Ivica Šerfezi: Vice je bio plah, Đorđe je volio pobjeđivati po svaku cenu

Drugi krak socijalističke muzičke karijere, Šerfezija je 1971. odveo u Istočnu Nemačku, gde je još uvek živa, opipljiva legenda. Prvi put se nemačkoj publici predstavio na festivalu u Drezdenu kad je pevao „Mariju Elenu" i osvojio drugo mesto; ali, melodija je postala toliko tražena i hvaljena, da Ivica nije mogao da se snađe u kiši komplimenata.

- Njemačka publika dolazi na koncert da se zabavi, bez zadnjih primisli – priča mi Šerfezi. - Sovjetska je lukavija, ona reaguje na atmosferu, ne zaleće se. U Njemačkoj, s publikom se može raditi šta se hoće: možete ih lako nagovoriti da plješću, da se dignu, da sednu, da plešu, pjevaju - sve pod uslovom da im pjevač i vesela, poletna muzika odgovaraju. U suprotnom, uopće ne dolaze na koncerte, o čemu bi vam možda nešto rekli i naši pjevači koji su pokušavali u Njemačkoj, ali, sem mene i Ljupke Dimitrovske, nitko nije uspio...

- Moj pravi početak bio je 1972. kad mi je jedan nemački kompozitor napisao pjesmu „Oči plave kao Jadransko more". Nemci su povezali moje plave oči s Jadranom, poverovali da je u pitanju maltene autobiografska pjesma... i krenulo je. Imao sam potom hit „Srebrna noć nad Crnom Gorom", što je učinilo da bude stvoren jedan lukav „imidž" koji je vukao na Mediteran, leto, sunce, sve ono o čemu Nemci, u svojoj klimi sanjaju. Brzo sam naučio nemački, snimio nekoliko albuma u milionskom tiražu, prilagođavao se njihovom ukusu koji traži geg, ritam, zvuk Jadrana...

Shvativši šta je unosnije i bolje, Šerfezi je - posle niza hitova u domovini - pomalo zanemario domaće tržište. Na festivalima se nije pojavljivao, uz dva izuzetka: 1969. pevao je na „Opatiji" sopstvenu pesmu „Jučer smo bili poslednji put zajedno", a jedini je od svih pevača učestvovao pet puta zaredom na „Pesmi leta", prvom putujućem jugoslovenskom festivalu, gde je imao lepu seriju popularnih šlagera: „Ne mogu gledati suze u tvojim očima", „Kad ti svi okrenu leđa vrati se majci", „Pijan od tvoje ljubavi", „Ti si moja sudbina", „Ana Marija".

O kolegama sa “Pesme leta”

- Čuj, ja ti nikad nisam stremio ekstremnoj popularnosti, jer me kao sportaša to nije zanimalo. Tako sam se ponašao i na „Pjesmi leta": nije me interesiralo prebrojavanje glasova, pobjeda po svaku cenu, mada sam, stalno, nekako bio u vrhu, drugi, treći. Takmičarski zanos bio je prisutan kod nekih mojih kolega, kod Mikija Jevremovića, Đorđa Marjanovića, Radmile Karaklajić, za razliku od Duleta Jakšića, Lole Novaković ili mene, koji smo bili opušteni, relaksirani, sve prihvatali kao zabavu... Naročito je bilo žestoko na „Pesmi leta" 1968, kad je došlo do sukoba na relaciji Vukov-Marjanović: vladala je nezdrava atmosfera, bilo je provokacija.

- Vice je planuo u Baškoj Vodi, jer je, po svojoj prirodi, bio impulsivan, temperamentan. On je „živa vatra" i neke stvari mu se nisu mogle uzeti za zlo: kako bi se posvađao - još bi se brže pomirio... Iz svega je ispalo da je Vukov jedini krivac, mada bi, po meni, bilo mnogo bolje da je organizirana nekakva javna rasprava, dijalog, kojim bi se problemi rešili. Ovako je sve izmaklo kontroli muzike i preselilo se u politiku... Ni Marjanović nije bio naivan. Znam to iz ličnog iskustva.

- Negdje sedamdesetih godina, organizirano je takmičenje naših pjevača po zapadnonemačkim gradovima, gdje je publika glasala, slično „Pjesmi leta". Budući da sam prva tri grada propustio (jer sam bio po turneji u DR Njemačkoj), zamolio sam kolege da mi se uknjiže bodovi, kao da sam bio sedmi, ili makar deveti u plasmanu. Odbili su. Startovao sam od nule, i počeo pobjeđivati. Pri kraju sam se sasvim približio Đorđu; stigli smo u Keln i ja sam „razvalio" dvoranu!

- Naravno, očekivao sam pobjedu, ali sam bio zaprepašćen kad mi je rečeno da je Đorđe pobjedio sa - jednim glasom prednosti. Pregledao sam kupone i našao čitave gomile neiskorišćenih ulaznica! Mene, kog smatraju za veliku dobričinu, čovjeka koji ne ume da podigne glas - te večeri nije se moglo prepoznati.

- Sasvim sam poludio od besa! Ali, na poslednjem koncertu u Hanoveru pobjedio sam Đorđa sa 1.500 glasova prednosti - i u ukupnom plasmanu bio prvi. Marjanović je volio pobjeđivati. Po svaku cjenu - i to mu najviše zamjeram. Baš kao što mu zamjeram što u interpretaciji nema osjećaj mjere. Ali, marljivost i profesionalizam, ne mogu mu osporiti.

Stalno van tokova kurentnog muzičkog života u Jugoslaviji, Šerfezi nikako da se načudi zašto ga mimoilaze:

- U Rusiji sam zvijezda 24 godme. U Istočnoj Njemačkoj osamnaest godina. U Americi i Australiji - vodeći jugoslovenski pjevač. Snimio ploču u Čehoslovačkoj. Tri ploče u Zapadnoj Nemačkoj. Album u Kanadi... A, nikad nisam bio u studijima TV Novi Sad, Ljubljana, Sarajevo! Jednom sam u životu bio gost TV Beograd! Nikad, za trideset godina pjevanja, nisam učestvovao u novogodišnjem programu! Mada stanujem dvadeset metara od Televizije Zagreb! Mada svi znaju da sam zvijezda u Njemačkoj i Rusiji, mada svi znaju da sam finansijski možda najbogatiji pjevač Jugoslavije... ništa! To je misterij!

- Kad gledam Lepu Brenu i ostale jugoslovenske „starove", imam utisak kao da se djeca igraju estrade! Kao čovjeku koji je pjevao s Dalidom, Bobi Solom, Klaudijom Vilom, Karelom Gotom, Roj Blekom... meni je kriterijum drugačiji. Onda ja moram vjerovati da su Lepa Brena, Neda Ukraden i Mišo Kovač najpopularniji u Jugoslaviji! Ili da povjerujem da su „Novi fosili" profesionalci, kad su sa mnom radili deset godina i kad ih znam kakvi su! Ne priznajem nikoga tko ne može preći internacionalnu rampu: haj'mo da te ljude postavimo na binu u Austriji ili Njemačkoj, pa da vidimo kako će publika reagirati? Nikako!

Sumirajući sve što je uradio, Ivica Šerfezi nikako nije nezadovoljan:

- Makar sam ortodoksni Zagrepčanin, za ljude sam uvijek Ivica, nikako veliki umjetnik! Za Nemce „mili Ivica", za Ruse „dragi Šerfezi". Većeg komplimenta za mene nema!

(Razgovor sa Ivicom Šerfezijem za knjigu “Bolja prošlost” urađen je početkom jeseni 1986. u Zagrebu)

DAMIR RADIĆ : SJEĆANJE NA IVICU ŠERFEZIJA (1. PROSINCA 1935 - 29. SVIBNJA 2004)

Gledajući tog dana HTV-ov Dnevnik ostao sam šokiran viješću o smrti Ivice Šerfezija. Dok je javnost sa strepnjom pratila sudbinu Arsena Dedića, ostalo je posve nepoznato da jedan drugi velikan hrvatske zabavne glazbe broji posljednje mjesece života. Podjednako velik razlog za šok bila je i činjenica da je vijest o Šerfezijevoj smrti objavljena tek u dvadeset i nekoj minuti Dnevnika, a riječ je o legendi i ikoni zagrebačke i hrvatske popularne kulture, jednoj od najvećih, čija bi smrt valjda u svakoj zemlji osim Hrvatske otvorila središnju informativnu emisiju.

No bio je tu i sasvim intiman razlog za šok — ja sam, naime, odrastao uz pjesme Ivice Šerfezija. U velikoj zbirci singlica mojih roditelja, one Šerfezijeve zauzimale su posebno mjesto, a omotnice njegovih ploča, s mladim ljepolikim muškarcem prodornih plavih očiju (čija ekspresivnost ni u crno-bijeloj tehnici nije mogla biti dovedena u pitanje), sjajno su nadopunjavale njihov glavni sadržaj - melankolične ljubavne pjesme otpjevane mladenačkim glasom posebna ugođaja.

Upravo u tome leži povijesno značenje Ivice Šerfezija. On je bio prvi hrvatski pjevač u kojem su se posve skladno utjelovili zahtjevi popularne (estradne) umjetnosti: glasovna kompetentnost, fizička privlačnost, šoumenski dar. Prethodna generacija, predvođena bardom Ivom Robićem, a i dobar dio Šerfezijeva naraštaja (ponajviše Vice Vukov) slijedio je starinski način interpretacije, opterećen dokazivanjem iznimnosti vokalnog raspona, tj. posve tehničkom stranom pjevanja.

Šerfezi je znao da tzv. zabavna pjesma nije operna arija u kojoj forma posve natkriljuje sadržaj, nego mnogo skladniji i spontaniji spoj glazbe i teksta, gdje je bitna sugestivnost i emocionalni ulog vokalne izvedbe, a ne paradiranje oktavama. Također, Šerfezijeve pjesme, a one najbolje potpisali su Ivica Krajač i Nikica Kalogjera, bile su lišene artificijelnih aranžerskih ukrasa, tako dragih tradiciji Franka Sinatre ili Nat King Colea, pa je posve jasno da je upravo Ivica Šerfezi, zajedno s Krajačem i Kalogjerom, u hrvatsku popularnu glazbu unio nov, moderni senzibilitet, čije je osnovno obilježje prirodnost vokalne izvedbe i aranžerska sudržanost odnosno funkcionalnost.

Nije čudno da je upravo Šerfezi prvi u nas snimio prepjev rock’n’roll-standarda Leibera i Stollera Kansas City, kao i da je njegov repertoar sadržavao znatan broj meksičkih i grčkih pjesama; iako mu je rock-senzibilitet bio dalek i premda je u tadašnjoj Jugoslaviji bilo pjevača kojima je meksički i grčki melos bolje ležao, Šerfezi je s tim modusima dijelio spontanost izvedbe, načelnu modernost koja se nije nužno oslanjala na tehničku virtuoznost vokalne interpretacije, nego na ugođajnu odnosno emocionalnu sugestivnost.

Šerfezi nije bio osamljen u drukčijem načinu pjevanja. Nekako istodobno pojavio se i Drago Diklić, koji u opusu ima i pjesme poput Opet si plakala, čiju slojevitost Šerfezijevi radovi nisu dosegli, bio je tu i osebujni Đimi Stanić, no zlatni dečko imao je ono što drugi nisu - lijepu pojavu. Šerfezi je prvi na prostoru socijalističke Jugoslavije, kad je riječ o muškim izvođačima, bio pop-zvijezda u suvremenom smislu, tj. totalno dizajniran proizvod — dakako, ne kao današnji proračunati produkti industrije zabave, nego kao spontani obrtnički selfmade -  bio je pravi mekani zagrebački dečko iz susjedstva, čija će sušta opreka biti načelno jednako moderni, ali iskonskiji i intenzivniji, južnjački strastveni Mišo Kovač.

Ivica Šerfezi bio je omiljeni izdanak građansko-pučkoga Zagreba kasnih pedesetih i šezdesetih godina, velika zvijezda i u sedamdesetima, u desetljećima socijalističke liberalizacije i ekonomskog procvata, vremenima koja nipošto nisu bila samo naivna i nevina, ali o kojima su pjevači poput Šerfezija, možda ponajviše upravo on, ostavili upravo takav dojam. Neki će mu zbog toga predbacivati eskapizam ili kič, no oni drugi znat će što su im značile Otvori srce, Još su tople te tvoje suze ili Mama Leone.

* Tekst Damira Radića objavljen je u 268. broju časopisu “Vijenac” od 10. lipnja 2004.