Kratka historija zločina od Trećeg Rajha do Velike Srbije
Srebrenica

Photo: Paolo Siccardi

Izlazi čovjek

U temelju nacističke ideologije bio je duboki animozitet prema ideji čovječanstva. Razumljivo, jer se vjera da ekumenska zajednica ima jedinstven identitet oštro kosila s nacističkim konceptom rasne divergencije. Prihvatajući ljudsku vrstu samo kao biološku evidentnost, odnosno više kao rod nego kao vrstu, nacistički ideolozi su isključili bilo kakvu mogućnost moralnog i historijsko-teleološkog identiteta svih ljudi, a upravo je ta ideja ugaoni kamen evropske humanističke tradicije.

Navedene postavke je možda najbolje eksplicirao Alfred Rosenberg u Mitu o 20. stoljeću, najutjecajnijoj knjizi među nacistima nakon Mein Kampfa. „Tokom mnogih dekada“, piše Rosenberg, „bilo je cijenjeno kao izrazito progresivna stvar govoriti samo o čovječanstvu, biti svjetskim građanima i odbijati rasna pitanja kao nazadna. Sve ove ideje nisu sada samo politički pristrasne, već je i ideologija na kojoj su počivale postala krhka i neće proći dugo prije nego što se potpuno sruši.“

Rosenberg dodaje da su dva velika historijska ideala, „kristijanizacija svijeta“ i „napredak ljudske vrste“, pokopani u haosu Velikog rata, te kaže da „čovječanstvo više ne predstavlja apsolutnu vrijednost za nas“.

„Čovjek sam po sebi nije ništa. On je ličnost samo dok se, kao potomak, intelektualno i duhovno uklapa u organsku sukcesiju hiljada generacija“, kaže Rosenberg, te dodaje da je promoviranje miješanja rasa dovelo do potpune degeneracije. – „Ili ćemo uzgajati staru krv i tako obnoviti vitalnost i izvesti na viši nivo našu volju za borbu, ili će teutonske evropske vrijednosti kulture i poretka potonuti u prljavoj ljudskoj poplavi zvanoj Kosmopolis“, zaključuje nacionalsocijalistički ideolog.

Nije nikakav problem, po njemu, da se Skandinavcima garantuje njemačko državljanstvo, ali se mora postaviti nesavladiva prepreka za „mulatoidne elemente koji dolaze sa Juga i Istoka“: brakovi između Nijemaca i Jevreja moraju biti zabranjeni, „bar sve dok Jevreji budu na njemačkom tlu“, a jasno je, zaključuje Rosenberg, i da Jevrejima mora biti oduzeto pravo na državljanstvo, te da moraju biti doneseni posebni zakoni za njih.

Od filozofskog napada na ideju čovječanstva, pa do Nirnberških rasnih zakona i genocida, bio je kratak put.

Tek nakon što je čovječanstvo ognjem i mačem zaustavilo nacistički režim, zločinci su zaustavljeni i izvedeni pred sud, a među njima i sam Rosenberg, koji je, pored teorijskog, kao ministar za istočna okupirana područja dao i praktičan doprinos Holokaustu. Djela za koja su u Nürnberg okrivljeni nacisti po prvi put su, u historiji prava, definisana kao crimes against humanity, zločini protiv čovječanstva ili, kako je to ustaljeno kod nas, zločini protiv čovječnosti.

Čovječanstvo protiv Duška Tadića

Masovne egzekucije Jevreja bile su nesumnjivo genocid bez presedana. Sama pojam genocid upotrebijeljen je već u nirnberškoj optužnici, ali kako je taj zločin kodificiran tek 1948, Nirnberški tribunal je nacističke zločine protiv Jevreja definisao kao zločine protiv čovječnosti. U najvećoj mjeri, zločini počinjeni protiv Jevreja kvalificirani su kao progon.

Za razliku od Rosenbergove, filozofija Nirnberškg tribunala se temeljila na vjeri u jedinstvo čovječanstva. Ključna poruka suđenja bila je zapravo da će svako, ko se usudi tako bezobzirno napasti na ljude, dobiti odgovor cijelog čovječanstva, najprije politički i vojni, a na koncu i pravosudni. Bilo je to nastojanje da se spasi humanistička tradicija koju je nacistički režim kao nijedna sila dotad doveo u znak pitanja.

Od Drugog svjetskog rata, pa sve do ratova u bivšoj Jugoslaviji, na evropskom tlu nije zabilježena takva vrsta napada na čovječanstvo. Iako Holokaust ostaje neuporediv i poseban zločin u historiji čovječanstva, kako po svojim proporcijama, tako i po modusima, Haški tribunal će dokazati da su brojne zločinačke prakse kojima se služio nacistički režim protiv Jevreja korištene i tokom rata u našoj zemlji.

U svojim prvim, sada pomalo i zaboravljenim presudama, Haški tribunal se, zaokružujući svoj pojmovni aparat, iscrpno referisao na nirnberške i presude drugovih sudova koji su procesuirali zločine iz Drugog svjetskog rata. Dva naročito značajna predmeta u tom smislu jesu Duško Tadić i Kupreškić i drugi koje su vremenom zasjenili drugi, „veći“ slučajevi, a zapravo se su sudska vijeća i u tim „većim“ slučajevima preuzimala pojmove definisane u ranim radovima Tribunala.

S obzirom da je Duško Tadić bio prvi čovjek u Evropi procesuiran pod sumnjom da je, nakon Drugog svjetskog rata, počinio zločine protiv čovječnosti, uključujući i progon, Sud preuzima zadaću da razumije šta su to kodifikatori od Nirnberškog statuta pa nadalje, podrazumijevali pod tim pojmovima.

Analizirajući svoj statut, zatim različite konvencije i praksu sudova, Prvostepeno vijeće u predmetu Tadić zaključuje da postoje četiri uslova koje neki zločin mora ispuniti da bi bio proglašen zločinom protiv čovječnosti: 1. zločin mora biti počinjen u oružanom sukobu; 2. počinilac mora biti svjestan konteksta u kojem djeluje; 3. zločin mora biti počinjen u okviru rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo; 4. počinilac mora biti vođen diskriminatorskom namjerom.

Vijeće najprije, uz pomoć dodatnih izjava članica Vijeća sigurnosti, zaključuje da se formulacija iz prvog uslova, „u oružanom sukobu“, ne odnosi na konkretnu bitku, već opći kontekst oružanog sukoba. Iako veza nije rigidna, vijeće zaključuje da djelo i oružani sukob moraju biti povezani. „Ili da obrnemo ovu tvrdnju“, kažu sudije, „djelo ne smije biti nepovezano sa oružanim sukobom, ne smije biti učinjeno iz čisto ličnih motiva“.

Vijeće se, tumačeći ovo, poziva i na slučaj iznesen pred okružnim sudom (Landgericht) u Hamburgu 1948. Optuženi Nijemac je tokom rata potkazao vlastima svoju suprugu zbog njenih projevrejskih i antinacističkih opaski. Prijavio je njene stavove Gestapou, jer se htio rastati s njom; dakle, iz čisto ličnih motiva. Međutim, navedena denuncijacija je proglašena zločinom protiv čovječnosti, jer je namjera okrivljenog (da naškodi svojoj supruzi) bila „blisko povezana“ sa ratom i masovnim progonom Jevreja.

Spomenutu odredbu („djelo ne smije biti nepovezano sa ratom“), potpuno je osporilo Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, cijeneći da prvostepeno vijeće nije ispravno protumačilo praksu. Haški statut jeste propisao da djelo mora biti počinjeno “u oružanom sukobu”, ali to nema veze s namjerama ili motivima.

Da bi pojasnilo o čemu se radi Žalbeno vijeće se referiše na čitav niz presuda za zločine počinjene u nacističkoj Njemačkoj.

„Nije bitno da li je optuženi ukrao novac da bi kupio božićne poklone svojoj sirotoj djeci ili da bi kupio sebi dozu heroina. Zanima nas samo činjenica da je on ukrao i da je imao namjeru ukrasti“, kazat će haški tužilac u slučaju protiv Tadića, a sud će dopuniti tvrdnju da je motiv bitan samo pri odmjeravanju kazne

Prvi slučaj. Izvjesna Nijemica Nu. je 1943. godine potkazala svoju poznanicu Ste. za njene komentare protiv Hitlera, nacionalsocijalističkog sistema i SS-a koje iznosila tokom prethodne, 1942. godine u Nu.-inoj kući. Žrtva Ste. je bila biološka majka Nu.-inog usvojenog sina, te ju je Nu. potkazala u nadi da će ponovo pridobiti svog sina koji se sve više udaljavao od nje, razvijajući sve bliži odnos sa biološkom majkom.

Nacistički sud je osudio denunciranu Ste. na dvije godine zatvora, te ju je čak trebala biti prebačena u konc logor, ali srećom po nju Njemačka je kapitulirala prije nego što je postupak proveden. Ipak, Ste. je u zatvoru pretrpjela teško zlostavljanje i u konačnici izgubila vid na jedno oko. Zato je Nu. nakon rata osuđena na šest mjeseci zatvora pred savezničkim sudom, a premda su njene denuncije protiv Ste. bile motivisane čisto ličnim, majčinskim razlozima – a pri tom nisu imale ni blisku ni ma kakvu drugu povezanost sa progonom Jevreja – sud je utvrdio da je riječ o zločinu protiv čovječnosti.

Isto se desilo u slučaju H. H. koji je potkazao svog svekra V. F. za slušanje strane radio stanice. Učinio je to iz čisto ličnih razloga. V. F. koji je bio aristokratskog porijekla neprestano je ismijavao H. H. zbog njegovog skromnog porijekla i terorizirao čitavu porodicu prezrivim ponašanjem. Članovi porodice smatrali su da je denuncijacija jedino rješenje. Nacističke vlasti su osudile V. F. na tri godine zatvora (zbog slušanja strane radio stanice), a budući da je imao neko crijevno oboljenje ubrzo je umro u zatvoru. Uprkos činjenici da je H. H. imao isključivo lične motive osuđen je, nakon kraja rata, za zločin protiv čovječnosti.

Razlog ovakvoj praksi je što je motiv u krivičnom pravu nebitan, bar kada se kvalificira zlodjelo. „Nije bitno da li je optuženi ukrao novac da bi kupio božićne poklone svojoj sirotoj djeci ili da bi kupio sebi dozu heroina. Zanima nas samo činjenica da je on ukrao i da je imao namjeru ukrasti“, kazat će haški tužilac u slučaju protiv Tadića, a sud će dopuniti tvrdnju da je motiv bitan samo pri odmjeravanju kazne.

Prema tome i onaj supružnik-denuncijant s početka, kojem je dozlogrdio njegov tadašnji brak, nije okrivljen za zločin protiv čovječnosti zbog „bliske povezanosti“ svojih motiva sa progonom Jevreja, već – kao i svi ostali – zbog svoje odluke da svoju žrtvu, koja je u ovom slučaju njegova supruga, preda nemilosrdnom nacističkom režimu, koji je najmanje verbalne prestupe kažnjavao teškom robijom, pa čak i smrtnom kaznom.

Od Wellera do Džokera

Žalbeno vijeće primjenjuje navedeni aršin razmatrajući jedan zločin Duška Tadića, počinjen 47 godina kasnije. Optuženi je, naime, u logoru Keraterm učestvovao u premlaćivanju na smrt svog nekadašnjeg prijatelja Šefika Sivca. Prije nego što će ga ostaviti da umre, Tadić mu je kazao: „Zapamtićeš, Sivac, da Srbina ne smiješ da dirneš ili da mu nešto kažeš.“ Svjedoci, koji su poznavali obojicu, objasnit će sudijama značenje tih riječi. Pred sami početak rata, buduća žrtva i zločinac su se posvađali, kada je, Tadić, u Sivčevom restoranu, kazao: „Ovaj region će biti Velika Srbija, a Muslimana više neće biti.“ Sivac kazao svom tadašnjem prijatelju Tadiću da napusti restoran i ne vraća se više.

Žalbeno vijeće je presudilo da je premlaćivanjem Šefika Sivca optuženi Tadić počinio zločin protiv čovječnosti. U obrazloženju presude možemo vidjeti da tako nije odlučeno nije zbog prirode Tadićevih motiva. Tadić je počinio zločin protiv čovječnosti, jer je iskoristio činjenicu da je tadašnji režim u Prijedoru zatočio Sivca u logor, te omogućio i ohrabrio njegovo premlaćivanje. Drugim riječima, njegov zločin se uklapao u “rasprostranjeni ili sistemski napad na civilno stanovništvo” koji je tada bio na snazi u Prijedoru.

Kažimo i to da rasprostranjeni ili sistemski napad mogu organizirati i grupe koje nisu na vlasti (npr. NSDAP i SA do 1933, neformalne grupe, itd.), ali da su, u slučajevima koje procesuiraju Nirnberški i Haški tribunal, ove napade po pravilu orkestrirale vlasti državnih ili paradržavnih struktura, vojnih ili paravojnih formacija.

Da je, kada govorimo o zločinima protiv čovječnosti, suština u samoj prirodi režima koji ga omogućava, potvrđuje još jedan slučaj na koji se referiše Haški sud u predmetu Kupreškić i drugi. Radi se o slučaju Weller koji direktno otvara temu odnosa vlasti prema zločinima pripadnika njenog represivnog aparata. Osim u predmetu Kupreškić i drugi, ovaj slučaj je detaljno analiziran i u knjizi Ljudska dimenzija međunarodnog prava haškog sudije Antonija Cassesea, koji je ujedno i predsjedavao vijećem u predmetu Kupreškić.

Ranih 1940-ih, u gradiću Mönchengladbach, 16 Jevreja je, po naredbi vlasti, živjelo u jednoj kući. Jedne večeri, u maju 1940. godine, u kuću su provalila tri lica. Jedan od njih je bio pripadnik SS-a Weller, koji je te večeri bio u civilnoj odjeći; drugi i treći su nosili uniforme SA i njemačke mornarice. Provalnici su najprije naredili svim ukućanima da siđu u podrum, a onda su ih izvodili jednog po jednog i fizički zlostavljali u kuhinji kuće.

Nakon što je Jevrejska zajednica prijavila slučaj Gestapou (sic!), desilo se nešto neočekivano: šef Gestapoa je kazao da je riječ o izolovanom incidentu, koji Gestapo ne odobrava; čak je priveo Wellera u stanicu, a šef lokalne NSDAP ga je ukorio. Weller je posvjedočio da je tada čak morao platiti 20 njemačkih maraka, kako bi izbjegao kaznu zatvora od najmanje dva mjeseca, što je bila uobičajena kazna za nanošenje tjelesnih povreda u to vrijeme.

Nakon rata, 1945. godine, općinski sud u Mönchengladbachu osudio je Wellera na 18 mjeseci zatvora za nanošenje teških tjelesnih povreda Jevrejima. Premda je Weller priznao da je djelovao vođen rasističkim motivima, sud nije ocijenio da je počinio zločin protiv čovječnosti, vodeći se principom da akcija mora biti izvršena „kroz zloupotrebu mehanizama državne ili policijske vlasti“, a vlast se, vidjeli smo, ogradila od ovog incidenta.

Sudovi izriču kazne samo pojedincima, a ne narodima, i to je suština „individualne krivične odgovornosti“, ali kao što smo mogli vidjeti, od Drugog svjetskog rata pa sve do danas, presude o zločinima protiv čovječnosti uvijek dovode zločin u vezu s režimom koji ga je omogućio ili ohrabrio

Uistinu, šef Gestapoa se ogradio od Wellerovog postupka, šef NSDAP-a ga je ukorio, a moguće da je čak platio i globu zbog svog postupka. Međutim, Vrhovni sud za britansku okupacioni zonu je poništio prvostepenu presudu i osudio Wellera za zločine protiv čovječnosti. S razlogom.

Vrhovni sud je ocijenio da verbalni ukor nije bio prava ograda od zločina. Postavimo samo pitanje šta bi se desilo da Weller nije premlatio 16 Jevreja, nego 16 Nijemaca, da li bi bio dostatan samo ukor? Nacističke vlasti su se mogle ograditi od Wellerovog zločina samo da je, u skladu sa zakonom, osuđen na primjerenu kaznu zatvora, kao što je urađeno kasnije.

„Da se ovo djelo ipak uklapa u progon Jevreja koji je sprovodila država i partija (podvukao H. I.) vidi se iz činjenice da optuženi nije smatran krivično odgovornim na način koji bi odgovarao težini njegove krivice“, zaključuje Vrhovni sud.

Prijedorske vlasti se nisu ni verbalno ni pravosudno ogradile od napada Duška Tadića na Šefika Sivca, kao i od hiljada drugih zlodjela. Štaviše, ohrabrivale su ih. U predmetu Momčilo Krajišnik nailazimo na jednu vrlo zanimljivu situaciju, u ovom kontekstu, donekle sličnu slučaju Weller.

U ljeto 1992, na temelju izvještaja banjalučke policije i Međunarodnog crvenog krsta, u kojima se govorilo o masakru na Korićanskim stijenama, vlasti tzv. Republike Srpske su reagirale. Ministar odbrane Bogdan Subotić došao je u prijedorsku policiju, kako bi navodno provjerio u kojoj fazi je istraga, jer se znalo da su zločin počinili upravo policajci iz Prijedora. Tadašnji šef prijedorske policije Simo Drljača kazao je da se „istraga nije mogla provesti jer su policajci na ratištu“. To je bilo sve. Niti lokalne, niti vlasti na Palama nisu poduzele nikakve dalje mjere, ako se i Subotićev dolazak može nazvati mjerom.

U presudi Krajišniku se navodi čitav niz izvještaja u kojima je 1. krajiški korpus tzv. VRS obavijestio vlasti na Palama o zločinima (Prijedor, Čelinac, Kotor-Varoš, Sanski Most, itd.) ali nikakve istrage nisu provedene. Ovi slučajevi možda ukazuju samo da nisu svi na vrijeme shvatili da je masakriranje civila postalo društveno prihvatljivo ponašanje; ili da su izvještaji bili neka vrsta samopromidžbe.

Najdublje implikacije, u presudi Krajišniku, ima slučaj u Tesliću, gdje su, početkom rata, u maju 1992. godine, pripadnici paravojnih jedinica tukli i ubijali civile nesrpske nacionalnosti, uništavajući im imovinu. Teslićki javni tužilac i istražni sudija pokrenuli su postupak protiv osumnjičenih, koji su čak uhapšeni i stavljeni u istražni zatvor. Međutim, uslijed pritisaka i prijetnji paravojne jedinice Miće i Komande Operativne grupe Doboj tzv. VRS-a osumnjičeni su ubrzo iz banjalučkog zatvora pušteni na slobodu. (Prvostepena presuda Krajišniku, paragraf 536).

Često se, povodom suđenja za ratne zločine, naglašava da se „može suditi samo pojedincima“, te da postoji samo individualna krivična odgovornost.

Uistinu, apsurdno bi bilo tvrditi npr. da su Hrvati počinili masakr u Ahmićima, kada najveći dio hrvatskog naroda nije dao nikakav doprinos tom masakru. Štaviše, braća Jozo i Tomo Alilović su u Ahmićima spasili život tada trinaestogodišnjem Mirzi Pjaniću, koji je skočivši s balkona pobjegao iz kuće u koju su upali vojnici HVO-a i ubili mu brata.

Apsurdno bi bilo tvrditi da su za masakr na Branjevu krivi dvojica vojnika VRS-a otac i sin Slobodan i Neško Đokić, koji ne samo da nisu učestvovali u zločinu, već su osuđeni na 60 dana vojnog zatvora i izopćeni, jer su četvorici preživjelih sa Branjeva koje su zatekli u šumi pokušali pomoći da pobjegnu. Šta tek reći za logiku po kojoj Franc Kos, kao zapovjednik streljačkog voda na Branjevu, ne bi bio kriv, jer nije Srbin već Slovenac.

Sudovi izriču kazne samo pojedincima, a ne narodima, i to je suština „individualne krivične odgovornosti“, ali kao što smo mogli vidjeti, od Drugog svjetskog rata pa sve do danas, presude o zločinima protiv čovječnosti uvijek dovode zločin u vezu s režimom koji ga je omogućio ili ohrabrio. To zorno pokazuje sljedeći slučaj, koji se također odnosi na Ahmiće, a po svojoj strukturi skoro je identičan slučaju Weller.

Miroslav Bralo je bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane koji je početkom 1993. godine, u izoliranom incidentu, ubio Esada Salkića u selu Nadioci nadomak Viteza. Vlasti tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne su uhapsile Bralu i on je pritvoren u Kaoniku. Međutim, u zatvoru se prema njemu blag postupalo. Štaviše, uživao je znatan stepen slobode i bilo mu je dopušteno da zlostavlja muslimanske zatvorenike. Zaštićeni svjedok B, bosanski Hrvat, koji je također tada bio u zatvoru u Kaoniku, kazao je da Bralo nikako nije mogao razumjeti zašto je u zatvoru „samo zbog jednog balije“, pokazujući svijest o kontekstu kojem djeluje (drugi uslov), tj. o kontekstu rasprostranjeno ili sistematskog napada na civilno stanovništvo (treći uslov).

Da je Bralo ispravno razumijevao kontekst, pokazao je dalji razvoj događaja. On je uvečer 15. aprila 1993. pušten iz zatvora, pod uslovom da, sa pripadnicima Džokera, učestvuje u napadu na Ahmiće idućeg dana. Uoči napad na Ahmiće, Bralo je ponovo otišao u Nadioke, gdje je ubio tročlanu porodicu Salkić. Po sopstvenom priznanju, usmrtio je još jednog civila u Ahmićima, podmetnuo požar u brojnim kućama i minirao džamiju. Dakle, vlasti koje nisu adekvatno kaznile Bralu, na kraju su ga čak iskoristile kao sredstvo u napadu na civilno stanovništvo Ahmića.

Progon kao mnoštvo zlodjela

Rekli smo da je prvostepeno vijeće u predmetu Tadić propisalo da počinilac zločina protiv čovječnosti mora biti vođen diskriminatornom namjerom. Međutim, Žalbeno vijeće je obrisalo ovaj uslov, navodeći primjer presuda za zločine protiv čovječnosti, u kojima su Nijemci potkazivali Nijemce, vođeni čisto ličnim razlozima, bez diskriminatorne namjere, je li, prema njemačkom identitetu svojih žrtava.

Zločin protiv čovječnosti ne mora biti praćen diskriminatornom namjerom, ali kada jeste onda on postaje progon, kao posebna vrsta zločina protiv čovječnosti, koja može uključivati sve druge eksplicitno propisane zločine protiv čovječnosti, pa i više od toga. Određujući prirodu progona, Haški tribunal se, u predmetu Tadić, referiše na sljedeće rečenice Nirnberške presude:

„Progon Jevreja, koji su bili u rukama nacističkih vlasti“, kažu nirnberški suci, „do u najsitnije detalje je dokazan pred ovim Tribunalom. To je zapis o konzistentnoj i sistematskoj nečovječnosti najvećih razmjera. […] Po preuzimanju vlasti, progon Jevreja se intenzivirao. Donesen je niz diskriminirajućih zakona kojima su ograničene službe i profesije kojim su se Jevreji smjeli baviti; uvedena su ograničenja koja su zadirala u njihov porodični život i pravo na državljanstvo. U jesen 1938. nacistička politika prema Jevrejima već je došla do tog stadija da joj je cilj bio potpuno isključiti Jevreje iz života Njemačke. Organizovani su pogromi, u okviru kojih su paljene i uništavane sinagoge, pljačkane jevrejske radnje i hapšeni ugledni jevrejski poslovni ljudi. Jevrejima je nametnuta kolektivna novčana kazna od jedne milijarde maraka, odobrena je konfiskacija imovine Jevreja; Jevrejima je propisana ograničena sloboda kretanja na određene okruge i određene sate. Stvaranje geta je provedeno u ogromnim razmjerama, a po dekretu službe državne bezbjednosti, Jevreji su morali nositi žutu zvijezdu na prsima i leđima.“

Opisujući situaciju u Prijedoru, 1992, Haški tribunal u prvostepenoj presudi Tadiću kaže da je odmah po preuzimanju vlasti Krizni štab Autonomne regije Krajina počeo donositi odluke usmjerene protiv nesrpskog stanovništva. Nesrbima je najprije uvedena ograničena sloboda kretanja, kroz uvođenje policijskog sata i kontrolnih punktova. Mjere su obuhvatale i masovna otpuštanja, te zabranu otvaranja i vođenja privatnih firmi, što je pripadnike ciljane grupe dovodilo i do gubitka zdravstvenog osiguranja.

Kontrola kretanja protezala se i na domove: zgrade su imale evidencije o kretanju bošnjačkih i hrvatskih stanara, a vršene su i pretresi skoro svih stanova. Dodatna ograničenja obuhvatala su blokadu telefonskih linija i djelimičnu obustavu električne energije; na području općine uništavane su džamije i katoličke crkve, a Bošnjacima i Hrvatima je oduzimana imovina vrijedna milijarde dinara. Na koncu veliki broj njih je odveden u logore, Keraterm, Omarska i Trnopolje, dok su preostali morali nositi bijele trake na rukavima, dok bi se kretali na ulici.

Po masovnosti i sistematičnosti pogubljivanja, nacistički logori su bez presedana u historiji, te se ništa ne može ravnati s njima u cijelosti. Pojedine prakse – poput masovnih pogubljenja, torture, držanja u nehumanim uslovima, izgladnjivanja – zasigurno su ono što ih čvrsto povezuje s logorima koje su vlasti tzv. RS uspostavile u Prijedoru.

U logoru Plaszow, koji je osnovan u martu 1943, internirane su hiljade Jevreja iz Krakovskog geta. Logor je isprva uspostavljen kao radni logor, ali već u tom periodu vršene su sistemske torture i masovne egzekucije. Na procesu zapovjedniku logora Amonu Göthu, pred Vrhovnim sudom Poljske, bivši logoraši su svjedočili o zločinima koja su kasnije prikazana i u čuvenom filmu Schindlerova lista.

U svakom slučaju, kako zaključuje vijeće u prvostepenoj presudi Kupreškiću i drugima, korijen progona je u negaciji principa jednakosti ljudskih bića, odnosno uvjerenju da etničke, rasne ili vjerske grupe treba dijeliti na dominantne i inferiorne. Progon, kaže ovo vijeće, pripada istom genusu kao i genocid i u konačnici samo je jedan korak između ove dvije vrste zločina, koji su po pravilu dio istog procesa

Brojni su prizori zapanjujućih zvjerstava u Plaszowu. Ponižavanja, egzekucije, bičevanja zatočenika zbog toga što ne neko unio šnitu kruha u logor. Bivši logoraš Henryk Bloch svjedočio je da je Göth jednoga jutra, sa svojim psima, došao pred baraku i optužio logoraša Olmera da je tajno pribavio peruanski pasoš kako bi mogao pobjeći. Zahtijevao je da Olmer objasni kako je nabavio pasoš, a kada je ovaj počeo moliti za milost, kazavši da ne zna ništa o pasošu, Goeth mu je kazao samo: „Trči!“ Kada je Olmer potrčao, Göth je pustio pse koji su ubrzo stigli logoraša, svalili ga na zemlju i počeli gristi. Na kraju je Göth prišao i ustrijelio ga u glavu.

Göth je, prema svjedočenjima, lično učestvovao u likvidaciji tzv. Geta B, u kojem su bili smješteni radno nesposobni Jevreji. Tom prilikom je ubijeno oko 2.000 ljudi. Njihova tijela su prevezena kočijama, a logoraši su napravili grobnicu u koju su tijela pažljivo složena, tako da se što bolje iskoristi prostor 

Logor Keraterm je bio ograđen minskim poljima. U jednoj prostoriji znalo je biti preko 550 zatvorenika, zbog čega su morali ležati jedni na drugima. Od hrane su dobivali dnevno jedan tanjir vodenaste čorbe i komadić kruha. U početku su svi koristili jedan WC, a kada se začepio dobili su bačve koje su curile, te je smrad bio nesnosan.

U predmetu Tadić, zaštićeni svjedok H. je kazao da mu je naređeno da zatočeniku Fikretu Harambašiću, koji bio go i krvav od premlaćivanja, liže golu stražnjicu; drugom svjedoku, G, naređeno je da Harambašiću sisa penis i zatim da mu odgrize testis, što je ovaj, pod prijetnjama da će mu nožem biti izvađeno oko, i učinio. Svjedoku H. je nakon toga naređeno da Harambašića odnese do obližnjeg stola, gdje ga je ostavio i nikad više nije čuo za njega.

Jedne noći logoraši su u Keratermu čuli mitraljeske rafale, a zatim pojedinačne pucnjeve. Sljedeće jutro su pozvani da utovare preko 150 tijela na veliki kamion s prikolicom koji je zatim napustio logor, dok je krv curila iz njega. Mitraljeska paljba ponovljena je naredne noći, a novog jutra je odvezeno još 50 tijela, nakon čega su stigla dva vatrogasna kola i šmrkovima oprala krv.

Ovakvi zločini su, u presudama Haškog, Nirnberškog i drugih sudova, samo ekstremni oblici progona, ali presude navode i čitav dijapazon „lakših djela“. Tako je, recimo, Nirnberški tribunal proglasio Hermanna Göringa krivim za progon Jevreja, koji je sprovodio kroz različita djela od ekonomske diskriminacije, preko uskraćivanja slobode kretanja, zaposlenja i prava na sudski postupak, pa sve do ubistava.

Izuzetnu važnost ima i predmet Pravosuđe, u kojem je Američki vojni tribunal osudio deset nacističkih sudija, tužilaca i službenika Ministarstva pravde, jer su vršili progon učestvujući u kreiranju i provođenju zakona s ciljem isključivanja Jevreja i Poljacima iz državnih službi i obrazovnih institucija, te za diskriminatorno postupanje pravosuđa prema njima, u kontekstu sveopćeg progona.

Za identična djela, a na temelju istih nirnberških principa, Haški tribunal je osudio Momčila Krajišnika, koji je učestvovao u progonu nesrpskog stanovništva, između ostalog, i kroz donošenje odluka i zakona koji su Bošnjacima i Hrvatima na teritoriji tzv. RS činili život nemogućim. Kao jedan od najbizarnijih primjera ovakve vrste progona, sud navodi odluku vlasti Čelinca, kojom je nesrbima dato pravo da „nesmetano žive u krugu svojih domaćinstava“, kao i pravo da isele iz općine, ali pod uslovom da odu svi članovi domaćinstva.

Premda može obuhvatati bizarne zabrane, progon nije svaka nepravda koja se učini. Tako je na nirnberškom suđenju industrijalcu Friedrichu Flicku utvrđeno da otimanje industrijske imovine predstavlja običnu diskriminaciju, ali ne i progon, jer pripadnici progonjene grupe mogu nastaviti živjeti bez takve imovine, ali ne mogu ako im se otmu stanovi, prihodi, zalihe hrane ili se na sličan način ekonomski atakuje na njihovo zdravlje ili život.

U konačnici, kroz zajedničko djelovanje više haških vijeća, progon je definisan kao uskraćivanje temeljnih prava koje doseže isti stepen težine kao i eksplicitno definisani zločini protiv čovječnosti: ubistvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija, zatvaranje, mučenje i silovanje. Vrijedi dodati i da lakša djela (ograničavanje slobode kretanja, zaposlenja, prava na sudski postupak i pristup javnim službama) predstavljaju progon samo kad se posmatraju zajedno, budući da pojedinačno nemaju težinu kao u prethodnoj rečenici spomenuta djela.

U svakom slučaju, kako zaključuje vijeće u prvostepenoj presudi Kupreškiću i drugima, korijen progona je u negaciji principa jednakosti ljudskih bića, odnosno uvjerenju da etničke, rasne ili vjerske grupe treba dijeliti na dominantne i inferiorne. Progon, kaže ovo vijeće, pripada istom genusu kao i genocid i u konačnici samo je jedan korak između ove dvije vrste zločina, koji su po pravilu dio istog procesa.

Genocid i lebensraum

U nirnberškim i haškim presudama možemo vidjeti da je progon proces, koji se „kumulativno radikalizirao“ pretvarajući se na kraju u genocid.

Glavna Nirnberška presuda kaže da je progon počeo još i prije dolaska nacista na vlast, a da se u konačnici pretvorio u politiku totalnog uništenja. S obzirom da genocid još uvijek nije bio kodificiran, nirnberške sudije ne prave razliku između dvije faze – progona i genocida. Iako i haške presude sagledavaju genocid u Srebrenici kao dio procesa koji je započeo još 1992, one ipak, u krivičnom smislu, prave razliku između progona koji je bio na snazi do pada Srebrenice i genocida koji je izvršen nakon 11. jula.

Da je Nirnberški tribunal kojim slučajem sudio nakon kodificiranja genocida, možda bi i on zločine nad Jevrejima podijelio na dvije faze: progon do 1941. i genocid od 1941. do 1945. Na ovaj način zločine nad Jevrejima posmatraju historičari poput Christophera Browninga (The Path to Genocide) ili Timothyja Snydera (Bloodlands), vjerujući da je odluka o konačnom rješenju donesena sredinom 1941. nakon što su nacisti odustali od planova da evropske Jevreje deportiraju u Sibir ili na Madagaskar.

Ukoliko prihvatimo navedenu logiku, možemo zaključiti da je na početku postojala želja da se ciljano stanovništvo ukloni, a da su masovna pogubljenja kao metoda izabrana naknadno, nakon što su odbačene deportacije. Na pitanje – zašto su nacisti odbacili deportacije kao „konačno rješenje“, Browning odgovara: Crvena armija je blokirala pristup Sibiru, a britanska mornarica Madagaskaru. Neki historičari tvrde da su planovi o deportacijama bili samo dimna zavjesa.

Analizirajući relevantne dokaze, vijeće u prvostepenoj presudi Radislavu Krstiću zaključuje da je od samog početka rata cilj političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba bio da uklone srebreničku enklavu, jer je razbijala teritorijalni integritet tzv. RS-a.

Karadžić, Mladić i ostali su shvatili da bi se, bošnjačko stanovništvo Srebrenice, ukoliko ga samo deportuju, moglo vratiti nakon potpisivanja mira i ponovo imati demografsku prevlast i političku vlast u strateški važnom dijelu Podrinja. Snage bosanskih Srba su, kaže presuda Krstiću, bile svjesne katastrofalnih posljedica nestanka dviju ili triju generacija muškaraca za opstanak patrijarhalne zajednice, te su ih pobile kako bi onemogućile bilo kakav „djelotvoran pokušaj Muslimana da vrate teritoriju“.

Po ovoj i drugim haškim presudama, uoči ljeta 1995. VRS nije vjerovao da će tako lako osvojiti „zaštićenu zonu UN-a“, te je tek po ulasku u Srebrenicu donesena odluka da se pogubljenima spriječi eventualno obnavljanje enklave.

Šef policije u zvorničko-bratunačkoj regiji Dragomir Vasić je 13. jula zabilježio da mu je general Mladić kazao se MUP-u prepušta posao „likvidacije oko 8 hiljada muslimanskih vojnika zatočenih u šumi oko Konjević Polja“. Istog dana, Vasić, predsjednik bratunačkog SDS-a Miroslav Deronjić i bezbjednjak Bratunačke brigade VRS-a Momir Nikolić održali su sastanak sa pukovnikom iz Glavnog štaba Ljubišom Bearom, koji im je kazao da je Mladić naredio da se pobiju svi muškarci zatočeni nakon pada Srebrenice, te da je ovlastio Bearu da koordinira taj posao.

Navedena argumentacija objašnjava taktiku i datum obznanjivanja genocidne namjere, ali zasigurno ne objašnjava zašto i kako je rukovodstvo tzv. RS-a odlučilo da ukloni Bošnjake iz Podrinja. U svojim obrazloženjima, haška vijeća nastupaju in medias res, polazeći od toga da „srebrenička enklava razdvaja dvije srpske teritorije“, ne naglašavajući na istom mjestu kako su uopće nastale te „dvije srpske teritorije“ i, još važnije, kako je nastala ideja o njihovom objedinjavanju i pripajanju Srbiji.

Sigurno je da su ove dvije ideje sine qua non namjere da se Bošnjaci, ako treba i istrebljenjem, uklone iz Srebrenice, te se genocid ne može objasniti bez njih. „Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine i njeno eliminisanje kao granice između srpskih država“ bio je treći „strateški cilj srpskog naroda“, koji je još početkom rata usvojila Skupština bosanskih Srba. Ovaj cilj je, kao i svi drugi, bio zapravo samo konkretizacija prvog i temeljnog cilja koji je definisan kao „državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice“.

„Jevrejsko pitanje“ je, kaže Christopher Browning, neraskidivo vezano s politikom lebensrauma. Ako hoćemo da razumijemo kako je evoluirala ideja o uklanjanju evropskih Jevreja, trebamo pratiti ujedno i razvoj politike lebensrauma.

Ne zna se kada je tačno Hitler donio odluku o konačnom rješenju. Na nirnberškim procesima, zapovjednici Einsatz grupa su kazali da im je još u maju 1941. na tajnim sastancima u Pretzschenu i Dübenu Reinhard Heydrich kazao da je Hitler izdao to naređenje.

Christopher Browning smatra da je definitivna odluka donesena tek sredinom jula, kada je Einsatz grupama, koje su brojale tek 3.000 pripadnika, počela stizati ispomoć u vidu brojnih drugih jedinica čiji je broj do kraja 1941. iznosio preko 40.000, te je tokom iduće dvije godine narastao na čak 160.000 pripadnika što je bila adekvatna sila za genocidni cilj.

Dokumenti svjedoče da je Heydrichov šef Heinrich Himmler počeo gomilati trupe, specijalizirane za egzekuciju civila, počev od avgusta 1941, a Browning smatra da mu je Hitler izdao naređenje 15. jula iste godine, na sastanku u glavnom štabu za istočni front, o čijem održavanju postoje pouzdani podaci, ali ne i zapisnik.

Browning pojašnjava da postoji zapisnik sa sastanka, koji je Hitler održao idućeg dana, 16. jula sa članovima političkog i vojnog rukovodstva – Göringom, Lamersom, Rosenbergom i Keitelom. Hitler je tada, sigurno ohrabren snažnim napredovanjem njemačke vojske u Rusiji, kazao da Njemačka nikada neće napustiti istočna okupirana područja, te da će od njih „napraviti edenski vrt“. Nezamislivo je, kaže, Brown, prisustvo Jevreja u nacističkom „edenskom vrtu“, a s obzirom da je najveći dio evropskih Jevreja upravo živio na tom području, od Baltika do Krima, te da su nacisti već bili odustali od planova za deportaciju, postojao je samo jedan način da budu uklonjeni – fizičko uništenje.

Da se Hitler tada već bio odlučio na genocid govori i to što se, na navedenom sastanku, obradovao pozivu sovjetskih vlasti na partizanski rat. „To nam“, kazao je, „daje priliku da istrijebimo svakog ko je neprijateljski prema nama“. Zatim dodaje da „područje treba biti pacifizirano što je prije moguće, a što će se najbolje osigurati kroz ubijanje svakog ko nas pogleda poprijeko“. Nedugo nakon 15. i 16. jula Himmler počinje gomilati ogromne snage, koje ubrzo kreću u sve veće masovne egzekucije Jevreja.

Brown, u ovom kontekstu, podsjeća i na jasne stavove iz Mein Kampfa: „Tlo na kojem živimo nije našim očevima dato kao dar s nebesa. Morali su ga osvojiti, rizikujući svoje živote. Tako i u budućnosti naš narod neće dobiti na poklon teritoriju, kao uslov svoje egzistencije, od drugih naroda, već se mora izboriti za nju noseći pobjednički mač.“

Ako je Browning ovime i uspio odgovoriti na pitanje o datumu kada je donesena odluka, te objasniti da je genocid neodvojiv od politike lebensrauma, ostaje opet pitanje – otkud ideja o lebensraumu kao uslovu egzistencije?

Banalnost porijekla

Sjeme je uvijek manje od biljke. Tako i kada pokušavamo utvrditi porijeklo neke ideje, možemo kopati toliko duboko, sve dok ne dođemo do nekog, u suštini, banalnog prauzroka. To nas navodi na pomisao da genealogija ideja može biti stranputica, ako hoćemo da razumijemo suštinu genocida.

Pokušavajući objasniti porijeklo strategije „razgraničenja od ostalih naroda“, Haške presude ističu međuetničko nepovjerenje naslijeđenog iz Drugog svjetskog rata, koje su ekstremističke struje među srpskim nacionalistima produbljivale tokom 80-ih, stvorivši kod srpskog naroda psihotični strah od ponavljanja genocida iz NDH-a. Nadalje, u vezi sa omjerom snaga kao presudna se ističe činjenica da su bosanski Srbi, zahvaljujući asistenciji Beograda, preuzeli kontrolu nad naoružanjem i drugim resursima JNA.

Da je razumijevanje zamka, dobro je pokazao deplasirani pokušaj Jessice Stern da, uživljavajući se u ulogu Radovana Karadžića, otkrije uzroke genocida

Na koncu, uzima se u obzir zebnja političke elite bosanskih Srba da bi uspostava demokratije i nezavisnost Bosne i Hercegovine, u kontekstu demografskog rasta bošnjačkog stanovništa i pada srpskog, nužno vodio do isključivanja srpskih predstavnika iz vlasti, što su umjereniji srpski nacionalisti tumačili kao “obespravljivanje Srba”, dok su spomenuti  ekstremistički krugovi – predstavljali ovaj proces, dakle, kao direktnu “egzistencijalnu prijetnju” za bosanske Srbe.

Ma koliko sveobuhvatna bila, ostaje utisak da je navedena interpretacija, kako bi Claude Lanzmann kazao, u najboljem slučaju banalna. Čak i kada uzmemo sve to u obzir (nacionalizam, ekonomska kriza, kontrola medija, itd.), kaže Lanzmann – i dalje ostaje pitanje: zašto su neki ljudi izašli nekog jutra i počeli da ubijaju masovno? Ma šta da se navede kao uzrok, on će uvijek izgledati neozbiljno u poređenju sa težinom „svoje“ posljedice. Po Lanzmannu je samo čitava historija možda mogla biti dovoljno težak uzrok za Holokaust.

Sve ostalo je banalizacija. Ili u, gorem, slučaju nešto što zvuči kao opravdavanje.

Uistinu kada krenemo reći „srpska politička elita je iz zebnje…“, nije važno kako ćemo završiti tu rečenicu, niti hoćemo li negativno kvalificirati taj strah (npr. paranoidni); u svakom slučaju on će ostati strah: ljudska emocija, čak i kad je nezdravog intenziteta, i dalje ostaje humana i familijarna, te nas nužno navodi na saosjećanje.

Da je razumijevanje zamka, dobro je pokazao deplasirani pokušaj Jessice Stern da, uživljavajući se u ulogu Radovana Karadžića, otkrije uzroke genocida. Pogledajmo šta o tome kaže Američki vojni tribunal u nirnberškom predmetu Einsatzgruppen.

Od davnina čovjek ubija čovjeka i još od vremena Kaina, kaže tribunal, knjige govore o tome zašto čovjek ubija svoga brata; on uvijek ima izgovor, ma koliko bio zločinački i bezbožan. On ubija da otme bratovu imovinu, suprugu, poziciju, tron; on ubija iz ljubomore, osvete, strasti, pohlepe ili kanibalizma. On ubija kao monarh, robovlasnik, luđak ili pljačkaš. Ali je, zaključuje, 20. stoljeću ostavljeno da „proizvede takva nevjerovatna ubistva da su potrebne nove riječi kako bi ih se odredilo“, a pitanje je da li su uopće razumljiva.

Neko je, nastavljaju sudije, primijetio da je ovo bilo najveće suđenje za ubistvo u historiji. Uistinu, nikada ranije 23 čovjeka nisu odgovarala za ubistvo preko milion ljudi. Brojni su slučajevi masovnih ubojstava, ali ovdje je riječ o ljudima koji su napravili čitavu jednu ubilačku administraciju.

Einsatzgruppen je formirana kao jedinstvena paravojna organizacija na temelju sporazuma Heidrichovog Sigurnosnog ureda Rajha i Visoke vojne komande, a s isključivim ciljem da vrši egzekucije civila i ratnih zarobljenika. Postojale su četiri Einsatz grupe: grupa A, koja je djelovala na području Latvije, Litvanije i Estonije; grupa B (Moskovski okrug); grupa C (Ukrajina) i grupa D (Krim, Kavkaz). Svaka grupa imala po 800-1200 ljudi, te je bila podijeljena na posebne odrede (Sonderkommando).

Tokom prve dvije godine rata, do jula 1941, Einsatz grupe su već bile strijeljale veliki broj civila, uglavnom u Poljskoj, ali ubijanje je intenzivirano počev od avgusta iste godine, kada su, kako je već navedeno, dobile pomoć u vidu policijskih i drugih bataljona.

Glavni dokaz protiv optuženih bili su brojni izvještaji koje su slali prema Berlinu, a u kojima su obavještavali nadređene o aktivnostima, te ažurirali brojke. Izvještaji su po pravilu vrlo kratki i iznose se samo osnovne činjenice o broju ubijenih, njihovom identitetu i porijeklu, te eventualno o konfiskovanoj imovini ili problemima na koje su jedinice nailazile.

Prva vrsta izvještaja odnosi se na individualne akcije, npr. Pričima kod Bobriuska likvidirano je 1.013 Jevreja, u Rudnji još 845, u Simferopolu 2.010, itd. Druga vrsta izvještaja su oni koji obuhvataju nešto veći period, pa se u jednom kaže: „Od 16. novembra do 15. decembra 1941. – streljano je 17.645 Jevreja, 2.504 Krimčaka, 824 Ciganina i 212 komunista i partizana.“

Treća vrsta izvještaja u kojima se iznose komentari vrlo je rijetka. U jednom izvještaju se npr. kaže da Wehrmacht napravio propust u vezi sa organizacijom ubistava, te su mnogi Jevreji pobjegli iz grada. U drugom se navodi da su Jevreji u Kijevu pozvani kako bi bili „evakuirani“: „Iako smo očekivali dolazak samo nekih 5-6 hiljada Jevreja, na kraju se pojavilo njih više od 30.000 i sve do zadnjeg momenta egzekucije vjerovali su da će biti preseljeni.“

Četvrta vrsta izvještaja su oni u kojima se daju dugoročni pregledi akcija i rezultati. Npr. izvještaj br. 150 Einsatzgrupe A završava konstatacijom: „U okolini Lenjingrada više nema Jevreja.“ Različite vrste teritorija su u izvještajima proglašavane kao Judenfrei, od lokalnih zajednica poput Simferopola, pa sve do čitavih zemalja, poput Estonije.

Obrasci

Nekoliko optuženih je svjedočilo o obrascima ubijanja. Npr. Paul Blobel, zapovjednik odreda Sondekommando 4a:

„Iz ukupne grupe koja je trebala biti pogubljena odvođeno je po 15 ljudi do ivice masovne grobnice, gdje su morali da kleknu, licima okrenutim prema grobnici. U to vrijeme odjeća i vrijedne stvari još nisu bile oduzimane, a kasnije će se i to promijeniti. Kada bi sve bilo spremno, jedan od oficira bi izdao naredbu da se puca. S obzirom da su klečali na ivici grobnice, ubijeni bi, po pravilu, odmah padali u nju. Ja sam uvijek koristio veće odrede, jer nisam htio da koristim one koji su specijalizirali pucanje u vrat (Genickschussespezialisten). Svaki bi odred pucao po sat vremena, a onda bi bio zamijenjen. Civile koji su nedaleko od grobnice čekali da budu pogubljeni, čuvali su pripadnici odreda koji u tom trenutku nisu učestvovali u egzekucijama.“ 

Egzekucije koje su vršile Einsatz grupe po obrascima su istovjetne egzekucijama u Srebrenici, u julu 1995. godine

Biznismen Friedrich Gräbe svjedočio je o masakru 1942. kod Dubna. Kazao je da su zatočenici skidali odjeću, satove i druge vrijedne predmete prije nego što bi bili pogubljeni. Neki vojnici su pušili cigarete tokom egzekucija. Žrtve u grobnicama su bile gole, a preživjelim je naređivano da ubacuju leševe nakon čega bi i sami bili streljani.

U izvještajima se navode različite tehnike: neki odredi su prisiljavali žrtve da legnu na zemlju i pucali bi im u leđa; neki kao Blobelov su ih tjerali da kleče pored grobnice, drugi da stoje, a treći da siđu u grobnicu. Kada bi došlo do uzbuđenja ili neposluha među zatočenicima, pripadnici odreda bi premlaćivanjima uspostavljali red. Uglavnom je vladala tišina. Žrtve nisu ništa govorile. Tek neki bi se okrenuli i suočili licem u lice sa egzekutorima.

Egzekucije koje su vršile Einsatz grupe po obrascima su istovjetne egzekucijama u Srebrenici, u julu 1995. godine.

Nakon inicijalnih ubistava u Potočarima odmah po padu enklave, 13. jula je na obali rijeke Jadar pogubljeno 17 zatočenika, a nedugo zatim u dolini Cerske još oko 150. Istog dana u šumi kod Konjević Polja zarobljeno je oko 1300 muškaraca koji su odvedeni na livadu u Sandićima, a isti dan ih je lično obišao general Mladić, kazavši im da im se ništa neće desiti te da će biti razmijenjeni. Nedugo nakon toga su premješteni u jedno skladište, u selu Kravica, i pogubljeni.

Svjedok J je kazao da su u Kravici vojnici prvo počeli ubacivati bombe, a zatim su počeli pucati kroz prozore: „Odjednom je u skladištu nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, mitraljiranja, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati, onda bi se nastavilo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.“ Vojnici su ujutro došli provjeriti ima li preživjelih, te sve koji su se javili tjerali neko vrijeme da pjevaju srpske pjesme, a zatim likvidirali.

Svjedočenje tadašnjeg upravnika skladišta Jovana Nikolića ukazuje da je, u jednom trenutku uspostavljen sistem. “Tu su”, kaže Nikolić, “ljudi stavljani u redove, naređeno im je da legnu, poslije toga, kako su to oni govorili, slijedi ‘vakcina’, iza toga slijedi ovjera. U potiljak, u glavu.”

Inicijalna neuređenost sistema ubijanja možda je bila uzrok što je jedino u Kravici neko od zatvorenika pokušao oteti egzekutorima pušku, ali oprživši ruku o zagrijanu cijev postao je lakom metom.

Dan poslije, 14. jula ubijeno je oko 3.500 ljudi u Orahovcu i Petkovcima. Zbog insistiranja spomenutog šefa bratunačkog SDS-a Deronjića, egzekucije su premještene na područje zvorničke općine. Također, nakon Kravice, više nije bilo bombi i nasumičnog pucanja po ukupnoj masi. Postupak je unaprijeđen, kroz dosljednu primjenu Einsatz obrazaca.

U Orahovcu i Petkovcima zatvorenicima su stavljeni povezi na oči; mjesto egzekucije je bilo udaljeno od mjesta zatočenja, te su žrtve postepeno prevožene u kamionima i autobusima iz kojih su zatim izvođene u grupama po 10 i streljane. Umjesto da kao u Kravici krenu ubijati sve odjednom, što ostavlja prostor da u haosu dio zatočenika pobjegne ili da pokuša savladati egzekutore, vojnici su sada uzimali dio po dio ljudi i postepeno likvidirali.

U Orahovcu su zarobljenici izvođeni na jednu livadu, gdje bi bili postrojeni, a zatim im je pucano u leđa. Onima koji bi preživjeli prvi hitac pucali bi dodatno u glavu. Kada je jedna livada ispunjena tijelima, prešli su na drugu. Za to vrijeme mehanizacija je u blizini kopala grobnice. Svjedok N kaže da je u jednom trenutku general Mladić došao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.

U Petkovcima isti obrazac. Zatočenici se izvode u grupama 5-10 ljudi. Dok ih likvidiraju na pješčanom platou u blizini brane Crveni Mulj, bager u blizini kopa jamu. „Bilo mi je stvarno žao što ću umrijeti žedan“, kazao je svjedok O. „Nastojao sam se kriti među ljudima što sam duže mogao, kao i svi ostali. Samo sam htio poživjeti još sekund ili dva. A kad je došao red na mene, iskočio sam sa, mislim, još četvoricom ljudi. Osjetio sam šljunak pod nogama. Boljelo je… Hodao sam pognute glave i ništa nisam osjećao. A onda sam pomislio da ću umrijeti u trenu, da neću patiti.“ Nakon što je ubijanje završeno, došao je utovarivač i pokupio tijela.

U Branjevu isti obrazac. Ljudima su sa povezima na očima i rukama svezanim na leđima ukrcani u autobuse, postepeno odvoženi na mjesta egzekucije, zatim su izvođeni u grupama po deset i strijeljani. Prvo je došla grupa od 50 ljudi, Zoran Goronja je na njih pucao iz mitraljeza, ali to se pokazalo kao neučinkovitim, jer ih je uglavnom samo ranjavao. Zatim su Stanko Kojić i Franc Kos prišli i pucali im u glavu iz pištolja. Nakon toga su dovodili grupe po 10 i ubijali ih metkom u potiljak ili kratkim rafalima.

„Neki su jaukali, neki mumlali, neki psovali, ali u globalu su mirno išli do mjesta likvidacije. Svako se okretao sam od sebe, nije bilo naredbe“, kazat će na suđenju Franc Kos, zapovjednik streljačkog voda. Jedan se zatočenik pobunio, nakon čega mu je Brane Gojković pucao u potiljak, a jedan je pokušao pobjeći, ali su ga pogodili.

Jedan od učesnika likvidacija Dražen Erdemović kazao je da „kada bi neko od vojnika prepoznao nekog iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što su ga ubili“. Po Kosovom svjedočenju vojnici su tokom ubijanja pravili pauze, jeli i pili pivo na livadi prepunoj leševa.

Svjedok Mile Tejić ovako je opisao vod egzekutora: „Bili su mafijaši jer su se ponašali drsko prema svima, galamili su i psovali. Bili su mlađi, oko 18 ili 20 godina su imali. “Nakon trećeg ili četvrtog autobusa, Stanko Kojić je prilazio i tražio novac od zatočenika, obećavajući im da će zauzvrat biti pošteđeni. Kos mu je kazao: „Dijete, nemoj to da radiš“.

Poručnik Heinz Herman Schubert, koji je organizirao ubistvo oko 800 Jevreja u Simferopolu, objasnio je na suđenju sljedeće: „Znam da je od najveće važnosti Ohlendorfu (general Otto Ohlendorf, komandant Grupe D, op. a.), bilo da ljudi koji su streljani budu ubijani na najhumaniji i vojnički prikladan način, jer bi u suprotnom – kroz druge metode ubijanja – moralno naprezanje (seelische Belastung) bilo preveliko te bi iscrpilo odred.“

Vrlo moguće da se navedena teorija potvrđena na Branjevu, jer su zločinci odbili streljati još jednu grupu od 500 zatočenika, koja se nalazila u Domu kulture u Pilici, pravdajući se da nisu u stanju više ubijati.

Kos svjedoči da su on i njegovi ljudi sjedili u obližnjoj kafani, kada su se čule eksplozije i rafali u Pilici. Na kraju je došao vojnik Bratunačke brigade, čiji su dijelovi preuzeli posao u Pilici, i kazao: „Gotovo je tamo, ko hoće da vidi ima li živih.“ Taj vojnik je, kaže Kos, donio sa sobom 500 krvavih maraka. Nedugo nakon toga, po svjedočenjima prisutnih, došao je pukovnik Beara i rekao da će im „država biti zahvalna“.

U Pilici je 16. jula ubijeno oko 500 ljudi, a istog dana u Kozluku još 1.000. Za razliku od većine prethodnih lokacija, na ove dvije nije bilo preživjelih; u Pilici možda što se radilo o nešto manjoj grupi u odnosu na Orahovac, Petkovce i Branjevo; u Kozluku, kao posljednjoj lokaciji masovnih pogubljenja, vjerovatno jer je sistem provjere eventualno preživjelih bio unaprijeđen.

Oficiri Einsatzgruppen grupa redovno su prisustvovali egzekucijama da bi se lično uvjerili da su svi zatočenici uistinu likvidirani. Kasnije su mogli spokojno pisati izvještaje svojim nadređenim. „Išao sam sa na mjesta egzekucija sa gospodinom Ohlendorfom“, kaže Werner Braune, „kako bismo se uvjerili da se egzekucije u skladu s direktivama koje je on dao.“ Oficiri su znali da ne mogu vjerovati na riječ masovnim ubicama koje su slali da izvrše posao.

Isti postupak su primijenili i zapovjednici VRS-a: Mladić je, rekli smo, obišao zatočenike na Sandićima, prije nego što su odvedeni u Kravicu i pogubljeni, zatim je viđen tokom egzekucije u Orahovcu. Beara i njegov podređeni Vujadin Popović su viđeni na svim lokacijama, gdje su izdavali naređenja i nadzirali pogubljenja. Jedina razlika je bila u tome što su oficiri VRS-a, za razliku od Einsatz, svoje izvještaje i zahtjeve podnosili usmeno, ali mnogi od njih su presretnuti.

Optuženi su uglavnom vjerovali zapravo da se niko i ništa ne može oduprijeti Hitleru, a despoti su, zaključuju sudije, oduvijek crpili svoju snagu iz slabosti svojih sljedbenika. Iracionalni osjećaj rasne superiornosti možda je bio samo kompenzacija dubokog osjećaja inferiornosti

Npr. 17. jula, nakon velikih egezkucija na Branjevu, u Kozluku i Pilici, Popović u telefonskom razgovoru sa komandantom Zvorničke brigade Vinkom Pandurovićem kaže: „Sve u redu, onaj poso, gotovo. Sve u redu. Sve je privedeno kraju, nema nikakvih problema. […] Jel bi mogo malo da se odmorim, da se okupam. Uglavnom, ono je sve za pet, za pet. […] Sutra ću doći tamo, pa prenesi generalu. Poso sam završio.“

Posao nije bio završen.

„Lično sam“, kaže Paul Blobel, zapovjednik Sonderkommanda 4a, „svjedočio zakopavanju leševa u masovnu grobnicu u blizini Kiowa, tokom moje posjete u avgustu. Grobnica je bila duga 55 metara, tri metra široka i dva visoka. Kada su tijela ubačena, sve je poliveno gorivom i spaljeno. Vatra je gorjela dva dana.“

Svjedok Hartl je na suđenju kazao da je Blobel, dok su se jednog dana vozili na selu, kazao: „Ovdje su pokopani moji Jevreji.“ Ponosio se.

Arhitekta Blobel je 1942. imenovan za šefa operacije Sonderkommando 1005, čiji je cilj bio sakriti dokaze o masovnim ubistvima. Isprva, Blobel je pokušavao uništavati leševe dinamitom, ali eksperimenti nisu uspjeli. Na koncu je došao na ideju krematorija.

Cvijetin Ristanović, vozač Inžinjerijske čete Zvorničke brigade, svjedočio je o svom učešću u ukopavanjima tijela u Orahovcu. Po naređenju majora Dragana Jokića utovario je rovokopač na kamion i odvezao ga u Orahovac. Tamo ga je dočekao Jokićev zamjenik Slavko Bogičević koji mu je, kako kaže, naredio da na livadi iskopa grobnicu. Dok je kopao, vojnici su više puta dolazili i streljali ljude nad grobnicom. Ristanoviću su svaki put naredili da izađe iz bagera i okrene pogled. Kada bi prestala rafalna paljba, u grobnici bi ugledao tijela muškaraca u civilnoj odjeći sa povezima preko očiju.

Tijela su zakopavana u masovne grobnice, nakon što je propao Bearin plan da ih spali u bratunačkoj Ciglani. Ali kada su se raširile glasine o postojanju masovnih grobnica, te međunarodna zajednica tražila pristup lokacijama, ujesen 1995. izvedena je akcija prekopavanja i prenošenja tijela u sekundarde a potom i tercijarne grobnice. Na čelu operacije bili su isti ljudi koji su s Bearom odradili najveći dio posla u organizaciji pogubljena: Vujadin Popović, te Momir i Drago Nikolić.

Zaštićeni svjedok P-135 sjetio se, na haškom suđenju, trenutka kada su, tokom premještanja grobnica, tijela u kamionima provezena kroz Bratunac: „Sjećam se da sam sjedio kući. Bio je otvoren prozor na mojoj sobi. Osjetio sam nevjerovatan smrad. Nisam… Pretpostavio sam… Znam šta je smrad raspadnutog ljudskog tijela. Sutradan sam čuo priče da su djeca na ulici vidjela nekakve noge, ne znam, dijelove ljudskih tijela.“

Razmatrajući navedene činjenice o masovnim pogubljenjima, mogli smo vidjeti da se radi o izuzetno dobro organiziranom procesu, utemeljenom na jasnoj podjeli rada, gdje se kao u proizvodnji precizno zna ko šta radi. Istovremeno, niko nije previše „moralno opterećen“: oni koji povlače obarač mogu govoriti da su dobili naređenje, oni koji naređuju da nisu povukli obarač, a većina da su samo vozili kamione, autobuse, stražarili, tovarili, donosili gorivo, kopali jame, plaćali

Zaštićeni svjedok M-16 je, u postupku pred Sudom BiH, govorio da mu je aktuelni premijer entiteta RS Radovan Višković nudio vozačima novac da učestvuju u premještanju grobnica. „Hoćeš li da ideš, debelo će platiti Rajko Dukić. Obezbjeđivat će civilna policija, ne moraš se plašit“, prepričao je svjedok Viškovićeve riječi.

Lanzmann naglašava da je ključno pitanje u vezi sa Holokaustom – kako je zločin izvršen, a ne zašto, jer sam proces, čisto tehnički sagledan, otkriva njegovu suštinu.

Razmatrajući navedene činjenice o masovnim pogubljenjima, mogli smo vidjeti da se radi o izuzetno dobro organiziranom procesu, utemeljenom na jasnoj podjeli rada, gdje se kao u proizvodnji precizno zna ko šta radi. Istovremeno, niko nije previše „moralno opterećen“: oni koji povlače obarač mogu govoriti da su dobili naređenje, oni koji naređuju da nisu povukli obarač, a većina da su samo vozili kamione, autobuse, stražarili, tovarili, donosili gorivo, kopali jame, plaćali, itd. Podjela rada ne čini proces samo efikasnijim, već i dovodi do difuzije osjećaja odgovornosti.

Haški tribunal će upravo iz nirnberškog predmeta Einsatzgruppen preuzeti koncept saizvršilaštva, po kojem je svako ko je pomagao na bilo koji način, znajući šta se događa, kriv za zločine.

Transfer i idealizacija

Za razliku od tehničkog opisa genocida, po Lanzmannu, iskazi počinilaca o njihovim motivima nas mogu samo navesti na pogrešan trag. Pa ipak, Američki vojni tribunal optuženicima postavlja pitanje zašto, a nalazi do kojih je došao analizirajući njihove odgovore vrijedni su pažnje.

Čest navod optuženih bio je da njemački vojnik mora poštovati naređenja „čak i da nebesa padaju“. Jedan od njih, Willi Seibert, sjetio se izreke Kaisera, koji je kazao da njemački vojnik mora ispoštovati naređnje, čak i ako to znači da mora strijeljati vlastite roditelje.

Kada ga je tužilac pitao – a da li bi to i uradio, strijeljao svoje roditelje, optuženi je kazao da ne bi. Nakon toga ga je tužilac upitao da li bi strijeljao roditelje nekog jevrejskog djeteta za koje nije utvrđenio da su se na bilo koji način ogriješili o zakon. Kazao je da ne bi. Pa zašto je onda učestvovao u egzekucijama? Nije imao odgovor.

Tribunal priznaje da je izvršavanje naređenja aksiom vojne organizacije. Vojnik se mora povinovati volji svojih nadređenih. To nije pravilo samo u Wehrmacthu, već u svakoj vojsci. Međutim, u svakoj vojsci, pa i u njemačkoj, čovjek je razumni činilac, kaže sud, dodajući da se naređenja trebaju izvršavati samo ako ne znače činjenje krivičnog djela. U tom smislu, sud se poziva na tradiciju njemačke vojske, navodeći odredbe u tradicionalnim vojnim zakonicima (poput kaznenog zakona Saksonije iz 1867. ili Austro-Ugarske iz 1869.) koje kažu potvrđuju da vojnik ne mora izvršiti naređenje koje vodi u krivično djelo.

Teorija da se naređenja moraju izvršiti po svaku cijenu samo su “racionalizacija” psihološke inferiornosti optuženih. Optuženi su uglavnom vjerovali zapravo da se niko i ništa ne može oduprijeti Hitleru, a despoti su, zaključuju sudije, oduvijek crpili svoju snagu iz slabosti svojih sljedbenika. Iracionalni osjećaj rasne superiornosti možda je bio samo kompenzacija dubokog osjećaja inferiornosti.

S tim u vezi može biti i to što je većina optuženih imala pervertirano gledište da Njemačka vodi odbrambeni rat. A riječ je, kaže sud, o ljudima a ne o djeci. Pa ipak je bilo, dodaje, nevjerovatno povjerovati da je Njemačka bila napadnuta od Danske, Jugoslavije, Čehoslovačke, Grčke, Belgije, pa čak i od Luksemburga.

Teorija zavjere po kojoj su bespomoćni jevrejski zemljoradnici u Galiciji ili na Krimu kontrolisali postupke svjetskih vlada, po sudijama, izlazi izvan granica razuma. „Da posljedice njihovog poduhvata nisu bile toliko tragične čovjek bi mogao zaključiti da je ovdje riječ o običnim besmislicama“, kaže Američki vojni tribunal u duhu Lanzmanna

Veći dio optuženih tvrdio je da se Njemačka branila čak i od Jevreja, za koje su vjerovali da kontrolišu svjetske sile od Sjedinjenih Država do Sovjetskog saveza. Navedena teorija zavjere po kojoj su bespomoćni jevrejski zemljoradnici u Galiciji ili na Krimu kontrolisali postupke svjetskih vlada, po sudijama, izlazi izvan granica razuma.

„Da posljedice njihovog poduhvata nisu bile toliko tragične čovjek bi mogao zaključiti da je ovdje riječ o običnim besmislicama“, kaže Američki vojni tribunal u duhu Lanzmanna.

Isti je slučaj sa ubicama iz Srebrenice.

Franc Kos je svjedočio da mu je Vujadin Popović, izdajući naređenje za ubijanje, kazao da su svi zatočeni ratni zločinci. Kos je u jednom trenutku prepoznao nekog čovjeka, za kojeg je bio siguran da nije kriv i kazao drugome ubici Vlastimiru Golijaninu: „Vaso, bolan, šta to mi radimo ovde, evo čovjek tamo jedan pomago Srbe, pomago ljude, pa kakav je on zločinac?“ – „Onda se“, kaže Kos, „on okrene meni i kaže: ‘Đe je on?’ Pa kad sam mu pokazo da je u hangaru, otišo je, otrčo i sad ja ne znam je li ga on ubio ili neko drugi, ali je reko: ‘Neću živog svjedoka da me pozna kasnije.'“

Isti taj Franc Kos zaprijetio je Draženu Erdemoviću, kada se ovaj pobunio protiv ubijanja, da će i njega streljati ukoliko ne izvrši naređenje. Da naređenje nije svetinja Kos i njegovi vojnici su vidjeli kada su odbili da streljaju 500 zatočenika u Pilici, doduše tek nakon što su ubili više od 1000 na Branjevu što im je bio izgovor.

Tek je komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević pokazao da nije psihološki inferioran, kao Kos, kada je svjesno prekršio Mladićevo naređenje, otvorivši koridor na Baljkovici 16. jula i pustivši da prođe dio kolone od nekoliko hiljada muškaraca koji su bježali ka Tuzli. Iako su se sudije složile sa ocjenom da je Pandurević to uradio pod pritiskom napada 2. korpusa ARBiH, a ne samo zbog svoje dobre volje, ipak su zaključile da je odbivši Mladićevo naređenje Pandurević pokazao hrabrost, kakva nije zabilježena ni kod jednog drugog oficira VRS-a tih dana.

Da isti taj Pandurević nije nikakav uzor dobrog čovjeka i časnog vojnika, već ipak, po pravosnažnoj presudi, ratni zločinac pokazuje činjenica da je, ne želeći da se dodatno zamjeri Mladiću, samo sedmicu kasnije pustio Popovića da, u skladu sa općim planom, organizira pogubljenje 11 ranjenih zarobljenika iz bolnice u Milićima.

Genocid su, moglo bi se reći, provele manje ili više psihološki inferiorne osobe, koje su pristale da se povinuju zločinačkom naređenju, nalazeći moralnu utjehu, kao Adolf Eichmann, u tome da „samo izvršavaju naređenja“, usput vjerujući često u sulude teorije o navodnoj krivici žrtava, ili praveći se da vjeruju

Još drastičniju inferiornost je pokazao general Radislav Krstić, koji je kako primjećuje Haški sud više puta tokom rata pokazao da je spreman odbiti naređenje ma od koga dolazilo, a u ključnim danima jula 1995. pokazao se potpuno neautonomnom ličnošću, pristajući da radi stvari za koje je odmah znao da su duboko pogrešne, što najbolje ilustruje njegov presretnuti razgovor s Bearom. Kristć se najprije neodlučno protivi Bearinom zahtjevu da pošalje streljački odred, a onda ubrzo popušta, dodajući: „Jebi ga, sad ću ja za to biti kriv.“

Genocid su, moglo bi se reći, provele manje ili više psihološki inferiorne osobe, koje su pristale da se povinuju zločinačkom naređenju, nalazeći moralnu utjehu, kao Adolf Eichmann, u tome da „samo izvršavaju naređenja“, usput vjerujući često u sulude teorije o navodnoj krivici žrtava, ili praveći se da vjeruju.  

Mladićeva izjava da je „došlo vrijeme da se, nakon bune protiv dahija, osvetimo Turcima na ovim prostorima“, ili izjave Milana Gvere da je cilj operacije u Srebrenici obračun sa „muslimanskim ekstremistima“, predstavljaju samo besmislene i neuvjerljive pokušaje iznalaženja izgovora, odnosno transfera krivice na žrtve. To su teze identične onima da su Jevreji pobijeni, “zato što su bili nosioci boljševizma” ili “zato što su dali da se Isus razapne”.

Američki vojni tribunal će, u zaključku, fokus ipak pomjeriti sa “psihološki inferiornih pojedinaca” na sistem društvenih odnosa, kazavši da su diktatura i jednoumlje jedan od preduslova zločina.

Naime, važna dimenzija genocida nije samo u tome što su se mnogi slagali s Mladićem, već i što se mnogi nisu slagali, ali nisu se otvoreno suprotstavili, pod ovim ili onim izgovorom. Haški sud, povodom Pandurevićevog vanrednog borbenog izvještaja od 18. jula, primjećuje da mnogi civili i vojnici na zvorničkom području nisu shvatali zašto su „ti ljudi“ dovedeni na njihovo područje i ubijani, ali nije bilo značajnijeg protivljenja i pobune protiv nametnute volje s vrha.

„S Mladićem gore, mi smo svi propali“, kazao je, prema riječima jednog zaštićenog svjedoka, Pandurević nakon ubistava na Trišini.

Čovjek je preširok, treba ga suziti

Nakon što optuženi završe pred sudom, kreće jedan posve suprotan proces: idealizacija žrtava, odnosno sopstvenog odnosa prema žrtvama. Vidimo to već u navedenoj Kosovoj izjavi. Vidjet ćemo to skoro u svim procesima.

Einsatz grupe su“, kažu nirnberški suci, „poslane da pobiju ‘inferiorne’, a prije svega Jevreje, ali u dokumentima sudova koji su procesuirali ratne zločince od kraja rata nikada nije dato objašnjenje zašto su, sa nacističke tačke gledišta, Jevreji morali biti pobijeni. „Zapravo“, nastavlja vijeće, „većina optuženih je na svim ovim suđenjima iskazivala najveće uvažavanje prema Jevrejima. Isticali su čak da im se dive, da su bili prijatelji s njima, kao i da su osuđivali zvjerstva vršena nad njima. Izgleda kao da su“, zaključuju sudije, „bili spremni pomoć im na svaki način, izuzev toga da ih spase od sigurne smrti.“

Zabluda je, kaže se u presudi, da se u akademskom nivou, ličnom iskustvu ili porodičnom porijeklu optuženih krije odgovor na pitanje zašto su se pridružili zločinu. Od 23 optužena, osmorica su bili pravnici, jedan univerzitetski profesor, jedan stomatolog, dvojica bivših svećenika, jedan operski pjevač

Sud nije samo sarkastičan prema ovakvim stajalištima zločinaca. Potrudivši se da, sine ira et studio, sagleda njihove duše, prije nego što ih pošalje na vješala, sud je uspio izvesti izuzetna saznanja.

Zabluda je, kaže se u presudi, da se u akademskom nivou, ličnom iskustvu ili porodičnom porijeklu optuženih krije odgovor na pitanje zašto su se pridružili zločinu. Od 23 optužena, osmorica su bili pravnici, jedan univerzitetski profesor, jedan stomatolog, dvojica bivših svećenika, jedan operski pjevač. Optuženi Heinz Hermann Schubert je čak objasnio da je potomak čuvenog kompozitora.

Zločinci su imali visoka akademska zvanja, dok su njihove žrtve u najvećoj mjeri bili nepismeni ili polupismeni seljaci. Kao što je Timothy Snyder primijetio, nacističke tlapnje nakon 30-ih postale su još veće, nakon osvajanja istočnih teritorija, jer tada nacisti nailaze na Jevreje koji su za razliku od njemačkih Jevreja, najčešće asimiliranih i raskorijenjenih, pravi pravcati Jevreji, religiozni i čak, sa kaftanima i dugim bradama.

Većina optuženih je također istaknula da dolaze iz čestitih porodica i nema razloga, kažu sudije, da im ne vjerujemo. Njihove su ih majke učile da budu dobri, milosrdni i darežljivi. Otto Ohlendorf je među francuskim stanovništvom u Lorraineu bio poznat po svojoj darežljivosti. Hänscha u Danskoj pamte samo po dobru. Naumann je imao djevojke, koje su bile Jevrejke, kasnije je neke čak oslobodio iz logora. (Naumann je u jedinici bio poznat kao „najblaži prema Jevrejima“.)

Braune, dr. Werner Braune je bio primjer integriteta. Služeći u Norveškoj odbio je izvršavati naređenja najvišeg nacističkog zvaničnika Josefa Terebovena. Oslobađao je samovoljno zatvorenike, među njima i jednog bivšeg ministra. I nije bio streljan.

Isti je slučaj sa Ottom Ohlendorfom. Postoje dokazi, koji dokazuju njegovo protivljenje totalitarnim tendencijama u kulturnom životu Njemačke. Otvoreno se sukobljavao čak i sa Himmlerom ili šefom Gestapoa Muellerom. Dakle, ni Ohlendorf ni Braune nisu bili potpuno psihološki inferiorni, ali su bili spremni dići glas sve dok to nije značilo dići glas za Jevreje.

Naoko nam se mogu učiniti kao ljudi koji imaju osjećaj za dobro u svome srcu. Pa opet, neko ko nema iskustva sa time na šta je sve ljudska duša spremna, izgubio bi svaku vjeru u ljudsku vrstu, kada bi vidio šta su sve počinili. „Ništa u Danteovom paklu“, kažu sudije Američkog vojnog tribunala, „ne može se izjednačiti sa užasom koji su oni počinili.“

Tako dokazi, po riječima sudija, ukazuju na ne samo jednog već na dvojicu Otta Ohlendorfa. Tu je najprije Otto Ohlendorf, profesor, sociolog i humanitarac. Rođen je na selu, studirao pravo i političke nauke u Leipzigu i Goettingenu. Bio je zamjenik šefa Instituta za proučavanje svjetske ekonomije u Kielu.

„Ohlendorf“, kaže jedan svjedok, „nije u različitim narodima vidio superiorne i inferiorne rase. On je smatrao rasu samo simboličkom naznakom. Nacije za njega nisu bile superiorne i inferiorne, već samo različite. Smatrao je da je dominacija jednog naroda, sa svojim principima, nad drugim narodima u korijenu pogrešna i protivna zakonima života. Smatrao je da svaka nacija treba graditi sistem u skladu sa svojom prirodom, potencijalima i mogućnostima da se razvija.“

Kada ga je tužilac pitao da li tako ocjenjuje i Hitlerovo naređenje za ubijanje Jevreja, zauzeo je drugačiju poziciju. Sinagoge su, po Sixu, bile spaljene bez naređenja, dok je „ovo drugo“ bilo državna odluka, koju su potvrdile sve instance vlasti, te stoga nije mogla biti sramotna i skandalozna

S druge strane imamo neupitne dokaze o učešću SS generala Otta Ohlendorfa, zapovjednika Einsatzgrupe D,  u izvršavanju genocida u Moladviji, južnoj Ukrajini, na Krimu i Kavkazu. O svim tim zločinima, svjedočio je i sam Ohlendorf. Za krivični sud je, naravno, najrelevantnija ova strana ličnosti, koja je učestvovala u ubistvu 90.000 ljudi, ali sud kaže da se ne može oteti utisku da „ima posla sa onim što R. L. Stevenson opisuje kao Jekylla i mr. Hydea“.

I tu se ne radi o čudnom pojedincu. Većina optuženih ima skoro identičan profil.

General Franz Six, zapovjednik Einsatz grupe B, studirao je političke nauke i već tada se učlanio u NSDAP, iako, kako će reći, nije imao nikakvih negativnih osjećanja prema Jevrejima. Čak je kaže bio jako blizak sa nekoliko profesora Jevreja. Kada su ga tužioci upitali kakva je osjećanja imao u vezi sa progonom Jevreja u Rajhu, kazao je: „Vrlo neprijatan.“ Kazao je i da je spaljivanje sinagoge 9. novembra 1938. bilo „sramotno i skandalozno“.

Kada ga je tužilac pitao da li tako ocjenjuje i Hitlerovo naređenje za ubijanje Jevreja, zauzeo je drugačiju poziciju. Sinagoge su, po Sixu, bile spaljene bez naređenja, dok je „ovo drugo“ bilo državna odluka, koju su potvrdile sve instance vlasti, te stoga nije mogla biti sramotna i skandalozna. Kasnije je dodao da je ubijanje žena i djece bilo žalosno, ali je smatrao da je ubijanje muškaraca bilo ispravno jer su bili „potencijalni vojnici“ u ratu protiv Njemačke.

Wilhelm von Humboldt, koji je osnovao univerzitet u Berlinu, a na kojem je Six bio profesor i dekan, još je 1809. definisao granice do kojih postupci države mogu ići, kaže sudsko vijeće, te zaključuje da se Six očigledno nije slagao sa navedenom doktrinom, u vrijeme kada se sjena Adolfa Hitlera nadvila nad filozofijom Wilhelma von Humboldta.

Waldemar von Radetsky, Hein Schubert, Gustav Nosske, Waldemar Klingelhoefer (operski pjevač), itd. Uvijek skoro ista priča.

Vujadin Popović odigrao je ključnu ulogu u provođenju i organizaciji genocida. Znao je za plan ubijanja od samog začetka i bio upućen u svaku fazu: od razgovora prije operacije, preko zarobljavanja muškaraca iz kolone, do masovnih pogubljenja za koja je lično izdao naređenja, pa sve do ukopa i prekopavanja. Jedan je od rijetkih koji je imao uvid u pune razmjere počinjenog zločina, za vrijeme njegovog činjenja. „Revnost s kojom je Popović počinio zločine“, zaključuje haško vijeće, „vidi se iz njegovog izvještaja prožetog zdušnošću zbog uspjeha operacije ubijanja.“

Suđenje je bila prilika i da se upozna jedna druga strana Popovićeve ličnost. Čitav niz svjedoka, među kojima i neki bošnjačke nacionalnosti, uvjerili su sudsko vijeće da je Popović bio izrazito projugoslovenski orijentisan, te da nikad nije pokazao znakove netrpeljivosti prema drugiim nacijama. Štaviše, Mićo Milosavljević je svjedočio da je Popović na samom početku rata spasio život nekim Bošnjacima u Podrinju.

Isti taj pukovnik Popović na poljani Orahovcu naredio je da se pogubi šestogodišnji dječak koji se našao među zarobljenicima. O tom strašnom prizoru svjedočio je zaštićeni svjedok PW-101, vozač Zvorničke brigade.

“Iz te gomile mrtvih ljudi“, kazao je PW-101, „iz te gomile koja se puši… To više ne liči na ljude, već gomilu mesa, iskomadanog, izlazi čovjek, ja kažem ‘čovjek’ – dečko, 5-6 godina. To je nevjerovatno, to je nevjerovatno. Izlazi živo biće, kreće se prema putu, puteljku tom, gdje stoje momci sa automatskim puškama, koji su završavali to što su završavali. I dijete ide prema njima. I muk je. Sva vojska, sva policija, ti momci koji su tako olako pucali i, ovaj, neki su to rado radili, neki zato što su morali vjerovatno, oni su spustili puške i izgubljeni gledali to dijete, da je čovjek stariji od 70-80 godina izašao, tu to bi bilo strašno, a kamoli dijete, nevino dijete, slatko. Ono je svo bilo prekrito dijelovima utrobe ostalih pogubljenih. Dok je izlazilo iz grupe streljanih vikalo je: „Baba, baba, baba, gdje si baba, gdje si?'“

U tom trenutku, kada vaskrava sin čovječiji i zaustavlja sve, Popović se osorno okrenuo vojnicima i povikao: „Šta čekate, završavajte!“

„Momci su se“, kaže svjedok,  „okrenuli njemu – ti koji su i rado ubijali – okrenuli su se i kazali: ‘Gospodine, imate pištolj, završite vi, izvolite, vi završite, mi ne možemo.’ Oficir je kazao: ‘Uzmite dijete, vodite u kamion dole, pa sa sledećom turom… Da se doveze, da se dovrši.'“

U tom trenutku, uskočio je svjedok, poveo dječaka Fahrudina Muminovića prema vozilu, pokazavši mu, kaže, svjetlo.

 „Ušo sam, upalio neku lokalnu stanicu, muziku i kazo sam: ‘Dođi meni da slušamo muziku, evo svjetla, ima kod čike.’ I on pogleda u mene, ščepa on mene za ruku, ne bih želio niko od vas da doživi taj stisak djeteta od 6-7 godina, mene je zabolila ruka. Ja sam se okreno da vidim koju do snagu dijete ima. Znao sam da tu ga ne smijem ostaviti.“

Zaštićeni svjedok PW-101 nije tražio izgovor.

Popović je, kako rekosmo, uz dopuštenje Pandurevića organizirao i streljanje 11 ranjenih Bošnjaka iz Milića. Dok je trajala njihova egzekucija na Brišini, zaštićeni svjedok PW-172 se susreo s njime. „'Pope, šta je ovo?’ Ništa mi nije odgovorio. Vidio sam mu suze u očima.“

Američki vojni tribunal, inače vrlo sklon književnim referencama, skreće pažnju na stihove Alexandera Popea:

Vice is a monsterofs of rightful mien

As to be hated needs but to beseen;

Yet seen too oft, familiar with her face,

We first endure, then pity, then embrace

Profil Ljubiše Beare je skoro identičan. Za razliku od Popovića, nije pokazao naročitu revnost u organizaciji genocida, ali jeste hladnokrvnost i proračunatost. Beara je 13. jula u prostorijama SDS-a u Bratuncu, kako su se sjetili svjedoci, ne pokazavši ni najmanje uzbuđenje niti uznemirenost obznanio namjeru da se pobiju svi zatočeni muškarci.

Brojni svjedoci su kazali da ni Beara nikada nije pokazivao nacionalnu netrpeljivost. Bio je strastveni Jugoslaven i stražar u Titovoj gardi na Brionima. S obzirom da je mnogo vremena proveo u Dalmaciji, govorio je dalmatinskim akcentom. Na početku rata, u Splitu je spasio neke nesrpske kolege i njihove porodice. Ranjenog poručnika JNA Senada Burzića uspio je prebaciti na VMA, a kasnije mu pomogao i da nabavi protezu za nogu koja mu je amputirana.

U Bratuncu je 1992. pomogao Nerminu Jusiću da spasi majku, braću i sestre, koji su bili prebjegli na srbijansku stranu Drine. Možda nikad ne bi ni došao u Bosnu i Hercegovinu da se nije desio jedan incident u Crnoj Gori, gdje je služio na samom početku rata. Neki su članovi Šešeljeve Radikalne stranke otuđili vojnu imovinu, nakon čega su pronađeni mrtvi. Za ubistvo su bili optuženi Beara i još jedan vojnik, Ermin Omeragić. Ubrzo je napustio Crnu Goru.

Čak i haško sudsko vijeće koje je pokazalo ogromno razumijevanje za podvojenost ljudske egzistencije, nije moglo prihvatiti Bearinu tvrdnju da on uopće nije bio u Podrinju kada su vršena pogubljenja.

Beara je tvrdio da su se svjedoci urotili protiv njega, da dokumenti nisu vjerodostojni, te se branio alibijem da je 13. i 14. jula boravio u Beogradu, kao običan građanin, a što su potvrdila tri svjedoka.

Jedna od njih, Miroslava Čekić kazala je u večernjim satima 13. jula u jednom beogradskom restoranu večerala sa svojim suprugom, Bearom i njegovom suprugom Nadom. Svjedokinja se sjetila da je u jednom trenutku Nada Beara kazala da je pukovniku Beari idućeg dana rođendan, što je dovelo do toga da Čekići u svome stanu tog 14. jula navečer organizuju slavlje na koje su, osim Beara, pozvali i supružnike Gavrilović. Svjedokinja se sjetila i da Beara nije htio da razgovara o zbivanjima u Bosni, te su pored ostalog razgovarali o 25. godišnjici braka Svetlane i Đorđa Gavrilovića, odnosno njihovom planu da putuju Orijent ekspresom. Neko se, vjerovatno od supružnika Gavrilović, našalio u vezi s time, kazavši da će, umjesto u Orijent ekspersu, završiti najprije u jednom novootvorenom restoranu smještenom u starinskom željezničkom vagonu. Skoro istovjetan iskaz dala je i Svetlana Gavrilović.

Genocid u Srebrenici je, pravosudno, najbolje dokumentiran zločin u modernoj historiji. On je, dakle, dokazan i nema potrebe da ga se dalje dokazuje pred nasrtajima trivijalnog negacionizma. Ono što može biti korisno jeste proučavanje negacionističkih narativnih formi

Prema mišljenju Pretresnog vijeća, svjedokinje Čekić i Gavrilović se neobično dobro sjećaju datuma, konkretnih tema razgovora, šala i drugih detalja sa proslave Bearinog rođendana, o čemu su dale identične iskaze, a što se kosi sa činjenicom da im je pamćenje bilo vrlo maglovito u vezi sa drugim relevantnim pitanjima. Tako se svjedokinja Čekić nije mogla sjetiti koliko je rođendana proslavila s Bearama, niti kojeg je datuma rođendan Nade Beare koju poznaje još od 1985. Iako je kazala da je bila na još jednoj proslavi Bearinog rođendana 1993, nije se mogla sjetiti tačnog datuma niti tema o kojima se razgovaralo. Čekić je kazala i da su joj razgovori sa Bearinim pravnim timom pomogli da se prisjeti datuma njegovog rođendana, kao i da je nakon toga razgovarala i sa svjedokinjom Gavrilović. Podcrtavši da ne smatra da su svjedokinje namjerno isfabrikovale iskaze, sud je kazao i da ove iskaze ne može prihvatiti kao pouzdane.

Dok su u „Ubistvu u Orient Expressu“ jedan komadić papira i jedan zaustavljeni sat pomogli Herculeu Poirotu da utvrdi ko su počinioci, haški istražitelji su imali nešto lakši posao, budući da je obilje dokumentacije i svjedoka govorili o Bearinom učešću u ubistvu nekoliko hiljada ljudi. Konkretno, 14. jula 1995. godine, na svoj rođendan, Beara je na sastancima u bratunačkim prostorijama SDS-a organizirao prevoz zatočenika iz grada u seosku školu u Petkovcima, gdje će dan kasnije biti pogubljeni, kao i slanje jednog žutog rovokopača za kopanje grobnice.

Genocid u Srebrenici je, pravosudno, najbolje dokumentiran zločin u modernoj historiji. On je, dakle, dokazan i nema potrebe da ga se dalje dokazuje pred nasrtajima trivijalnog negacionizma. Ono što može biti korisno jeste proučavanje negacionističkih narativnih formi.

Negacionizam

Austin J. App je bio profesor Katoličkog i jezuitskog univerziteta u Scrantonu, rodnom gradu trenutnog američkog predsjednika Joea Bidena. App je tokom 70-ih godina prošlog stoljeća napisao niz članaka i knjiga o Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, čiji naslovi dovoljno govore o njihovom sadržaju: Načini kreativnog pisanja (1954.), Ruzveltovi koncentracioni logori za Japance (1967.), Prevara o šest miliona: Ucjenjivanje njemačkog naroda (1973.), Prokletstvo anti-antisemitizma (1976.), itd.

Pogledajmo neke od teza iz članka „Holokaust, podmukli napad na kršćanstvo objavljenog 1977. Mit je i potpuna laž, kaže autor, da je šest miliona Jevreja pogubljeno u gasnim komorama. Po njemu, Hitler nikada nije izdao naređenje za istrebljenje. Auschwitz je, dodaje, bio radni logor; nijedan od njemačkih logora kaže on nije imao gasne komore. „Naša djeca“, kaže, „u školama uče nešto što je obična laž, notorni falsifikat“.

Zapravo je, piše App, bio napravljen genocidni plan protiv njemačkog naroda. Ministar trezora u Rooseveltovoj administraciji, Jevrej Hans Morgenthau je 1944. predložio plan za pretvaranje Njemačke u poljoprivrednu zemlju, što je po Appu zapravo bio genocidni plan izladnjivanja njemačkog naroda koji je podrazumijevao smrt miliona Nijemaca. Dalje, Staljinov ministar propagande Ilja Erenburg, „još jedan Jevrej“, instruirao je sovjetske vojnike da siluju Njemice i ubijaju Nijemce. Na koncu, kaže App, jevrejski biznismen i pisac Teodor Kaufmann objavio je 1941.  knjigu Njemačka mora ispaštati, u kojoj predlaže sterilizaciju 48 miliona Nijemaca.

Zanimljiv je način na koji autor Načina kreativnog pisanja zaobilazi činjenicu da Kaufmmanov nikada nije proveden; da je Morghentauov plan odbačen u korist Marshallovog plana; te da za izjave sovjetskog ministra i ponašanje sovjetskih vojnika odgovornost valjda mogu snositi sovjetske vlasti, a ne jevrejski narod.

Tragediji sudetskih Nijemaca App kaže da jedan od uzroka Drugog svjetskog rata nije bio u popuštanju Hitleru u Minhenu 1938, već u odluci velikih sila da sudetskim Nijemcima uskrate pravo na samoopredjeljenje i ostave ih u sastavu multietničke Čehoslovačke, „vještačke države“ (Appova formulacija).

Prag je, kaže on, sredinom 19. stoljeća imao 66.000 Nijemaca i samo 33.000 Čeha, a onda se demografska slika počela mijenjati, te je do kraja stoljeća Čeha bilo oko 126.000, dok se broj Nijemaca smanjio na 52.000. Iako je Češka bila pod njemačkom vlašću više od hiljadu godina, još od vremena Karla Velikog, velike sile na čelu sa SAD-om, Francuskom i Velikom Britanijom isporučile su Česima državu na Versajskoj konferenciji.

Kada su predstavnici sudetskih Nijemaca na čelu sa Josefom Seligerom otišli u Prag da ukažu na želju sudetskog naroda da nastavi živjeti u zajedničkoj državi sa Nijemcima, češke vlasti su, kaže App, rekle da „ne pregovaraju sa pobunjenicima.“ Nakon što je češka policija 7. marta rastjerala sudetske demonstrante, Neue Zeuricher Zeitung je objavio: „Češka vlada se grdno vara ako misli da može terorističkim metodama slomiti otpor tri i po miliona bohemijskih Nijemaca.“

Većina Čeha se, kaže App, ponosno borila pod Habsburškom zastavom sve do kraja Prvog svjetskog rata i zasigurno se ne bi otcijepili da ih Tomaš Masarik i Eduard Beneš nisu, u dogovoru sa Washingtonom, Londonom i Parizom, poveli tim putem. Kao odgovor, sudetski Nijemci su formirali Privremeno nacionalno vijeće, tražeći da teritorije u kojima žive budu priključene Austriji.

Kada su češke vlasti odbile promjenu granica, Austrija se suzdržala da interveniše, jer nije imala u tom trenutku snage, ili kako App kaže – “naivno je vjerovala mirotvorcima”  ali pripajanje Sudetske oblasti Njemačkoj 1938. bio je „pravedan ishod“. Kada je, kaže, Wehrmacht ušao u sudetski grad Eger bio je to najsretniji dan u njegovoj hiljadugodišnjoj historiji. „Minhenski pakt nije bio appeaesment već zakašnjela pravda“, piše autor Načina kreativnog pisanja, objašnjavajući nam da je Chamberlain bio vrhunski lider koji je bio zainteresovan za čuvanje mira.

Razlog Drugog svjetskog rata je, kaže App, što slično rješenje nije iznađeno i za Danzig. Hitlerova jedina greška, po ovom autoru, bilau tome što je, nakon sudetskih oblasti, njemačka vojska previše trijumfalno zauzela čitavu Čehoslovačku. Preobražavanje Češke u njemački protektorat, kaže App, bilo je možda nužno i korisno i za same Čehe, ali Hitler je pogriješio što je tako trijumfalno umarširao u Prag, čime je isprovocirao svjetsku javnost i dopustio Staljinu i Rooseveltu da ga uvuku u rat.

Pa ipak kada se njemačka okupacija Čehoslovačke sagleda u cjelini – ona je bila jako korisna za same Čehe, jer je proizvodnja 1945. bila znatno veća nego 1939, kaže autor Načina kreativnog pisanja. Što se tiče zločina, poput masakra 173 češka civila u Lidicama, po njemu je „egzekucija civila koji su tokom rata nudili utočište neuniformisanim ubicama bila je užasna, ali zakonita praksa kopnenog ratovanja“.

Impozantna je količina historijskih falsifikata, logičke neusaglašenosti i neplauzibilnosti Appovih tvrdnji, ali ih nije potrebno studiozno demontirati, ne samo zbog njihovih očiglednih nedostataka, već i zbog činjenice da ih ni sam njemački narod, kojeg App svim srcem brani, nije prihvatio. (Da jeste, vjerovatno bi danas njemačka omladina emigrirala u Siriju i Afganistan.) Appove analize su nam zanimljive samo zbog toga što strukturom svoje argumentacije neodoljivo podsjeća na velikosrpska tumačenja rata i genocida u Srebrenici.

Dovoljno je samo napraviti neke izmjene, pa da Appova knjiga izgleda identično kao podnesak odbrane haških osuđenika: npr. sudetski Nijemci – bosanski Srbi, Česi – Bošnjaci, Prag – Sarajevo, Njemačka – Srbija, Austrija – Crna Gora, Danzig – Kosovo, Lidlice – Korićanske stijene, Holokaust – genocid u Srebrenici, Izetbegović – Masarik, Beneš – Silajdžić, Wehrmacht – JNA, Chamberlain – John Mayor, Dalladier – Mitterand, nastavi niz. Indikativno je i to da Sjedinjene Američke Države u oba scenarija imaju istu ulogu.

Istina i pravda

Potpuno je razumljivo što, nakon šest miliona pobijenih u Holokaustu, mnogi više nisu vjerovali da evropska humanistička misao ima bilo kakav kredibilitet. Kao što smo vidjeli, najveće ubice u historiji su bili dobri moralni i obrazovani, civilizirani građani Evrope.

„Sada znamo“, reći će George Steiner, „da čovjek može čitati pred spavanje Rilkea ili Goethea, da može slušati Bacha ili Schuberta, a ujutru ići za svojim svakodnevnim poslovnim obavezama u Auschwitzu.“ Nisu ubijalii samo oni koji su slušali Schuberta, već i sam Schubert, Heinz Hermann. Srca ubica su bila milosrdna i puna tuge zbog sudbine njihovih žrtava. Šta je sve ovo nego potpuni sumrak razuma, odnosno kolaps tradicionalne, humanističke vjere u jedinstvo ljudske ličnosti.

Pa ipak, unatoč svemu, valjalo je nastaviti živjeti i kao što su se obnavljale razrušene kuće, valjalo je obnoviti humanističku vjeru, jer je bilo opasno ostaviti ruševine: sjetimo se kako je Rosenberg likovao zbog toga što je Prvi svjetski rat uništio kršćanstvo i vjeru u napredak ljudske vrste. Neki su poput Lanzmanna odbili ozbiljno shvatiti garancije čovječanstva za “nikad više”, prepustivši se izraelskom stanovištu; drugi, koji su odbijali nacionalnu moralnu autarkiju, završavali su u individualnom nihilizmu (Beckett, Ionesco, Celan). Četvrti su spas potražili u komunističkom utopizmu (Aragon, Sartre, Merleau-Ponty), a umjesto spasa našli su, pod prvim slojem obećane sovjetske zemlje, nove grobnice i logore.

Alfred Rosenberg je obješen 1946. godine. Amonu Göthu je presuda pročitana na vješalima 1947. Zapovjednici Einsatz grupa Otto Ohlendorf, Oswald Pohl, Paul Blobel i Werner Braune obješeni su 1951. godine. Pedeset godina poslije, uprava zatvora Landsberg je postavila križeve na njihove grobove, sa imenima i cvijetnim dekorom, ali nakon protesta isti su uklonjeni.

Ljubiša Beara je osuđen na kaznu doživotnog zatvora, a umro je prije tri godine. Vujadin Popović također služi kaznu doživotnog zatvora, a Radislav Krstić 35 godina. Radovan Karadžić je osuđen na doživotni zatvor, a Mladić također čeka pravosnažnu presudu; vlasti bh. entiteta RS veličaju njihove ličnosti i djela. Momčilo Krajišnik je odležao nekoliko godina, te po povratku kući formirao fondaciju “Stvaroci RS-a”. Krajem prošle godine skinuta je ploča s Kradžićevim imenom sa Studentskog doma na Palama, ali još uvijek su na snazi odlikovanja dodijeljena osuđenicima za najteža zlodjela.

Vinko Pandurević je pušten na prijevremenu slobodu, ali se nedavno požalio kako mu nije dopušteno da bude predavač na univerzitetu u Srbiji, iako je ostalo nejasno da li zbog toga što je ratni zločinac ili što je propustio kolonu na Baljkovici

Duško Tadić je 1993. da bi izbjegao odlazak na front pobjegao u Njemačku, gdje je godinu poslije uhapšen ni manje ni više nego u Nürnbergu, nakon što su ga prepoznale izbjeglice iz Prijedora. Dražen Erdemović i Dragan Obrenović žive u inozemstvu sa svojim porodicama, pod drugim identitetom. Vinko Pandurević je pušten na prijevremenu slobodu, ali se nedavno požalio kako mu nije dopušteno da bude predavač na univerzitetu u Srbiji, iako je ostalo nejasno da li zbog toga što je ratni zločinac ili što je propustio kolonu na Baljkovici. Franc Kos, Stanko Kojić, Zoran Goronja i Vlastimir Golijanin osuđeni su na dugogodišnje kazne, ali se nadaju da će biti pušteni na slobodu.

Prevodilac u Einsatz grupi Waldemar von Radetzky je, nakon što mu je smrtna kazna preinačena u zatvorsku, odležao nekoliko godina, nakon čega je osnovao fondaciju koja se bavila kulturnim naslijeđem baltičkih Nijemaca. Jedna kolekcija baltičkih srebrenjaka izložena je u Kući baltičkih Nijemaca u Darmstadtu. Svećenik Ernst Bierberstein, zapovjednik Einsatzkommando 6, koji je lično nadzirao likvidaciju civila, odležao je nekoliko godina, nakon čega se bio vratio svećenićkom poslu.

Industrijalac Friedrich Flick je odležao 4 godine zbog otimanja imovine i korištenja robovskog rada Jevreja, nakon čega je postao dioničar u Daimleru a nedugo nakon toga najbogatiji čovjek u Zapadnoj Njemačkoj, čije su firme zapošljavale preko 300.000 ljudi. U vezi s time dobio je niz značajnih državnih odlikovanja 60-ih, a po njemu ime nosi i jedna galerija moderne umjetnosti.

Zapovjednik jedinice Sonderkommando 7a Walter Blume je također nakon zatvora postao biznismen u Ruhru, a nakon njegove smrti kod jednog od članova porodice Blume, u Brazilu, pronađena je kolekcija luksuznih satova, zlatnih zuba i rešetki u višemilionskoj vrijednosti.

Sasvim je, dakle, razumljivo što su mnogi, posumnjali u navodno humanističke fundamente modernih društava, nakon što su zahtjeve za istinom i pravdom pregazile druge, političke i svakidašnje potrebe. Neki su stekli utisak da su širom Evrope zločini priznati samo kako se više o tome ne bi moralo govoriti, te kako njemačke i šire evropske mase ne bi morale osjećati odgovornost i krivicu zbog onog što se desilo, kao da je priznanje neka magična krpa koja sve to briše. Iskustvo našeg podneblja u kojem čak nije ostvarena ni takva katarza, već je masama dopušteno da i dalje veličaju zločin, navodi nas na pomisao da su istina i pravda, ma koliko bile nepotpune, ipak nešto zbog čega život nije potpuno bezvrijedan.

*Tekst prenosimo sa portala Sic! uz dozvolu urednika

Oceni 5