Kaj te muči Njofra?
Aanas 04 S

Photo: www.azizilaw.com

Istanbulska konvencija, apokalisa tisućljetne hrvatske države

Eto, konačno je (za sada) gotovo. Nakon više mjeseci burnih rasprava na relaciji Vlada-javnost-Crkva, konačno je dana 22. ožujka ratificirana Istanbulska konvencija, odnosno dokument naziva „Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“. Naravno, strasti se neće još smiriti, pogotovo jer je Vlada u vrlo rafiniranom političkom stilu odlučila kako će unatoč tome što je tek ratificirala Konvenciju, naručiti i istraživanje mišljenja javnosti o dokumentu kojeg su upravo potpisali.

Ništa neobično, ovako i onako smo naučeni da se nešto prije izglasa i potpiše, pa ako baš bude vremena i mogućnosti zaraditi još koji politički bod, već donesena odluka baca se na provjeru javnosti, baš poput onih kosti kojih nakon ručka nitko ne želi, pa im se psi toliko slatko vesele. Također, dokument mora prihvatiti i parlament, u kojemu se u biti, prema klasičnoj hrvatskoj tradiciji, ne zna točno tko što misli te kako će reagirati. Je li to zbog brige o pravima žena i obitelji? Možda griješim, ali nekako čisto sumnjam. Za pretpostaviti je kako među parlamentarcima ima onih koji bi se umjesto Konvencije o sprječavanju nasilja u obitelji, radije držali one famozne, iako još uvijek ne ratificirane, „To vam je tako u braku“ konvencije, rezultatu cjeloživotne borbe za prava žena i obitelji naše ministrice Murganić.

Zbog toga, bit će zanimljivo pratiti razvoj događaja u tom hramu hrvatske demokracije. Kako bilo da bilo, prve reakcije stižu iz svih najvažnijih krugova hrvatske javnosti, poput priopćenja Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži, kojima je dokument neprihvatljiv jer bi se između ostalog pitanje „nestereotipnih rodnih uloga obavezno uveo u nastavni plan i program u našem obrazovnom sustavu, čime bi se ugrozilo pravo roditelja da samostalno odlučuju o odgoju i obrazovanju svoje djece“. Prava je šteta, dodao bih, što se roditeljima oduzima pravo da samostalno odlučuju o odgoju i obrazovanju svoje djece! Bez brige, doći će taj dan kada će i te sotonske škole ova zemlja zabraniti, dan kada će se konačno djeca moći opet obrazovati unutar svoja četiri zida, ili još bolje, u samostanima.

Dobro, možda iz crkvenih krugova nismo baš mogli očekivati drugačije izjave, priznajem da to nije baš iznenađujuće. No, kako stoje stvari u politici? Očito je kako su predstavnici HRASTa podivljali. Kako i neće? Toliko grandiozna i nepojmljivo snažna politička stranka ne može nikako prihvatiti da je Vlada potpisala dokument u kojemu se spominje riječ „rod“. Dapače, kruže priče kako HRAST, uz pomoć Željke Markić, sprema referendum u kojemu će se građani Hrvatske morati izjasniti žele li potpunu zabranu svih riječi koje u sebi sadržavaju korijen „rod“, dakle Hrvati, jeste li za zabranu sljedećih riječi: rod, rodnica, rodni list, rodoljublje, roditi itd.? Bit će gusto!

Kako bilo da bilo, jedna se stvar u cijeloj ovoj priči ne može negirati: cijela frka oko Istanbulske konvencije dovela je do toga da nije bilo dnevnika ili emisije o društvenim pitanjima u kojima se javnost nije mogla informirati o tom dokumentu. Dapače, sve je toliko dobro učinjeno da se, prema posljednjima istraživanjima, čak 12% Hrvata izjašnjava jako dobro informiranima o toj tematici; ogromnih 48% zna osnovne informacije; nevjerojatnih 38% čak je i čulo za Konvenciju bez da bude upoznat s detaljima, dok je samo 3,3% najnazadnijih izjavilo kako nije nikad čulo za to. Zaista fantastični rezultati imajući u vidu da je posljednjih mjeseci bilo gotovo nemoguće upaliti TV, radio ili kompjuter te ne naletiti na neku apokaliptičnu najavu o propasti tisućljetne hrvatske države u slučaju ratificiranja Konvencije. Unatoč tome, 66% ispitanika izjavilo je kako podržava Konvenciju, dok je ih protiv bilo 22,8%. Također zanimljivo, u zemlji sa 86% katolika, većina ispitanih bi ipak postupila protivno uputama hrvatske Crkve. Bit će da se radi o jugomasonskoj uroti!

Šalu na stranu, vrlo je važno Istanbulskoj konvenciji pristupiti onako kako bi se trebalo raditi prema svim međunarodnim dogovorima: s velikom dozom opreza. Pritom, ne mislim na oprez kojeg propagiraju hrvatski crkveni krugovi s njihovim nebulozama o propasti Hrvata, države, kulture, obitelji, djece itd., već na činjenicu što niti jedna konvencija na svijetu ne može promijeniti stanje određene skupine ljudi samo na temelju crne tinte na papiru. Nažalost, Istanbulska konvencija – koja je ime dobila isključivo po mjesto gdje je dogovorena, a ne, kako neki propagiraju, na temelju nekakvih turskih želja za kulturnom ekspanzijom – neće donijeti ništa novo ukoliko se institucije ne uhvate svog posla. Naravno da je dobro ratificirati dokument prema kojemu se potiče još snažnija zaštita onih potencijalno ugroženih slojeva društva, no dok nam Ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku na nasilje jednog istaknut člana trenutno najjače političke stranke u Hrvatskoj reagira pozivajući se na gotovo „prirodno“ stanje unutar hrvatske bračke zajednice (vidi: muž može tu i tamo opalit ženu), ne pomognu nam ni tisuće ratifikacija.

Kada tome dodamo nažalost uspješnu uzurpaciju jednog kritičnog društvenog problema od strane lažnih moralista i Crkve, koji fokus s nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, prebacuju na izmišljenim i trivijalnim pitanjima nepostojeće „rodne ideologije“, tada možemo zaključiti kako se stvari moraju ponajprije promijeniti u nama. Tko god da je s razumijevanjem i imalo kognitivne sposobnosti pročitao cijelu originalnu Konvenciju, naravno bez zlih namjera, u njoj nije mogao pronaći ništa što bi pogodilo ili ikako ugrozilo hrvatsko društvo. Pitam se, kakvi to likovi vladaju hrvatskim javnim prostorom, kada se pitanje zaštite najugroženijih pretvori u šarlatansku predstavu hrvatskog teatra apsurda? Čega se ti ljudi boje? Je li ih strah da će im djeca zbog ratifikacije preko noći željeti promijeniti spol? Je li ih strah da će im djeca prestati s gađenjem gledati homoseksualne osobe? Je li ih strah da će im djeca, na koncu, imati slobodu biti što god žele u životu, bez obzira na roditeljeve liste želja? Ne, Istanbulska konvencija ne bavi se tim pitanjima, iako bi neki htjeli da tome bude tako. No, i kada bi bilo tome tako, moja bi pitanja ostala ista: čega se vi to točno bojite?

Što je loše u tome da netko može biti drugačiji od savršenog zamišljenog Hrvata katolika? Kakva je to prijetnja?

Protivniku Istanbulske konvencije, molim te, objasni mi, kaj te muči Njofra?

*Tekst prenosimo sa prijateljskog portala Tris uz dozvolu glavne urednice Davorke Blažević

Oceni