Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (8)
Dostojevski

Photo: www.afisha.ru

Istina ne podnosi okove naučnih znanja

XI

Mi smo naglasili da se Dostojevski sve upornije trudio da svoje strašne vizije pomiri sa svetom i »granicama mogućeg iskustva«, rekli smo da je nastojao da pretvori »ćud« i sve ono »unutrašnje« neponovljivo o čemu nam je toliko rekao, u nešto što je nužno i opšte. Bilo je tako teško slediti tu neuhvatljivu drugu dimenziju vremena kuda je nestajalo sve ono što je za Plotina bilo najvažnije, tako je privlačna bila pomisao da se može već ovde, u istoriji, u okviru ove prve dimenzije vremena očekivati »nagrada za sebe«, garancija i sankcija za »ćud«! Prirodne oči, kao i razum koji je nastajao zajedno sa tim očima, uporno su ga ubeđivale da vreme ima samo jednu dimenziju i da ništa na svetu ne može postojati bez garancija i sankcija zakona. Druge oči su mu pokazale da »čovek voli patnju«, ali je razum tu video »protivurečnost«. Patnja mora nešto da »donese« ako joj je stalo da je ljudi vole. I Dostojevski, koji je u onome »dva puta dva jesu četiri« video nasilje, ovoga puta se nije usudio da istupi protiv zakona suprotnosti. Patnjom se nešto »kupuje« i to je nešto što za »sve« predstavlja veliku vrednost: patnjom se kupuje »pravo da sudimo drugima«. Njemu se čak čini da je taj sud onaj poslednji strašni sud o kome je čitao u svetom Pismu. On misli da je njemu dato pravo da sudi. Povremeno ga to pravo ponese, on počinje da govori kao moćnik i mnogima se činilo, pa ponekad i njemu samom, da je u tome njegova životna misija. Kome sve Dostojevski nije sudio!

Epizoda sa Kirilovom po snazi, dubini i izražajnosti onoga što se na našem jeziku naziva neizrecivim mogla bi da se svrsta među bisere svetske književnosti

U Zlim dusima je sudio Granovskom, Turgenjevu i savremenoj omladini, u Dnevniku pisca — Stasjuljeviču i Granovskom, u govoru povodom otkrivanja spomenika Puškinu — čitavom ruskom društvu. Sudio je i u romanu Braća Karamazovi. Sudio je smelo, odlučno i nemilosrdno. Ali čudno je to — ukoliko je više sudio i ukoliko se više uveravao da se ljudi boje njegovog suda, utoliko je više u dnu njegove duše rasla sumnja u čovekovo pravo da bude sudija. Pa i više od toga — on je to »vrhovno«, »suvereno« pravo sve više primao ne kao pravo nego kao privilegium odiosum — kao teško, sramno i nepodnošljivo breme.

I zaista, sve »epizode« kojih u romanima Dostojevskog ima tako mnogo jedino o tome i govore. Upravo smo govorili o Ipolitovoj »ispovesti« i o njegovom pslednjem razgovoru sa knezom Miškinom. Ima takve »epizode« i u Zlim dusima. Stvami junak Zlih duhova nije Verhovenski, nije Stavrogin nego onaj veliki stolpnik Kirilov koji zagonetno ćuti. On muca, od njega se kleštima moraju izvlačiti reči, on »ništa ne radi« niti želi šta da radi — i takav kakav je on je »duša« romana. Epizoda sa Kirilovom po snazi, dubini i izražajnosti onoga što se na našem jeziku naziva neizrecivim mogla bi da se svrsta među bisere svetske književnosti. »Objaviti svoju samovolju«! Od davnina je suština pustinjačkog života i života onih koji su izabrali ćutanje sastojala samo u tome da se »objavi samovolja«, da se pomahnitali Ijudi koji se po »zakonu« tako ponašaju — jer, u pećini samo mrtvaci nisu pomahnitali — obuzdaju i da im se najzad postavi pitanje: da li je tačno da je naš ljudski svet onaj svet kojem je »razum izdiktirao zakone«, onaj svet koji je stvoren »kolektivnim« iskustvom — da li je tačno da je taj svet jedini mogući svet i da razum sa svojim zakonima vlada nad svima živima? Dostojevskom bi se moglo prebaciti samo jedno. Kod njega Kirilov završava samoubistvom. To nije u redu. Pustinjaci i monasi ne osećaju potrebu za samouništenjem. Oni na drugi način »objavljuju samovolju«. Ali, po svemu suđeći, Dostojevski je namerno dopustio takvu grešku, on je namemo nagnao Kirilova da postupi tako — a ne onako kako je trebalo da postupi. Inače, on bi morao da piše objašnjenja kakva imamo u Zapisima iz podzemlja...

Ima li živa čoveka u polju?« — viče ruski vitez. Vičem i ja koji nisam vitez, ali niko se ne odaziva... Sve je mrtvo, svuda su sve sami mrtvaci. Samo Ijudi a oko njih — ćutanje

Ne možemo zaobići kraću priču San smešnog čoveka, koja se u obliku epizode nije našla u nekom romanu Dostojevskog — ona se nalazi na stranicama Dnevnika pisca. Ta priča je malo kome poznata, kao i ona druga koja se nalazi u neposrednoj vezi s njom i koja se takođe pojavila na stranicama Dnevnika pisca Krotka. I jedna i druga priča su napisane nadahnuto kao i Zapisi iz podzemlja, Ipolitova »ispovest« i drugi mnogobrojni biseri koji poput dragog kamenja blistaju na umetničkom vencu F. M. Dostojevskog. San smešnog čoveka je nastavak Krotke koja je napisana nekih pola godine pre toga. Dostojevski je našao za potrebno da napiše i objašnjenja, kao što je bio učinio i sa Zapisima iz podzemlja. On oseća potrebu za pravdanjem, iako je opravdanje nemoguće uz pomoć onih razloga koje Dostojevski navodi.

Evo kratkog sadržaja priče. Junak priče je oficir u ostavci, čovek koji je u prošlosti podneo mnogo nepravednih uvreda, kao i svi »pravi« junaci Dostojevskog. On nije uvređen kao knez Miškin epilepsijom, on je uvređen tako da u duši nije ničeg ostalo sem »ideje« koja se ovaplotila u onoj zalagaonici koju je stvorio. On se sreće i ženi se sa devojkom — ona je ta krotka — sa prvim bićem koje je zavoleo iz dna duše. On je nju toliko zavoleo da je bio spreman da s njom podeli čak i svoju »ideju«. Bio je spreman ali je odlučio da sačeka koji dan, koji čas: jednako je proveravao sebe i nju. Ali, dovedena do očajanja, žena se upravo toga dana baca s prozora sa ikonicom u rukama i ostaje na mestu mrtva. Dobro je zamišljeno: takav čovek je pripremljen za »pitanja«. Setite se kako sve to kazuje sam Dostojevski: »Šta će mi sada vaši zakoni? čemu svi vaši običaji, vaša vera? Neka me izvedu pred sud, neka me vaše sudije sude na tom javnom sudu i ja ću reći da ne priznajem ništa. Sudija će povikati: »umuknite oficiru«. A ja ću njemu doviknuti: gde ti je sila da me nagnaš na poslušnost? Zbog čega je mračna tromost uništila ono što je od svega najdraže? ... O, prirodo! Ljudi su na zemlji usamljeni — to je nevolja! »Ima li živa čoveka u polju?« — viče ruski vitez. Vičem i ja koji nisam vitez, ali niko se ne odaziva... Sve je mrtvo, svuda su sve sami mrtvaci. Samo Ijudi a oko njih — ćutanje«. Takvim pitanjima se završava priča. »Sudija« nema moći da nagna oficira, vlasnika zalagaonice, na poslušnost...

Odjednom sam osetio da bi meni bilo svejedno hoće li svet postojati ili da tako nigde ničeg ne bude. U početku mi je izgledalo da je mnogo šta bilo ranije, ali kasnije mi je postalo jasno da i ranije takođe ničeg nije bilo nego je to meni tako izgledalo. Malo po malo, ja sam se uverio da nikada ničega neće ni biti

San smešnog čoveka je nastavak Krotke i tu poznajemo »psihologiju« čoveka kome je »svejedno«. Reći će mi da tu nema mesta nekom razgovoru i da čovek kome je »svejedno« ne može ni imati neku psihologiju. Ali kod Dostojevskog u podnaslovu priče San smešnog čoveka stoji — »fantastična priča«. A suština fantastike se sastoji u najneočekivanijim metamorfozama, kada se to »ništa« pred našim očima na neki čudan način pretvara u ono što je za Plotina bilo »ono najvainije«. Tako je bilo i sa Plotinom koji je našao Boga tamo gde su svi videli — ništa. Tako je bilo i sa Dostojevskim. On je tražio i za »ćud« garancije, on je nastojao da otkrije drugu dimenziju vremena kako bi mogao da »ozakoni« fantastično i da mu obezbedi ono mesto koje je do tada, prema uobičajenom shvatanju, pripadalo onom što se naziva »prirodno«. Pripovetka počinje: »Ja sam smešan čovek. Oni me sada nazivaju luđakom...«. Vi vidite da je 1877. godine, petnaest godina nakon Zapisa iz podzemlja Dostojevski još uvek nastavljao nedovršenu priču o čoveku koga je odbacio svet koji se zove »svi mi«. Taj smešni, odvratni čovek je za sve — ružno pače kome je bilo bolje da nije ni došlo na svet, a ako je već tu — onda je najbolje da se nekuda sakrije, dalje od pogleda tih »svih«. Čak, ne samo pred drugim nego i pred sobom samim, jer svet »svi mi« živi i u njemu i »sudi« mu, uznemirava se zbog njegove ružnoće. Smešan čovek to i sam zna: on je i sam nepodnošljiv sebi kao što je nepodnošljiv i drugima. Ali, evo, ko zna odakle, pojavilo se to čudno »svejedno« — kao što znamo Dostojevskog najviše zanima to što se neočekivano odnekuda pojavljuje, i kada se to dogodi on se sav pretvara u uho. Šta je to »svejedno«, odakle je to?

— »Ali otkako sam postao mladić, ja sam se — ne znam zbog čega — malo smirio, iako sam iz godine u godinu sve dublje bio svestan svoje strašne osobine. I to upravo zbog nečeg, a to je ono što ni sada ne mogu da odredim šta je to bilo. Možda zato što se u mojoj duši javljala strašna tuga zbog jedne okolnosti koja je bila neuporedivo važnija od mene samog: naime, to je bilo ubeđenje — koje me je prenerazilo — da je na svetu svuda svejedno. Ja sam odavno predosećao to, ali konačno sam se uverio poslednje godine, i nekako iznenada. Odjednom sam osetio da bi meni bilo svejedno hoće li svet postojati ili da tako nigde ničeg ne bude. U početku mi je izgledalo da je mnogo šta bilo ranije, ali kasnije mi je postalo jasno da i ranije takođe ničeg nije bilo nego je to meni tako izgledalo. Malo po malo, ja sam se uverio da nikada ničega neće ni biti«. Zaustavimo se na trenutak i zapitajmo se! Kakvo je to fantastično »odjednom« koje vuče za sobom ono još fantastičnije »svejedno«, »ništa nije bilo«, »nikada ničeg neće ni biti« koje Dostojevski upomo i Bog zna odakle neprekidno izvlači? Zar nismo u pravu, zar nismo to dužni, ako ponovimo za Aristotelom ono što je on rekao o Heraklitu koji nije priznavao zakon protivurečnosti: to se može reći, ali tako se ne sme misliti? Ako ne budemo ućutkali smešnog čoveka pašće ne samo zakon protivurečnosti, koji je prihvatan kao nepokolebivi princip, nego će pasti i svi opšti principi, sva načela pomoću kojih se drži svet koji se zove »svi mi«. I to zbog »ćudi« takvog čoveka za koga je ludilo prema njegovim sopstvenim rečima neka vrsta unapređenja i povišenja čina! Ovo se mora otvoreno reći, ali se isto tako otvoreno mora priznati da bi »ućutkivanje« smešnog čoveka podrazumevalo da želimo da ućutkamo i samog Dostojevskog. I ne samo Dostojevskog nego i Platona sa njegovom pećinom, Plotina sa onim njegovim »ono najvažnije«, Euripida koji nije znao da razlikuje šta je to život a šta je to smrt... Da li vas tako nešto privlači? Da li vam se sviđa da ostanete samo sa veoma umerenim Aristotelom i njegovim shvatanjem? Tu nema mesta sporu: može se samo pitati i nastaviti dalje...

Ko hoće da se približi Dostojevskom mora da se preda svojevrsnim exercitia spiritualia: mora da provodi časove, dane, godine u atmosferi tih očevidnih istina koje se uzajamno isključuju - drugog načina nema

I, evo, taj smešni čovek kome je svejedno, koji se ubedio da nikada ničeg nije bilo niti će ikada nečega biti doneo je odluku: odlučio je da izvrši samoubistvo. Ako hoćete, vi možete Dostojevskom prigovoriti da postoji argumentacija koja je pripremljena u tom smislu još pre dve i po hiljade godina: ako ničeg nije bilo i ako i sada ničeg nema onda nema ni samog smešnog čoveka sa njegovom odlukom da izvrši samoubistvo, nema ni onog njegovog »odjednom«, nema ni priče o tome šta je smešan čovek odlučio — i tako dalje. Sve se to može učiniti, ali Dostojevski je znao da ga i tako možete izazivati, da čete se mu se smejati i da ćete čak odbiti da ga priznate ludim — biće vam žao da ga unapređujete u čin više. On je ipak nastavljao svoju priču, trpao je besmislice jednu za drugom, uvećavao je protivurečnosti što bi sve zasluživalo da se u celini navede kada bismo za to ovde imali mesta. Ko hoće da se približi Dostojevskom mora da se preda svojevrsnim exercitia spiritualia: mora da provodi časove, dane, godine u atmosferi tih očevidnih istina koje se uzajamno isključuju — drugog načina nema. Samo tako se može »videti« da vreme ima ne jednu nego dve pa i više dimenzija, da »zakoni« nisu postojali večito nego su »dati« i dati su samo radi toga da bi se pokazao »greh«, da ne spasavaju »dela« nego vera, da Sokratova smrt može da pro budi i ono okamenjeno — »dva puta dva jesu četiri«, da Bog uvek traži samo nemoguće, da se ružno pače može pretvoriti u prekrasnog labuda, da ovde sve počinje a da se ništa ne završava, da i ćud ima pravo na garancije, da je fantastično stvarnije od realnog, da je život smrt a smrt život — i tako dalje. Samo tako se mogu shvatiti i sve ostale »istine« koje nas prate svojim čudnim i strašnim očima sa stranica dela F. M. Dostojevskog...

I sam Bog zna do čega je sve smešni čovek stigao, šta je sve smislio — ali, ako hoćete to da saznate pročitajte tu malu, divnu, današ zaboravljenu priču i dobićete »novu« istinu, dobićete je i izgubićete je onoga časa kako ste je našli. Međutim, najzanimljivije od svega je to što ta nova istina uopšte i nije mnogo nova — to je jedna od najstarijih istina, ona je stara koliko i svet, jer ona je bila otkrivena čoveku bezmalo sutradan posle stvaranja sveta. Ona je bila otkrivena, napisana u Knjizi nad knjigama i istoga časa su je svi zaboravili. Naravno, vi se dosećate da ja imam na umu biblijsko predanje o prvobitnom grehu i čovekovom padu. Smešni čovek, kome je bilo svejedno i koji je bio odlučio da se ubije, zaspao je i video je u snu ono o čemu se kazuje u Bibliji. Sanjao je da se našao među ljudima koji još nisu bili okusili od drveta poznanja dobra i zla, koji nisu znali za stid niti su želeli kome da sude.

— »Deca sunca, deca svojega sunca — o, kako su bili divni. Nikada na našoj zemlji ja nisam video takvu Iepotu!«. »Nisu ništa želeli, bili su spokojni i nisu stremili upoznavanju života onako kako mi nastojimo da ga upoznamo, jer njihov je život bio potpun. Međutim, njihovo znanje je bilo dublje i na višem stupnju nego što je naša nauka, jer naša nauka nastoji da objasni šta je život i sam hoće da ga upozna kako bi druge naučila da žive. A oni su i bez nauke znali kako treba da žive, to je meni bilo jasno, ali nisam mogao da shvatim njihova znanja. Pokazivali su mi na drveće i ja nisam uspevao da shvatim toliku ljubav prema drveću: kao da su govorili o bićima koja su slična njima. I znate li šta još — možda se neću prevariti ako budem kazao da su oni umeli da razgovaraju s njim! Da, oni su otkrili njegov jezik i ja verujem da ih je drveće razumelo«.

To je ono buđenje kod Plotina — to je onaj »anamnezis« kod Platona. To je nešto što se Ijudima daje — to ljudi ne mogu osvojiti svojim rukama, svojim zaslugama i svojim »delima«. čitaocu je jasno da ovu »istinu« Dostojevski nije sam izmislio — on to i nije mogao izmisliti

Ni u jednoj savremenoj teoriji saznanja problem suštine i smisla naučnih znanja nije postavljen ovako otvoreno i ovako duboko. Samo u starom veku su dalekovidi Platon i Plotin (naravno, Dostojevski o njima nije imao nikakvu predstavu) znali da se približe ovom problemu onoliko koliko je to smrtnicima moguće, i da se suoče sa zadatkom koji je kasnije Dostojevski sebi postavljao: to je problem odricanja od naučnih znanja da bi se postigla Istina. Istina i naučna znanja se ne mogu pomiriti. Istina ne podnosi okove naučnih znanja, ona se guši u zagrljaju »očevidnih istina« koje obezbeđuju istinitost našeg znanja. Nauka — kaže smešan čovek — »otkriva zakone« i »stavlja zakone sreće iznad same sreće«, nauka hoće da nas »nauči da živimo«. Istina je iznad zakona i zakoni su za nju ono što su za Dostojevskog nekada bili tamnički zidovi i robijaški okovi. Dostojevski je i sam bio preneražen i zaslepljen svojim čudnim vizijama, on i sam nije znao da li je san ili java, da li je to otkrovenje ili buncanje — da li to treba prihvatiti ili odbaciti.

— »Ali, kako da ne verujem da je sve to bilo? Bilo je, može biti, i hiljadu puta lepše, vedrije i radosnije nego što ja to umem da kažem! Neka je to i san, ali sve se to moralo dogoditi — moralo je postojati. Znate li šta — reći ću vam tajnu: možda sve to uopšte i nije bio san! Jer, tu se dogodilo nešto takvo, nešto tako zaprepašćujuće istinito da se to ne bi moglo u snu tek privideti. Neka je moj san nastao iz želje srca, ali da li je moje srce samo moglo da stvori onu strašnu istinu koju sam kasnije doživeo? Kako bih ja to mogao da izmislim i da dočaram srcem? Zar su se moje maleno srce i moj ćudljivi ništavni um mogli uzvisiti do takvog otkrovenja istine? Ah, prosudite i sami: ja sam to do sada skrivao, ali sada ću do kraja reći i tu istinu. U stvari, ja sam ih sve... iskvario!«.

Njemu se istina otkrila i on zbog toga govori o »otkrovenju istine«. To je ona istina koju svi znaju jer je zapisana u najčitanijoj knjizi, pa ipak ta je istina ostala sakrivena

Kako je ovaj zemaljski čovek iskvario Ijude u raju? On im je dao naše »znanje« ili, rečeno jezikom Svetog Pisma, on ih je ubedio da okušaju plodove sa zabranjenog drveta. I zajedno sa znanjem došli su svi zemaljski užasi — došla je i smrt. »Oni su upoznali stid i stid su proglasili za vrlinu« — izlaže i komentariše Dostojevski ono kratko biblijsko predanje. Tu nauka sama nije bila dovoljna — svet se ubrzo pretvorio u carstvo začarano »zakonima«, ljudi su se pretvorili u automate i više nisu bili slobodna bića... Samo ponekad, u retkim trenucima, budila se kod nekih od njih strašna čežnja za pravim životom... oni su shvatili da je ta sila koju su oni obogotvorili — sila večnog sna, smrti i nebića. To je ono buđenje kod Plotina — to je onaj »anamnezis« kod Platona. To je nešto što se Ijudima daje — to ljudi ne mogu osvojiti svojim rukama, svojim zaslugama i svojim »delima«. čitaocu je jasno da ovu »istinu« Dostojevski nije sam izmislio — on to i nije mogao izmisliti. Njemu se istina otkrila i on zbog toga govori o »otkrovenju istine«. To je ona istina koju svi znaju jer je zapisana u najčitanijoj knjizi, pa ipak ta je istina ostala sakrivena. Ali najviše poražava — više od svega što nam je Dostojevski do sada ispričao — ono što imamo na samom kraju priče San smešnog čoveka. Posle otkrovenja Istine misao o samoubistvu je odbačena. — »O, sada hoću života, života! Podigao sam ruke i obratio sam se večnoj istini, nisam se obratio nego sam zaplakao: neko oduševljenje i neizmerno ushaćenje je obuzimalo čitavo moje biće. Da, života i — propovedi! Za propoved sam se ođlučio istoga trenutka i razume se, za čitav život! Idem i želim da propovedam — ali šta? Istinu, jer ja sam je video svojim očima — video sam je u svoj njenoj slavi!«. Propovedati istinu! Ja idem da propovedam istinu — to znači dajem je »svima« koji će, naravno, pre nego što je budu primili, zahtevati da se Ona podčini zakonu. Shvatate li šta to znači?

Po drugi put, ne u snu nego na javi, Dostojevskom se desilo nešto »užasno« o čemu nam je upravo kazivao. On je istinu koja mu se otkrila predao u ruke njenom najljućem neprijatelju. On je prema sopstvenim rečima »iskvario« u snu, bezgrešne ljude u raju. Sada on hita ljudima da i na javi ponovi taj zločin od kojega se užasavao!

*Iz knjige “Ruska religijska filozofija i F.M. Dostojevski” objavljene u sklopu biblioteke “Dostojevski kao mislilac”, preveo s ruskog Mirko Đorđević; esej je pisan uz stogodišnjicu rođenja Dostojevskog

Oceni 5