Između avangarde i nacionalizma: 1968. i 1971.

Socijalistička Jugoslavija je tokom čitave svoje polustoljetne povijesti, zanemarimo li formalizme i pomaknemo li njezino utemeljenje na 1941. kada su se zapravo u okviru NOB-a počele stvarati prve institucije civilne vlasti, bila razapeta između avangarde i konzervativizma. To naravno ne znači da ovom tvrdnjom negiramo brojne emancipacijske momente i opći modernizam koji je zaživio na mnogim poljima, ali da ovaj sukob svo to vrijeme nije postojao, ne bi ni došlo do disolucije zemlje, posebno ne na način na koji se on odvio, niti bi učinci tog modernizma mogli tako lako biti potisnuti na marginu i gotovo izbrisani, kao što jesu. Uloga Hrvatske u svemu tome uopše nije bila zanemariva. Štoviše, iako ovo možemo iznositi samo na razini špekulacije, ne bi bilo posve bez osnova zaključiti da je "maspok" – kako se u partijskoj verziji imenovao pokret iz 1971. ili "hrvatsko proljeće", kakvim ga je imenovala današnja hrvatska historiografija – zapravo poslužio kao model masovnog nacionalnog uličnog okupljanja pod vodstvom republičkih komunističkih vlasti, kojeg je krajem osamdesetih iskopirao Slobodan Milošević.

No, nas ovdje zanima kako je uopće došlo do 1971. i u kakvom je ta godina suodnosu sa 1968. i svime što je ona predstavljala? Pojednostavljeno govoreći, prije nego nastavimo šire elaborirati osnovnu tezu, zaključit ćemo kako je neuspjeh "Šezdesetiosme" izravno prouzrokovao "Sedamdesetiprvu". Ovom tvrdnjom se nekoliko godina odmičemo od 1963. kao prekretnice, kakvom je vidi Darko Suvin i tvrdimo da se neuspjeh socijalističkog eksperimenta mogao jasno naslutiti tek nakon obračuna sa "1968", da bi konačan poraz ljevice bio ozvaničen polovicom osamdesetih. Iz svega navedenog jasno je da smo ove dvije godine, 1968. i 1971. uzeli kao simbolične označitelje avangarde s jedne i konzervativizma s druge strane.

Problem sa pitanjem "1968" bio je u tome što je ona, s jedne strane zbog kratkoće trajanja, s druge zbog ograničenosti na jedan segment populacije i s treće s obzirom na potpuni neuspjeh, posebno u svjetlu kasnijeg širokog mobilizacijskog potencijala na nacionalnoj pa i nacionalističkoj platformi, ostala prilično zanemarena u brojnim raspravama. Tretirana je tek kao fusnota kojom su se u Jugoslaviji bavili uski krugovi teorijske ljevice ili kojom se bave malobrojni pripadnici avangardne ljevice danas, umjesto kao velika propuštena šansa i kao presudni moment u kojem je socijalistički režim prvi put osjetio kako to izgleda dobiti opoziciju s ljevice, koju pokreću isključivo ideali. Drugim riječima, radilo se o do tada prilično nezamislivoj političkoj poruci nove generacije režimu – koji je sebe nazivao avangardnim i doista je nastao na takvim temeljima – da je zapravo birokratiziran i okoštao i da vapi za temeljitim resetiranjem i kretanjem ispočetka. Taj moment pobune i povratka izvornim lijevim idealima je, koliko god bio kratkotrajan, probudio revolucionarni žar i kod brojnih drugih ljudi. Tako je glumac Stevo Žigon osjetio potrebu da na beogradskim univerzitetu pred masom studenata, izvede Robespierreov monolog iz Dantonove smrti, dok je Fabijan Šovagović u zagrebačkom Studentskom centru recitirao Krležinu pjesmu "Svanut će krvavo jutro". U istu ravan ide i vrlo značajan novčani prilog studentima od strane Branka Ćopića, kojeg je on po svjedočenju Sonje Liht u dokumentarcu Ideal 1968., poslao po svojoj kućnoj pomoćnici.

Odgovor na pitanje zbog čega "1968" nije uspjela je prilično jednostavan i ne može se iscrpiti tvrdnjom da je to bilo zbog toga što je Tito u ingenioznom političkom manevru, nakon par dana šutnje i povratka sa Briona u Beograd, u velikoj izjavi na TV-dnevniku zapravo dao za pravo studentima i pozvao ih da se vrate učenju i pripremanju ispita. Ovo navodimo iz razloga što je Titov govor bio samo posljedica promišljenog stava partije, odnosno Saveza komunista, o tome da pokret treba marginalizirati i ugasiti bez prevelike buke i posebno bez ikakvih žrtava, te nije predstavljao ništa više od efektne političke geste koja je za posljedicu imala upravo sve navedeno. U već spomenutom dokumentarcu, Žarko Puhovski je zaključio kako je Tito na vrijeme shvatio da ne smije dozvoliti opoziciju s ljevice te da je Ustav iz 1974. koji je de facto predstavljao ustupak nacionalizmima, bio izravna posljedica takvog političkog izbora. Možemo u ovoj teži tragati za klasičnim egzibicionizmom, čemu je Puhovski sklon, no stoji činjenica kako su značajnu ulogu u 1971. imali Šime Đodan i Marko Veselica, tj. upravo onaj dvojac koji je u ime partije efektivno opstruirao studentski pokret iz 1968. Isto tako, ne treba zaboraviti kako je maspok, sve dok stvari nisu eskalirale, vođen i usmjeravan od strane čelnika SKH, uz otvorenu Titovu podršku, dok su šezdesetosmaši momentalno naišli na opstrukcije i nerazumijevanja, uslijed čega im se čelnici hrvatske partije nisu niti htjeli obratiti. O tome je u svom neobjavljenom odgovoru u ukinutom časopisu Razlog ponešto rekao i Gajo Petrović, ukazujući na nespremnost Pere Pirkera da uopće dođe pred studente u Studentski centar.

Osim po odnosu političkog vrha prema njima, razlika između "1968." i "1971." je u sadržajnom smislu bila ogromna. Dok su prvi razmišljali o cjelini jugoslavenskog društva, teže i međusobnoj suradnji između Zagreba, Beograda i Sarajeva, drugi su imali u vidu isključivo Hrvatsku. Isto tako, dok su prvi tražili više socijalizma i uvođenje istinskog samoupravljanja te dokidanje birokratizirane stvarnosti i onoga što su zvali crvenom buržoazijom, drugi su se bunili na odlazak deviza iz Hrvatske u državno središte i bazičnu politiku solidarnosti prema siromašnijima. Iz svega ovoga izronio je paradoks u kojem lijevoj alternativi nije dano pravo na život i zapravo je cenzurirana, dok je nacionalna paradigma, bez obzira na brutalni državni obračun sa studentskim vodstvom iz 1971., kao i vodstvom hrvatske partije, posve legitimirana Ustavom iz 1974., koji im je ponudio puno više nego što su tražili. Koliko se radilo o izboru koji je dokinuo mogućnost za bilo kakve izglede ljevice, možda je najbolje posvjedočio Šime Vranić, jedan od inicijatora lipanjskih gibanja u Zagrebu, rekavši: "U Jugoslaviji je to bilo puno prozaičnije, puno prizemnije, može se slobodno reći, mada taj izraz ne mora mnogo značiti, ali ga se može i pojasniti. U Jugoslaviji je to bio protest protiv licemjerja i lopovluka, protiv gluposti i najelementarnije nesuvremenosti, protiv neefikasnosti privrede i politike. Ako se hoće, može se to smatrati slučajnim, može se smatrati da je to ne znam čime producirano, ali u prvom redu producirano je nesposobnošću sistema da se regenerira, da svaka generacija preuzme svoju, novu povijesnu zadaću, u prvom redu nesposobnošću sistema da ima svoje oponente, mjerodavne, snažne, vitalne, prave oponente, nesposobnošću da ih uopće zamisli, dopusti, nesposobnošću sistema da verziji zapadne demokracije (s normalnom opozicijom, s pluralizmom stranačkog, političkog organiziranja i djelovanja) suprotstavi bilo kakav koncept interne opozicije, ako možemo tako reći, dade bilo kakav koncept monolitnog društva koje jeste u sebi samokritično".

Postojao je još jedan faktor po kojem su dva pokreta bila posve različita, a to je masovnost. Unatoč tome što ih ne možemo do kraja objektivno uspoređivati, jer je pokret iz 1968. potrajao tek nekoliko dana, a onaj iz 1971. nekoliko mjeseci, i prvi je bio ograničen na nekoliko gradova, samo na Zagreb u hrvatskom slučaju, dok je drugi obuhvatio čitavu zemlju, ljevičarska "1968." bila je dijete avangardne intelektualne elite u nastajanju, uz podršku nekolicine eminentnih profesora (Sutlića, Kangrge i Petrovića u Zagrebu), dok se 1971. pretvorila u masovni nacionalni te kasnije nacionalistički pokret. Zbog toga prva nikako nije mogla poslužiti kao model za rušenje socijalističkog društva i države, dok druga jeste. Stoga zapaljiva nacionalistička atmosfera na mitinzima iz 1971. nije mogla nikako biti doživljavanja kao emancipacijska po opće društvene, ali i međunacionalne odnose. Kako je to izravno izgledalo, kako na mitinzima, tako i na osnivačkim skupštinama ogranaka Matice Hrvatske po dalmatinskoj provinciji, kao i Matice Srpske na istom prostoru, svjedoči već spomenuta knjiga Radovana Kovačevića o Dalmaciji u tom vremenu, budući da je sve te stvari zabilježio izravno kao dopisnik Politike iz Splita.

Na kraju krajeva i konačna sudbina ključnih aktera je dosta znakovita. Dok su Šime Vranić i cijeli taj njegov krug potisnuti na margine javnosti i prema egzistencijalnoj neizvjesnosti, a njihovi profesori praksisovci bili označeni kao nepoćudni, doživljavaju i sulude sudske procese zbog zaključaka iz vlastitih knjiga, što se dogodilo Milanu Kangri, dotle su prvaci iz 1971. postajali uvaženi lideri nacionalističke Hrvatske. To što ih je većina, poput Dražena Budiše i Vlade Gotovca te Savke Dapčević Kučar provela devedesete u opoziciji prema Tuđmanovom režimu i zbog toga bila i fizički napadana poput Gotovca, ne znači da su ikada istinski preispitali vlastitu nacionalnu i političku poziciju. Ovo jedino ne vrijedi za Miku Tripala, koji je nakon više od dva desetljeća političke pasivnosti i izolacije na koju je bio prisiljen, 1994. krenuo u romantičnu bitku, unaprijed osuđenu na neuspjeh, kroz osnivanje marginalnog lijevog ASH (Akcije socijaldemokrata Hrvatske). Vrijedilo bi stoga proniknuti u Tripalov svijet puno dublje i ozbiljnije, no što je to napravila dvodijelna HRT-ova dokumentarna serija o njemu, budući da se u tom svijetu kriju mnogi odgovori na pitanja koja kao društvo očito nismo željeli postaviti.

Teško je danas, s točno pedesetogodišnjim odmakom, nagađati je li moglo završiti drukčije sa SFRJ i socijalističkom Hrvatskom ili nije, ali ono što stoji kao nepobitna činjenica je to da smo sa "1968" bili dio svijeta, čak i mnogo avangardniji od njega, te da smo jednako tako s Praxisom i Korčulanskom ljetnom školom (1964.–1974.) činili idealtipsko mjesto europske intelektualne ljevice, a na koncu je sve to s pozicija državne moći bilo planski ugušeno. Ne treba onda čuditi što je Džoni Štulić, naslućujući kraj još 1982., na Azrinom albumu Filigranski pločnici, ispjevao himnu te gubitničke generacije, naslovivši je jednostavno "‘68":

"doktore što se to događa sa mnom

osjećam se čudno

imam 37 godina i vrijednu diplomu

uznemiruju me noćne polucije i

boli me glava

profesor sam na srednjoj školi

tamo predajem neka lijeva prava

onanija mi je redovna

mjesecna plaća mizerna

što da radim bez akcije po čitav dan

dok sam bio student ružio sam često

čitao Praxis polemizirao vješto

anarhizam mi je bio u krvi

svi na barikade

sanjao sam kako vodim proletere mlade

a danas doktore pomozi mi

teško mi je vjeruj mi

što da radim bez akcije po

čitav dan

moje društvo za šankom ordinira od 19 do 22

ono niti eksa niti galami

zuri u prazno i truli

šljakeri spavaju po tramvajima i

djeca se ljube na ulicama

noći su frajerske i uvijek na smetnji

noći su samo na smetnji

ja sada idem iz ovih stopa da se bacim ravno u savu

šezdeset

osam šezdeset

vratit

će se opet

osam šezdeset"

Literatura:

Azra. Filigranski pločnici. Jugoton, 1982.

Gordogan. Broj. 2-3. Temat o 1968. Zagreb, 2004.

Ideal 1968. Dokumentarni film (režija Marko Subotić i Almir Šećkanović). 2018.

Kangra, Milan. Šverceri vlastitog života: refleksije o Hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti. Split, 2002.

Kovačević, Radovan. Proljeće posrnulog bratstva. Dalmacija 1967.-1972. u predigri za jugoslovensku tragediju. Beograd, 2012.

Tripalo. Dokumetarni film (2014.). režija Ines Pletikos, scenarij: Ines Pletikos i Hrvoje Juvančić