Slobodan Todorović: Istorija tora
(uz milokliz, pa u jendek, zviz!)
Ovo Nije Naš Rat, Nije Naš Rat!
na severnoj strani zemaljskog šara,
s nemim užasom posmatrača,
u sutonu hladnom k'o teskoba,
slušao sam viku potukača.
Nije Naš Rat! Nije Naš Rat...
pred vratima pakla trajači viču!
Niz okna savesti curi amnezija,
kao inspekcije u tamnoj šumi, nabrekli topli kuršumi,
žurno se otklapaju čeljusti bezumlja
gladne kao sekira dželata...
To isceljenje vreba telo slomljenog sveta.
S vihorima prohujaše vekovi,
sem plahovitih nanosa magle ne ostaviše ništa...
Bez upitanosti i smisla prikaze se klate,
u slepom igrokazu ništavila...
U suočavanju sa zlom svaka je sablja meka
i svaka je falanga vedra k'o spaljeni krevetac...
S muzikom crnog sunca pod šlemom
Nije Naš Rat, Nije Naš Rat... urla rogati bes
Pod čalmama tesnim kao steg
gorčinom besmisla prlje, sakati poklepači!
Gde li stanuje čojstvo, kome je za(s)palo junaštvo,
kad svaka je ruina pravda,
a oproštaj niče u zoru, bodar kao živo blato?
I kako se zove TO, kad umesto vetra
zafijuču krvava koplja i bezdani prasnu požari ,
a zamakle seni beže u suton,
poslednjeg legla snopovi...
Tamo, gde se umesto mesečine, k'o razuzdani đerdani,
oko preklanih vratova, cakle kukasti srpovi
i u osvit tihne horsko pojanje mrtvih...
(ne)sreća je mačka što drema u tami
Ovo Nije Naš Rat, Nije Naš Rat!
buncaju paraderi sakatih srca ...
(poništeni k'o buđave marke žednim pečatom Sibira)
Nije Naš Rat! (zverski je pir i vaš je krvavi brat!)
besmisleni trajači se klanjaju i kliču, za blagovest gluvi,
da njin ih (b)rat čeka, giljotina meka...
Iza gorčine i munja, u pisku sledećeg grada,
gde tiho klize točkići kolica, i čaše pevaju u ekstazi...
na ćutljivim uglovima ulica, s ekserima u srcu,
prerušen u prosjaka tamnog, u keltske krstove,
u purpurne vrtače, u samrtne glasove,
na zagasitom raskršću sveta.
januar 2023.