Ivan Cankar: Šoljica kafe

Mnogo puta u životu ogriješio sam se o čovjeka koga sam volio. Takav grijeh je kao grijeh protiv Svetog Duha: ne prašta se ni na ovom ni na onom svijetu. Neizbrisiv je, nezaboravan. Kadkad miruje duge godine, kao da se ugasio u srcu, izgubio, utopio u nemirnom životu. Iznenada usred veselja ili noću, kad se uplašen probudiš iz ružnog sna, padne na dušu teško sjećanje, zaboli i zapeče tolikom snagom kao da je grijeh učinjen u tom istom trenutku. Svako drugo sjećanje lako je izbrisati kajanjem i blagom mišlju ali ovo nije moguće izbrisati. Crna mrlja je na srcu i ostaće tu vječito.
Čovjek bi rado slagao sam sebe: "Ta nije bilo tako! Samo je tvoja nemirna misao od prozračne sijenke napravila noć! To je bila sitnica, svakidašnja stvar, kakvih se na stotine i hiljade dešava od jutra do mraka!" Utjeha je lažna. Grijeh je grijeh, pa bio on učinjen jedanput ili hiljadu puta, bio svakidašnji ili nepoznat. Srce nije krivični zakonik da pravi razliku između greške i zločina, između ubistva i umorstva. Srce zna da "podlac ubija pogledom a junak mačem", i prije bi oprostilo maču nego pogledu.

Srce nije ni katihizis da pravi razliku između malih i velikih grijehova, da ih razlikuje po riječi i spoljašnjim znacima. Srce je pravedan i nepogrešivi sudija. Ono sudi grešniku i osudi ga po skrivenom, jedva svjesnom pokretu, po trenutnom pogledu koji niko nije primijetio, po neizgovorenoj, jedva na čelu zapisanoj misli, čak i po koraku, po kucanju, po srkanju čaja. U katihizisu zabilježen je samo mali broj grijehova, pa ni ti nisu glavni. Kad bi srce bilo ispovjednik - ispovijest bi bila duga i strašna!

Oprostiv je onaj grijeh koji se može riječima iskazati, ispaštanjem izbrisati. Ali težak je i pretežak i krvari do posljednjeg časa onaj grijeh koji je ostao samo u srcu kao uspomena bez riječi i bez oblika. Čovjek ga ispovijeda jedino samom sebi kad zuri u noći kad mu je pokrivač na grudima teži od kamena.

"Nisam ni krao, ni ubijao, nisam ni blud provodio; moja duša je čista!" Lažljivče! Zar nisi ljuštio jabuku idući pored gladnoga i pogledao ga bez stida! To je gore nego da si krao, ubijao i blud provodio.
Srce, pravedni sudija prije će oprostiti ubici koji je idući na vješala pomilovao dijete što plače, nego tebi bezgriješnom! Jer srce ne zna za sitnice ni paragrale.
Prije petnaest godina došao sam kući i ostao kod kuće tri nedjelje. Za sve to vrijeme bio sam utučen i zlovoljan. Stan nam je bio turoban, u svima nama je bilo čini mi se nešto teško, odvratno, kao vlažna sijenka. Prve noći spavao sam u sobi: s vremena na vrijeme bih se probudio i vidio u mraku da je mati ustala iz postelje i sjedi za stolom. Sasvim mirno, kao da spava: dlanove je pritiskivala na čelo, bijelo lice joj se sijalo, iako je prozor bio zastrit i napolju nije bilo ni mjeseca ni zvijezda. Pažljivo sam oslušnuo i razaznao da to nije disanje u snu, nego mukom prigušeno jecanje. Pokrio sam se preko glave, ali kroz pokrivač pa čak i u snu čuo sam njeno jecanje.

Preselio sam se pod krov, na sijeno. U to svoje prebivalište peo sam se strmim, polomljenim stepenicama, koje su ličile na ljestvice. Namjestio sam sebi postelju u sijenu, a pored vrata stavio sam sto. Vidik mi je bio siv, razriven zid. Zlovoljan, utučen pun crnih briga pisao sam tada prve svoje ljubavne priče. Silom sam svoje misli odvodio na bijele drumove, na cvjetne livade i mirisna polja, samo da ne bih vidio sebe i svoj život.
Jednom sam poželio crnu kafu. Ne znam kako mi je to palo na pamet, poželio sam je. Možda samo zato što sam znao da u kući nemamo ni hljeba, a kamoli kafe. Čovjek je u svojoj uobrazilji zao i nemilosrdan. Mati me je pogledala velikim, uplašenim pogledom i nije ništa odgovorila. Pust i zlovoljan, bez riječi i pozdrava vratio sam se pod krov da bih pisao o tome kako su se voljeli Milan i Breda i kako su oboje bili plemeniti, sretni i veseli. "Ruku pod ruku, oboje mladi, jutarnjim suncem obasjani rosom umiveni..." Čuo sam tihe korake na stepenicama. Došla je mati; pela se polako i pažljivo, u ruci je nosila šoljicu kafe. Sad se sjećam da još nikad nije bila tako lijepa kao u tom trenutku.

Kroz vrata je koso sjao zrak podnevnog sunca, pravo majci u oči; bile su krupnije i bistrije, sva nebeska svjetlost sjala je iz njih, sva nebeska blagost i ljubav. Usne su se osmjehivale kao u djeteta koje donosi radostan dar. Ja sam se osvrnuo i rekao zlobnim glasom: "Ostavite me na miru...Sad mi ne treba!" Još nije bila na vrhu stepenica; vidio sam je samo do pojasa. Kada je čula moje riječi, nije se ni pomakla; samo je ruka, koja je držala šoljicu kafe zadrhtala. Gledala me je uplašeno, svjetlost u očima je umirala. Od stida mi krv udari u obraze, pođoh prema njoj brzim korakom. "Dajte, majko!" Bilo je dockan; svjetlosti više nije bilo u njenim očima, niti osmijeha na njenim usnama. Popio sam kafu i tješio sam se: "Večeras ću joj reći onu riječ, onu dobru riječ koju je očekivala njena ljubav..."

Nisam joj rekao ni uveče, ni drugog dana, pa ni na rastanku. Tri ili četiri godine docnije u tuđini, tuđa žena donijela mi je kafu u sobu. Pretrnuo sam tada, zaboljelo me u srcu tako silno da mi je došlo da vrisnem od bola. Jer srce je pravedan sudija i ne zna za sitnice.