Projekat finansijsko-biološkog uništenja Petra Lukovića
Andrej Nikolaidis

Ovo su zemlje u kojima patos tradicionalno ima prednost nad logosom i etosom, stoga patos ovdje ima svoje pravosuđe, svoje vlade, crkve i istorije književnosti: Andrej Nikolaidis

Photo: Lična arhiva

Ironija i sarkazam, sirak tužni bez nigđe nikoga

Molim da pogađate: ko je u sljedećem vicu Petar Luković?

Mujo dobio na lotu. Onda dobio u kladionici. Pa opet na lotu.

Nakon deset, dvadeset, pedeset dobitaka naš je Mujo – koji je rođen i život proveo kao fukara, pa je i svoj prvi dobitni loto-listić kupio posuđenim parama –  bogat.

Stoga Mujo krene na put oko svijeta. Prva klasa u avionima, kraljevski apartmani u hotelima, najbolji konjaci u barovima... S vremena na vrijeme u nekoj dalekoj zemlji kupi srećku, pa je sutradan još bogatiji.

U Indiji Mujo sretne djevojku i zaljubi se. Ona pristane poći sa njim u Bosnu.

U Visokom se vjenčaju.

Jutro je nakon prve bračne noći. Ležeći u krevetu od pola hektara smještenom u najvišoj kuli njegovog novoizgrađenog bosanskog srednjevjekovnog zamka, Mujo je zagledan u tačku na čelu usnule supruge.

Zapitan nad porijeklom i svrhom fenomena, ne želeći da je probudi pitanjem „Šta će ti, bona, to na čelu“, Mujo ne uspijeva suspregnuti radoznalost pa noktom zagrebe tačku na čelu svoje drage.

Kad ono: golf sedmica.

Tako je. Niko u ovom vicu nije Petar Luković.

Svaki put kada koriste biblijski ton za svoje nacionalno-državotvorne jadikovke, naši pisci, doduše nesvjesno, parodiraju Bibliju. Tako da je Lukovićeva kažnjena pjesma, zapravo, parodija parodije

Pitanje koje sam vam postavio bilo je misleading. Nije ko, nego šta. Šta je u ovom vicu Petar Luković?

Odgovor je, naravno: tačka.

Petar Luković je srećka jedinstvene vrste: svaka dobija.

Ko god putem srbijanskog pravosuđa zagrebe Petra Lukovića, dobiće ako ne golfa sedmicu, ono barem tisuću i dvjesta eura, koliko je izgrebala ugledna pjesnikinja Radmila Lazić. 

Ko god je smislio scenario za anihilaciju Petra Lukovića pravosudnim sredstvima, majstor je svoga posla.

Kada je Luković za pisanje kažnjen prvi, pa i drugi, pa i deseti put – bilo je to skandalozno. Kada je kažnjen pedeseti put, bilo je: grozno, ali šta se tu može, kako je platio sve druge, platiće i ovu kaznu.

Kada je kažnjen valjda već stoti put, pa još za parodiju, dakle za književni tekst – to više nije bila ni novost.

Ravnodušnost (dobro: ima i radosnih) sa kojom progresivno-liberalno-lijeva javnost prati projekat finansijsko-biološkog uništenja Petra Lukovića posebna je tema, o kojoj ćemo drugi put. Iako i to ima veze sa parodijom. Jer je ćutnja liberalno-lijeve javnosti koja odbija braniti princip slobode govora onda kada nam se onaj koji govori i ono što govori ne dopada – samoparodija. Ovo shvatite kao samokritiku. Mogao sam o tome pisati, pa nisam. Vjerovatno i ne bih. Presuda za parodiju je, međutim, previše čak i za moju ravnodušnost.

Nakon što je Tomislav Marković, na istom ovom portalu, daleko bolje nego što bih ja to mogao, objasnio u kakve sve probleme upadamo ako dopustimo kriminalizaciju parodije, meni preostaje da kažem kako je u jednoj stvari Radmila Lazić bila u pravu. Njena pjesma, koju je parodirao Petar Luković, što je Radmila Lazić naplatila kod suda, zove se „Očajni psalam“. Da, ta pjesma uistinu jeste očajna. Intonacija te pjesme prosto priziva, ne, zahtijeva podsmijeh. Naši pisci, dakako, vole o nevoljama naših državica i nacijica drviti u biblijskom tonu. Uzvišenost tona ne iskupljuje odabir teme. Naprotiv: sve čini još komičnijim.

Svaki put kada koriste biblijski ton za svoje nacionalno-državotvorne jadikovke, naši pisci, doduše nesvjesno, parodiraju Bibliju. Tako da je Lukovićeva kažnjena pjesma, zapravo, parodija parodije.

Luković se, to je jasno, oko svog književnog djela nije osobito potrudio. Oni koji znaju kako dobro Luković može pisati znaju da je njegova pjesma tekst koji on napiše u bunovno jutro, lijevom rukom, dok desnom pere zube.

Ali čak i takva, Lukovićeva pjesma je bolja od izvornika Radmile Lazić (no ipak gora od izvornog izvornika).

Bolja je zato što je Luković uklonio osnovni nedostatak pjesme Radmile Lazić: patetiku.

Ali šta ćeš: ovo su zemlje u kojima patos tradicionalno ima prednost nad logosom i etosom, stoga patos ovdje ima svoje pravosuđe, svoje vlade, crkve i istorije književnosti. Dok su ironija i sarkazam, kako je to savršeno i nepogrešivo formulisao kralj našeg patosa: sirak tužni bez nigđe nikoga...   

Ako vam nije dobro – e, to vam je zato.

Oceni 5