Inicijator kulturnog i naprednog zapadnjaštva
Dositej Obradović je novator i inicijator kakvi se retko viđaju, jedan od onih ljudi koji stvaraju epohu i ostaju kao putovođe celoga jednoga naroda. Novi duhovni i književni život u srpskome narodu nesumnjivo od njega potiče.
Mesto dotadašnjeg »mrtvorođenoga deteta stare skolastičko-bogoslovske književnosti«, on počinje jednu živu, svetovnu, suvremenu, realnu književnost, na solidnoj osnovici, sposobnu za život i usavršavanje. Književnost do njega bila je u rukama samo crkvenoga reda, namenjena obrednim ciljevima i zadahnuta isključivo bogoslovskim duhom, bez veze sa životom, bez oslonca na iskustvo, bez dodira sa stvarnošću. Dositej prekida sa tom srednjovekovnom tradicijom i osniva modernu i svetovnu književnost, koja se obraća građanstvu i narodu, koja je u vezi sa stvarnim životom, ili, bolje reći, koja je izraz narodnoga života. I svu tu novu, pravu književnost, koja je ostala i koja se razvila u ovo što danas srpski narod ima, počeo je on raditi na narodnom i živom jeziku, odbacivši mrtvi tuđinski i skrpljeni crkveni jezik, isto onako kao što je energično potisnuo i crkvene ideje.
Dositej u narodnim običajima gleda dokaze naše zaostalosti, tragove našega varvarstva i hoće da ih nepovratno uništi; romantičari u njima gledaju svete ostatke prošlosti, najviše izraze narodne duše i osobenosti, pouzdan dokaz narodne superiornosti, i hoće da ih sačuvaju da bi se imalo čime stajati van a i iznad drugih naroda
U kulturnom razvitku srpskoga naroda pojava Dositeja Obradovića je od epohalnog značaja. Sve do njega Srbi su živeli u duhovnjoj atmosferi srednjega veka. On prekida sa tom nekulturnom istočnjačko-pravoslavnom tradicijom i odlazi neposredno u školu prosvećenoga Zapada i njegove slobodne, racionalne i humane kulture. Vizantijski duh i ruska teologija gube zemljišta kod Srba, i srpski narod ulazi u kulturnu zajednicu zapadnih evropskih naroda. U tome pogledu, Dositej Obradović je inicijator kulturnog i naprednog zapadnjaštva, vođ u duhovnom oslobođenju srpskoga naroda od srednjega veka i Istoka i uvođenju u moderno doba i na Zapad. I to mu je možda najveća i najtrajnija zasluga.
Njegovo delo ima u prvom redu praktičan i utilitaran karakter, ono ima više života i stvarnosti, počiva više na iskustvu no delo ijednoga srpskoga pisca do njega, no delo retko koga srpskoga pisca i posle njega. Ma kako on po prirodi bio idealist, ma koliko ceo njegov rad izgledao odblesak evropske ideologije XVIII veka, ipak je on skroz pozitivan duh i njegove ideje imaju solidnu realnu podlogu i čisto praktičan smer. On ne operiše sa maglovitim sistemima i ne luta u metafizičarskim apstrakcijama, no ostaje uvek na zemlji i u najobičnijoj stvarnosti, misleći o prilikama i potrebama svoga naroda. On ima bogato iskustvo kao retko ko, jer, »sin svojih dela«, sam je sebi prokrčio put, samouštvom, putovanjima i u školi života naučio ono što mu se nije dalo da u mladosti redovnim putem nauči. On poznaje život, jer je njime obilno živeo, i kao pisac on će biti od onih koji život unose u knjige a ne knjige u život. On bole no iko poznaje srpski narod, jer je živeo u njemu, i to u svima krajevima njegovim, i ono što je propovedao odgovaralo je lično proučenim prilikama i stvarnim potrebama u kojima je srpski narod živeo. U tome pogledu Dositej Obradović je prvi pozitivist i realist srpski, u širokom smislu tih reči.
Velika ambicija njegova to je naučiti Srbe »slovesnoj, razumnoj i svobodnoj ljubavi ka istini«, da po zdravome razumu o svemu misle, da o svemu slobodno rasuđuju i da ceo svoj i unutrašnji i spoljašnji, i pojedinačni i narodni, život udese onako kako je najpametnije i najkorisnije. Snažnije i potpunije no iko on predstavlja racionalistički i kritički duh u srpskoj književnosti, prosvetiteljsku filozofiju XVIII veka uopšte, austrijski jozefinizam napose. Blagodareći njemu srpski narod oslobađa se duhovnog jarma svoje teokratije i »vsekonečnog i plača dostojnog beslovesija«.
Dositej ističe nauku i opštečovečansku prosvetu kao izvor mudrosti i jedino sredstvo ne samo napretka no i opstanka srpskoga naroda; romantičari mesto svega toga ističu narodnu poeziju; traže u njoj izvor i utoku mudrosti, svu etiku i svu estetiku, zamenu religije i uput za suvremeni život, alfu i omegu svega znanja i umetnosti
Dositej Obradović u isti mah produžuje borbu koja se gotovo ceo vek u srpskom društvu vodila između crkvenoga i svetovnoga elementa, teokratije i građanstva, i počinje popularisati kod Srba ideje duhovnoga oslobođenja, verske snošljivosti, crkvenih reforama, modernog kritičnog duha i naučnoga obrazovanja. On počinje voditi borbu protiv dogmatizma, fanatizma, »starih plesnivih i zarđatih običaja« u crkvi, protivu velikih zloupotreba crkvenih ljudi, a naročito kaluđera, i svojim perom pomaže napredne crkvene reforme Josifa II. On pokušava da Srbe nauči »razumno i svobodno kao slovesni ljudi misliti«, osloboditi ih od verskoga fanatizma i robovanja jerarhiji, formulama, dogmama i obredima, on ih uči da iz vere odbace sve što je sporedno, formalno, nakalemljeno i protivno zdravom razumu i čovečanskom dostojanstvu, i da mesto života po »strahu gospodnjem« prime slobodni i humani moral, koji izlazi iz prirode sama čoveka i ljudskih odnošaja u društvu. U tome pogledu Dositej Obradović je prvi racionalist i slobodni mislilac u srpskome narodu i »najradikalniji zastupnik ideja Prosvećenosti kod Južnih Slovena« (dr Matija Murko).
Rođen u jednom kozmopolitskom veku, kozmopolit po svojim idejama, Dositej je ipak više no iko radio na stvaranju nacionalnoga osećanja u srpskom narodu. Do njega srpski nacionalizam bio je čisto veroispovednoga karaktera i obuhvatao Srbe u Karlovačkoj mitropoliji. On prvi uvodi u pojam narodne celine Srbe sviju krajeva, bez obzira na pokrajine u kojima žive i države kojima pripadaju, i Srbe u Ugarskoj, i Srbe u Turskoj, i Srbe u Crnoj Gori, i Srbe pod Mletačkom Republikom. On proklamuje da vera ne opredeljuje narodnost, no jezik i krv, i da su isto tako Srbi i katolici i muslimani. To je za ono doba bila nova i smela misao, od prvorednoga značaja za budućnost. I ako je što žaliti to je što se u XIX veku ta misao nije dovoljno shvatila i što je srpski nacionalizam još zadugo zadržao konfesionalan karakter. Tim svojim idejama Dositej Obradović se ističe kao tvorac širokog nacionalizma srpskog.
Dositej Obradović jasnije no iko vidi ogroman značaj prosvete, i to prosvete ne ograničene na jedan povlašćen stalež no na sve slojeve narodne, naročito na radnu masu narodnu. Problem opštega vaspitanja za njega je problem cele budućnosti narodne. On traži da škola ne bude učionica molitava i crkvenih obreda, no da se u njoj mladež uputi u sva korisna i praktična znanja, potrebna za slobodan i svetovan život. Iz prosvete on ne isključuje nijedan stalež, i isto tako nijedan pol, i prvi među Srbima ističe veliku nacionalnu i moralnu potrebu da se i ženskinju dadu sve blagodeti obrazovanja. Za prosvetni razvitak srpskoga naroda on je bio jedan od najznačajnijih ludi, i u njemu treba gledati tvorca suvremene narodne prosvete srpske.
Dositej je prosvećeni zapadnjak i hoće da srpski narod prihvati izrađenu i iskustvom overenu bogatu kulturu naprednih zapadnih naroda; romantičari preziru »truli Zapad« i veruju u »srpsku kulturu«, koju nikada nisu ni definisali u čemu se sastoji
Krenuvši, pravilno postavivši i rešivši tolika i tako važna pitanja narodnoga života, on je bio od ogromnoga uticaja ne samo na svoje suvremenike no i na potonje naraštaje srpske. On je prikupio oko sebe celu jednu školu pisaca, Jovana Muškatirovića, Emanuila Jankovića, Aleksija Vezilića, Gligorija Trlajića, Atanasija Stojkovića, a naročito Pavla Solarića, koji su sprovodili i dalje razvijali njegove reformatorske ideje. Mušicki, koji je docnije izdavao njegove Basne, pretrpeo je njegov uticaj. Njegove ideje o crkvenoj reformi imale su neposrednog praktičnog značaja za vreme vlade Josifa II, kada su se ozgo podržavale i izvodile; za doba reakcije posle cara reformatora one su izgubile od svoje aktualnosti, ali su ipak ostale toliko u snazi da u srpskome društvu u Ugarskoj održavaju svetovni antiteokratski duh, koji najzad trijumfuje u naše dane. Ali naročito su ostale njegove prosvetne i nacionalne ideje, kao i ono što je književno kod njega. Docnije, kada se duhovni pravac i književni ukus kod Srba promenio, u doba romantizma, tako suprotnog njegovim idejama, on je ipak čuvao svoju čitalačku publiku, duhovno i moralno uticao na cele naraštaje srpske. On se izdaje u celoj prvoj polovini XIX veka, pa čak i u puno doba romantizma, i kod Ujedinjene omladine srpske slavi se kao član »Srpske Svete Trojice«, zajedno sa sv. Savom i Vukom Karadžićem.
Ali, između onoga što je Dositej Obradović mislio i propovedao i onoga što su romantičari sanjali i pevali, između njegovog trezvenog i vedrog racionalizma i verbalnog romantizma »Vukove omladine«, postojale su u osnovu potpune suprotnosti, i romantizam Vuka Karadžića i Omladine znači reakciju racionalizmu Dositeja Obradovića. Kao ranije u Evropi, tako su i kod Srba oko 1860. mašta i osećanje došli mesto razuma, tradicija mesto reforama, kult prošlosti mesto kulta budućnosti. Dok Dositej Obradović napada one koji se »počnu udaljavati od zdravoga razuma (koji neodložno mora služiti za osnov sviju čovečanskih znanja), upadaju u ono što Nemci zovu: švermeraj, a naši: parenje i pokretanje uma...«, — naši romantičari, naprotiv, napadali su na »ladan razum«, rastapali se u tim »švermerajima«, maštanjima i sanjarijama, i »na gorama oduševljenja« buktali od »božanstvene strasti«.
Između Dositeja i romantičara naših postoji razlika koja je između razumna čoveka koji vedro gleda preda se u budućnost i zbunjenih ljudi i maglovitih glava koji gledaju nazad u prošlost
Dositej traži samo ono što je saobrazno zdravom razumu i korisno društvenoj celini; romantičari ističu ono što je najosobenije i najekscentričnije u ličnosti, proglašujući pravo jedinke da živi na svoju ruku i za svoj račun. Dositej u narodnim običajima gleda dokaze naše zaostalosti, tragove našega varvarstva i hoće da ih nepovratno uništi; romantičari u njima gledaju svete ostatke prošlosti, najviše izraze narodne duše i osobenosti, pouzdan dokaz narodne superiornosti, i hoće da ih sačuvaju da bi se imalo čime stajati van a i iznad drugih naroda. Dositej ističe nauku i opštečovečansku prosvetu kao izvor mudrosti i jedino sredstvo ne samo napretka no i opstanka srpskoga naroda; romantičari mesto svega toga ističu narodnu poeziju; traže u njoj izvor i utoku mudrosti, svu etiku i svu estetiku, zamenu religije i uput za suvremeni život, alfu i omegu svega znanja i umetnosti. Dositej je prosvećeni zapadnjak i hoće da srpski narod prihvati izrađenu i iskustvom overenu bogatu kulturu naprednih zapadnih naroda; romantičari preziru »truli Zapad« i veruju u »srpsku kulturu«, koju nikada nisu ni definisali u čemu se sastoji. Između Dositeja i romantičara naših postoji razlika koja je između razumna čoveka koji vedro gleda preda se u budućnost i zbunjenih ljudi i maglovitih glava koji gledaju nazad u prošlost.
Posle pada romantizma, od 1870. godine, kada su se opet počele širiti racionalističke ideje, srpski duhovi su se stali vraćati Dositeju Obradoviću. I danas srpski duhovi dele se na dva velika dela: na one kojima je rodonačelnik Dositej Obradović sa njegovim širokim racionalističkim, realističkim i zapadnjačkim idejama, i na one kojima je rodonačelnik Vuk Karadžić sa svojim romantičarskim i tradicionalističkim idejama. Jedan od današnjih pisaca srpskih nedavno je Obradovića nazvao »rodonačelnikom naše svesti«. I odista, danas, posle više od jednoga veka, Obradović izgleda bliži, moderniji, življi od Vuka Karadžića, sadašnjost i stvarnost daju mu za pravo, i zato je proslava njegove stogodišnjice 1911. uzela razmere jedne velike nacionalne proslave, i njegov spomen proslavljen kao ničiji dosada.
Za svoje suvremenike i neposredne sledbenike on je bio veliki čovek. Pavle Solarić ga je nazivao »serbskim Sokratom« i »črezvičajnim Serbinom«; »preslavni pervoprosvetitelj slaveno-serbskago roda našega«, veli Gligorije Trlajić; »srebrovlasi mili Obradović«, piše Lukijan Mušicki; »veliki Dositej«, naziva ga Mihailo Vitković; »blaženi starac«, veli Sima Milutinović, a Jovan St. Popović naziva ga »preslavnim«. Slovenački pisac Urban Jarnik, 1838, isto tako nazvao ga je »preslavnim našim ilirskim Anaharzisom skupa i Sokratom«. Ako se vrednost jednoga pisca određuje po plodnosti i dugotrajnosti uticaja koji je vršio na duhove, po tragu koji je ostavio, po koristi koju je doprineo svome narodu, Dositej Obradović dolazi na prvo mesto i za novu prosvetu on je ono što je bio sv. Sava za staru. On je bio duhovni preporoditelj srpskoga naroda, tvorac nove srpske prosvete i književnosti, »prosvetonačalnik Naroda Srbskoga«, kako ga je tačno nazvao njegov učenik Pavle Solarić.
*Iz knjige “Istorija novije srpske književnosti"