Izbor za počasnog člana JAZU

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti sas­taje se danas, poslije stanke od punih šest godina, da na ovoj svečanoj sjednici u prisutnosti predsjednika Vlade i Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita proslavi svoju osamdesetogodišnjicu i da tom prilikom proglasi izbor Maršala Tita za svoga počasnog člana.

Upravo zato jer je Maršal Tito jedan od prvih orga­nizatora naše narodne pobjede i jer je među prvima ko­ji je ideju našega narodnog i političkog oslobođenja pretvorio u djelo i ostvario je u državnom obliku, i jer je tako omogućio našoj nauci da ne bude, po riječima Račkoga, "prividna učenost", nego da prodre u sve probleme "narodnog, društvenog i državnog života", zato se Akademija odlučila da ga izabere svojim počas­nim članom kao čovjeka koji je sam na djelu pokazao kako se "objašnjava narodna volja".

Maršal Tito je zamisao našega hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobjede, u punom smislu tog idealnog pojma: južnoslovjenskom, tj. upravo isto tako bugarskom, slovenskom, makedon­skom, crnogorskom kao srpskom i hrvatskom. Što to znači? To znači da je taj naš čovjek iz naroda, kome je kolijevka stajala nedaleko od Zelenjaka, naše idilične Dubrave na Sutli, gdje je pjesnik ispjevao našu narod­nu himnu, da je on među našim političkim ličnostima i ideolozima i državnicima prvi koji je zaista ostvario misao hrvatskog suvereniteta i pretvorio ga u djelo i svrše­ni čin međunarodnog značenja. Taj naš suverenitet, prekinut još u ranom Srednjem vijeku, prije osam stoti­na godina, Maršal je branio i obranio i uspostavio u jednom od najkrvavijih ratova historije, i tako je zami­sao oslobođenja doveo do pune pobjede, okrunivši je svim atributima pune narodne nezavisnosti i državnos­ti. On je između naših političkih ličnosti prvi koji je hrvatsku državnu nezavisnost i suverenitet proširio na sve krajeve u kojima naš narod živi, i prvi u našoj povi­jesti koji je Majci Domovini vratio sve njene otrgnute gradove, otoke i pokrajine: prije svega Dalmaciju s Lastovom i najslavnijim gradom naše prošlosti Zadrom, za­tim Kvarner sa Cresom, sa svim otocima i Rijekom, i na koncu staru, glagoljašku našu Istru koja je na to ujedi­njenje čekala vjekovima. Jugoslavenska akademija zna­nosti i umjetnosti, kao najviša naučna i umjetnička us­tanova Narodne Republike Hrvatske i hrvatskog naro­da, razmatrajući životno djelo Maršala Tita u čitavom njegovom političkom, strateškom i kulturnom značenju, uvjerena je da je Maršal Tito svojim djelovanjem, kao organizator narodnog otpora, ustanka i pobjede, stekao za hrvatski narod neprolazne zasluge, a kako je sudbina narodne knjige i nauke neodvojivo vezana za narod, značenje je Maršala Tita za sudbinu naše knjige, naše nauke, pak, prema tome, i naše Akademije isto tako ne­prolazno. Zasluge Maršala Tita to su značajnije što su opasnosti i pogibli u kojima se hrvatski narod našao u katastrofi godine 1941. bile tako sudbonosne, te nije pretjerano ako se kaže da smo se kao narod našli zaista na rubu sigurne propasti.

Naš narod živio je pod tuđinskim jarmom stoljeći­ma. Od turskih ratova između nekoliko državnih sklopova, imperijalizma i tiranija, ugrožavan trajnom venecijanskom okupacijom na jadranskoj obali, strahujući pred prevlašću madžarskih kraljeva i austrijskih careva na Dravi i Dunavu, slabo organiziran i desetkovan pod kopitima osmanlijske stihije, naš narod vodio je svoju politiku gažen vlastitim i stranim feudalcima i zavojeva­čima, potpuno osamljen, prepušten igrama jačih snaga na milost i nemilost. U prošlosti našoj protutnjalo je preko nas bezbrojno mnogo ratova i neprijateljskih os­vajača, ali nikada opasnost nije bila veća od one prije šest godina.

Veličina političkog značenja Titove pojave mora se mjeriti isključivo po tome što je razvio svoju djelatnost uprkos najvećem otporu, i što je on, kao tumač narodne volje, prevladao goleme strateške snage koje su, u okvi­ru drugoga svjetskog rata, bile potresle čitavim civiliziranim svijetom.

Da nije bilo dalekovidne politike Titove i njegovih suradnika, politike koja se razvila do vojničkih akcija najvećeg stila na osnovi probudenja političke svijesti najširih narodnih slojeva, hrvatski narod bio bi se posli­je drugoga svjetskog rata našao u položaju nerazmjerno nepovoljnijem no što je bio onaj poslije sloma Austrije godine 1918.

Kompromitiran pred svijetom kvislinškom politi­kom jedne klike pustolova i ubojica, naš narod bi se na­šao poslije pokolja, na kraju rata, osvojen i porobljen oružjem svih onih međunarodnih političkih faktora koji su mu oduvijek poricali pravo na slobodu i političko sa­moodređenje. Da hrvatski narod nije ostao objektom tuđinskih imperijalizama, da su prevladane mnogobroj­ne međunarodne i naše vlastite opasnosti, da se ludilo fašističke okupacije pretvorilo u slavu političke i kultur­ne pobjede, da su ispravljene bezbrojne historijske ne­pravde, da nam je vraćeno naše more, na kome živimo već petnaest vjekova, zasluga je u visokoj političkoj svijesti naših naroda, u izvanrednim sposobnostima tuma­ča prave narodne volje, a u prvome redu Tita.

Tisućugodišnji vjerski raskol između hrvatskog i srpskog naroda, to ukleto naslijeđe najmračnijega Sred­njeg vijeka, po stranim i trajno opasnim silama raspirivano do delirija uzajamnog istrebljenja, političko ludi­lo, koje se pred našim očima bilo rasplamtjelo do zločinačkih razmjera, moglo je da zauzme samoubilačke om­jere, upravo zbog zaostale, reakcionarne i šovenske, malograđanske nerazvijenosti naše društvene strukture. Da se to nije desilo, imamo da zahvalimo dalekovidnoj i mudroj politici i pokretu što ga je Tito organizirao na uzvišenim principima slobodarstva i pravednosti, i na koncu njegovoj hladnokrvnoj i smionoj strategiji koja će u historiji našoj i međunarodnoj ostati kao jedna od najsmionijih epopeja ljudskog samoprijegora i junaš­tva.

Mi smo još uvijek i sami odviše pod dojmovima tih historijskih događaja, tog uznemirenog zbivanja, i mi smo kao sudionici tog kretanja i sami još zbunjeni brzi­nom kojom se odvijaju stvari oko nas, a da bismo mogli mirno i sabrano da ocijenimo i prosudimo momentano značenje svih rezultata naše narodne pobjede, izvojeva­ne pod vodstvom Maršala Jugoslavije Josipa Broza Ti­ta. Njegovo ime javlja se kao završna formula na kraju dugotrajnog, stogodišnjeg procesa kojim se naš narod razvija iz zaostalog, feudalnog, kmetskog i graničarskog austrijskog stanja do suvremenih i naprednih oblika so­cijalističke države i socijalističkog načina proizvodnje. Prije stotinu godina predstavnici Hrvatskog sabora bra­nili su u Požunu uprkos madžarizaciji latinski jezik kao državni jezik, na temelju starinskog, plemenitaškog, fe­udalnog ustava i zastarjele municipalne sheme, a danas Hrvatski sabor djeluje na temelju socijalističkog Ustava i donosi socijalističke zakone, po svom sadržaju najnaprednije zakone u okviru zapadnoevropskog zakono­davstva, Hrvatski sabor, koji je donio naš novi Akade­mijski zakon, djeluje na temelju Ustava Narodne Re­publike Hrvatske, a taj je - u okviru Ustava FNRJ - sa­mo jedan od klasičnih dokaza kako su sva naša do ju­čer još prividno nepremostiva nacionalna pitanja pre­vladana u suvremenom i naprednom obliku idealne ju­goslavenske političke i kulturne zajednice. Ta zajednica bila je idealom naših osnivača, ona je danas ostvarena, a na nama je i na našim budućim pokoljenjima da je razvijemo do pune i harmonične sinteze onoga jugoslavenstva i slavenstva koje je od Pribojevića i Gundulića i Križanića do našega Tita inspiriralo pokoljenja. Iz ma­lenog, nepoznatog i nepriznatog seljačkog naroda, pri­gnječenog i eksploatiranog tuđim i vlastitim plemstvom u austrijskom i ugarskom carstvu, a vlastitom i stranom građanskom klasom poslije austrijskog sloma, pa sve do fašističke okupacije, naš hrvatski narod stao je da­nas u red najnaprednijih naroda u svijetu, a najosnovnije načelo našeg Ustava: da ni jedan čovjek nema više prava da izrabljuje drugoga, moglo bi da služi kao uzor mnogim narodima na svijetu. Naš narod koji je vjekovi­ma krvario po svima ratnim poljanama svijeta za tuđe interese, naš narod danas smatra svojim časnim hrvat­skim pozivom da stoji na braniku slavenskoga i svoga socijalizma, na jednoj od najzapadnijih i najistaknutijih predstraža, na Kvarneru, na Jadranu, u Istri i na Soči. On tu stoji na svome, on brani svoje i, po riječima naše­ga Maršala, on "tuđe ne će, a svoje ne da". Sa svojim narodom danas tu isto tako stoji njegova Akademija, koja u ime naše narodne znanosti i umjetnosti smatra da joj to geslo, koje se u svemu podudara s idealnim smjernicama njenih osnivača, može biti osnovnom direktivom za njeno djelovanje u budućnosti. Da je došlo do tako jedinstvenih političkih ostvarenja i da mi danas možemo da naš narod usmjerujemo potpuno slobodno, po svim načelima nauke, da smo u stanju da, po Engelsu, "racionalno organiziramo našu društvenu zajedni­cu", da kao predstavnici hrvatske nauke i umjetnosti sudjelujemo u okviru planske izgradnje našega društva, zasluga je u prvom redu našega Maršala. On je u trenut­ku najmračnije političke obezglavljenosti, kada smo os­tali pregaženi neprijateljskom soldateskom, uspio da sačuva mir genijalnoga državnika i da tako našu najfatalniju političku i vojničku katastrofu godine 1941. pre­tvori u jednu od najvećih pobjeda svih jugoslavenskih naroda.

Svi ratovi, u kojima je hrvatski narod u posljednjih dvjesta i pedeset godina sudjelovao kao graničar u tu­đinskoj vojničkoj službi, protiv svojih vlastitih interesa, svršavali su se redovito vojničkim porazima, a ti su se dosljedno i trajno manifestirali na štttu hrvatskoga naroda. Poslije uzmaka Turaka na južnu obalu Save na koncu XVII stoljeća, Hrvatska je izgubila Moslavinu, Baniju, Kordun, Krajinu i Liku, potpuno praznu i sto­ljetnim ratovima popaljenu Slavoniju naselio je tuđin­ski feudalac, sa svojim plemstvom, krvnicima, kolonima, ugrozivši i naš narod u njegovim najplodnijim i najbogatijim krajevima. Danas tuđinca više tamo nema, a svi feudalni privilegiji sa čitavim načinom mišljenja, vezani na taj društveni poredak, sve je to izbrisano za vječna vremena.

Poslije pada Venecije i poslije francuske okupacije primorskih zemalja Austrija je otela našem narodu Liburniju i Dubrovnik, Zadar i cijelu Dalmaciju, a danas, prvi put u našoj historiji, Jadransko more zaista je naše. Poslije austrijskog uzmaka iz Lombardije Hrvatska je izgubila Rijeku i Međimurje, a poslije poraza kod Kra­ljičina Graca počelo je jedno od najsramotnijih razdob­lja hrvatske historije: razdoblje mizernog kompromisa s madžarskim grofovima koji je demoralizirao i izobličio dobar dio narodne inteligencije, podredivši je interesi­ma tuđinskog imperijalizma. U eri građanskog prospe­riteta, u drugoj polovini XIX stoljeća, više od pola mili­juna našeg naroda iselilo se u prekooceanske zemlje, a danas Rijeka i Međimurje sastavni su dio Hrvatske Re­publike. Upadom austrijskim u Bosnu počela se ocrta­vati agresivna politika germanskog imperijalizma koji je svojim političkim parolama "dijeli pa vladaj" uspio da u Bosnu i Hercegovinu baci oganj plemenskoga i vjerskoga razdora, uživajući da mu je već prije trideset godina uspjelo da nam zapali krov nad glavom. Kada se ta cinična kolonijalna politika slomila godine 1918, Hrvatska je izgubila Zadar i Lastovo, Rijeku i Kvarner, i čitavu Istru, a talijanski imperijalizam, koji na temelju rimskih i mletačkih tradicija već više od sedamdeset go­dina nastoji kako bi nas izbrisao iz reda mediteranskih naroda, u drugom svjetskom ratu poduzeo je sve da nas konačno potisne s obale morske i da dopre do Save i do Kupe. Da nije bilo Maršala Tita koji je u jednom opas­nom i kobnom historijskom momentu organizirao sve elemente narodnoga gnjeva i revolta, to bi se u ovom posljednjem ratu bilo i ostvarilo, isto tako kao što bi naš narod bio potisnut iz redova slobodnih naroda i u onom slučaju da se ova bitka svršila nekom novom oku­pacijom stranih sila. Kraljevska formula koja je ovu zemlju dovela do bezizlazne političke, narodne, socijal­ne i kulturne krize, koja je naš narod moralno dezorga­nizirala do neviđenog sloma godine 1941, ta kraljevska formula postala bi pod zaštitom tuđinskih topova po hrvatski narod novom opasnošću koja bi produžila seri­ju naših poraza do potpune bezizlaznosti. Sve se to nije dogodilo samo zato jer je Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito, opkoljen godinama od 30 do 40 neprijateljskih di­vizija, u centru talijansko-njemačke etape na Balkanu, uspio da u neprestanim krvavim bitkama organizira na­rodnu vlast, da se u međunarodnim omjerima pojavi kao važan faktor koji je neprijatelju nanio ogromne gu­bitke, i da tako riješi to ukleto klupko zamršenih pita­nja koje velike sile nisu ni htjele ni umjele da riješe za dva svjetska rata.

Ostvariti politički, vojnički i kulturno sve što je stvo­reno, i dati dublji smisao Njegoševu stihu: "Bilo je što biti ne može" - nije mogao da provede u djelo osam­ljen pojedinac. To je mogla realizirati samo takva moć­na snaga kao što je Komunistička partija Jugoslavije. Maršal Tito, djelujući u okviru lenjinskog pokreta, po­kazao nam je, sa čitavim nizom svojih suradnika, što znači praktična primjena načela o lenjinskome samood­ređenju naroda kada se to načelo primjenjuje doslovno socijalistički.

Komunistička partija Jugoslavije provodi svoju po­litiku na naučnoj osnovi historijskog materijalizma, pa su, prema tome, naše jugoslavenske političke teze, teze par excellence naučne jer su materijalističke i jer su di­jalektičke. Na početku devetog decenija svoga života, naša Akademija, primjenjujući te teze, ostat će na visini svoga poziva egzaktnonaučnog, i zato izbor Maršala Ti­ta za njezinog počasnog člana predstavlja početak naše­ga novog i preporođenog akademskog djelovanja. Mi se s pravom nadamo da će to naše novo djelovanje biti plodonosno, na korist hrvatskoga i svih jugoslavenskih naroda.

*Tekst prijedloga za izbor Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita za počasnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti po­tječe iz pera Miroslava Krleže, koji je tada bio potpredsjednik Akade­mije. Taj je tekst pročitao na Svečanoj sjednici povodom osamdesetogodišnjice Akademije 28. XII 1947. njezin tadašnji predsjednik An­drija Štampar.