Review: "Marauder", novi album njujorškog indie rock trojca
INTERPOL

Photo: musicfeeds.com.au

Interpol, sirova potvrda sredovječnosti

Možda je pretjerano "Marauder", šesti album njujorškog post punk/indie rock trojca Interpol, nazvati povratkom u formu, no u pitanju je prvi album u više od desetljeća na kojem bend zvuči motivirano i energično, lišeno obligatorne letargije koja je ukopala posljednjih nekoliko ostvarenja u ugodno stiliziranu dosadu. Dijelom je ta dobrodošla noga u guzicu zasluga organske, napete produkcije Davea Friedmanna. On njihov prepoznatljiv zvuk gura prema distorziji u kojoj gitarski i ritmički elementi zvuče kao komadići užarenog metala. I same pjesme življe su nego prije pa im ovaj pseudo live pristup s bubnjevima gurnutima agresivno u prvi plan paše više negoli more reverba u koje se ovakvu glazbu najčešće utopi da bi se dobilo na osjećaju atmosferičnosti. Umjesto zvukom simuliranog osjećaja prostornosti, prostor ovih pjesama pune glazbeni i tekstualni detalji za koje bi svaki pratitelj ovog benda mogao pretpostaviti da su davno iščezle s njegovog repertoara.

Jedan od glavnih razloga zašto je njihov debi "Turn the Bright Lights" toliko snažno rezonirao sa slušateljima jest što je uspio uhvatiti osjećaj grada kojim je inspiriran i trenutka u kojem je nastao. Ne čudi stoga da je time većim dijelom anulirana dosjetka o "njujorškom bendu u odjelima koji svira britansku glazbu staru dvadeset godina". Taj osjećaj urbane izoliranosti na "Marauderu" se još jednom vraća u velikom stilu, ali u promijenjenoj, zrelijoj formi. Interpol više nisu postadolescenti čija se osobna preferencija i životni stil savršeno poklapaju s osjećajem nemoći življenja ispod radara u osvit post 9/11 histerije. Sad su prekaljeni, veteranski bend, koji kao i brojni prije njih nije do kraja ispunio svoj potencijal i prisiljen je živjeti u sjeni mlađe, kulerskije verzije sebe. Marauder je kategoričko odbijanje prihvaćanja takve tvrdnje. Bend ne bježi od sebe, ali napokon zvuči kao da ne živi u ponavljajućem loopu između 2002. i 2004. (neuspjeli proboj u mainstream s "Our Love to Admire" iz 2007. bolje je ne spominjati).

Tematski je "Marauder" također poprilično dosljedna ploča. Paul Banks donekle skida masku neprekidnih metafora i album orijentira oko naslovnog lika, po vlastitom priznanju onog djela njegove ličnosti koji sve sjebe. Taj destruktivni, fatalistički aspekt prisutan je i u pjesmama koje nisu pisane iz te perspektive, poput odličnog prvog singla "The Rover" ili "Number 10", vrlo detaljiziranog prikaza zeznute, potencijalno razorne uredske romanse, ali je još naglašeniji u pjesmama poput "Stay in Touch" i "Party's Over", koje glazbeno i tekstualno savršeno hvataju autodestruktivnu narav zamišljenu u osobi Maraudera.

Baš kako i dolikuje sudbini sredovječnih bitangi, ni "Marauder" kao album nije bez mana. Energija, bubnjevi i distorzija pojedu suptilnije aspekte Banksove vokalne izvedbe, a cinik bi mogao primijetiti da bend zapravo nije promijenio puno toga osim da sada sviraju brže. Ipak, bez obzira što nije otkrivanje tople vode, "Marauder" je veliki korak naprijed za Interpol, album na kojem su se otresli sjena mlađih sebe i uhvatili ukoštac sa svim neugodnim aspektima starenja, sredovječnosti i buljenja u ponor. Neposredna kvaliteta ovog albuma pomaže u prenošenju tih osjećaja pa stoga i ako album nije savršen, lako mu je oprostiti, jer očigledno nije tako ni zamišljen.

*Prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5