticirala s velikim guštom. No postojale su neke razlike. Kao prvo, pila sam kavu bez mlijeka jer je u kući mojih domaćina mlijeko bila rijetka pojava. Ipak, moram priznati da mi nije ni nedostajalo jer kava ovdje ima poseban, bogati okus kojoj nisu potrebni dodaci mlijeka, cimeta ili šlaga.  Kava Bourbon Arabica (jedna od najvrsnijih i najstarijih vrsta kava) bila je iznimno ukusna u svojoj jednostavnosti, te sam shvatila kako svi ti dodaci služe kamufliranju nekvalitetne kave dostupne u većini kafića i trgovina u Hrvatskoj.

Zanimljivo je da u zemlji u kojoj se uzgaja jedna od najkvalitetnijih kava, pijenje kave uopće nije običaj. Iako su domaćini već navikli na našu zapadnjačku opsesiju crnom tekućinom, i dalje su se pomalo čudili što uživam u tom napitku. No nije riječ samo o različitim običajima. Treba napomenuti da je zbog mizerne ponude, ali i paprenih cijena, u Ruandi teško kupiti kavu. Na policama bolje opskrbljenih trgovina postoji jedna do dvije vrste dobre kave i to s previsokim cijenama, što je ironično jer je Ruanda zemlja kave. Tako ćete za pola kile popularne i cijenjene kave Maraba (koju smo i mi ponijeli u Hrvatsku i kuhali u posebnim prigodama) platiti oko 40 kuna. A ako to stavimo u kontekst siromaštva Ruande gdje se jede tri puta tjedno i gdje dnevnica iznosi oko 6 kuna, jasno je da si većina stanovništva ne može priuštiti taj crni luksuz.

S čajem je skroz druga priča. Njemu, kao i kavi, pogoduje ruandsko vulkanski tlo, ekvatorska klima, visoka nadmorska visina i dovoljna količina oborina. Opijajuće je gledati prekrasne zelene plantaže koje se prostiru po brežuljcima Ruande i Ugande. Meditacija u zelenilu. Isto kao i kava, ruandski čaj ima specifičan okus, a  za razliku od kave puno je dostupniji, pa je česti napitak u ruandskim domovima. Najčešće se konzumira za doručak, sa šećerom i mlijekom.

Kako naručiti pivo u Ruandi?

Pivo je, uz Fantu, Coca-Colu i ostala slatka gazirana pića, omiljena tekućina u Ruandi. Postoje tri popularna i visoko kvalitetna piva, a to su Primus, Mutzig i Amstel. Koliko je pivo omiljeno uvjerila sam se u Gitarami kada sam u restoranu uz kozje ražnjiće naručila malo pivo. Dok sam gledala u neobične ptice koje su se kočoperile dugim repovima po dvorištu kafića, pojavila se konobarica noseći dva piva pred mene. Malo sam se zbunila, te s osmijehom odvratila da sam naručila samo jedno. No ona na to nije reagirala. Mislila sam da ne razumije engleski, pa sam pokušavala objasniti gestikulacijom. Ni to nije pomoglo, samo se osmjehnula i otišla. Naš prijatelj, dugogodišnji stanovnik Ruande, pojasnio je kako je u Ruandi sramota naručiti jedno, i još k tome malo pivo. A ako ga naručite, konobar je uvjeren da ste se zabunili, te vam donese dva.

Osim kupovnog, u Ruandi se pije i pivo domaćeg porijekla i to ono od banana. Kada sam pitala domaćine kakva je to smećkasta tekućina koja se nalazi u kanisterima od pet litara, odgovorili su mi da je to urwagwa i ponudili da isprobam. Entuzijastično sam prihvatila i ubrzo zažalila. Moram priznati da mi se jedinstveni i neopisivi okus nimalo nije svidio, iako sam pokušala gucnuti još par puta kako bi se uvjerila da nije problem u mojim nenaviknutim i razmaženim okusnim pupoljcima. Kasnije sam doznala da se pivo od banane pije na slamčicu, što bi možda lakše podnijela. Ipak, poučena iskustvom nisam išla provjeravat tu teoriju.

Inače pivo od banane se ispija na dnevnoj bazi, ali se koristi i kao piće za rituale, proslave i sve posebne prigode. Spravlja se od dvije vrste banana koje moraju biti sasvim zrele. Da bi se ubrzao proces zrenja banana, u zemlji se iskopa rupa u kojoj se zapali suho lišće banane. Na rupu se postavi sveže lišće na koje se poslažu poluzrele banane koje se opet pokriju s lišćem. Jednom zrele, banane  se gnječe, te im se dodaje prepržena i izmrvljena šećerna trska i voda. Nakon toga smjesa se ostavi 24 sata da fermentira u pivo od banane.

Osim piva, od banane se pravi i rakija. Također postoji i gin od banana, koji je prvenstveno poznat kao piće Ugande i to pod nazivom waragi.

Osim domaćih, piju se i uvozna pića, a najzanimljivije mi je bilo južnoafričko vino od jagoda i nezaobilazni Amarula, liker od istoimenog voća kojim se vrlo rado slade slonovi.

I ja.

Zemlja bez vode i mlijeka

Voda je u Africi problem. To svi znamo. Ruanda nije iznimka. U selu Kivumuu imali smo sreće da je franjevačka misija osposobila vodu. Ipak, većina stanovnika živi u kućama od slame i blata u kojima nema nikakve infrastrukture, te po (koliko toliko) pitku vodu moraju ići na najbliži izvor. Po nju najčešće odlaze djeca, te je na prašnjavim ulicama Kivumua prizor male djece koja vuku za sobom prastare, žute plastične kanistere pune bakteriološki neispravne vode – prečest. Iako postoji kupovna voda, ona je zbog skupoće nedostupna većini stanovništva. Vidjevši to mogla sam samo osjetiti sram što živim u zemlji s obiljem čiste i pitke vode, a često kupujem vodu u bocama.

Imam besplatnu pitku vodu. I imam novac da kupim flaširanu. A i dalje moja sreća nije ni do koljena iskrenim osmijesima te djece koja se u pauzama od nošenja vode uz brijeg igra krpenim loptama.

Afrika mijenja prioritete.

Afrika te uči odučenim stvarima i otvara oči.

Što se sokova tiče, već sam spomenula da se na policama može naći i Fanta i Cola i Sprite. One nisu u plastičnim bočicama kao kod nas, već u staklenim retro  bocama. Iako ih kod kuće nikad ne pijemo, nakon par tjedana u Ruandi uhvatila nas je kriza za nezdravom hranom. Trebali smo hitno udarac E-ova i šećera kako bi se podsjetili svoje zapadnjačke kulture. Uz sokove, uzeli smo i Twix i Mars čokoladice. No, razočaranje je uslijedilo. Iako istog imena i proizvođača, okusi proizvoda su bili znatno drugačiji od onih na našim policama. A i svaka bočica je bila različito napunjena.

Mlijeko i mliječni proizvodi su me iznenadili, jer ih kod naših domaćina baš i nije bilo. Postoji priča, na koju sam naišla i u literaturi, ali i u razgovoru s Ruanđanima, da se vjeruje da je mlijeko hrana Tutsija –  jednog od tri pelena na području Ruande. Naime, pleme Twa (pigmejci) su bili skupljači i starosjedioci, pleme Hutu koje je došlo nakon njih bavili su se poljoprivredom, te im je u prehrani prevladavao grah, slatki krumpir, riža, avokado i jam. Zadnji su došli Tutsiji,  pleme koje se bavilo stočarstvom i koji su radi toga najčešće konzumirali meso, mlijeko i mliječne proizvode. Sukobi među plemenima su se tako vidjeli i sukobom na tanjuru. Barem se tako priča. U trgovini dakako postoji ponuda mliječni proizvodi, ali ih nisam isprobavala. Jedno je sigurno. Nisu mi ni falili. Iako bez njih, nikada nisam imala zdravije i jače nokte, kao i gušću kosu.

*Prenosimo sa portala PutOpija

Oceni 5