Zadržavanja (odlomci)
Pargg 01 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Impresije sa putovanja u Grčku

Prema večeri Jugoslavija je vozila na obližnji Korintski tjesnac. Dobar san lišio nas je mogućnosti da pratimo vožnju kroz visoko-uski kanal. Očekivanje Delfa je sabiralo misli na sve ostalo što se još držalo u neodređenom. Iskustva iz prethodnih zastajanja dopuštala su pretpostavku da će i zadnje iskustvo koje je još bilo pred nama – mišljeno je bilo kao kruna cjelokupne vožnje – prekoračiti sva znanja što smo ih donijeli sa sobom kako bi progovorilo vlastitim govorom.

Jutarnje prispijeće u malenu luku Itea uz slab, ali svjež vjetar, vožnja kroz staru, široku maslinsku šumu kod Krisa, polagani uspon prema visokoj, sve siromašnijoj dolini pri podnožju Parnasa činili su se kao pripremna meditacija za ulazak na sveto okružje, gdje su, kako kažu kaze starih, u hramu čuvali pupak zemlje.

Hölderlinove riječi iz kasne pjesme »Grčka«: »čvrst je naime pupak zemlje« upućivale su na mjesto na kojem je majka zemlje, Geja, rodila svijet helenstva i njegov velik usud.

Raspoloženje je kvario već sam dolazak u selo s modernim hotelima, raspoređenim uz cestu. Kad smo prispjeli na kastalsko vrelo, nad mjestom se opet raširio sjaj posvećenosti. Odakle je dolazio? Ne iz ostataka hramova, riznica i građevina, razbacanih visoko po obroncima, nego iz veličine samog predjela. Premda su Faidradi, sjajući-blistajući, u to doba dana skrivali svoje blistanje, strmo stršenje izbrazdanih zidova i zjapljenje tamne sutjeske između njih, zajedno s mračnom dubinom protegnutog Pleistotala, prekoračilo je svaku ljudsku gradnju.

Sam se predio otvarao pod visokim nebom. U njegovu čistom uzduhu kružio je orao, Zeusova ptica, kao po hramu tog mjesta. On je, skrivajući tajnu, smrtnicima tek raskrio prostor u kojem su uzmogli postaviti svoja posvećena djela – prema rangu i zaslužnosti prednjači dorski hram Apolonu.

»Delfi drijemaju...« (Kruh i vino). Ali još uvijek bdije u sačuvanoj nam Eshilovoj kazi riječ Eumenida, na čijem početku pitijska proročica stupi iz hrama dvorane prema jutarnjoj molitvi:

Πρώτον μέν εύχή τηδε πρεσβεύω θεών

την πρωτόμαντιν Γαΐαν.

S prvim pozivom slavim Geju,

Najstariju proročicu bogova.

Natrag, prema utvrdi Atrida u Argosu i naprijed, prema Areopagu u Ateni, sabirući cjelokupno poslanje grčkog naroda, spomen se zadržava uz prebivanje što su ga nekoć naseljavali. I kad smo se po stubama i stazama strmog obronka uzdizali sve više, iz jednostavno neprecizna sjećanja započele su govoriti Pindarove pjesme pitijskim pobjednicima. Tiho se moram zahvaliti Hölderlinu. Njegovi prijevodi su grčke riječi preobrazili u naše vlastite, zahvaljujem se i rano preminulom Norbertu von Hellingrathu koji je imao tu nevjerojatnu sreću da je te prijevode našao u štutgartskoj Zemaljskoj knjižnici. Što ga je obuzelo kad mu je pogled klizio preko stihova »Prve pitijske / Hijeron uz kola Atenjanina«?

Zlatna liro, s pravdom stečeni Apolona i Muza kovrča ljubičastih imetku, ti, koju sluša

plesni korak, začetak svetkovine sjajne,

a poslušni su i pjevači znacima tvojim,

kod uvodnih pjesama što zbor predvode

početak ustitravajući ugađaš.

A i kopljasti bljesak munje ti gasiš

vječno tekuće vatre. A nad Jupiterovim žezlom spava orao, gospodar ptica, na obje je strane spustio brza krila.

Kako bismo mogli svečanije opjevati domaći predio pitijskog boga, kako bismo mogli bolje slaviti Delfe, buditi drijemajući i budni spomen nego Pindarovim pitijskim pjevanjima? U međuvremenu, dok smo bili u svetom okružju, masa se posjetitelja bitno povećala – posvud ljudi koji fotografiraju. Svoje sjećanje odbacuju u tehnički proizvedenu sliku. Ništa loše ne sluteći, odriču se neznanog slavlja mišljenja. Preko ruba obronka napuhavale su se razvučene, napola dovršene novogradnje modernih hotela. Njihov mjesno visok položaj ne može dakako odstraniti njihovu nisku funkciju unutar inventara svrha putničke industrije. Zamišljeni smo se spuštali između zidova i procvjetalih ledina po obronku nadolje. Sa svakim korakom sve je više nestajala svetost mjesta. Na cesti, odveć gusto posijanom autobusima i osobnim vozilima, sveti se predio pojavljivao samo još kao krajolik što ga je prisvojila putnička industrija.

Kao i u Ateni, i ovdje smo se odrekli stupanja u muzej, do vrha pun posjetitelja. Prebivanje u Delfima okončalo se hranjenjem za koje su putnike s našeg broda ubacili u istu dvoranu zajedno s drugim putničkim grupama. Pri vožnji u luku razbistrio se uvid da pri bezobzirnoj navali turizma neka strana sila staroj Grčkoj nalaže naručivosti i uredbe – no svejedno je posrijedi izmicanje ako bismo htjeli ignorirati slijepi putnički pogon, umjesto da promislimo zijev između nekoć i sada i tako priznamo vladajući usud. Moderna tehnika i s njom znanstveno industrijaliziranje svijeta svojom se nezadrživošću pripremaju da izbrišu svaku mogućnost zadržavanja.

Svejedno – premda našem vremenu primjereno – zaključavanje vožnje u Grčkoj u Delfima nije značilo oproštaj od Grčke. Kad je brod iz Korintskog zaljeva zaplovio u Jonsko more, cjelina stare Grčke se preobrazila u jedan sam, protiv svih preostalih znanih i nepoznatih svjetova zaključen otok. Oproštaj od njega postao je njegovim došašćem. Što je došlo i sa sobom donijelo jamstvo njegova ostanka, bijaše spomenu se otvarajuće prebivanje odbjeglih bogova.

Prebivanje ustrajavanja pitanja kojim ga označuje Hölderlin.

Sa zadnjom kiticom »Pjeva Nijemca« naime dopušta da povjerljivo

očekivanje pobijedi budućnosti lišen napredak tehničkog doba, tako

što pita »zadnju i prvu sviju / muza«:

Gdje je tvoj Delos, gdje tvoja Olimpija,

Da se svi sretnemo pri najvišem slavlju?

Kako da dokuči sin što već dugo

Pripremaš svojim, besmrtnico?

Dva sunčana dana i mirne noći načinile su povratak u Veneciju preko Jadranskog mora jedinstvenom zahvalom za dar prebivanja i uvida u njegovu vlastitost. Kad je zadnje večeri, nakon isplovljavanja iz dubrovačke luke, užareno crveno sunce potonulo u more, delfini su neko vrijeme pratili brod. Bijaše to zadnji pozdrav Grčke.

Kao što Eksekijeva posuda, na kojoj vijugajući delfini prate Dionizov brod što ga je oštetio vjetar, počiva u granicama najljepše tvorbe, tako ostaje, sklupčano u vlastitoj otočkoj biti, rodno mjesto Zapada i modernog doba prepušteno spomenu na prebivanje/zadržavanje.

*S njemačkoga preveo Mario Kopić

Oceni 5