Izgubljen u Berlinu

Prije nego sam krenuo na jednomjesečni rezidencijalni boravak u Berlin imao sam različite nelagode pri pomisli na putovanje. Dobro, uvijek imam nelagodu kad putujem, jer mi se splete u trbuhu svakojakih konaca i nesvarljivosti, pa mi se pokretanje doima kao svojevrsni šok nakon kojeg će neminovno uslijediti pucanje svih tih unutrašnjih opni. Iščašenje iz ležišta životne kolotečine, a time, bar mi se tako činilo, i odsustvo nekakve sigurnosti da su stvari ipak u kakvoj-takvoj ravnoteži i redu. Jer kad si na putu, percepcija sigurnosti se mijenja.

Važno je kretati se

Iako iluzorno pitanje doma i utemeljenja u prostoru iskrsava tada kao osnovna prepreka, koju da bi se kretalo valja potisnuti ili zaobići. Putujući potom, jer uvijek i bez obzira na sve muke izaberem kretati se, dvadeset i četiri autobuska sata do Berlina, imao sam mnogo vremena da iskontempliram taj vlastiti strah od pokretanja. Promatrao sam saputnike oko sebe i domislio sam, možda nepravedno, da je nelagoda od putovanja zapravo neka nama jako svojstvena mentalitetska boljka.

Ne znam, možda generalizujem, ali imam nepopravljivi dojam da postoji nekakva dodatna težina našeg putovanja danas. Uz natovareno breme straha da je taj odlazak u tuđinu, kao da čovjek nije tuđin bilo gdje na svijetu, nešto pred čim valja biti jako oprezan. Da, ima mnogo toga do individualnog doživljaja, znam ljude koji su se preko bijela svijeta zapućivali ne misleći ni o čemu.

Međutim, iz moje perspektive gledano, provijava jedna provincijska zastrašenost kako se u tom dalekom svijetu snaći. Ne zato što čovjek ovdašnji nije vičan snalaženju, nego najprije jer mu se kontekst drugog jezika i prostora doima kao nesaznatljiv. Naravno, uđe se poslije u rutinu. To je tipična imigrantska boljka. Iako nisam na ovaj put emigrantski krenuo, on je sam po sebi tester kako bi se čovjek snašao da zaista mora podići sidro. Ne, neću ovdje, nipošto, pripovijedati nekakvu nostalgičnu priču, jer se takvih ježim. Gadi mi se fetišizacija vlastitog odlaska. Ali ipak, pomjeriti se znači ostaviti bar za trenutak cijeli poznati svijet iza sebe i otisnuti se u prostranstva tamnijih voda.

Dok sam rješavao birokratske ograde, potajno sam se nadao da će one biti nerješive, i da će moj odlazak neumitno propasti. Da bih potom iznova u panici rješavao sve te probleme, jer se u mene uvukla misao da je izostanak odlaska u Berlin propuštanje da se u životu napokon nešto desi. Da, dešava se i u Sarajevu svakodnevno. Ali mi se često čini nedovoljnim. Možda, mislio sam, Berlin ima neki odgovor na to.
Sarajevo tromo korača unazad. Trebao sam konačno neko kretanje gdje mi se pred vidokrugom ne razapinju svakodnevno šarene opne koje siluju vidno polje. Dave perspektivu. Taj dojam da je sve uzalud, da je naš kontekst toliko sitan i nebitan, gotovo svakodnevno me blokira. Ne zbog konteksta samog, koliko zbog kolektivne himere da je ta naša tačka svijeta zaista nekakvo stjecište važnih puteva. A sve su prilike da nije, jer sve je uvijek daleko, sve se od nas iz dana u dan još više udaljava.

Uplašim se da će to Sarajevo, a na pravi je put, majko, izišlo, u jednom trenutku ostati posve izolovana kasaba. Zadubljena u vlastiti mit o važnosti, dok vrijeme prolazi. I nije to pesimistična vizija, i nije to lament nad stvarnošću, već stvarni osjećaj da se sužavamo, raspadamo. Grad koji živi na duhu vlastite samoobmane grad je koji i ne živi.

Samo puki posmatrač

Sarajevo još uvijek samo levitira u međuprostoru, u procjepu maglovitog sjećanja na svoju postojanost i srdačnost i sve bržeg strovaljivanja u palanačku viziju grada po mjeri vladajuće oligarhije i pripadajuće joj ideološko-klerikalne matrice. Istina, Sarajevo je danas grad koji posjećuju turisti. Koji je još nekakva fantazmagorična oaza fetišiziranog srasta Istoka i Zapada. Ali jednako tako i grad u kojem je gotovo sve determinisano obzirom i postojanjem granice do koje se u nešto smije dirati.

Zato, mislim, ovdje hronično nedostaje kulturnih incidenata. No, ne onih koji će biti atrakcija i vatromet, već onih koji će početi temeljno, sa često ironičnom distancom, propitivati mitomaniju ovog urbanog prostora. Ne da bi se rušilo, već da bi se propitivalo. Kultura može ići naprijed samo igrom, samo nesputanim začikavanjem svega. Za kulturu u živom procesu permanentne samoobnove baruština i ustajalost su pogubni. Ovdje se upravo to dešava, davljenje kulture u nekretanju. U reciklaži izanđale arhive, iz koje je za posljednje dvije decenije iscijeđeno sve što je bilo moguće i nema više.

Prvog mog berlinskog dana sve mi se to pokazalo tako. Da, osjetio sam se toliko umanjen, da sam posve ličio na Gregora Samsu. Ne samo fizički već i u nemogućnosti da u taj svijet budem uključen. Grad se prospe pred tebe. I ništa ne znaš. Samo ti u mislima bubnji bezbroj mogućnosti. Berlin je nesvodiv. I to je ključna razlika. Nesvodivost grada na jednu poznatu.

Ukoliko grad nije premrežen stotinama i hiljadama slojeva, podzemnih i nadzemnih, unutrašnjih i vanjskih, on postaje nepokretna voda u kojoj raste korov i stvara se mulj. Grad se ne smije istrošiti, on ne stoji. To nije anarhični život, to je pitanje opstanka jednog urbaniteta. Ja ne govorim kao neko ko je spoznao život u Berlinu. Ja sam tu samo puki posmatrač, kao medij kroz koji se prožima jedan grad.
U hiljadama koraka koje svakodnevno prelazim ovim gradom, a u Berlinu hodati za mene znači sve, neprestano imam dojam dječačke izgubljenosti. I vuče me nešto nezadrživo da idem sve dalje i dalje, neprestano umičem vlastitoj orijentaciji u prostoru. Nameće se kao imperativ biti izgubljen u Berlinu, pobjeći i od sebe i od svega.

Skenirati grad

I Sarajevo mi neprestano kao kakav komparativni uteg visi za vratom. Dok hodam, uvijek imam na umu odsustvo mogućnosti da u kotlini budeš izgubljen, sa sobom. Hodao sam jedne noći u Berlinu i gotovo tri sata nisam sreo nijednog čovjeka. Dakako, veličina grada određuje njegovu slojevitost. Ali postoji i još neki dojam. Jedan mentalitetski odmah čovjeka od čovjeka. Diskretno puštanje svakoga da vodi svoj život. Ne uvijek, dakako. Berlin je veoma precizan grad. Iako naizgled haotično i slatko nesređen, on radi, on kuca kao mehanizam jednog velikog sata.

Isprva sam hvatao krajeve svoje zbunjenosti i domišljao kako radi taj mehanizam. Berlin tutnji kao ogromna mašina, i čovjek lako upadne u paniku da je nemoguće znati bilo šta. A potom, čim se malo preciznije zagledaš u njegove šeme, shvataš da je to grad koji je podešen da se u njemu snađeš. Da plutaš. Neprestano se ljudi kreću.

S fascinantnom odlučnošću i ja se svakonoćno upuštam u bjesomučne šetnje. I skeniram grad. Zavirujem u prozore, gledam visoke stropove i lustere. Maštam o tuđim životima. Pomalo je voajerski, priznajem. Poželim ukrasti neki bicikl, a za njih je raj u Berlinu, i brzo, najbrže moguće, do samozapaljivosti, voziti divlje berlinskim ulicama. Toliko me, eto, ponekad uhvati euforija. Odjednom osjetiš kako je sa tebe spao sav onaj strah, kako konačno dišeš malo življe i slobodnije. Da li nosiš pivo, da li pušiš biljke, da li pjevaš u metrou ili izvodiš žongliranje lubenicama na Alexanderplatzu, niko te ne doživljava kao opasnost. Jednostavno, budi to što jesi.

I nije istina da Berlin nema svoje brige i da su ljudi prepušteni sve nekakvoj dionizijskoj životnoj kretnji. Imaju i ovdje ljudi obilje svojih problema. Bilježim to, vidim svakoga dana. Nema tačke na kugli zemaljskoj gdje čovjek može posve pobjeći od sebe i od svijeta. Možda i ima, ali ne poznajemo je. Međutim, ono što Berlin omogućava jeste da vodiš vlastiti život nesmetano od drugih. Ne, nije to oduvijek bilo, i nije to uvijek teklo glatko tako, ali se dosegao taj nivo na kojem je integritet tvog života i izbora ono što nije upitna stvar. Srećem svaku noć jednog mađioničara. On mi je svojim trikovima pokazao kako radi Berlin. Otvore se podzemni prolazi i zagaziš u mrak grada. Odjednom obilje ljudi i obilje pivskih flaša.

Čovjek s pivom

Postoji neka čudesan veza između bicikla, piva i Berlina. Ponekad mi ovaj grad liči na ogromnu pivsku bocu. Vidio sam vlastitim očima, recimo, kako se jutrom jedan mladić umiva pivom. Vode u Berlinu ima, ali piti pivo u četiri ujutro ispred prodavnice, u smokingu u cipelama na pačiji kljun, ovdje je takoreći običaj. Predah nakon cjelovečernjeg poslovnog sastanka ili iscrpljujuće ljubavničke noći. Kako god, Berlin ostavlja tu mogućnost.
I ne, policija te neće ni primijetiti. Rekao bi čovjek da grad od preko četiri miliona ljudi mora biti čvrsto držan u stezi. Međutim, Berlin jeste organizovan grad, ali nije grad u kojem se policija plaši čovjeka koji pije pivo.
Mađioničar me vodio na jednu kućnu žurku, gdje se raznobojna berlinska mladež klati uz alkohol i elektrozvukove. Polumrak, iskrivljena lica i goleme oči razigrane mladosti. Mislio sam u tim trenucima o bezbrižnosti koju nisam imao u svom odrastanju. Danas mi žurke izgledaju smiješno, ali mi pomalo nedostaje što nikad nisam osjetio to obilje mogućnosti.

Postoji u Berlinu, kad si mlad, doima mi se, odsustvo imperativa da se ne bude nešto. Tačnije, ne žuri se da se pozavršavaju škole, da se nekako uglazbiš što prije u sistem kakav i da programirano vučeš za sobom savremena rala i plugove. To ne znači da su mladi u apatiji, ali postoji određen prostor koji se ostavlja da bi se iskusio i osjetio stvarni, nepatvoreni život.

Baš na toj žurci s mađioničarem upala je policija. I sa osmijehom, dirljivo, saopštila da nam prekida žurku zbog glasnoće. I tu je kraj priče. Potom nas opet sa osmijehom čekaju na izlazu, da se uvjere da smo izašli, i uz srdačne pozdrave se rastajemo.

Može se nekome učiniti ovo pisanje kao nekakav anarhistički zov. Ipak, to je samo misao da život može biti nešto lakši. Svako danas u Berlinu ima svoje probleme, ali postoji bazični osjećaj oslobođenosti. Nemaš zakočenost etničkog, nemaš kleriklani klinč i normu ponašanja. Možeš egzistirati kao drugačije biće, ali ne možeš oduzeti ničije pravo da bude drugačiji. Dakle, nema one deklarativne suživotne koegzistencije, već stvarnog življenja nezamislivo različitih ljudi.

Pitanje opne

I sve to nekako ide, kreće se. Nema mogućnosti da stane. Nema se vremena da se misli i ne treba da se misli o bojama, etnijama i religijama. Upravo odsustvo tog terora daje ovom gradu širinu koja ipak nije razuzdani haos, ali koja jeste osjećaj nesputanosti.

Neprestano tokom mojih berlinskih dana imam na pameti misao o opni. Ona je, možda, ona ključna diferencija između dvije krajnosti i dva grada. Sarajevo mi neprestano nameće osjećaj suženosti horizonta, jer generiše jako mnogo negativnog i reciklira do umobolnosti uvijek isto. Upravo to insistiranje na tako nezgrapnom suživotu, koje se fetišizira, jeste ono što djeluje nasilno i odvratno. Taj model evropskog Jeruzalema, ta jako negativna komparacija koja upućuje na nemir i haos, možda najbolje pokazuje o kakvom se kretanju i kakvim paradoksima radi.

Iskustvo Berlina pokazuje da ogromni, kolosalni gradovi, mogu usisati u sebe sve i učiniti da grad živi. Sarajevo nije veliki grad, ali tim više, moglo bi biti grad koji je mnogo prohodniji. I tu je pitanje opne ključno, ona je navučena na našu perspektivu. Zato će Sarajevo možda zanavijek biti zarobljeno u vlastitom raskoraku. U onome što su želje i onome što je stvarnost koja određuje sve. Postoji, čini mi se, u tom gradu jedan gotovo ambigvitetan proces. Mnogi taj grad misle otvoreno i prostosrdačno u javnosti, ali na drugom nivou u privatnim i kućnonarativnim okvirima on se želi učiniti još sumornijim i još ograđenijim. Gradovi moraju prevazilaziti takve okvire.

Berlin mi sada, kad sam se bar malo srodio sa njegovim ulicama, daje osjećaj nezadržive oslobođenosti. Toliko da je sada veći moj strah od povratka, nego onaj primarni koji je u meni budio osjećaj dolaska u nepoznatu sredinu. Sada me hvata panika od povratka u poznato.

Ne jer sam stekao nešto u Berlinu. Mjesec dana su možda samo kazna. Dar koji ti pokaže da postoje gradovi koji te uprkos svojoj ogromnosti uzmu za ruku, koji funkcionišu i nose tvoje korake dalje i dalje, da bi te zatim ophrvala depresivna misao da je to samo trenutak, i da je povratak neminovan. Upravo zbog tog povratka, vjerujem, vrijedi sanjati o gradovima koji žive, koji se igraju i proizvode neprestano svojim trenjem nove oblike i raznobojnosti. Romantično, znam, ali za stvarni život nužno. Treba poderati, iskasapiti svaku opnu. Treba se igrati sa gradovima.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana