Iskren sam do boli

POLET: Zasto baš ovakav koncept dvostrukog albuma Sunčana strana ulice?

ĐONI: Kada sam išao ne to da napravim dupli album, znao sam da se dupli albumi mogu slušati samo ako su kompilacije tipa The best of... jer je jako teško održati visoku razinu. Obično je repertoar jednoličan. Od “The Beatlesa” naovamo, ljudi  rade običan album s par hitova, a ostalo popunjavaju... pogotovo duple albume. Ja sam htio napravili nešto u stilu The best of Azra, o ne sat, sat i pol užasa. Mislim da smo uspjeli u tome, album је jako dobar, pa ga skoro sat vremena, koliko traje, možes pažljivo i bez zamora slušati.

POLET: Pjesme koje se nalaze na ploči, nekakav su tvoj zalog iz prošlih vremena, zar ne?

ĐONI: Mi smo jedini band u Jugi koji je do ovog albuma svirao na koncertima tek jednu trećinu poznatog materijata, а dvije trećine, mozda čak i više nepoznatog. Poslije ovog albuma, bit će nam puno lakše, mada još uvijek mislim da ćemo jednu trećinu stvari koja još ostaje snimiti na dupli album.

POLET: Predbacuju ti da praviš kompromise, naročite je to očito na singlicama, koje su “lakšeg” karaktera.

ĐONI: Ja nikada nisam radio kompromise. lmao sam svoj put, i htio sam radi svog poštenja da najprije dokažem ljudima, ne znam… ne znam kako to objasnim…  obično masa bendova počinje, najbolje stvari stavlja na početak. Ja nikada nisam činio tako nešto, to je uvijek lakši put. Puno je teže postepeno dizati razinu kvalitete. Kompromise nikada nisam radio. Baš u “Džuboksu”  čitam - Pero Lovšin (iz “Pankrta”) kaže za nas da smo pop-band. OK – pop band! U redu je, ali da smo napravili kompromise, da se prodajem... Ja nikad u životu nisam mislio na prodaju, na kompromise, a što smo se slučajno dobro prodavali, to mi je drago, naravno.

Pjesme poput “Poljubi me u dupe” nisam stavljao na prvi album, jer sam znao da sam preslab da bi mogle ići, nisam imao živaca, niti sam želio da me netko blokira. Htio sam ipak uhvatiti neke pozicije, da bih mogao snimiti te stvari. Ne znam, glupo je ići u borbu ako nisi spreman. A to nisu kompromisi. Ja sviram ono što sam htio. Ne dozvoljavam, i nikada nisam dozvoljavao da mi se itko u to petlja.

POLET: Kad smo već kod kompromisa, ti si ako se sjećaš nedavno u Vjesniku za Sedam dana izjavio u interviewu, nešto u vezi pravljenja kompromisa kod grupe “Bijelo dugme”. U pitanju je bila pjesma “Dobro Vam jutro Petroviću Petre”.

ĐONI: Možda je to kompromis, ali to je njihova stvar. Za mene је to kompromis. U onom kontekstu gore “vaš svijet je ukakan” - zvuči kompromisno, jer meni lično ne bi nište falilo da je gore na ploči rečeno “vaš svijet je posran”, jer to nije jaka riječ. Puno puta reći – srati, jebati – nije lijepo, ali ako to radiš kao poeziju…

U svima nama je neka auto-cenzura. To je ono što je pogrešno, jer je vrijeme auto-cenzure već odavno prošlo. Vrijeme je da ljudi mogu reći što misle. Ja mogu reći što mislim, bar ja... Meni su ljudi govoriii, ovo ti neće proći (misli na neke pjesme sa LP-ija Sunčana strana ulice) – prošlo mi je! Svi su govorili neće. Ja sam isto tako mislio, ali išao sam, jer se htio uvjeriti. Doći do vlastite spoznaje. Bilo je problema, što ja znam, međusobno smo se kolebali.

Ljudi su bili sumnjičavi i govorili su: “Bit ćemo sretni ako to prođe. ali neće proći”. O.K. - rekao sam, onda hoću jedanput znati što nije prošlo. Medutim sve je prošlo “Komisiju za šund”. Imaš cenzuru kad ti ploča izlazi, zatim svaka radio-stanica ima svoju cenzuru… Dok prođeš sve te strukture, treba vremena. I onda se tamo neko na nekoj radio-stanici nađe katolik veći od samoga Pape pa kaže “to ne može proći”. Prema tome, nemaš jednu oficijelnu cenzuru, pa kad nju prođeš do možeš reći da si apsolvirao. To važi samo za ploču, što ne znači da će tvoje pjesme  biti na radiju, ili TV-u. Sačuvaj bože.

Mi smo za Nedeljno popodne snimili  pjesme “Poljska u mom srcu” i “Užas je moja furka” , ali ništa to neće ići, ni u ludilu. Ja znam kada je Dražen Vrdoljak puštao materijale sa Sunčane strane ulice u emisiji sa “Domaće pop-scene” na Radio-Zagrebu, nije se usudio staviti bilo šta drugo osim onih “lakših” stvari. Na Radio-Zagrebu imaju svoju cenzuru koja veli: “to ne može proći!”.  To su oportunisti. Boje se, znaš! Ne da  se boje, da bi moglo bilo što biti, nego su ljudi, znaš… Užas jedan!  

POLET: I ovaj album (kao i prošli) dijeli se na llubavne pjesme i one soc-angažirane. Na prošlom su albumu ljubavne bile "Tople usne žene”, "Gracija”, na ovom  “Gospodar samoće”, “Ne reci mi dvaput”… Zanima me da li je do ovakve podjele kod tebe došlo iz razloga što “buntovnici” imaju pravo na ljubav, ili je ljubav kod tebe dio bunta?

ĐONI: Nemam pojma, u pičku… uuuhh. Ne znam, kako to misliš buntovnici pravo na ljubav? Svi imaju pravo na ljubav, i svi imaju pravo na bunt! Ja nisam ništa veći buntovnik od drugih, samo možda drugima manje uspijeva. Nije to stvar buntovništva, jebo ga bog. Ja to ne jebem, zašto bih ja trebao biti neki buntovnik? Ja kad sam zaljubljen, onda sam zaljubljen kao zadnji klipan, jebo te. A kad sam ljut, onda sam ljut… Samo možda ja imam što drugi liudi nemaju, sigurno! Možda sam ja koji put luđi od drugih, ali ne mislim da sam ja buntovnik za sva vremena, to je sranje. Kad me boli ja vrištim, a kad sam ubambuliran onda sam u kurcu.

POLET: Zanima me koliko је taj bunt kod tebe koji je, moraš priznati, izražen, manirizam, jer kod “Azre” од samih početaka nalazimo pjesme ljubavnog karaktera, koje su također “aktuelne”, ali na duge staze (i lično mi se više dopadaju), i one moglo bi se reći “dnevno-političke”. Što o tome možeš reći?

ĐONI: Meni osobno uvijek su bile draže moje ljubavne pjesme, bas zato što stvarno traju. U biti je sve što nas okružuje preplitanje mikro i makro kozmosa. Recimo, kakav je čovjek iznutra, takav je i izvana tj. prema drugim ljudima. Nije to samo fraza. I ljubav je u svemu tome vječna, jer ako je prava, ako nije neka prolazna, od čovjeka traži sve ljudske resurse. Razumiješ li me?

A dnevna politika je dnevna politika! To je ružno. Dobro, recimo da je pjesma “Uvijek ista priča” dnevna politika, vjerojatno je, ali naprosto ja sam bio raspizđen, jedno sam vrijeme strahovito bio strahovito egzaltiran. Još uvijek sam egzaltiran, da se razumijemo! Pun mi je kurac. Evo, to se vidi na primjeru Kosova, kada su informacije zatajile. I još uvijek ti imaš sliku Prištine na TV, dok spiker govori, a pojma nemaš što se dolje dešava, već moraš slušati neke “crne” kanale. A na TV – odmah iza tih vijesti imaš izvještaj sa Bliskog istoka – vidiš film kako tamo na onoj planini Izraelci ratuju. Jebote, iz rata vidiš film, a tu ne vidiš, razumiješ li me? To je katastrofa. Još uvijek galamimo da treba dati informacije, a sve ostaje isto. I te kako sam egzaltiran, dođe mi da si nogu pojedem.

POLET: Što se tiče materijala za dvostruki album, ti očito ne oskudijevaš sa pjesmama. ..

ĐONI: Dok ne izdam sve ove starije pjesme koje imam, neću se smiriti. U šestom mjesecu ići će van singl, a na jesen ću snimati dvostruki album, u međuvremenu ćemo svirali koncerte. Mene te stare stvari koče, htio bih ih snimiti. Da ih se riješim, pa da onda mirno radim. Možda više i ne napravim pjesmu, ali godišnje ću uvijek imati pjesama za jedan album, ja to sigurno mogu napraviti.

POLET: To su pjesme iz vremena stare “Azre” i poslije. Reci mi, mislim da će čitaoce zanimati, kakva je bila hijerarhija u staroj “Azri”?

ĐONI: Ja sam njih sve skupio. Da nije bilo mene, oni nikada ne svirali. Ali to ništa ne znači. Da nije bilo “The Beatlesa” ne bi bilo ni mene, tako da to ništa posebno no znači. A pjesme? Pjesme su bile moje, moje su se pjesme svirale. “Azra” je uvijek bila moja prćija. Jebi ga, ružno zvuči, ali što mogu. Ako bih se pravio lažno skroman, bio bih licemjer. Ја prije 1977. nisam mogao jednostavno dobiti ljude za sviranje. Taj “novi val” je došao kao svojedobno “Beatlesi” - drmnuo je ljude, neki su počeli svirati. Sa starom “Azrom” u kojoj su sa mnom bili Jura i Paolo nisam mogao ništa napraviti. Nje bila atmosfera da se nešto pokuša isufurati na ovaj način. Tada su “Pink Floydi” bili visoko cijenjeni. Ne možeš ti van svog konteksta. I “Pistols” su postojali već 1975, a probili su se 1977, godine. Mi kad smo počinjali, svirali smo samo svoje stvari. To nitko prije nije radio. I “The Beatles” kad su počinjali, svirali su tuđe stvari. A mi uvijek, samo svoje.

POLET: Tvoji tekstovi imaju neke korijene u svedahu... (započinjem pitanje).

ĐONI: Ma, to je bez veze! Ja sam jednom provalio da sam svirao sevdah, i svi su se zakačili za taj sevdah pa stalno ponavljaju…

POLET: Da, ali ne shvati moje pitanje  bukvalno, ipak tu postoje neki  ruralni korijeni, bar po onome što nam nudiš u pjesmama (pokušavam objasniti).

ĐONI: Ma kakvi koriieni, šta tu ima sevdah, u pičku… Rudimentariji je Bregović po tekstovima od mene. Onda je on više 'sevdah' nego ja. Mene to uopće ne smeta, što pitaš, ali to je glupo. Jedan napiše, drugi nekritički prenose, k’o papagaji. Šta tu ima sevdah, pogledaj tekstove! Šta tu ima sevdah, molim te. Ja mogu za sebe reći što god hoću, ali budimo objektivni.

POLET: Pa način pristupa stvari... i dalje sam uporan!

ĐONI: Ma, način pristupa stvari. Ne znam. Je, OK, ja sam Jugović, ali ja nikada nisarn bio determiniran. Ja sam svjetski, ja sam svoj, a to što ja volim ovu Jugu – to je moj problem, zašto bih trebao biti sevdah, samo zato što ta riječ u nečijim glavama povlači neke paralele?  Ja šutim, a to su neki debili isfurali, i onda rekli, kao ja neki seljački tip, a Stublić i Filmovci su moderni mod-kitovi. A ja nikad nisam živio na selu, Jura još uvijek živi u Sesvetskom Kraljevcu, jebemu. Ja sam seljačina, ali boli me kurac, jer ja to imam pravo reći, a drugi nemaju. Mene mogu suditi prema onome što napravim, a po tome se ne vidi da sam seljačina. A ja jesam seljačina, i to je moj problem, a ne kritike - a oni to nemaju pravo reći ili pisati. On je tri puta veći seljačina, ako ćemo baš po nekim parametrima (misli na D. Matoša). Ja sam neke stvari profurao, a on nije ništa. Nema veze ni s čim. Ne zna kak' pička izgleda, pa kako može biti gospodin čovjek. Onaj Matoš – isusovac, nemaš ga kaj vidjeti - štakorčina. Di to ima?  Ima cijela jedna fašistoidna generacija... Gajić, Pezo - to nema veze ni sa čim. Za njih su Sex Pistols pik-zibneri, prije toga oni o muzici pojma nemaju. Pa kako oni mogu suditi o muzici? Stari moj, kad je Bethoveen bio živ, ako je netko svog sina slao da uči muziku slao ga je njemu, a ne nekom kritičaru.

Glavan, Vrdoljak, Luković... imaju bar deset puta više alibija za pisanje od drugih. Bar su nekog boga uložili u rock kod nas i (uz sve ograde) uložili su nešto u svoj posao, i vrijede, ako ćemo pošteno

POLET: Zanimljivi su tvoji pogledi na domaću rock kritiku.

ĐONI: Ma, to je ista birokracija kao ona tamo gdje jedan šljaker radi, a tri gore žive od njegovog rada.

POLET: Da, ali baš je “Azra” isplivala na površinu, zahvaljujući podršci rock-kritike.

ĐONI: Ma jesmo kurac isplivali. Onaj stari Polet pisao je o “Azri”. Pisali su Semenčič i Fras zato što su bili školske kolege sa M. Juričićem i M. Pelajićem, ja to znam. Nisu pisali zbog mene. Ja sam zbog toga i ostavio staru “Azru” - nisam htio ljude varati. Meni je bio pun nos da se oni furaju ko gospoda, a nisu htjeli vježbati. Polet je pisao o “Azri”, ali “Azra” i taj čitav pokret je koristio Poletu koji se počeo prodavati, prema tome koliko je Polet vrijedio “Azri”, toliko je ona i njemu vrijedila, pa smo čisti. Zbog mene i mojih pjesama niko nije pisao. Da nije bilo Jure i Marina, ne vjerujem da bi pisali. To je bilo nadrkavanje. Nikad to nisam podržavao. Ja sam se od toga ograđivao i mene nikad nije bilo u tome – kao što si mogao vidjeti.

POLET: Ipak, kritika je imala doprinosa u domaćem rocku, ne možeš to olako odbaciti, apriori odjebavanjem.

ĐONI: Nikada. “Buldožere” je radila, a nisu bog zna šta napravili. Ja se na kritiku nikad nisam obazirao. Točno je da se svađam, ali ja se svađam kao što to upravo činim, ali oni su frustrirani kitovi, i meni je dosta toga da pričaju da sam ja frustriran. Ja frustriran? - bez vezeeee. Ja imam nešto iza sebe, oni nemaju ništa. Imaju svoje mišljenje, kao što ga ima svaki čovjek kog bi pitao na ulici. Oni samo vrište i galame i zapravo drkaju, pogotovo ova nova generacija oko Poleta. A ništa ne rade, što oni imaju veze s muzikom?  

Glavan, Vrdoljak, Luković... imaju bar deset puta više alibija za pisanje od drugih. Bar su nekog boga uložili u rock kod nas i (uz sve ograde) uložili su nešto u svoj posao, i vrijede, ako ćemo pošteno. Nisu istina samo oni izvukli taj domaći rock, jer su i oni rasli, kao što smo svi nekako rasli.

POLET: Ipak, “Azru” je veći dio kritike podržao, uz izvjesne igre “đonom”, no to je bilo više privatne prirode, ali u javnorn glasilu.

ĐONI: Ako si ti recimo napisao da ti se “Azra” sviđa, to je tvoj problem, ja ti za to nisam dužan reći da si mi ti friend. Znači da stojiš iza onoga što si napisao. Ja za “Kazalište” ne mogu reći da ne vrijedi, kad nekog boga stvarno vrijedi. Meni je smetalo što su njih dizali u nebesa, kao što mi sad smeta što dižu ove neke bandove koji nemaju veze s kvalitetom. Smetalo mi je recimo što je Glavan napravio izvrsnu kritiku “Cmo bijelog svijeta”, a za dva mjeseca je napisao za Houru da je 'starmali medijski strateg', a mali ni kriv ni dužan. “Kazalište” je još uvijek bolje nego cijela beogradska rock-scena zajedno. A gdje je tu zdrav razum?

POLET: Vi ste uvijek nailazili  na dobar prijem kod publike, tu nije bilo nikakvih folova, i sve je prilično iskreno, nema prenemaganja...

ĐONI: “Azra” je najviše ljudi imala u Kulušiću, u Lapidariju... Sve smo prvi napravili. Mene smeta zašto ovi o tome nisu pisali. To je vidiš pitanje rock-kritike, a tu su Glavan, Vrdoljak, Semenčič, Fras i ne znam sad ovi ostali. A to je stvar njihovih frustracija, jer “Azra” nikada nije bila u njihovim okvirima, jer ih ja nisam jebavao pet posto. To su plodovi njihovih frustracija, a to nema veze sa običnim ljudima. To je isto kao što je ova kompanija sada navalila na beogradske bandove. Ja nemam ništa protiv tih bandova, ali nije to toliko kvalitetno. Nije realno, nije realno. Nema tu mudrosti, ničeg novog. Kaj misliš, da smo mi nešto novo? To je dobra poezija, to je fakat dobro, to je svjetsko.

POLET: Koliko ima demagogije u svemu ovome što radiš i što zastupaš?

ĐONI: Šta, šta? Da ti ja sad velim da nisam demagog? Svatko bi ti rekao da nije demagog. Kad ti kažeš da sam demagog, onda sam demagog (ljuti se). Onda sam demagog i šta sad? Ja sam demagog, bez veze…

POLET: Otkud sukob izmedu dijela rock-kritike i “Azre”? (preskačem temu)

ĐONI: Ja u biti više volim kad oni pljuju po meni. Meni je to draže, jer ljudi kuže u čemu je stvar. Publika nije bedasta. Meni je to draže, jer ja sam gubica, a oni su niko i ništa. Kao što je Bethoveen rekao onom grofu: “Ja sam jedan, a grofova će uvijek biti”. Ja sam jedan, a njih već sada ima pun kufer.

POLET: Rock-kritika je u medijima bila i prije “Azre”, to zaboravljaš.

ĐONI: Kakve to veze ima?

POLET: Ipak su oni neki podupiratelji svega onog što se u rocku dešava

ĐONI: Da, jesu. Prvo svoje guzice, pa onda sve ostalo. Kao što ja svoju guzicu prvo podupirern, pa zatim ostalo. Ne kažem da kritika ne vrijedi, ali ni u kom slučaju ne o onoj mjeri u kojoj oni misle da vrijede. To je njihov problem što će misliti. Neka misle što god hoće. Ja mogu bez i jednog kritičara, ja radim muziku, oni pak žive od muzike. Ne živim od njih. Mi smo sve svojim rukama i svojom pameću napravili. “Azra” je najpošteniji band koji je ikad kod nas bio. Nije bilo nikakvog muljanja. Sve smo napravili samo sviranjem. Ne djeluje kritika na ljude, kao što kritičari misle. Oni su pljuvali po prvom albumu, pa smo se dobro prodali. Nije važna prodaja, ali hoću ti reči ne djeluje kritika na ljude u velikoj mjeri.

* Intervju objavljen u “Poletu” 27.5.1981. godine