Tatjana Gromača: Carstvo nemoći (Sandorf, 2017)
Isou 03 S

Photo: art/Sara Bowersock

Isus i Heraklit su bili pjesnici

Književnica Tatjana Gromača svojom novom knjigom “Carstvo nemoći” ne odstupa od onoga što je u ranijim djelima ove autorice prepoznato kao njen prosede. Dakle, kao i prethodne njene knjige, “Carstvo nemoći” donosi refleksivnu, fragmentiziranu prozu, koja počiva na specifičnoj melanholičnoj atmosferi pripovijedanja. Čime se efekat pokidanosti narativa, svojevrsne neizrecivosti, nemogućnosti potpune artikulacije, do tako u trzajima misli, dodatno oneobičava i daje jednu somnambulantsku, oniričku perspektivu književnosti Tatjane Gromače.

Slabost i nemoć

U kratkim prozama, kao što su one sakupljene u knjizi “Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti”, ovaj efekat postiže svoju punu artikulaciju, te se cijeli narativ pretvara u grčeviti koloplet u nastojanju da se posljednjim naporom ipak pokuša zabilježiti bar nešto od krhotnih slika raspalog svijeta. Knjigom “Carstvo nemoći” pak Gromača taj efekat iskušava na planu romanesknosti. Refleksije su, dakle, i dalje osnov kretanja njene proze, s nešto više okvira u povezivanju zasebnih cjelina u ovoj knjizi. Time se nastoji ispisati roman koji jeste svojevrsni tok svijesti, ali koji u svom pripovjedačkom toku gotovo da ne odstupa od onoga početnog takta i emocije koja i u svojoj nepredvidivosti ipak zadržava prepoznatljivu atmosferu.

Nemoguće je u tom smislu, a imajući na umu fragmentiranost njenog pripovijedanja, govoriti o jasnoj fabuli Gromačine knjige “Carstvo nemoći”. Ona bi se možda najbolje mogla omeđiti onim lajtmotivskim citatom koji autorica uzima od Andreja Tarkovskog, a u čijem se drugom dijelu kaže: “Slabost je velika, a snaga je bezvrijedna”. Sve u Gromačinoj knjizi počiva na slabosti i nemoći pred svijetom i u grčevitim pokušajima da se u svojevrsnoj preosjetljivosti spram tog svijeta pokuša dokučiti nešto više istinitosti. Krećući se od meditativnih proznih pasaža, koji daju raspoloženje naratoricinom iskazu, preko prilično naturalističkih slika naše postapokaliptične stvarnosti, pripovjedačica neprestano nastoji zagristi sebstvo i ono što ga okružuje jednim stvarnijim ugrizom, jednom puninom smisla egzistencije. Taj smisao, međutim, i kad se u vedrom ljetnjem danu načas ukaže, raspline se odmah potom silovito oduvan vjetrovima neumitnosti čovjekove zarobljenosti u životu. Nemoć tako, kako nas upućuje i sama naslovna sintagma ove knjige, postaje jedini autentičan oblik čovjekovog postojanja.

Ono što nam u tom unaprijed poznatom porazu naratorica “Carstva nemoći” nastoji približiti jeste nastojanje da se i ta nemoć učini autentičnim oblikom bivanja, uprkos tome što je svršetak poznat. Na izvjestan način ideja Gromačine knjige bi se tako mogla sažeti u glas pobune protiv “ubojstva vlastite duše”, protiv kompromisa sa životom, protiv pristajanja na puku vegetaciju i nebivanje. “Mi živimo u svijetu privida, u kojem vladaju neistiniti, oni koji sebe i vlastita djela žele prikazati u svjetlu boljem nego što uistinu jesu. No takav svijet nema mogućnost dugog opstanka, naprosto stoga jer on nije rezultat nečega stvarnog, već privida (...)”. Suprotstavljajući istinitost i puninu same prirode ovakvim beskrvnim siluetama praznih ljudskih ljuštura, koji kao demoni plazaju svijetom, Gromača ispisuje knjigu koja se duboko ne miri sa automatizmom i obezljuđenosti našeg vremena. Takav izbor, međutim, znači pristati na samoću, na izopštenost iz bezglave matice koja juri svom uviranju i nestanku bez bilo kakvog pokušaja da bilo šta sazna. Stoga izabrati ne pripadati, biti disonantan, ne znači neprestano se mučiti, postavljati pitanja, davati odgovore, nikad u tome ne prestati i biti sam.

Samoća i nemogućnost koegzistiranja sa drugim, ma bio on i najbliži, svojevrsna preosjetljivost na energije, ta prezasićenost ljudima i njihovim podražajima, takođe se često variraju kao teme u “Carstvu nemoći”. Zapravo, svako nastojanje da se pronađe balans, da se uhvati neka stalnost u ravnoteži, pokazuju se iluzornim. Odlazak u prirodu prija, sjedinjenje sa njom, kao prvotnim smislom pozitivno djeluje, da bi se potom sve raspalo u nemiru koji poziva na povratak u grad koji iznova sluđuje. Bijeg iz samoće ka drugima završava nemirom koji blizina drugog budi. “Nakon nekoliko intenzivnih sati međuljudskog druženja naprosto bih osjetila da se moja snaga potrošila i da se sada moram što prije ‘povući’ kako bih se odmorila, kako bih se mogla posvetiti nečemu drugom.” Ili, još dojmljivije: “Čovjek bi se trebao konačno pomiriti s vlastitom samoćom, s nemogućnosti da ga drugi, pa bio to i cijeli svijet, razumije i dane provoditi u osami vlastitih zaokupljenosti i hranjenju golubova, kao Nikola Tesla u hotelskoj sobi u New Yorku”.

Optička varka

U tim malim puninama smisla, tim pokretima gotovo nevidljivim, ali istinitijim od uzaludnosti velikih zamaha, koji već sljedeći trenutak iščile, zaiskri bar tračak nade. One koja možda jeste samo optička varka života, ali koja bar nakratko sprečava potpuni pad u crnilo. Koja vraća djetinji pogled na svijet, kada se cijeli svemir udahnjuje razgoračenim očima i kada je punina najintenzivnija u svom primordijalnom potresu. To je prostor koji ispunjava književnost, samo ona može ući u ponore i snoviđenja čovjekovog mentalnog i emotivnog podzemlja. Zato “biti pjesnikom” znači ponovo otkrivati svijet, iznova imenovati kontaminirane i istrošene pojavnosti. Ponovo ih pronaći. Osloboditi se taloga lažnosti. Jer, piše u “Carstvu nemoći”: “Svako pristajanje na društvene laži i izopačenja za čovjeka znači izdaju i poništavanje pjesnika u sebi, razmišljala sam, misleći i dalje na šetnje Svetvinčentom (...) Biti uistinu pjesnikom, razmišljala sam, znači samo biti onim koji ni pod koju cijenu neće štititi laž i hipokriziju, pa makar mu to ugrožavalo opstanak. Svaki i najmanji pristanak na laž umanjuje mogućnost života pjesnika u nekome, razmišljala sam, misleći pri tome na Sokrata i njegovu slavnu smrt. Uostalom, i Isus je bio pjesnik, i Heraklit. I poneka lica seljaka koje sam viđala kako na malim traktorima sporo prolaze Svetvinčentom imala su na sebi komadić izraza koji je odavao život nečega pjesničkog u njima, a što su ljudi u gradovima mahom izgubili”.

Konačno, sve se iznova vraća u čovjeka i samoću pred svijetom. I kada se svi spoljnji podražaji nekako savladaju, ostaje taj podmukli huk nutrine koji iznova sve potresa. Neumitnost poraza ili kako u završetku “Carstva nemoći” stoji, propast svega odagnava svaku nadu da spokojnost može potrajati. “Sve je to jedan bijeg, govorila sam si, bijeg zbog nemoći da se suočim s problemima koji su nerješivi. Nikada neću biti vođa revolucije, nikada neću učiniti ništa po pitanju promjene svjetskog poretka. Svugdje gdje su istinski problemi nailazim na zid koji ne mogu probiti pa se okrećem takozvanom oplemenjivanju svijeta.”

Posmatrano kao romaneskna cjelina, “Carstvo nemoći” Tatjane Gromača ima ipak izvjesna ograničenja. Naime, iako je jasno artikulisan fragmentirani karakter ove proze, te iako je autorica već izgradila vlastiti prepoznatljivi stil koji refleksivnost bira kao način uobličavanja u određenim dionicama ona postaje pomalo zamorna. Prije svega, jer je ritam pripovijedanja u linearnom modu, pa se bez nešto oštrijih pripovjedačkih okvira na mahove gubi pažnja i priča se razvodnjava. Ovo u pogledu kratkih formi Tatjane Gromača nije problem, jer sažetost takvih iskaza omogućava efektna smjenjivanja slika bez promjene ritma. Ali u pogledu romanesknog oblikovanja refleksivnog iskaza nedostaje možda nekoliko efektnih prekida koji bi naznačili izvjesnu dramatizaciju ili zaplet unutar ove knjige. Ovako uz niz uspjelih fragmenata, koji motivisano i funkcionalno opravdavaju svoje mjesto u ovom romanu, pojavljuje se i određen broj pripovjedačkih refleksija koje su opšta mjesta, čime se narušava ukupni kvalitet “Carstva nemoći”.

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora

Oceni 5