Došao je rat, pogubili smo se
Aaab2

Photo: thequeerfrontier

In memoriam: Moja prva ljubav

Na izlazu iz Splita stoje visoki neboderi. To su oni stršeći, ružni, socijalistički neboderi koje čovjek ne može povezati sa Dioklecijanovom palačom, suncem i morem dolje u centru. Ali valjda takve nebodere mora imati svaki grad. Pa i oni najljepši.

Ipak, prije puno, ali zaista puno godina, meni su ti neboderi bili najljepše i najtoplije građevine na svijetu. U jednom od tih nebodera, na adresi Žrtava fašizma 156, živio je Sanjin. Sanjin je bio moja prva ljubav. Naša veza trajala je sedam dana. A potom se pretvorila u najljepši, najiskreniji, najnježniji i najtužniji odnos u mom životu.

Sanjin je imao nekakve srnaste oči, prilično blage za jednog muškarca. I dugu kosu, tako, do ramena, crnu do modrine, modru od crnine. Sviđao mi se, ali ipak nekakvom sam intuicijom napola žene, a napola još djevojčice, naslućivala da fizički baš i nismo sudbinski predodređen par. On je bio skoro pa delikatan, profinjenih crta, građe poput malo višeg Talijana, pa sam kraj njega djelovala kao odbjegla, plavokosa, poludivlja amazonka, u potpuno pogrešnoj ljubavnoj priči.

Više se ni ne sjećam kako smo se upoznali, ali naša maratonska veza od sedam dana je počela njegovim pozivom u kino. Rekao mi je da je u kina stigao jedan jako dobar film i da ga treba obavezno pogledati. Film se zvao „Svi predsjednikovi ljudi“, i, što se mene tiče, nije puno obećavao.

U mraku kina proučavala sam njegov profil ispod oka, iščekujući. U jednom momentu osjetila sam njegov dodir na ruci. Uzeo je moju ruku u svoju. Lagano, vršcima prstiju, crtao je neke drhturave linije po mom dlanu. Koliko poezije u jednom običnom dodiru ruke. Srce mi je lupalo pomahnitalo. Imala sam 16 godina, to je bilo moje prvo taktilno iskustvo sa jednim muškarcem, i do danas se ne mogu sjetiti fantastičnijeg dodira u životu. Nije dodir bio ono što je taj trenutak učinilo posebnim. Nego to što sam, iako poprilično neiskusna, naslutila u njegovom pristupu blagost kakvu muškarci rijetko ispoljavaju. Prišao je mojoj ruci, mojoj koži, kao nečem lomljivom, dragocjenom, sa punim poštovanjem prema mojim mladim godinama, i sa dubokim uvažavanjem moje, još zrelošću neokrnjene, plahosti.

Na platnu se odvijala neka jako pametna radnja, al' da me ubijete ne bi vam znala prepričati sadržaj. Što je kao posljedicu ostavilo to da mi je najdraži film u životu postao film kojeg u stvari uopće nisam ni gledala.

Na izlasku iz kina dočekala nas je kiša, Sanjin me uhvatio za ruku i poveo me u ophodnju gradom, mokrim, sivim, rijetko maglovitim Splitom, učeći me radosti šljapkanja po lokvicama vode, smijehu i djetinjastom ushitu kišom. Nakon ludovanja i bauljanja po gradu približili smo se moru, Sanjin me okrenuo prema sebi, a ja sam zamrla, jer sam, naravno, znala da slijedi moj prvi poljubac u životu.

Do tada sam poljubac, onaj pravi, filmski, viđala, a gdje nego samo u filmovima, i u mojoj nestrpljivoj mladalačkoj mašti taj prvi poljubac je trebao biti ravan stvaranju Nove, veličanstvenom prasku rađanja zvijezda i planeta, mislim, u najmanju ruku tako nešto.

Umjesto toga, desilo se samo to da mi je muškarac, moj prvi muškarac u životu, ugurao svoj jezik u usta. Bljak!!! Otrgnula sam se od njega sa zgađenim i zgroženim izrazom lica, a on se počeo smijati držeći se za stomak, presavijen, grcajući od smijeha. Godinama poslije spominjao mi je to moje iskreno užasnuto lice kao najzabavniju facu koju je vidio ikad.

Prvi poljubac mi nije baš izazvao prosvjetljenje, istina, međutim, u danima koji su slijedili, moj prvi dojam o filmskom poljupcu se bitno popravio, a zadnji dan te veze, bila sam već ovisnica. Uvijek iz krajnosti u krajnost, takva sam. Sanjin me upoznao sa svojim društvom, vodio me za ruku kao slatki privjesak, nismo se odvajali. Njegovo društvo je činila grupa ljudi koji su se okupljali u podrumima Dioklecijanove palače, i znam da su ih u Splitu tad nazivali „drogaši“. U to vrijeme u Splitu su postojali različiti jasno definirani „đirevi“, smješteni na strogo određenim lokacijama. Pri vrhu rive okupljali su se „šminkeri“ sa vespama. To su bili ljudi koji su svoju garderobu nabavljali u Trstu, svi su nosili odjeću sa potpisom „Lacoste“, i ja sam ih smatrala nižim bićima.

Negdje otprilike po sredini rive su se smucali „normalni“, to su oni koji nisu bili ni „šminkeri“ ni „rokeri“ ni „drogaši“, sve u svemu potpuno nezanimljivi mojoj pubertetskoj potrebi da promijenim svijet, sudjelujem u nekoliko revolucija i ostavim neizbrisiv trag u povijesti.

Na dnu rive, odmah nasuprot ulaza u Diklecijanove podrume, teren je svojim opušcima „Opatije“, „Filtera 160“, „Winstona“ i „Marlbora“ obilježavala ekipa „rokera“. To su mahom bili splitski pomorci i motoristi. U to vrijeme svaki splitski pomorac koji je imalo držao do sebe nosio je naušnicu u lijevom uhu, uske leviske i kaubojske čizme. I pušio travu. Tad sam prvi put čula za izraze kao što su „đoint“, „kartina“, „mara“, „afrika“, „domaćica“ i tomu slično.

Dno dna grada, sa aspekta „Lacosta“ ekipe, skupljalo se baš u podrumima palače. Njih su, po nekom strogom, nepisanom pravilu činili uglavnom polaznici splitske ozloglašene Umjetničke srednje škole. Obilježavala ih je obavezna duga kosa, svojevrsna mračna intelektualnost i eksperimentiranje sa malo manje benignim opijatima od „mare“, „afrike“ i „domaćice“. To su bili Sanjinovi.

Kako je to za mene samo bio uzbudljiv svijet! Sve sami umjetnici, zamišljeni i gordi; ponekad, slušajući ih kako čavrljaju među sobom, koristeći izraze koji su zvučali tako nekako sofisticirano, a sve potkrijepljeno dugim kosama, blijedim licima i ciničnim doskočicama, osjećala sam se povlaštenom, ja, mala obična smrtnica u društvu tako profinjenih duša. Tako obasjana svjetlošću Olimpa, smatrala sam da je potpuno neprikladno da i dalje odlazim redovno na nastavu, miješajući se sa običnim svijetom, sa njihovim prizemnim ambicijama o školovanju, maturiranju, studiranju, ili, nedaj bože, pfuj, bljak, puj puj puj, udaji i braku.

Odlasci u školu postajali su sve rjeđi, a pohodi na Palaču i njene podrume više se i nisu mogli zvati „pohodima“, postala sam, naime, inventar. Sa Sanjinom i bez njega, visjela sam u podrumima poput malog gradskog štakora, prateći budno sva zbivanja underground splitske narko scene. Upoznala sam najveće dilere grada Splita, najnavučenije narkomane i najcrnje sudbine. Moj šesnaestogodišnji mozak ipak nije bio spreman na toliko crnila, na momente sam se osjećala potpuno izgubljenom, na granici između „normalnih“ i „nenormalnih“ dijelova mog života.

I možda bi i sama bila posegnula za „nečim“, jer sam, ne drogirajući se, i samoj sebi bila smiješna, mislila sam, ili ću biti potpuno „njihova“, ili mi je bolje da se maknem. Veliki dileri su gledali blagonaklono na mene, jer nisam postavljala neprikladna pitanja, nisam žicala drogu, nisam zvocala, samo sam bila tu. Kažem, možda bi bila počela da nije bilo Sanjina.

Jednom sam bila na jednom tulumu, puno ljudi, muzike, dima i igala. Travu sam već bila probala, jednom ili dvaput, i odustala od nje iz tako banalnih razloga kao što je nepodnošenje reskog, tvrdog dima u grlu, koji je palio sluznicu i tjerao suze na oči. Sve vezano uz taj proces "napušavanja" me je odbijalo. Povlačenja u neke skrovite i mračne kantune, u prljave i otužne parkove, ne, to jednostavno nije bio moj "đir".

Međutim, na onom tulumu, u jednom momentu našla sam se među petero, šestero njih koji su pripremali nešto, nešto za u vene. Gledala sam fascinirano i prestravljeno u špricu, i onda je, usprkos strahu i gađenju, prevladala znatiželja - pružim ruku i kažem, drhtavim glasom, a trudeći se djelovati ko da mi je to najnormalnija stvar na svijetu: “Hoću i ja malo.“

Vjerojatno je to ona rečenica kojom se bacite, odskližete u ponor. Onaj sa špricom me pogleda, i promrmlja: „Slušaj, mala, odjebi. Ne želim imat problema sa Sanjinom“.

U meni je najednom proradio bijes, što Sanjin, tko je on da mi brani bilo šta, nismo više čak ni u vezi, prekinuo je sa mnom nakon sedam prokletih dana, sa objašnjenjem da sam divna i krasna ali da nisam „njegov tip“?!?

Počnem insistirati, ali čovjek, koji se nije bojao ni policije, ni dilera kojima je bio dužan lovu, ni vraga, ni pakla, odbio me je grubo, ponovo, jer mu je Sanjin rekao: "Ubit ću onoga tko joj da bilo šta".

Eh, da. Čuvao si ti mene, Sanjine. Da si bar malo čuvao i sebe. Čuvao je mene Sanjin, ne samo od igala i dima. Pratili smo jedno drugo nekoliko godina u stopu. Bila sam njegova mala prijateljica, a ja sam njega voljela, onako kako se prvi put voli.

Sjećam se kad sam jednog dana ustvrdila da bi bilo sasvim u redu da vodi ljubav sa mnom. Smijao se, uvijek se smijao slušajući moje monologe i rekao da nije u redu to tako, da moram prvi put ljubav voditi s nekim tko će me voljeti kao i ja njega, protestirala sam, rekavši da ja volim nas dvoje za oboje i da ne bude peder. Tada još nisam znala biti dama (to je ono kad jako želiš voditi ljubav s nekim al' se praviš da ne želiš), pa sam navaljivala na njega, ljutila se, ali nije bilo šanse. A mogao je iskoristiti moju zaljubljenost, moju očaranost, bila sam idealna žrtva, bila sam vrabac ispao iz gnijezda, u stvari, bila sam vrabac koji nikada nije ni imao gnijezdo. Znao je to i sagradio mi kućicu u svojoj sobi. Kućicu najljepšu i jedinu koju sam ikad imala.

Bezbroj puta smo zagrljeni dočekali jutro, ponekad smijući se, a ponekad i plačući u njegovoj sobici u neboderu na adresi Žrtava fašizma 156, na izlazu iz Splita. Sanjin mi je puštao ploče Drage Mlinareca, pričao o nekoj Francuskinji Natalie, u koju je godinama bio zaljubljen, onako uporno i bezuspješno kako sam ja bila zaljubljena u njega.

Drago Mlinarec, Električni orgazam, Šarlo akrobata, bile su to neke vedre godine, Novi val.

Kiša je padala kada mi je prvi put pustio pjesmu za koju je tvrdio da ju je Mlinarec samo za mene spjevao. Zvala se "Pjesma o njenim snovima". Vrtjela se na njegovom gramofonu, krckajući onim divnim zvukom ploče preslušane stotinu puta, a ja sam, zamotana u njegovu dekicu, zaogrnuta njegovim prijateljstvom, i nekom sasvim posebnom vrstom ljubavi koju je gajio prema meni, osjećala da nikada više neću imati takvo sklonište kao to, na sedmom katu ružnog nebodera na izlazu iz Splita, na adresi Žrtava fašizma 156.

Jednog dana se na vratima njegovog stana pojavio sam bubnjar Električnog, Goran, sa bratom Sašom, i još nekim ljudima iz "Begeša". Goran i Saša su govorili po „splitski“ imitirajući naš dijalekt savršeno, a kad je to izlazilo iz usta fetivih Beograđana, izazivalo je fantastične i nezaboravne provale smijeha. Vodili smo ih po Splitu, Peristilu, podrumima, rivi. Kad je došla zima, uzvratili smo posjet, tulumarili po Beogradu, švercali se po tramvajima...

Sjećam se Gorana, sjedio bi na rivi i ugledavši neku lijepu Splićanku, onako lijeno, beogradski promrmljao: "Što lepo ovo dete, jeebote". Smijala sam se, smijala, smijala.

Voljela sam te ljude, bili su drugačiji ti Beograđani, oni su svoje cure zvali „devojčice“, bili su nekako nježni u obraćanju, meki, to je bilo tako različito od pomalo oporog i osornog splitskog načina, isprepleteno, činilo je ludu kombinaciju smijeha i prijateljstva.

U to doba pisala sam pjesme, puno, puno pjesama koje sam čuvala u nekoj velikoj, nezgrapnoj školskoj bilježnici na kockice i nisam ih nikome pokazivala. Sanjin je navaljivao da mu pokažem te moje črčkarije, a ja sam se ustručavala, mislila sam, rugat će mi se, a to ne bih preživjela. Ipak sam, nakon dugo borbe, popustila i donijela mu tu famoznu bilježnicu.

Primio ju je, nježno, na isti način na koji je onda u kinu primio moju ruku, smjestio se u kut Peristila, naručio pivu i čitao. Sjedila sam kraj njega dok su grupe turista ošamućeno izranjale iz Podruma i uranjale u čaroliju carskog trga, pratila sam njihove sjene na kamenu Peristila i molila se tiho u sebi da Sanjin moje pjesme ne ismije, da mi ne kaže da pišem gluposti, da mu se barem malko, malčice svide moja ispisana mladenačka bulažnjenja.

Dugo, dugo je trebalo dok je podigao glavu, pogledao me ozbiljno i rekao: "Djevojčice, jednog dana, vjeruj ti meni, tvoja slova će čitati mnogi".

Nakon kratkog trenutka posvemašnje zaprepaštenosti, prasnula sam u neobuzdan smijeh, uvjerena da mi laska samo zato što me voli. Ljutio se, a ja sam se smijala da sakrijem olakšanje, zadovoljstvo, baš me bilo briga hoće li itko čitati moja slova, važno je bilo jedino da su se njemu svidjela.

Onda sam otišla, otputovala, daleko od Splita i Sanjina, i nije me bilo dvije godine. Na povratku, Sanjin je bio drugačiji. Malo mršaviji, malo bljeđi, jedino je njegova blagost u očima ostala ista. Ona blagost i dobrota koju je uvijek imao kad bi mene gledao. Pod tim pogledom ja sam bila nekako sretna u toj svojoj nesretnoj ljubavi. Ponekad sam čak bila ljuta na tu njegovu fantomsku Natalie koja ga nije voljela, htjela sam da ga voli, da ga vidim sretnog. Hej, Sanjine.

Hej, Sanjine, došao je rat, pogubili smo se. Jedan dio života nam je nestao u crnoj balkanskoj rupi. Tražila sam te poslije i onda jednog dana, tako, na ulici, kao neki šapat, slučajni susret sa nekim znancem. Čujem kao odgovor: „Što, zar ti ne znaš? Sanjin je umro. Predozirao se, znaš.“

Hej, Sanjine...

Padala je kiša, gazila sam lokve, znaš onako kao kada smo bili u kinu, kad si me vodio za ruku, kad smo se smijali...Trčala sam ne gledajući, lupala, zvonila na vrata, ali na adresi Žrtava fašizma 156 na izlazu iz Splita više nitko nije stanovao. Tražila sam tvoje najbolje prijatelje, ni njih nije bilo.

Došla sam kući, provalila u vlastitu sobu, zgrabila onu bilježnicu, onu smiješnu bilježnicu na kockice i poderala je na tisuću malih, rasplakanih, očajnih, bijesnih komadića.

Sanjine, ne znam gdje ti je grob, ne znam. Ne znam ni gdje su tvoji beogradski prijatelji. Ostavili ste me svi, kao u jednom dahu, onom zadnjem. Vaše djevojčice vas više ne mogu pronaći. Vaše pjesme više nitko ne pjeva. Kako si mogao? O, da, umrlo je puno ljudi, ali njima bar mogu odnijeti cvijeće. Tebi, samo tebi ne. Jer ne znam gdje ti je grob.

Teško je, preteško kada odu oni koji su nam dobrotom život činili lijepim, smislenijim, lakšim. A još je teže, kada se od njih ne uspijemo oprostiti. Zato pišem ovo, Sanjine, možda mi ovo pismo pomogne da se oprostim, da te pustim. Kada te u očima ovih ljudi koji čitaju još jednom oživim, tek tada ćeš možda moći umrijeti.

Na početku ovog pisma napisala sam kako si izgledao. Samo zato da bi sad, na kraju, shvatila da to uopće nije bilo važno. Voljela sam ono tvoje čisto, dobro i blago srce zahvaljujući kojem sam od tebe krenula u svijet uvjerena da je taj svijet pun dobrih ljudi. Uvjerena da postoje muškarci koji zaslužuju da im se pišu pjesme. Trideset godina, i više, poslije tebe, poslije svega, još uvijek vjerujem u to. Hvala ti. Hvala ti za Beograd, u koji još nisam smogla snage ponovo otići, bojeći se, valjda, da ću po Knez Mihajlovoj bezuspješno pratiti stope ljudi, tragove snova, kojih više nema, kao što nema ni tebe. Ni drugih koji su mi se obraćali sa "devojčice". Ha, devojčice. Vi ste bili od onih koji svoje žene nazivaju "devojčicama" i onda kada one već poodavno čuvaju devojčice svojih devojčica. Zbog vas ja više ne mogu čuti "Devojko mala, pesmo moga grada" a da mi se oči ne napune suzama. Sanjine, mnogo toga te suze oplakuju. Ali, znam da ti to znaš. Uvijek si razumio sve moje suze.

Zbogom, Sanjine, sanjaj napokon neki san kojem ćeš pripadati, koji će biti nježan prema tebi onako, kako si ti bio nježan prema meni.

*Tekst je objavljen 2011. godine

Oceni 5