Iskusni momci
Koliko je Čiriola bila okupana suncem, toliko je suprotna obala bila siva, beživotna, hladovita: po mrkom školju prekrivenom s dva prsta trave, džigljao je korov i malo zeleno grmlje, dok je voda, tu i tamo ustajala, bila puna smeća što se jedva pomeralo. Napokon dotakoše dno, očešavši se o školje, a kako tu i nije bilo matice, Marčelo s lakoćom okrenu barku ka mostu Sisto. Ali, levim veslom je sve vreme udarao u stene i sav se bio usredsredio na to veslo u strahu da će se polomiti i skliznuti u vodu. „Teraj ka sredini“, nehajno će Kudravi, ne mareći za Marčelove muke. Lepo mu je bilo na sredini reke, imao je utisak da je na morskoj pučini i ljutilo ga je što, čim podigne pogled, na dav zaveslaja odatle ugleda sivi most Sisto kako se ogleda u opasnoj reci, Đanikolo i veliku kupolu Svetog Petra, belu i ogromnu poput oblaka. Malo-pomalo stigoše podno mosta gde se, ispod desnog pilona reka širila, mirna i duboka, zelena i prljava. Kako im tu nije pretila opasnost da ih struja odnese, Anjolo odluči da se i sam prihvati vesla ; ali baš mu nije išlo: vesla mu poleteše uvis, tresnuvši zatim o površinu, dobro im napunivši čamac vodom. „Jebi se..!“, urlao je Kudravi, ogorčen, a Marčelo se mrtav umoran opružio, ne mareći što u čamcu ima već dva prsta vode. Videvši Anjola, koji je uprazno mlatio onim veslima, dva dečaka pecaroša s druge strane, kod Fontanona, stadoše da mu se rugaju i podsmevaju. Anjolo im iz sveg glasa podviknu: „Šta je bilo?!“, a ovi začas zaćutaše, pa nastaviše:
„Ko te naučio da veslaš? Zar ne vidiš da ti se i zidovi smeju?“
„Ko me naučio?“, odvrati Anjolo. „Kurac me naučio!“
„Nabij ga u dupe!“, spremno će ona dvojica.
„Al’ u tvoje!“, dreknu Anjolo, crven od besa.
„Drkadžijo!“ doviknuše dečaci.
„Pederi!“, odvrati Anjolo.
*Iz romana Iskusni momci