Bernardo Soareš: Knjiga nemira
Aafu 04 S

Photo: Paul Almasy

Ispisujem riječi za spas duše

Predgovor, Bernardo Soareš

U Lisabonu postoji malen broj restorana ili blagovaonica, koji se nalaze iznad trgovina, na polukatu, s izgledom pristojne krčme i s nepodnošljivim prisnim ugođajem maloga mjesta bez željezničke postaje. Na tim polukatovima, osim nedjeljom kada su dobro posjećeni, često se susreću čudni tipovi, posve nezanimljiva lica, cijela paleta bića koja je život odbacio.

Želja za mirom i pristupačne cijene navele su me u određenom razdoblju mojega života da i sam budem stalan posjetitelj jednoga takvog polukata. Kada bih večerao oko sedam sati, uvijek bih susretao čovjeka čiji me izgled u početku i nije privlačio, no malo pomalo počeo me zanimati.

Bio je to muškarac tridesetih godina, mršav, prije visok nego nizak, pretjerano pogrbljen dok bi sjedio, manje dok bi stajao, odjeven s nekim ne posve nemarnim nemarom. Na blijedome licu, bez značajnih crta, odraz patnje nije pobuđivao zanimanje, a i teško je bilo odrediti koja se vrsta patnje tu odražavala, doimalo se da su raznolike – oskudica, tjeskoba kao i patnja što se rađa iz ravnodušja, a koja i sama proistječe iz dugotrajne patnje.

Uvijek je malo večerao, a zatim bi pušio duhan iz vrećice. Pomno je promatrao ljude koji su ondje bili, ne sumnjičavo, već s posebnim zanimanjem. No, nije ih promatrao kao da ih proučava, nego kao da ga ljudi privlače, ali bez namjere da im zapamti crte lica ili posebna očitovanja karaktera. Ta mi je neobičnost najprije privukla pozornost.

Počeo sam ga bolje promatrati. Utvrdio sam da stanovita inteligencija na neki nejasan način oživljava crte njegova lica. Ali klonulost i nepomičnost hladne tjeskobe tako su revno prekrivale njegovo držanje da je bilo teško razotkriti neko drugo obilježje.

Slučajno sam od jednog konobara u restauraciji doznao da je on trgovački službenik u nekoj obližnjoj firmi.

A onda se jednoga dana nešto dogodilo na ulici. Dvojica su se potukla pod prozorima restorana. Svi koji su se našli na polukatu potrčali su k prozorima kao i ja, a također i čovjek o kojemu govorim. Tom prigodom progovorio sam s njim poneku rečenicu, a on je uzvratio istim tonom. Glas mu je bio prigušen i drhtav, kao u ljudi koji ne očekuju ništa, jer je savršeno beskorisno nadati se. No, možda je besmisleno na taj način prikazivati mojega večernjeg znanca iz restorana.

Ne znam zašto, ali od toga smo se dana počeli pozdravljati. Drugom prigodom, jer nas je možda zbližila besmislena okolnost da smo obojica došli večerati u pola deset, započeli smo nevezan razgovor. U jednom me trenutku zapitao pišem li. Odgovorio sam da pišem. Spomenuo sam mu časopis Orfej koji se nedavno bio pojavio. On ga je pohvalio, pohvalio ga je prilično, a ja sam se tada zaista zapanjio. Rekoh da sam začuđen, jer je umjetnost onih koji pišu u Orfeju namijenjena manjini. On mi reče da je možda i on u toj manjini. Usput je dodao da mu ta umjetnost nije donijela nešto posebno novo, i plaho je napomenuo kako obično nema kamo poći niti što činiti, da nema prijatelje koje bi posjećivao, a ni čitanje knjiga naročito ga ne zanima, te noću običava ostati u svojoj unajmljenoj sobi i provoditi vrijeme pišući.

* * *

Svoje dvije sobe namjestio je - nesumnjivo žrtvujući neke bitne stvari - na neki način gotovo raskošno. Posebno se pobrinuo za stolce, rukohvate, presvlake, masivnost, te za zastore na vratima kao i za tepihe. Govorio je da se tako stvara unutrašnjost "koja daje dostojanstvo mučnini". U moderno uređenoj sobi mučnina postaje neugodnom, gotovo fizička bol.

Nikada ga ništa nije tjeralo na rad. Kao dijete živio je povučeno. Tako se dogodilo da nikada nije pripadao nikakvoj družini. Nikada nije pohađao nikakav studij. Nikada nije pripadao mnoštvu. Dogodila se s njim neobična stvar, tko zna, kada se bolje promisli, možda se to i ostalima dogodilo, da su se tijekom slučajnih životnih okolnosti izgradili na sliku i priliku svojih nagona, a mnogi tek slijedeći svoju inerciju i otuđenost.

Nikada se nije morao suočiti sa zahtjevima države ili društva. Izbjegao je zahtjevima vlastitih nagona. Nikada ga ništa nije približilo prijateljima ili ljubavnicama. Ja sam jedini, na neki način, bio u njegovoj blizini. No, premda sam uvijek živio s njegovom lažnom osobnošću i sumnjao kako me zapravo nikada nije smatrao prijateljem, shvatio sam da mu treba netko kome će moći ostaviti knjigu što ju je napisao. U početku me je to, kada sam shvatio, zaboljelo, no na kraju sam sve počeo promatrati na jedini način dostojan psihologa, te mi je bilo drago što sam mu ostao prijateljem i do kraja vjeran onome čemu me usmjeravao – objavljivanju ove njegove knjige.

Zanimljivo je da su mu čak i u tomu okolnosti bile naklonjene, jer je imao mene koji sam mu mogao poslužiti.

Fernando Pessoa

AUTOBIOGRAFIJA BEZ ČINJENICA

U ovim nepovezanim dojmovima, koji i ne žele biti povezani, ravnodušno pripovijedam svoju autobiografiju bez činjenica, svoju priču bez života. Ovo su moje Ispovijedi, i ako u njima ništa ne kažem, to je zato jer nemam što reći.

Odlomak 12.

1.

Rođen sam u vrijeme kada je većina mladih izgubila vjeru u Boga. Razlog je bio isti zbog kojega su je stariji imali i ne znajući, naravno, zašto. Potom, budući da je ljudski duh prirodno sklon kritici zato što osjeća, a ne zato što misli, većina tih mladih ljudi izabrala je Čovječanstvo kao Božjeg nasljednika. Ja, međutim, pripadam onoj vrsti ljudi koji su uvijek na rubu onoga čemu pripadaju i ne vide samo mnoštvo koje ih određuje, nego i velika prostranstva unaokolo. Stoga nisam poput njih sasvim napustio Boga, a ni Čovječanstvo nisam nikada prihvatio. Smatrao sam da bi Bog, budući da nije vjerojatan, mogao postojati, a onda bi ga se i moglo obožavati. A Čovječanstvo, budući da je puka biološka ideja i nije ništa drugo do ljudska životinjska vrsta, nije vrijedno obožavanja više od neke druge životinjske vrste. Ovaj kult Čovječanstva, s njegovim obredima Slobode i Jednakosti, uvijek mi je nalikovao na oživljavanje drevnih obreda u kojima su životinje bile bogovi, ili su pak bogovi imali životinjske glave.

No, kako nisam znao vjerovati u Boga, a nisam mogao vjerovati u neki skup životinja, ostao sam kao i oni, na rubu ljudstva, na odmaku od svega onoga što se obično naziva Dekadencijom. Dekadencija je potpun gubitak nesvjesnoga, jer nesvjesno je osnova života. Srce bi, da može misliti, stalo.

Onima malobrojnima poput mene, koji žive ne znajući kako se živi, što još preostaje osim odricanja kao načina življenja i kontemplacije kao sudbine? Nisam znao što je religiozan život niti sam to mogao znati, jer nema vjere s razumom, ne može biti vjere u čistom umu čovjekovu, a ne možemo, zapravo, ni znati što s njom činiti pa nam ostaje, kao motiv za posjedovanje duše, estetsko promatranje života. I tako, otuđeni od slavljenja svih svjetova, ravnodušni na božansko i prezrivi spram ljudskoga, zaludno se predajemo osjetu bez namjere što se uzgaja u istančanom epikureizmu, kao što priliči našim moždanim ganglijama.

Zadržavajući od znanosti jedino njezino osnovno pravilo da je sve podvrgnuto kobnim zakonima protiv kojih ne možemo samostalno djelovati, jer djelovati bi značilo kako nam oni dopuštaju da djelujemo; i utvrđujući da se to pravilo podudara s drugim, starijim pravilom o božanskoj fatalnosti svih stvari, odustajemo od napora kao slabići koji su zabava snagatorima i svijamo se nad knjigom dojmova s velikom brižnošću proživljene erudicije.

Ništa ne uzimajući ozbiljno i shvaćajući da su nam naši dojmovi jedina izvjesna stvarnost, u njima se sklanjamo i istražujemo ih poput velikih nepoznatih zemalja. I ako se marljivo posvetimo, ne samo estetskoj kontemplaciji nego jednako tako i izrazu njezinih oblika i ishoda, onda proza ili stih što ga pišemo, lišeni želje i namjere da nekog drugog u nešto uvjere ili da pokrenu tuđu volju, nalikuju tek čitaču koji čita naglas kako bi dao objektivnost subjektivnom užitku čitanja.

Dobro znamo da svako djelo mora biti nesavršeno i da su najmanje sigurna ona estetska razmišljanja o kojima pišemo. No sve je nesavršeno, nema tako lijepog zalaska sunca koji ne bi mogao biti još ljepši, ili laganog povjetarca što nas uspavljuje, a koji ne bi mogao pružiti još spokojniji san. I tako ćemo mi, promatrači poput planina i kipova, uživati u danima kao u knjigama, snivati sve kako bismo to prenijeli u svoju bit i stvarat ćemo opise i raščlambe koji će, kada budu završeni, postati izvanjske stvari u kojima ćemo potom moći uživati kao u nekom popodnevnom događaju.

Ovo nije razmišljanje nekog pesimista poput de Vignyja, za kojega je život bio tamnica u kojoj je pleo slamu samo da se nečim zabavi i da mu prođe vrijeme. Biti pesimist znači gledati na sve tragično, a takvo je razmišljanje pretjerano i neugodno. Očito je da nikakvu vrijednost ne možemo pripisati djelu što ga stvaramo. Stvaramo ga, naravno, da se nečim zabavimo, no ipak nismo poput zatočenika koji plete slamu da skrene misli sa Sudbine, već s djevojke koja veze jastučnice, da se zabavi, i ništa više.

Na život gledam kao na svratište u kojemu se moram zadržati dok ne stigne kočija što vodi u bezdan. Ne znam kamo će me odvesti, jer ništa ne znam. Mogao bih ovo svratište shvatiti kao tamnicu, jer sam primoran tu čekati. Mogao bih ga shvatiti kao mjesto druženja, jer se ovdje susrećem s drugima. Međutim, nisam ni nestrpljiv ni običan. Nemam ništa protiv onih koji se zatvaraju u sobe i mlitavo leže na postelji u čekanju bez sna; nemam ništa protiv onih koji razgovaraju u sobama iz kojih do mene dopire ugodna glazba i glasovi. Sjedim pred vratima i napajam oči i uši na bojama i zvukovima krajolika, i polako, samo za sebe, pjevam pjesme koje skladam dok čekam.

Svakome će doći noć i stići kočija. Uživam na povjetarcu što su mi ga dali i u duši što su mi je dali da bih mogao uživati pa više ne postavljam pitanja i ne tragam. Ako ono što sam u ovoj knjizi napisao, a što će jednoga dana drugi čitati, može zabaviti putnike koji također prolaze, dobro je. Ako je ne pročitaju ili se ne zabave, opet je dobro.

2.

Moram izabrati ono što prezirem: ili san što ga moja inteligencija mrzi ili djelovanje koje moja osjećajnost odbija. Djelovanje za koje nisam rođen ili san za koji nitko nije rođen.

Kako prezirem i jedno i drugo, na kraju ne izabirem ništa. No, kako u stanovitim prilikama moram ili sanjati ili djelovati, miješam jedno s drugim.

3.

U dugim ljetnim poslijepodnevima volim mir donjega grada, a naročito onaj mir što ga u određenom dijelu dana njegova suprotnost naglašava, kada dan uranja u najveću vrevu. Ulica Arsenal, Ulica Alfвndega, produžetak tužnih ulica što vode na istok, gdje Carinarnica prestaje, crta isprekidana nepomičnim gatovima - sve to u meni budi tugu, kada za tih poslijepodneva uranjam i stapam se s njihovom osamljenošću. Živim u nekom dobu što prethodi mojemu. Uživam u osjećaju da sam suvremenik Cesбrija Verdea1 i u sebi nosim, ne stihove poput njegovih, nego istu tvar koja se nalazi u njegovim stihovima. Vučem za sobom, sve do noći, isti osjećaj života što ga imaju ove ulice. Danju se one ispune metežom koji ništa ne govori, noću se ispune izostankom meteža koji ništa ne govori. Danju nisam ništa, a noću sam ja. Nema razlike između mene i ulica što vode od Carinarnice, osim što su one ulice a ja sam duša, što ne mora ništa značiti pred bitkom stvari. Sudbina je ista, jer je apstraktna, i za ljude i za stvari - isto ravnodušno određenje u algebri tajne.

Ali, postoji još nešto... U ovim sporim i ispraznim trenucima iz duše mi do uma dopire tuga čitavoga bića, gorčina od pomisli kako je sve istodobno samo moj doživljaj i vanjska stvar koju ne mogu mijenjati. Ah, koliko me puta moji snovi uzdižu u stvarima, ne da mi nadomjeste stvarnost, već da bi mi se ispovjedili njihovi dvojnici u meni kako ih ne želim, kako mi se javljaju izvana poput tramvaja što zaokreće za posljednji ugao ulice ili poput glasa noćnoga izvikivača ne znam čega, a koji mi privlači pozornost i zvuči arapski, kao iznenadni vodoskok u jednoličnosti predvečerja!

Prolaze budući parovi, prolaze krojačice, prolaze užurbano dječaci u potrazi za zadovoljstvima, u svojoj vječno istoj šetnji puše umirovljenici svega, tu i tamo na vratima malo toga primjećuju zaustavljeni dokoličari, vlasnici trgovina. Spori, snažni i slabi novaci mjesečare u hrpama, vrlo bučni ili više no bučni. Ponekad se pojave normalni ljudi. Automobili su u ovo doba dana rijetkost, skladni su poput glazbe. U mojem je srcu smirena tjeskoba, a moj je spokoj satkan od rezignacije.

Sve to prolazi, i ništa mi od svega toga ne znači ništa, sve je to strano mojoj sudbini, strano čak i svojoj sudbini – nesvjesno, neka ide k vragu nenamjernost kada slučaj baca kamenje, jeka nepoznatih glasova – kolektivna salata života.

4.

... a s visine veličanstva svih snova, pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu.

No suprotnosti me ne poništavaju, oslobađaju me, a njihova ironija moja je krv. Trebao me je poniziti moj stijeg što ga podižem i smijeh kojim bih se trebao smijati samome sebi, to je truba kojom pozdravljam i oblikujem jedno svitanje u kojemu nastajem.

Noćna slava bivanja velikim i bivanja ništavnim! Sjenovita veličanstvenost nepoznatoga sjaja... I odjednom osjećam uzvišenost redovnika u osami i pustinjaka u povučenosti koji se upoznaje s Kristovom tvari u kamenju i u špiljama udaljenima od svijeta.

A na stolu moje besmislene sobe, pun prezira, predan i bezimen, ispisujem riječi za spas duše i pozlaćujem se nemogućim zalaskom sunca na visokim, prostranim i udaljenim planinama, na svojem kipu što zamjenjuje zadovoljstvo, i prstenu odricanja na mojem evanđeoskom prstu, nepomičnom dragulju mojega ushićenog prezira.

5.

Preda mnom su dvije velike stranice teške knjige, sa svojega nagnutog pisaćeg stola podižem umornih očiju dušu još umorniju od očiju. Onkraj ništavnosti svega ovoga, tek skladište, sve do Ulice Douradores poslagane su pravilne police, pravilni službenici, ljudski red i spokoj običnoga. Na prozorima su šumovi različitoga, a različiti su šumovi obični, kao i spokoj što počiva na policama.

Spuštam nove oči na dvije bijele stranice na kojima su moje pažljive brojke iznijele rezultate društva. I s osmijehom što držim da je moj, prisjećam se da život koji posjeduju ove stranice s nazivima robe i novcem, sa svojim bjelinama, crtama i slovima podvučenima ravnalom, jednako tako uključuje i velike pomorce, velike svece, pjesnike svih razdoblja, sve one o kojima nije ništa zapisano, gomilu nasljednika koje su izbacili oni zaslužni u svijetu.

Dok unosim bilješku o nekoj tkanini čije mi ime ništa ne znači, otvaraju mi se vrata Inda i Samarkanda, a perzijska poezija, koja nije ni iz jednoga ni iz drugoga grada, svojim kvartinama bez rime u trećem stihu, daleka je utjeha mojem nemiru. Ali ne griješim već pišem, zbrajam, i zapis teče, što uglavnom i treba raditi službenik ovoga ureda.

 6.

Tako sam malo od života tražio i to malo mi je život uskratio. Snop sunčeve svjetlosti, polje, malo mira i malo kruha, tek da me ne tišti spoznaja da postojim i da ništa ne tražim od drugih ni drugi od mene. I upravo mi je to bilo uskraćeno, kao kada netko uskraćuje milostinju ne zato jer nije dobra duša, već zato da ne mora raskopčavati kaput.

Pišem ožalošćen u svojoj mirnoj sobi, sam kao što sam uvijek bio, sam kao što ću uvijek biti. I pitam se: utjelovljuje li moj glas, naizgled tako beznačajan, sve one tisuće glasova, žudnju za izražavanjem tisuća života, strpljenje milijuna duša potčinjenih poput moje svagdašnjoj sudbini, uzaludnom snu, čekanju bez znamena. U ovim mi trenucima srce jače kuca zato što sam ga svjestan. Proživljavam više zato što sam više čovjek. U svojemu biću osjećam religioznu snagu, neku vrstu molitve, nalik zvonjavi. No, poriv protiv mene spušta se iz uma... Gledam se na visokom četvrtom katu u Ulici Douradores, družim se sa snom; na napola ispisanom papiru vidim zaludan život bez ljepote i jeftinu cigaretu što je mrvim ponad stare bugačice. Ovdje, na ovome četvrtom katu ja tražim objašnjenja od života! Govorim što duše osjećaju! Pišem prozu poput veleumova i onih slavnih! Tako, ja, ovdje!...

*Fernando Pesoa, Knjiga nemira; s portugalskog prevela Tanja Tarbuk

Oceni 5