Zataškani jubilej: 18 godina od promocije knjige „Godine raspada“  u CZKD
Plukovic 01 S

Domaćin i gosti: Petar Luković, Filip David, Vojin Dimitrijević, Žarko Korać i Branko Baletić, na sceni CZKD 24. marta 2000. godine

Photo: Srđan Veljović

Izgleda šašavo: U vreme Miloševića postojali „Lukovićevi dani“

Kad je nesrećni Fridrih Niče izrekao haiku „Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sećaju prošlosti“, odmah se ogradio izjavom da se to ne odnosi na Petra Lukovića. Ko da se seća prošlosti, Fridriče dragi, kad u sadašnjosti čitam tužbe i presude iz kojih, recimo, saznajem da sam „leziono sposoban“ i da sam parodijom povredio „načelo proporcionalnosti“. Ima još: upravo danas od sudskog izvršitelja dobijem plavu kovertu s naslovom „Predlog za dozvolu izvršenja na celokupnoj imovini dužnika“, što Ničeovu mudroliju menja u mnogo aktuelniju poslovicu: „Budućnost ne pripada onima kojima neprekidno i najduže stižu tužbe iz prošlosti“.

Plave, preteće poruke, dragi Niče, vratiše me u prošlost, konkretno u petak 24. mart 2000, kad je ovom zemljom vladao Slobodan Milošević, koji tek što je pobedio u ratu na Kosovu. Baš na godišnjicu NATO-bombardovanja, nikako slučajno, u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) započela je – verovali ili ne – kulturno-umetnička manifestacija pod naslovom „Lukovićevi dani“, o čemu je jedini izvestio tadašnji B92. Citiram:

Manifestacija “Lukovićevi dani” koju “Centar za kulturnu dekontaminaciju” ove godine organizuje po prvi put, otvara se u petak uveče u “Paviljonu Veljković” i trajaće sve do kraja sledeće nedelje. Ova kulturno-umetnička manifestacija obuhvatiće svečanu akademiju “Sećanje na sirenu”, izložbu “Izložbom na knjigu” i dramolet “Očešljana pevačica”, a organizuje se povodom objavljivanja knjige “Godina raspada” autora Petra Lukovića, koji za “B2-92” kaže:

"Biće to promocija moje knjige 'Godine raspada' koji je objavio splitski 'Feral tribjun'. Tom prilikom govoriće moji prijatelji Žarko Korać, Branko Baletić, Filip David, Vojin Dimitrijević - to neće biti tako uzbudljivo kao na mostovima, neće biti pesme i igre, ali biće na neki način zanimljivo", kaže Luković.

Beograde, bombardan: Čitanje Lukovićevog teksta pred publikom u CZKD

Sve ovo, priznajem, izgleda kao fantastika; niko me te 2000. nije tužio, Slobodan Milošević i njegovi sudovi nisu ni znali za mene (a danas, kad uđem u Viši sud, pozdravljaju me portiri i obezbeđenje usklikom „Opet vi, Lukoviću!“); Borka Pavićević, šefica CZKD, bila je jedna od mojih najboljih prijateljica, uostalom – bilo je to prvi i poslednji put da imam multimedijalne „Lukovićeve dane“ u nekoj kulturnoj instituciji, ne računajući decenijske „Sudske Lukovićeve dane koji se pretvaraju u godine“ sa šezdesetak tužbi od strane onih koji duševnu bol leče tužbama i zahtevom za upad na celokupnu imovinu. „Lukovićevi dani“, seća se Luković, trajali su sedam dana; 24. marta uveče održana je promocija knjige „Godine raspada“, paralelno je išla izložba „Izložbom na knjigu“, a 1. aprila uveče izveden je dramolet „Ošišana pevačica“ po motivima drame Ežena Joneska.

Govori Filip David: CZKD, petak, 24, mart 2000. godineZvuči jeretički: bile su to dobre, slobodne godine za one koji se nisu plašili. Ali, jebani strah u Srba bio je jači: nijedan medij, sem B92, nije hteo da objavi nikakvu informaciju o promociji i predstavi; u Sali CZKD tog 24. marta 2000. gotovo da nije bilo novinara, tobožnjih kolega; nije bilo nijedne tv kamere; niko nije zabeležio šta su o knjizi „Godine raspada“ rekli Filip David, Žarko Korać, Vojin Dimitrijević i Branko Baletić; ipak, skupilo se stotinak ljudi koji su se dobro zabavljali. Promocija pod naslovom „Sećanje na sirenu“ započela je čitanjem mog teksta „Beograde, bombardan“ iz tjednika „Feral Tribune“ o prvim danima bombardovanja Beograda; potom su govorili dragi gosti, a onda smo se malo družili, čestitali jedni drugima, jadali se na vlast i Miloševićevu državu, nesvesni da će 24. mart 2000. osamnaest godina docnije izgledati kao – Bolja prošlost.

Danas, da rekapituliram, sve se promenilo; jedva da se neko seća promocije knjige „Godine raspada“ pod naslovom „Sećanje na sirenu“; na suverenoj teritoriji CZKD nisam bio od septembra 2013, kad je Borka Pavićević prekinula promociju moje knjige „Jutro u banci i druge priče“ jer sam pominjao Drvoseka Đilasa („O Đilasu se u mom prostoru ne sme tako govoriti“, urlala je Borka sa tribina).

Setio sam se „Lukovićevih dana“ tokom lokalnih izbora u Beogradu; Borka Pavićević, naravno, bila je kandidat za odbornika na Đilasovoj listi. U isto to vreme, bio sam u Višem sudu pokušavajući da nekako iščupam presudu povodom poetske tužbe #radmilelazić i voljenog „Peščanika“ te da sprečim izvšitelja da mi s narodnom milicijom upadne u stan.

Jebiga, Lukovićevi dani ipak traju.   

Recenzija: Petar Luković, Godine raspada, Hronika srpske propasti (Feral Tribune, Split, 2000)

Katarina Luketić: Kronika ludila jednog režima i opća povijest gluposti (Zarez, Broj 40, 12. listopad 2000)

Godine raspada Petra Lukovića posebna je, izvrsno napisana, mahnito potresna i mahnito duhovita knjiga. Riječ je o nekoj vrsti totalne knjige, sumi srpske desetogodišnje propasti, u kojoj je izražen dosada vjerojatno najjači otpor Miloševićevoj osvajačkoj politici i uopće nacionalističkoj/ideološkoj/mitološkoj matrici po kojoj je srpski režim posljednjih deset godina stvarao ikonu ugroženog i pravednog nebeskog naroda. Štoviše, sve što karakterizira Lukovićevo pisanje, od toga što misli i o čemu piše, do njegova stila i jezika, dijametralno je različito od onoga što je svih ovih godina nudilo srpsko vladajuće biće. Tako, na opću histeriju patriotizma Luković odgovara ravnodušnošću/bijesom/smijehom spram otadžbinskih dužnosti. Palanačkom i mitingaškom mentalitetu te ideji kolektivizma on nadređuje vlastitu urbanost, građansku svijest i individualizam, a obnovi pravoslavlja, povijesnih mitova i plemensko-patrijarhalnog vladajućeg duha pak rock’n roll, sveopću parodizaciju i liteterarnu fikciju. Ukratko, desetogodišnjoj Miloševićevoj tiraniji i nacionalnoj euforiji, podjednako srpskoj i hrvatskoj, Luković suprotstavlja zdrav razum i zdrav humor.

Godine raspada, podnaslovljene kao Hronika srpske propasti, sastoje se od tekstova što ih je ovaj glazbeni kritičar i novinar objavljivao od 1993. do kraja 1999. godine u raznim novinama, od beogradskih nezavisnih tjednika Vreme i Nedeljne Naše Borbe, slovenske Mladine, sarajevskih Dana i splitskog Feral Tribunea do Interneta. Tome je pridodan, za ovu knjigu posebno sastavljen, Informativni vodič (ili The Hall Of Fame), u kojemu su likom i djelom predstavljeni glavni “junaci” Godina raspada, od folk zvijezda, ženamistika, nebeskih ratnika, nazovi-novinara, književnika i duhovnih obnovitelja srpstva do raznih ministara i političara – onih režimskih i onih nazovi-opozicijskih – pa supruga tih političara i uopće cijelog bataljona Srba po profesiji. Uz to u knjizi se ispred svakog teksta, kao njegov svojevrstan anti/moto, navode neke od najpoznatijih, najstrašnijih i najbezumnijih izjava, počevši od one čuvene Miloševićeve “A ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo”.

Taj rasadnik gluposti zapravo je svojevrstan nastavak Antologije suvremene hrvatske gluposti koju su sastavili feralovci i već sam po sebi, čini pouzdanu, dokumentarnu građu za razumijavanje povijesti/stvarnosti srpske propasti. Uz to, poseban dio čine i e-mail poruke koje je Luković (nakon što je u Feralu objavio svoju Internet adresu) dobivao od prijatelja ili njemu nepoznatih čitatelja u vrijeme NATO bombardiranja Srbije, a koje su u knjizi kronološki uvrštene u njegov elektronski dnevnik… U ispisivanju raspadajuće srpske povijesti i raspadajuće stvarnosti Luković se koristi različitim publicističkim i književnim žanrovima, od novinskih kolumni i reportaža, preko vlastitih, ali i tuđih dnevničkih bilješki, pa do fantastično-dokumentarističkog romana pod nazivom Psiho i dramskih fragmenata, ovdje zajednički nazvanih Pulp Fiction, odnosno svojevrsnih palimpsesta poznatih književnih djela. Osobitu žanrovsku vrstu čine ukradena pisma Mirjane Marković (Miloševićeve supruge), Borislava Jovića ili Radoja Kontića, te povjerljivi stenogrami sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane. Uza tu žanrovsku šarolikost i autorsku mimikriju, Luković koristi mnoštvo književnih postupaka i jezično-stilskih akrobacija, kao što su razni oblici parodiranja, kompiliranje i parafraziranje tuđih govora; zatim još grotesku, satiru i ironiju; hiperbolu, rableovske stilske obrate, samoironiju i još mnogo, mnogo toga.

Recenzentkinja Lukovićeve knjige: Katarina Luketić

Ipak, smijeh Pere s onoga sveta je smijeh koji oslobađa; on je istovremeno heretičan, pobunjenički te visoko etičan i human iskaz protiv stvarnosti koja ga okružuje… Ispisujući kroniku propasti jednog naroda i utvrđujući granice ludila na prostorima bivše Jugoslavije Lukovića ne zanima ozbiljna politička analiza, logička razlaganja situacije i predviđanja. Sadržaj većine njegovih tekstova zapravo je svakodnevica, bizarna i šizofrena svakodnevica ispunjena gledanjem Dnevnika Radio Televizije Srbija, čitanjem Politike, čekanjem vode, benzina, struje..., uopće registriranjem bezumlja u kojem živi… Godine raspada su najsveobuhvatnija, najsmješnija i najpotresnija kronika ludila jednog režima, ali i opća povijest gluposti koja se posljednjih deset godina proizvodila na ovim prostorima. Riječ je o oštroj kritici, vrhunskoj satiri kakvu gotovo nećemo naći među suvremenijim autorima i koja, što je itekako važno, pretpostavlja priličnu hrabrost i osobni angažman da se od tamo odkuda se piše, piše upravo na ovakav način... Smijeh i pisanje tako su možda posljednje, ali i beskrajne, mogućnosti razuma.   

Oceni 5