Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (15)
Irobic 01 S

Bratski duet: Nino Robić i Ivo Robić na Melodijama Jadrana 1966.

Photo: Bild

Ivo Robić: Kriv sam što sam otkrio „Bitlse"

Sedamdesete godine unele su nešto spokojniji ritam u životu Ive Robića. Koncerti i učešća na festivalima bili su garnirani turnejama po Evropi i Americi, dok je za povratak bilo garantirano gostovanje po hotelima na Kvarnerskoj rivijeri. Svoju ljubav ka mjuziklu uobličio je u delu „Podravina" koje je dao zagrebačkoj „Komediji", a jula 1976. imao je u zagrebačkoj dvorani „Lisinski" nezaboravan solistički koncert o kojem je u „Vjesniku" pisao Dražen Vrdoljak. „Tko ne pozna kvalitete i profesionalnost Ive Robića (a takvih je doista malo), bit će možda začuđen širinom glazbenog repertoara koji je on interpretirao. No, zahvaljujući golemom iskustvu i neobičnoj sposobnosti prilagođavanja različitim glazbenim vrstama, Robić ih poput najfinija filtra obrađuje u samo njemu svojstvene izvedbe, milom svakom uhu. Po držanju na sceni (protkanom duhovitim doskočicama njega, ili pratećih glazbenika), a još više po vokalnim kvalitetima, koje ni izdaleka još ne podliježu udaru vremena, Ivo Robić nesumnjivo može poslužiti kao uzor svakome početniku i pružiti lekciju mnogim kolegama".

Kad se pomislilo da je Ivo Robić već prešao svoj zenit i da više nije u stanju da izazove nekakvu medijsku pozornost, film Rajka Grlića „Samo jednom se ljubi" označio je povratak legende koja se krije pod imenom Ive Robića. U novom ruhu Robić je, još jednom, s lakoćom bjelovarskog srednjoškolca, postao zvezda ovdašnjih prostora, pa su i njegove nove ploče (kakva je „Bregovi su ostali za nama" iz 1981.) postajale instant evergrin.

Veliki hrvatski kvartet: Vice Vukov, Ivo Robić, Nikica Kalogjera i Arsen Dedić u centru Zagreba

Ako ste - sasvim neobavešteni - pomislili da je danas (pod “danas” se podrazumeva 1986. godina – prim. autora) Ivo Robić samo deo daleke prošlosti ili makar penzioner koji u prijatnoj morskoj klimi provodi dosadne dane, lamentirajući nad uspomenama i sećanjima, grdno se varate. Žilav i živahan šezdesetogodišnjak još je aktivan na sceni: ne samo po Lovranu i okolini gde je do večnosti počasni gost, nego i u SR Nemačkoj i Austriji po kojima stalno krstari, zadovoljavajući porive one generacije koja ga pamti kao „mister Morgena".

Mesto gde se odigrao interview: Robićeva vila u Ičićima, kraj Opatije

Ti leteći detalji jedne neverovatne karijere koja traja više od četiri decenije - danas su nekako životno smireniji. Možda i zbog jednog „cool" života u Ičićima, kraj Opatije, gde je Robićeva vila jedan od kulturno-istorijskih spomenika Kvarnera, raj za oči svakog gladnog turiste nenaviklog na prekrasni, brižljivo negovani vrt u kome domaćini - Ivo i njegova supruga Marta - s ljubavlju i ponosno dočekuju goste, familiju i komšiluk. Ta gostoprimljivost nije samo obojena rafiniranom gastronomijom u koju sam se lično uverio dok sam sa Robićem radio intervju (iranski i ruski kavijar, austrijska kobasica, creski ovčiji sir i boca ,,Johny Walkera"), već i originalnom pričom u kojoj se Robić stalno drži principa romantike i emocije, sve po načelu one njegove „Samo jednom se ljubi".

Mada je ovo vreme za tako nešto sasvim pogrešno, Ivo Robić ne posustaje.

Život, shvatio sam, počinje tek u šezdesetoj!

Mladi su izgubljeni!

*Postoji li danas jugoslovenska zabavna muzika kojoj ste dobrovoljno poklonili tolike godine?

Ona postoji, njegujem je još i danas. I to ne uzalud, jer na mnogim koncertima koje izvodim duž jadranske obale ili u inozemstvu, na kontinentu, uvijek su velike ovacije kad zapjevam jednu iz tog doba. Taj repertoar sam zapamtio, drugi nisu, otišli su napred, a mnogi mlađi nemaju pojma o tom razdoblju.

*Mislite li da je pojam „zabavne muzike", one koju ste plasirali pedesetih i šezdesetih godina, danas radikalno promenjen?

Svakako, jer je ono bilo vrijeme romantike koju mi nastojimo i dalje njegovati. Ne želimo je izgubiti. Kad kažem „mi" mislim na moju generaciju, a imamo i mladih ljudi koji to vole.

Borac za romantiku: Ivo Robić*S druge strane, danas je u modi sasvim drugačija vrsta muzike?

Zapravo, tu bismo morali početi od situacije u životu mladih danas. Promatram, počevši od moje familije u kojoj ima mladih ljudi, sve mlade s kojima općenito puno dolazim u kontakt, pa sam primjetio da su oni drugačiji nego što smo mi bili. U ponašanju, osjećajima, sasvim su drugačiji, jasno, sa iznimkama koje su vrlo rijetke.

*Manje su romantični?

Ne, uopće nisu romantični. Tehnika se nakon rata strašno razvila: vi znate kako smo mi počeli, tako reći nije bilo ničega. Ono stvarno - iz početka. I život, i muzika, i sve oko nas. A današnjem mladom čovjeku taj napredak pruža toliko mogućnosti da on to više ne može apsorbirati. A želje se razvijaju. Jer, taj tehnološki progres veliki je mamac, pogotovo kod nas, kad dolaze krizne godine, u silnoj inflaciji, gdje neki imaju previše, a većina premalo. Tu onda nastaju razlike i to osjećate u toj glazbi koja je nastala sa ta četiri mlada čovjeka koji su uhvatili najgore instrumente što su ih mogli izabrat' da se mogu iživljavati: a to je taj bubanj i to su te gitare. Sve je toliko naglašeno - i riječi pjesama - da dobijam dojam da je to sve jedan vapaj! Ma, nema nikakvog optimizma! Sve je to nekakav vapaj, tuga izbija iz toga. Nesreća velika! Kad pogledam silnu mladež koja odlazi na te priredbe, to je strašno: čim onaj bubanj udari malo jače, čuje se vrisak, ili kad se žica na gitari napregne - kao kad bi mače za rep povukli - opet vrisak. To nije osećaj, to nije ono fino što krasi emociju, ja ne znam šta je to, nešto abnormalno. I kud to vuče mladog čovjeka? O tom fenomenu mnogo sam razgovarao i saznao jedan detalj. Sad, ljeti, skupe se mladi ljudi, ima ih na hiljade, i krenu na jug. Sa sobom nose samo onu vreću za spavanje na leđima, neki imaju malo para, većina ih nema, ali i oni koji imaju najviše daju za drogu. I tu se vidi nesreća mladog čovjeka: hvatanje s tom drogom koja mu one silne želje malo ublažava.

*Verujete li da triling „seks-droga-rokenrol" obeležava najveći deo današnje omladine?

Veliki dio. Ja putujem po svijetu, po svim kontinentima i vidim da je tako. Svagdje. Onda se sjetim prošlosti, baš u vrijeme kad smo osnovali Društvo kompozitora i muzičara, da stvorimo našu zabavnu glazbu. Stvorio se Zagrebački festival, organizirali smo Splitski festival, Opatija je bila vrlo popularna - i za mlade i za stare - onda Beogradsko proleće, pa smo krenuli u regione, Krapina, „Melodije Istre i Kvarnera", Požega... Međutim, šta je od tog danas ostalo? Ništa!

*Kako se osećate kad shvatite da od tog truda više nema nikakvih tragova?

Strašno je to! Stvarno strašno. Grozno. I dan-danas se još treba boriti da bismo nastupali u programima radija i televizije. Na sreću, još nađemo tu generaciju koja to prihvaća, ali ovi mladi... Oni su izgubljeni.

*Ima li makar malo svesnih omladinaca koji vam ulivaju optimizam?

Ovi mladi koji primaju vratove tih gitara, i te udaraljke, bubnjeve, to su sve amateri. Oni s muzičke strane, ne znaju pisat' ni čitat'. Danas nije važno da li netko ima glas ili nema, važno je da želi da pjeva. A neki od njih su ipak mućnuli glavom i vidjeli da tako više ne ide, da je to sivilo jedno, stalno isto. Neki su počeli da uče note, da idu dalje, i svi su od rokenrola pobegli: ili su otišli u neke orkestre ili su se prihvatili džeza.

*Postoji li neki rokenrol bend koji specijalno ne volite?

Pa, ne pamtim imena. Moje uho prvo čuje muziku, a ako nje nema, imena me ne zanimaju... Znam „Bijelo dugme" jer je njih taj aparat prve izbacio. Ma, dobro, među njima se našao onaj Bregović koji se nešto razume u muziku, ali ja ne znam da oni nemaju, kako se stručno-tehnički kaže, neke veze s drogom. Čini mi se da je tu bilo nečega.

Crvena literatura me nije zanimala

*Prvi javni nastup imali ste još 1947. godine, u vreme opšteg revolucionarnog zanosa. Koliko ste ga osećali u poslu kojim ste se bavili?

I ja sam isto počeo kao amater. Slučaj, prilika je bila takva da sam upao u društvo starijih, ozbiljnijih muzičara koji su svirali u noćnom lokalu. Ali, tad je noćni lokal bio nešto drugo nego danas: tamo su dolazili roditelji sa svojom djecom, slušali muziku i plesali. Mene su ti muzičari naučili da amaterizam ima svoj kraj, pa sam upisao muzičku školu, završio je i time profesionalno počeo da se bavim. Tad sam napisao svoju prvu pjesmu „Moj rodni kraj". Tako je poslije rata bilo rodoljubivo i patriotski, a to je i danas ostalo u meni. Naravno, osjećao sam taj zanos... Sjećam se, više puta nije bilo gotovo ni za kruh, ali je bilo radnih akcija, priredbi za popaljena sela, ranjenike. Nema bolnice koju nismo obišli. I sve je bilo besplatno, nitko nije pitao za honorar. Muzika tad nije bila profesija, već zabava, ali je želudac ipak tražio svoje... Sve je bilo dobrovoljno, osim, jasno, onog rada u noćnom lokalu.

Promotivna fotografija: Ivo Robić za nemačko tržište

*Kakva se muzika u to vreme slušala? Revolucionarna?

Te revolucionarne pjesme nisu bile izvođene na zabavni način. Nije se ni smjelo. Obično su tu muziku izvodili zborovi ili orkestri. S druge strane, zabavne emisije na radiju bile su tako popularne da se u vrijeme emitiranja u Zagrebu - osam uveče zimi, devet uveče ljeti - korzo na Zrinjevcu razilazio i svi bi otišli da slušaju program na radiju. Međutim, kasnije mi je zabranjeno da nastupam na radiju jer sam radio u noćnom lokalu, a to je, najednom, postalo profanacija. Čak su mi i ime na radiju mijenjali: zvali su me Ivo Borić samo da bi zavarali trag, ali se glas nije mogao promijeniti kao ime. I onda su slušaoci znali da sam to ja.

*Niste bili član Partije? SKOJ-a?

Nisam. Politika me baš nije mnogo interesirala. Ni onda, ni danas. Doduše, u Bjelovaru, u vrijeme dok sam bio u gimnaziji, išlo se skrivećke na izlete pa bi se nosila crvena literatura. Slušao sam o tome, ali nisam čitao... Ta literatura me nije zanimala.

Šmekerska poza: Ivo Robić*Apolitičnost vam nije stvarala probleme?

Problem je bio kad sam poslije rata, kao prvi domaći pjevač, krenuo u Grac, onda Čehoslovačku i Zapadnu Njemačku, gdje sam napravio sve one poznate pjesme. Njemački jezik u to vrijeme baš nije bio mnogo omiljen - jer se ratni užasi nisu dali lako zaboraviti - pa kad je pjesma „Morgen" bila emitirana na radiju, zvonili su telefoni da je treba skinuti s programa. Međutim, to nije bilo čudno. U Zapadnoj Evropi bilo je tad - krajem pedesetih - mnogo nacističkih ispada, ali se kasnije sve smirilo. Faktički, bio sam prvi domaći gastarbajter. Tek nakon mene ljudi su krenuli u pečalbu u inozemstvo...

*I tad ste se čvrsto držali nekih svojih principa?

Naravno. Za mene postoje ljubav, poštenje i disciplina u životu. To su moje maksime kojih se ne odričem. Bez obzira što sam doživljavao životne pljuske koje nastojim zaboraviti...

*Kao prvi gastarbajter, otišli ste u Grac, onda u Čehoslovačku, zatim vas je kompanija „Polydor" pozvala da snimite ploču „Morgen" na nemačkom jeziku. Nakon svega, vratili ste se u zemlju i ne znajući da je pesma svetski hit.

Ušao sam u normalnu kolotečinu, počeo raditi, skoro zaboravio ono što sam snimio. I onda je glas došao preko okeana, baš iz Kalifornije gdje je jedan disk-džokej stalno vrtio pjesmu, pa je postala hit. Zatim se pjesma „vratila" u Evropu, a ja snimio - pored njemačke - i englesku, francusku, španjolsku i, jasno, našu verziju. Snimao sam na svim jezicima jer sam bio marljiv za vrijeme školskih, gimnazijskih dana, pa sam naučio nekoliko jezika, što mi je kasnije mnogo pomoglo... Nakon toga, bio sam u Americi, gostovao u svim najvećim „night-clubovima". Dešavalo se da u isto vrijeme gostuju u istom mjestu, samo u drugom klubu, poznati muzičari - kakvi su, recimo, bih Vudi Herman ili Stan Kenton - pa bi dolazili k meni, ja posjećivao njih. Upoznao sam Frenka Sinatru, Toni Beneta, Net King Kola, sve najpoznatije estradne ličnosti. I tu sam vidio stopostotni profesionalizam, učio na licu mjesta, jer sam i ja, u početku, bio amaterski nastrojen: nediscipliniran, aljkav u poslu. Tu sam naučio onu disciplinu koja je danas za mene svetinja!

*Ima li te discipline kod nas, danas na estradi?

Nema toga. Kod nas je potpuno rasulo, svaki radi šta hoće i kako hoće.

Razočarala me omladina

*Ciljate na novokomponovanu muziku?

Ona s narodnom muzikom nema veze. To vam je neki šund između moderne rok muzike i nečeg što je davno pobjeglo od narodne pjesme. Sve je to na jedan kalup, samo da bi podilazilo publici, da bude primitivno, sirovo. Poznajem ja narodnu pjesmu, od nje sam i počeo, ali ovo danas... Strašno! Uzalud je pokušavati obrazovati publiku. Uzalud!

Familija Robić: Ivo, brat Nino, supruga Marta

*U čemu je razlika između pesme „Tata, kupi mi auto" koja je pedesetih bila najveći jugoslovenski hit - i današnjih narodnjaka?

Pesma „Tata, kupi mi auto" nije bila bez veze napisana. Tad je u ovoj zemlji počeo razvoj. Pa, znate li šta je auto značio u to vrijeme? Počeli su izloge uređivati, počelo je biti sve bolje: iz ničega - dokle smo došli. To treba umeti cijeniti. A toga nema u narodnoj muzici danas. To je sve plač za nečim krivim, bolesnim, to je neka velika bolest. Nije normalno! Velika većina mladeži nije optimistična, i to me brine. Kad su ti mladi u Italiji, oni s jastucima na leđima i vrećama za spavanje počeli da onečišćuju ulice i plaže - neki su skočili u njihovu odbranu: „To su naša djeca! Oni su naša budućnost, oni će voditi naš narod, našu zemlju!" Ja se mislim: kakvo će to vodstvo zemlje biti, ako su u njemu drogirani, nastrani...

*Nemate baš previše poverenja u omladinu?

  Pa, ne, razočaran sam. Stvarno.

Hodali Hamburgom i čuli Bitlse: Ivo Robić i Bert Kempfert*Budući da verujete da je rok muzika otrov za mladu generaciju - niste li i sami tome doprineli, ako je tačna priča po kojoj ste baš vi bili taj koji je otkrio „Bitlse" od kojih je čitava euforija i počela?

Evo, ja sam za sve to dosta kriv. Hoću stalno ići napred, ali napred s disciplinom, redom! Jednom zgodom, sa mojim producentom, sad već pokojnim Bertom Kempfertom, šetao sam Reperbanom, u Hamburgu, gdje se odvija noćni život. Te večeri nastupio je jedan veliki big bend iz Zagreba koji je u velikom noćnom lokalu dobio angažman, i mi smo njih išli posetiti. Kad smo krenuli kući, ja sam iz nekakvog kluba čuo nešto posebno: jedan novi zvuk! Nagovorio sam Kempferta da svratimo - rekao sam mu da nije tako kasno - i tamo smo vidjeli „Bitlse" sa Tonijem Šeridanom. Ubedio sam Berta da ih vredi snimiti i tako je nastala njihova prva ploča. Međutim, to je bio početak onoga što zovem - krajem! Doduše, nisu ni „Bitlsi" bili krivi za sve ono što se oko njih dešavalo... Nije mi žao što sam te večeri svratio u lokal. Uvijek treba ići napred, ali ne u ekstreme.

*„Bitlsi" su vas, ipak, razočarali?

Razočarali su me kasnije, kad su se razdvojili. Najviše ovaj... Lenon koji je opet upao u drogu i od toga vjerovatno poginuo! Sve što je do smrti radio sličilo je na boleštinu... A kad sam ih upoznao, bili su to normalni mladi ljudi. Pismeni, znali su note i tu se dalo svašta napraviti... Ali, na žalost, vidjeli ste što se desilo. Kad se pojavio rokenrol - bila je to vrsta muzike za ples - mislio sam proći će i to. A on se toliko i dalje drži da više ne znam, ne mogu shvatit', ne razumijem na koji način omladina sluša taj rokenrol, kojim čulima, molim vas?

(Nastaviće se)

 

Oceni 4