Unatoč posjedovanju vlastite volje
Aafan9

Photo: jaume-pinya

Ingmar Bergman: „Povjerljivi razgovori“

U kratkom romanu ili duljoj noveli, koju možemo čitati i kao fikcionalnu autobiografiju, dakle u proznom tekstu „Povjerljivi razgovori“, veliki majstor filmske umjetnosti, Ingmar Bergman, naslijepo opipava unutarnje zidove duboke emotivne i seksualne intime vlastite majke. Ovo djelo podsjeća na vrlo pedantan i precizno ispisan filmski scenarij koji obiluje izvanrednim, vrlo uvjerljivim dijalozima, kao i popratnim opisima koji rastvaraju iznimno dojmljiv, vrlo realističan uvid u jednu ljudsku dušu. U „Povjerljivim razgovorima“ mlada žena Anna, usamljena i emotivno udaljena od supruga, luteranskog pastora, sa kojime je u braku dvanaest godina, zaljubljuje se i ulazi u strastven intiman odnos sa mladim svećenikom Thomasom.

Kao što je u filmovima Ingmara Bergmana kamera sposobna krupnim planom ljudskoga lica, kroz mimiku glumaca, opisati izvanredna, vrlo složena i često dramatična emotivna proživljavanja i psihološka stanja, tako je i ovo pismo velikog redatelja sposobno učiniti jednako – dovesti u čitaočev fokus jednu osobnu ljudsku dramu, u krupnom planu, na način da potanko osjećamo i proživljavamo intimnu dramu junakinje, ali i sporednih likova – supruga svećenika, kojemu Anna priznaje preljub, kao i, nešto prigušenije, mladog ljubavnika Thomasa, kojega Anna na koncu napušta, i koji nastavlja svoj studij i život u predviđenom smjeru, mimo svake nepoćudnosti i skandaloznosti koja je iskušana tim grješnim, zabranjenim odnosom.

Istovremeno, pri susretu sa ovom malom, ali dojmljivom i neobičnom knjigom, javlja se asocijacija na dramske tekstove, ali i romane, naročito one ispisane na temu braka, velikog švedskog dramatičara i romanopisca Augusta Strindberga. Teme braka, strastvenih veza i nevjerstva, ljudske seksualnosti, represije i licemjerja luteranstva, žudnje za oslobođenjem i vitalizacijom, za preokretom u životu, razotkrivanje onoga što je dugo i pomno bilo skrivano, a napose tema sjećanja i ponovnog rekreiranja vlastita djetinjstva – sve su to teme prisutne u djelu tog velikog inovatora moderne drame, za kojega se često kaže da je „rekonfigurirao klasičnu tragediju“, a kojega je sam Bergman nazivao svojim „demonskim“ prijateljem, sa kojime je imao snažnu literarnu i duhovnu povezanost.

Ono što povezuje dvojicu velikih švedskih umjetnika, a što su često isticali razni teoretičari u svojim komparativnim analizama, jest ekspresija intimnog, unutar koje se često opetuje karakteristična koncepcija boli nevinosti, karakteristična za Strindberga, koja je utjecala na Bergmana. Bergmanov rad u kazalištu i na filmu prvenstveno, ali i na područjima književnoga teksta, promatra se kao jedna vrst, kako to formulira jedna teoretičarka, „arheološke potvrde Strindbergove iskrivljene vizije humaniteta – pesimistične, disfunkcionalne, pomalo nostalgične i apokaliptične.“

Roman „Povjerljivi razgovori“ nastao je u zrelijoj umjetnikovoj fazi. Bergman se od druge polovice osamdesetih godina i u devedesetima bavio pisanjem proze, tada su nastali neki njegovi autobiografski tekstovi koji su privukli značajnu čitateljsku pažnju, kao što su tekstovi „Laterna Magica“, „Moj život na filmu“, i trilogija posvećena intimnom i obiteljskom životu, koju čine romani „Najbolje namjere“, „Rođeni u nedjelju“ i „Povjerljivi razgovori“.

Usput, treba napomenuti kako je neka od svojih ranijih književnih djela, kao što su romani „Fanny i Alexander“, 1982., i „Jesenja sonata“, 1987., autor pretočio u izvanredne, dobro znane filmove, što je pak same književne predloške istovremeno ostavilo pomalo u sjeni, iako ne i sasvim bez pohvale uže čitateljske publike.

Prvi dio trilogije, u čiji je fokus autor stavio svoje roditelje, njihov brak i bračne probleme, uvjetno rečeno roman „Najbolje namjere“ (sam Bergman sva je tri djela smatrao autobiografijama, premda u njima ima mnogo fikcije, jer je pisao o stvarima kojima on, kao dijete, nije osobno svjedočio, niti je o njima tada znao), opisuje početke ljubavne veze između autorovih roditelja.

Roman „Rođeni u nedjelju“, čiji je prijevod na hrvatski jezik izašao prije nekoliko godina, također kod zagrebačkog nakladnika „Disput“, bavi se problemom umjetnikova odnosa s vlastitim ocem, dok „Povjerljivi razgovori“ oslikavaju moralne dvojbe njegove majke, njenu čežnju za iskupljenjem nakon preljuba.

Autor je pripovijest ovog romana temeljio na majčinim dnevnicima, pronađenim nakon njene smrti. Motiv nevjere ovdje obrađuje kao vrst dubokog egzistencijalnog izazova, koji pokreće brojna pitanja, i koji čovjeka, kao i u mnogo drugih slučajeva, kada je riječ o životnim izazovima, stavlja u neku vrst suodnosa, nužde za svojevrsnim sučeljavanjem s idejom, pojmom, duboko intimnim i filozofskim, ili pak induciranim vjerskom dogmom, pojmom Boga. Stoga je i sama koncepcija ovoga teksta učinjena na način da kreira ritam unutarnjeg preispitivanja koje pak ima dijaloški oblik i poziva se, kako u pogovoru knjizi navodi prevoditeljica Elizabeta Vrbančić, na metodu koju je uveo sam Martin Luther, i koja odustaje od klasične monološke ispovjedi grešnika svećeniku, te se temelji na dijaloškoj formi, razgovoru između svećenika i onoga koji traži savjet, oprost, razrješenje, zapravo jednoj vrsti, kako je i naziv romana, „povjerljivog razgovora“…

Tako je roman strukturiran u pet razgovora, koje junakinja vodi sa nekoliko osoba, u različitim vremenskim periodima (uglavnom u vremenu od 1925. do 1934. godine), nakon kojih slijedi Epilog – Prolog, koji opisuje jedan raniji događaj iz 1907. godine, kada je Anna još bila sedamnaestogodišnjakinja koja nakon mise prilazi pastoru Jacobu (on je njen „striko“ i blizak prijatelj njene obitelji) govoreći mu kako ne želi ići na pričest.

Možda je upravo ovaj Epilog – Prolog, kako ga je nazvao Bergman, ključan za cijelu pripovijest, jer pokazuje ličnost Anne u dubljem svjetlu, odnosno pokazuje pozadinu njena razvoja, činjenicu u kojoj mjeri vjera, utjecaj sredine i odgoja, obiteljski pritisci, mogu sputati i ograničiti razvoj pojedinčeve individualne svijesti, njegovu slobodnu volju.

Djevojka Anna se u tom razgovoru iskreno otvara „striki“ pastoru Jacobu, iskrenome vjerniku, predanom u svojoj službi, koja za njega predstavlja jednu vrst apsolutnog, totalnog, neupitnog horizonta, čiju ograničenost ne osjeća kao pitanje, sumnju, dvojbu.

Anna tada obrazlaže svoju želju da ne ode na pričest:

„Pokušavam zamisliti kako klečim pred oltarom, a onda i hostija i vino – ne. To bi bila prijevara. Ako bih prisustvovala – tom obredu, glumila bih. Ne mogu.“

To je, ujedno, ključno mjesto, koje ovim jednostavnim, iskrenim prosedeom ukazuje na najintimniji doživljaj umjetne konstrukcije vjerske dogme, zatvorenosti jednog svjetonazorskog konstrukta koji itekako posjeduje mjesta podložna propitivanjima, jer se opiru logici zdravoga uma, jer sadrže elemente prinude.

Čitatelj na tom mjestu upoznaje predivnu mladu samouvjerenu ženu koja razmišlja svojom glavom, koja nosi odviše smion šešir na glavi (na čijem odabiru joj striko Jacob, na svoj tihi način, blago i očinski, bez zlobe, diskretno predbaci), koja ima želju postati samostalnom i neovisnom, završiti medicinsku školu i otputovati u Aziju kao misionarka, za što se je već, kriomice od majke, predbilježila…

U ovim, presudnim trenutcima za život te mlade žene, njen joj striko Jacob pripovijeda pripovijest iz evanđelja, o čudu širenja kršćanske vjere, koja se je u samo dvije godine proširila cijelim Sredozemnim morem, i dalje, sve do Francuske… Pričest je potvrda da Anna i sama pripada tome čudu, što Anna, odgojena u duhu kršćanske vjere, dakako razumije. Striko se na tome podsjećanju zaustavlja. Oboje nijemi stoje na mostu iznad jedne rječice, gledajući u vodu. Anna skida šešir s glave i odjednom ga baca u vodu – vir ga hvata, zavrti, i odnese dalje ispod mosta.

Striko, odnosno pastor Jacob, koji će biti onaj kojemu će Anna, osamnaest godina kasnije, kao udana žena i majka, u prvim poglavljima „Povjerljivih razgovora“ priznati da je zaljubljena u drugoga muškarca, i da sa njime održava vezu, i koji će usmjeriti Annu na to da tu vezu okonča i da prijevaru objelodani svome suprugu, također crkvenome pastoru, u tome trenutku pita Annu:

“ Je li Anna ispustila šešir?“

„Ne, sam je otišao.“

odgovorit će mu ona, a potom, poput predanog djeteta obgrliti rukama oko vrata svoga striku Jacoba. Bit će to njen iskaz poslušnosti – odluka o njenom cijelom daljnjem životu je donesena.

Umjesto neizvjesnosti i rizika slobode, Anna je odabrala toplinu i inferiornost sigurnosti, krotkost poslušnosti i podložnosti, koja podrazumijeva i život skučen, zatvoren unutar okvira željeznih rešetaka, koje je, pokazati će se osamnaest godina kasnije, kada instinkt za slobodom ponovno u njoj biva snažno probuđen nenadanom ljubavnom strasti s mladim muškarcem, nemoguće probiti i slomiti. Nipošto ne unutar prilično nezahvalnog, rigidnog vjerskog i građanskog konteksta punog nevidljive i djelatne torture, ali i zbog sudbinskih odabira kakve je, posve sigurno i iz osjećanja nemoći, ali dijelom i zbog naglosti svoga karaktera, a što sve izvanredno opisuje Bergmanovo pismo, učinila Anna. Time se ona svrstava među slomljene, suštinski hrabre, ali zbog svoje hrabrosti tim više očajne gubitnice, poput čuvene Strindbergove Julije, junakinje kakve poznajemo i iz nekih drugih tekstova, scenarija odnosno ekranizacija ovog velikog, nezaboravnog umjetnika.

U Anninom pasivnom prepuštanju vlastita života u nečije mudrije i mjerodavnije ruke, unatoč posjedovanju vlastite volje i inteligencije, pa bile te ruke personificirane u jednoj osobi, ideji, ideologiji, ili u nečem četvrtom, čitalac će prepoznati sveprisutan, tragičan obrazac mnogih – znanih mu i neznanih – ljudskih egzistencija. To ovaj tekst čini univerzalnom, i na žalost, svevremenskom tragedijom, ispisanom na jedan čedan, lepršav način - stilom koji vjerno oponaša životne obrasce, barem one sjevernjačkog, skandinavskog iskustva, unutar kakvoga se takve tragedije odvijaju na jedan površinski nevidljiv, čist, od tortura prividno očišćen način, gdje je izvana sve upravo u besprijekornoj čednosti, u krotkoj i brižnoj nevinosti koja pomno, sa mnogo posvećenosti i prijaznosti, skriva svoju bol.

*Prenosimo s portala Prometej

Oceni 5