Skica prošlosti (4)
Rataj 01 S

Photo: Arek Rataj

Imaju li crne mačke rep?

Šta je onda ostalo interesantno? Opet oni trenuci bića. Dvaju se uvek sećam. Bio je trenutak s barom na stazi; kad je bez nekog razloga koji bih mogla da otkrijem, iznenada sve postalo nerealno; bila sam oduzeta; nisam mogla da prekoračim baru; pokušala sam da dodirnem nešto ... ceo svet postao je nestvaran. Sledeći, kada je dečak-idiot iskočio sa ispruženom rukom mijaučući, sa očima kao prorezi sa crvenim rubom; i ja sam ne rekavši ni reči, sa osećanjem užasa prosula u njegovu ruku kesu ruskih karamela. Ali tu nije bio kraj jer me je te večeri u kadi preplavio nemi užas. Opet sam osećala onu beznadežnu tugu; onaj kolaps koji sam ranije opisala; kao da sam pasivna pod udarcem nekog malja; izložena celoj lavini značenja koja se nagomilala i istresla na mene nezaštićenu, bez ičega da odbijem udarac, pa sam se šćućurila u svom kraju kade, nepokretna. Nisam to mogla da objasnim; ništa nisam rekla čak ni Nesi, koja se trljala sunđerom na drugom kraju.

Gledajući unazad, onda, u Kenzington Gardenzu, iako mogu da vratim događaje mnogo više nego što imam strpijenja da ih opišem, ne mogu da vratim, osim na mahove, proporcije spoljnjeg sveta. Izgleda mi da mora da dete ima čudan fokus; ono vidi balon ili školjku sa krajnjom određenošću; ja još uvek vidim balone, plave i ljubičaste i rebra na školjkama; ali te tačke su okružene ogromnim, praznim prostorima. Kako je veliki, na primer, bio moj prostor ispod stola u dečijoj sobi! Još uvek ga vidim kao veliki, crni prostor sa stolnjakom koji visi u naborima po rubovima u daljini; a ja kako tuda lunjam i srećem Nesu. »Imaju li crne mačke rep?« — pitala je, a ja sam rekla »Ne«, i bila sam ponosna što mi je ona postavila pitanje. Onda smo opet odlunjale u ogroman prostor. Noću je i dečja soba bila ogromna. Zimi bih se uvukla u sobu pre nego što smo išli u krevet, da pogledam vatru. Uzbuđeno sam želela da vidim kako je vatra slaba, jer me je bilo strah da se neće ugasiti pre nego što mi legnemo. Jako sam se plašila tog malog svetlucavog plamena na zidovima; ali Erdijen ga je voleo; i, da napravimo kompromis, dadilja je obavijala peškir oko ograde na kaminu; ali nisam mogla da se uzdržim da ne otvorim oči a svetlucavi plamen je uvek bio tu; gledala bih, gledala i nisam mogla da zaspim; pa, da bih imala društvo, rekla bih »Šta kažeš, Nesa?« iako je ona spavala, da je probudim i čujem nečiji glas. To su bili rani strahovi; jer kasnije, kada je Tobi otišao u školu, ostavivši Nesi majmuna Džekoa da s njom spava, tek što bi se zatvorila vrata, mi smo počinjali da pričamo priče. Priča je uvek počinjala ovako: »Klemon6, drago dete, reče g-đa Dilk«, i dalje su se pričale fantastične priče o porodici Dilk7 i gđici Rozalba, guvernanti; kako su kopali ispod patosa i otkrili vreće zlata; pravili velike gozbe i jeli pržena jaja »sa mnogo cvrčeće masti«, jer nas je impresioniralo bogatstvo Dilkovih u poređenju sa našim skromnim stanjem. Primećivali smo koliko novih haljina nosi g-đa Dilk; koliko je retko naša majka kupovala novu haljinu.

Mnogo blistavih boja; mnogo jasnih zvukova; neka ljudska bića, karikature; komične; nekoliko žestokih trenutaka bića, uključujući uvek krug scene koji su oni isecali: i sve okruženo ogromnim prostorom — to je grub vizuelni opis detinjstva. Tako ga oblikujem; i tako vidim sebe kao dete, kako lunjam okolo, u tom vremenskom prostoru koji je trajao od 1882. do 1895. Mogla bih da ga uporedim s velikim holom; sa prozorima koji propuštaju čudna svetla; i mrmorenjima i prostorima duboke tišine. Nekako se u tu sliku mora uneti i osećaj kretanja i promene. Ništa nije dugo ostajalo stabilno. Mora da se stekne osećaj da se sve približava, a onda nestaje, postaje veće, postaje manje, prolazi različitim brzinama kraj malog stvorenja; mora da se stekne osećaj koji ju je gonio da gura napred, malo stvorenje kao ona, terano rastom nogu i ruku, terano nemoćno da to zaustavi ili promeni, terano kao što je biljka terana iz zemlje, sve dok raste stabljika, raste list, bubre pupoljci. To je neopisivo, to je ono što čini sve slike isuviše statičnim, jer tek što se kaže da je tako bilo, već je prošlo i promenilo se. Kako mora da je ogromna snaga života koja pretvara bebu što jedva može da razlikuje veliku mrlju plavog i ljubičastog na crnoj pozadini, u dete koje trinaest godina kasnije može da oseti ono što sam ja osetila 5. maja 1895. — skoro na današnji dan, pre četrdeset i četiri godine — kada je umrla moja majka. To pokazuje da sam među bezbrojnim izostavljenim stvarima izostavila iz skice najvažnije —  te instinkte, osećanja, strasti, privrženosti — nema jedne reči za njih, jer su se menjali iz meseca u mesec — koji su me od prvog trenutka svesti vezali za druge ljude. Kad bi bilo istina ono što sam gore rekla, da je lako opisati stvari koje su prestale u detinjstvu jer su potpune, tada bi mi lako bilo da kažem šta sam osećala prema majci koja je umrla kad mi je bilo trinaest godina. Tada bih mogla da je vidim potpuno neuznemirenu kasnijim impresijama, kao što sam videla g. Gibza i C. B. Klarka. Ali ta teorija, iako za njih važi, potpuno se slama kod nje. Slama se na čudan način koji ću objasniiti jer će mi to, možda, pomoći da objasnim zašto sad uviđam kako mi je čudnovato teško da opišem svoje osećanje prema njoj i nju samu.

Sve dok nisam došla u četrdesete godine — mogu da utvrdim i datum ako pogledam kada sam pisala Ka svetioniku, ali sam ovde isuviše usputno da bih se time bavila — opsedalo me je majčino prisustvo8. Dok sam se bavila svakodnevnim poslovima, mogla sam da joj čujem glas, da zamislim šta bi ona uradila ili rekla. Ona je bila jedno od nevidljivih prisustava koje konačno igra tako važnu ulogu u svačijem životu. Taj uticaj, pod kojim mislim na svest drugih grupa koja nas dira; javno mnjenje; šta drugi ljudi kažu i misle; svi ti magneti koji nas na neku stranu privlače da budemo ovakvi, ili nas odbijaju na drugi put i čine nas drugačijima, nikada nisu bili analizirani u nekom od tih životopisa koje čitam sa tolikim uživanjem ili, ako jesu, vrlo površno.

Ipak je tim nevidljivim prisustvima »subjekat ovih sećanja« vučen tamo-ovamo svakog dana svog života; ona ga drže u određenom položaju. Zamislite kolike ogromne snage društvo donosi da rade na svakome od nas, kako se to društvo menja iz decenije u deceniju i isto tako od klase do klase; dakle, ako ne možemo da analiziramo ta nevidljiva prisustva, mi vrlo malo znamo o subjektu memoara; i kako onda postaje besplodno pisanje o životu. Osećam se kao riba u matici koju ona skreće; drži je u mestu; ali maticu ne mogu da opišem.

Da se vratim na poseban slučaj — koji mora da je definitivniji i ima više mogućnosti da se opiše nego, na primer, uticaj koji su na mene imali kembrički9 Apostoli, ili uticaj Golsvortija, Beneta, Velsove škole romana, ili uticaj glasanja ili rata — to jest, na uticaj moje majke. Potpuno je tačno da me je opsedala sve do četrdeset četvrte godine, uprkos činjenici da je umrla kad mi je bilo trinaest. Onda sam jednog dana dok sam šetala Tevistok skverom izmislila, kao što ponekad izmišljamo svoje knjige, Ka svetioniku; u velikoj, očigledno ne svojevoljnoj, žurbi. Jedna stvar je provaljivala u drugu. Odbijanje kolutova iz lule daje to osećanje brže gomile ideja i scena koje je prskalo iz mog uma tako da je izgledalo da mi usne od svoje volje slažu slogove dok sam hodala. Šta je odbijalo kolutove? Zašto tada? Nemam pojma. Ali knjigu sam napisala vrlo brzo; i kad je bila gotova, prestala sam da budem opsednuta majkom. Više ne čujem njen glas; ne vidim je.

Pretpostavljam da sam sebi uradila ono što psihoanalitičari rade svojim pacijentima. Izrazila sam jednu veoma dugo i veoma duboko osećanu emociju. I izražavajući je, objasnila sam je, a zatim je ostavila da počiva. Ali kakvo je značenje »objasnila sam« je? Zašto bi se njena vizija toliko zamaglila i oslabila posle toga što sam opisala nju i svoje osećanje prema njoj. Možda ću jednog od ovih dana pogoditi razlog; i, ako se to desi, izložiću ga, ali u ovom trenutku nastavljam dalje, opisujući ono čega mogu da se setim, jer možda je tačno da će ono čega se sada još sećam slabiti i dalje. (Ova je primedba stavljena provizorno da bih delimično objasnila zašto je sad tako teško dati ikakav njen jasan opis.)

Ona se sigurno nalazila tu, u samom centru onog velikog katedralnog prostora što je detinjstvo: ona je tamo bila od samog početka. Moje je prvo sećanje na njeno krilo; vraća mi se grebanje nekih perli na njenoj haljini kad sam naslanjala obraz. Zatim je vidim u beloj domaćoj haljini na balkonu; i pasifloru sa ljubičastom zvezdom na laticama. Njen glas mi je još uvek pomalo u ušima — odlučan, brz; i posebno mali padovi kojima se završavao njen smeh — tri sve manja ah... »Ah — ah — ah...«. I sama ponekad tako završim smeh. I vidim njene ruke, kao Edrijenove, sa vrlo osobenim kvadratnim vrhovima, svaki prst sa pojasom, a nokat se širi napolje. (Moji su potpuno iste debljine tako da mogu da namaknem prsten na palac.) Imala je tri prstena; dijamantski prsten, smaragdni prsten i prsten s opalom. Fiksirala bih oči na svetlost u opalu kako se kreće preko stranice udžbenika kad nas je podučavala i drago mi je što ga je meni ostavila (ja sam ga dala Leonardu). Čujem i zveckanje njenih narukvica koje joj je dao gospodin Louel, od upletenog srebra, dok je išla po kući; naročito noću kad je dolazila da vidi da li spavamo, noseći zasenčenu sveću; to je jedno određeno sećanje, jer, kao sva deca, katkad sam ležala budna i čeznula da dođe. Tad mi je rekla da se setim svih lepili stvari koje mogu da zamislim. Duge i zvončića ... Ali pored tih sićušnih odvojenih detalja, kako sam prvi put postala svesna onoga što je uvek bilo tamo — njene zapanjujuće lepote? Možda toga nikad nisam bila svesna; mislim da sam njenu lepotu prihvatila kao prirodno svojstvo koje jedna majka — ona je izgledala tipična, univerzalna, iako posebno naša sopstvena — ima po toj vrlini što je majka. Ja sam bila deo njenog poziva. Ne mislim da sam odvajala njeno lice od tog opšteg bića, ili od celog njenog tela. Zaista imam sad njenu viziju kako dolazi putem uz travnjak u St. Ajvzu; tanka, lepe figure — držala se vrlo pravo. Okrenula se od nas i spustila pogled. Iz tog neopisivo tužnog gesta znala sam da je Filips, na koga je naleteo voz i koga je posećivala, mrtav. Gotovo je, izgledalo je da kaže. Znala sam i osetila sam strahopoštovanje prema smrti. U isto vreme osetila sam da je njen pokret u celini bio divan. Vrlo rano, preko dadilja ili neusiljenih posetilaca mora da sam saznala da je smatraju veoma lepom. Ali taj ponos je bio snobovski, ne čisto i privatno osećanje: bio je pomešan sa ponosom zbog divljenja drugih ljudi. Bio je u vezi sa mnogo određenijim snobovskim ponosom koji su u meni izazvale dadilje koje su jednom dok smo mi večerali pričale među sobom: »Oni imaju vrlo dobre veze ...«

Ali pored njene lepote, ako se to dvoje može odeliti, kako je ona sama izgledala? Vrlo brza; vrlo direktna; i zabavna, kažem odjednom, improvizovano. Znala je da bude oštra, nije volela afektaciju. »Ako tako kriviš glavu na stranu, nećeš ići na prijem,« sećam se da mi je rekla kad smo se penjale u kočiju ispred neke kuće. Stroga; sa saznanjem u pozadini koje ju je činilo tužnom. Imala je svoju sopstvenu tugu koja ju je iza nje čekala, da intimno u nju uroni. Jednom, kad nam beše zadala da pišemo vežbe, ja sam digla pogled i posmatrala kako čita — bibliju verovatno; i, pogođena težinom njenog lica, rekoh sebi da je njen prvi muž bio sveštenik i da ona misli, dok čita to što čita, na njega. To je bila moja priča; ali pokazuje da je ona izgledala veoma tužno kad nije govorila.

Ali mogu li joj prići imalo bliže, a da ne povučem sve te opise i anegdote koji su se, pošto je ona umrla, nametnuli mom pogledu na nju? Vrlo brza; vrlo određena; vrlo uspravna; a iza te aktivne, tužna, tiha. I naravno, ona je bila centralna. Sumnjam da reč »centralna« približava opšte osećanje koje sam imala živeći tako potpuno u njenoj atmosferi da se nikada nije moglo od nje dovoljno udaljiti da bi se sagledala kao ličnost. (To je jedan od razloga što Gibzove i Bidle i Klarkove vidim toliko određenije.) Ona je bila sve ono; Taland Haus je bio pun nje; Hajd Park Gejt je bio pun nje. Sada vidim, iako je rečenica ishitrena, slaba i neizražajna, zašto joj je bilo nemoguće da ostavi vrlo ličnu i određenu impresiju na jedno dete. Ona je čuvala ono što skraćenicom zovem odbrana života — onog koji smo svi zajednički živeli — u biću. Sada vidim da je ona živela na tako širokoj površini da nije imala vremena, ni snage da se koncentriše, osim na trenutak ako je neko bio bolestan ili u nekim dečjim krizama, na mene ili na bilo koga — osim kad je Edrijen u pitanju. Njega je posebno volela; zvala ga je »Moja Radost«. Kasniji pogled, razumevanje koje ja sada imam za njen položaj ima snagu i uticaj; a ono mi pokazuje da žena od četrdeset godina sa sedmoro dece, od kojih neka traže pažnju kao odrasli, a četvrto je još uvek u dečjoj sobi; dok osmo, Lora, idiot, još živi sa nama; i muž petnaest godina stariji, težak, sa zahtevima, zavisan od nje; sada vidim da žena koja treba sve to da čuva u biću i pod kontrolom mora da je za dete od sedam ili osam godina bila pre opšte prisustvo nego posebna ličnost. Mogu li da se setim da sam ikada sa njom bila sama više od nekoliko minuta? Uvek je neko upadao. Kad o njoj spontano mislim, ona je uvek u sobi punoj ljudi; tu su Stela, Džordž i Džerald; moj otac sedi i čita, jedna noga savijena oko druge, mota pramen kose. »Idi i izvadi mu mrvicu iz brade«, ona mi šapuće; i ja skakućem. Tu su posetioci, mladići kao Džek Hils koji je zaljubljen u Stelu, mnogo mladića, Džordžovi i Džeraldovi kembrički prijatelji, starci sede oko čajnog stola i razgovaraju — očevi prijatelji, Henri Džejms, Simonds (vidim ga kako zuri u mene gore na širokom stepeništu u St. Ajvzu sa svojim otegnutim žutim licem i mašnom od debelog žutog konca sa dve plišane gombice); Stelini prijatelji — Lašingtonovi, Stilmenovi; vidim je na čelu stola ispod gravure Beatriče, koju joj je dala stara guvernanta i koja je bila u plavoj boji; čujem šale; smeh; žamor glasova; zadirkuju me; kažem nešto smešno; ona se smeje; ja sam zadovoljna; žestoko crvenim; ona primeti; neko se smeje Nesi što kaže da je Ida Milmen njena N. P.; majka kaže utešno, nežno: »Najbolja prijateljica, to znači.« Vidim je kako ide u grad sa korpom; a Artur Dejvis ide sa njom; vidim je kako plete na stepeniku u holu dok mi igramo kriket, vidim je kako pruža ruke prema gospođi Vilijems dok sudski izvršitelji preuzimaju vlasništvo nad njihovom kućom, a kapetan stoji kod prozora tuleći i bacajući boce, lavore, nokšire   na   šljunak — »DoĎite kod nas, g-đo Vilijems!«, »Ne, g-đo Stiven«, jecala je g-đa Vilijems, »neću da ostavim muža.« — Vidim je kako piše za svojim stolom u Londonu, srebrni svećnjak i visoku stolicu u duborezu sa šapama i ružičastim sedištem; i trouglom mesinganom mastionicom; čekam u agoniji vireći iza platnene zavese kad će ona da naiđe ulicom kad je ostala napolju kasno, lampe su upaljene i ja sam sigurna da je ona pregažena. (Jednom me je otac zatekao kako virim; ispitivao me; i rekao prilično zabrinuto, ali koreći me: »Ne treba da budeš tako nervozna, Džini.«) A evo mog poslednjeg pogleda na nju; umirala je; došla sam da je poljubim i dok sam se vukla iz njene sobe, reče: »Drži se pravo, moja mala Kozo!« ... Kakvog se meteža stvari sećam o svojoj majci ako pustim da mi juri sećanje, ali sve je to ona u društvu, ona okružena, ona uopštena; rasuta, sveprisutna, ona kao tvorac tog napučenog veselog sveta koji se tako veselo vrteo usred mog detinjstva. Istina je da sam ja uključila taj svet u jedan drugi koji je proizvod mog temperamenta; istina je da sam od početka imala mnogo avantura izvan tog sveta i često odlazila daleko od njega; ali on je uvek bio tamo, običan život porodice, veoma veseo, vrlo uskomešan, napučen ljudima a ona je bila centar; on je bio ona sama. To se dokazalo 5. maja 1895. Jer posle tog dana od njega ništa nije ostalo. Promolila sam se kroz prozor dečje sobe onog jutra kad je umrla. Bilo je oko šest, pretpostavljam. Videla sam dr Sitona kako odlazi ulicom povijene glave i sa rukama skrštenim na leđima. Videla sam kako su golubovi zalepršali pa sleteli. Osećala sam mir, tugu i kraj. Bilo je lepo, prolećno, plavo jutro i veoma tiho. Što vraća osećanje da je sve gotovo.

Fusnote:

6) U tekstu koji je Vanesa napisala za Memoar klub (»Beleške o Virdţinijinom detinjstvu«, izd. Njujork 1974) »Clemont« je napisan kao »Clemeite«.

7) Prvi susedi.

8) Ka svetioniku je započeta 1925. i objavljena kada je VW bilo četrdeset pet godina.

9) Popularno ime za polutajno »Kembričko konverzaciono društvo« koje je bilo osnovano dvadesetih godina prošlog veka. Pripadali su mu svi mladići koji su činili jezgro »starog Blumsberija«, osim Klajva Bela i Tobija Stivena.

Prevela: Slavica Stojanović

Oceni 5