Film „The Marriage – Martesa“ (2017)
Matresa 01 S

Photo: IMDb

Između rata i mira

Ko bar jednom nije bio na svadbi nekog svog ljubavnika, taj ne zna šta je pijanstvo. Istina, ima u tome mazohizma, ali rat sa patrijarhatom zahteva i izvesnu žrtvu – odustajanje od ponosa i prepuštanje onome što vrlo lako može da nas uništi.

Kosovski film The MarriageMartesa iz 2017. godine se bavi upravo ovom temom. Zabranjena ljubav se, kao klica kojoj se niko nije nadao, začela negde između rata i mira, iza prozora sakrivenih teškim zavesama. Ti zastori u ovoj priči ne služe samo kao zaštita od homofoba, već i kao barikada kojom se zaustavljaju neprijateljski pogledi. Usred rata na Kosovu Bekim (Alban Ukaj) i Nol (Genc Salihu) borave u jednoj sobi. Kriju se od srpskih vojnika, ali i od svojih najrođenijih – homoseksualnost se u regionu i dalje doživljava kao bolest ili smrtni greh.

Kad se zaljubljeni (ili oni koji osećaju strast, kako vam volja) nađu u krevetu, svi ratovi prestaju. Bar na trenutak. Homofobija ipak ostaje – „Tu bi se složili i Srbi i Albanci“, kaže Bekim, „Ubili bi nas i jedni i drugi“. I to je istina koja provejava svih ovih decenija – homofobija je često veća od svih drugih netrpeljivosti, a oni koji nerado razmišljaju su svuda isti, bez obzira na naciju, državu i boju kože.

Trideset godina kasnije Bekim živi kao strejt muškarac. I to se dešava – bilo iz nemoći da se pobede predrasude, ili pak zbog toga što seksualni identitet ima bezbroj varijanti, pa ništa nije samo gej ili samo strejt. Bekima i Anitu (Adriana Matoshi) upoznajemo u trenutku dok čekaju ispred prostorije s ekshumiranim ostacima albanskih žrtava rata. Anita i dalje traži roditelje koji su nestali tokom sukoba, ali život ipak ide dalje – nada se da će joj brak i deca vratiti ono što je davno izgubila.

Kosturi ipak nisu samo posledica rata, već i života u konzervativnom društvu – mnogi se dugo kriju u ormanu, toliko dugo da počnu da veruju da im je to prirodno okruženje. Kutije i fioke ipak nisu mesta za ljudska bića, pa je dovoljan i najmanji podsticaj da se rasplamsaju stare želje. Što su više zabranjene, to je plamen jači.

Kada ponovo sretne Nola, Bekim izgleda kao da sve drži pod kontrolom. Ponovni susret počinje pijanstvom, a opijenost će ih pratiti sve do poslednjeg trenutka. Uprkos alkoholu oni o ljubavi ne govore nerazumno. Jedini problem je u tome što je Nol nakon godina provedenih u Parizu postao previše otvoren za sredinu iz koje je pobegao.

Prvi deo filma se odvija polako, čak sporije nego što bi gledalac želeo. Poslednjih pola sata se izdvaja kao zasebna celina – Ukaj i Salihu dobijaju prostor koji im je nedostajao. Usput se prisećaju svega što je krenulo po zlu, svega što je između njih ostalo nerešeno. A ostalo je sve – od odlaska, preko tišine, sve do ljubavi i strasti koje se nikada nisu ugasile.

Najvažnije je to što se Bekim, uprkos tome što je krenuo drugim putem, svog bivšeg (večitog?) ljubavnika ni u jednom trenutku ne odriče. To je velika stvar za regionalnu kvir kinematografiju, ali i za stvarni život – poželjno je da mlađi i stariji gej muškarci, posebno oni koji pate od internalizovane i autohomofobije, vide da nije nužno da se odreknu svog ljubavnika kako bi dokazali „muškost“, naprotiv. Bekim tu odnosi apsolutnu pobedu, posebno kad odbije da spusti glavu pred pozamašnom grupom homofoba.

Nakon svih malih pobeda jasno je da niko nije pravi pobednik. Svi su žrtve patrijarhata i života u laži. „Sećam se“, kaže Bekim Noelu, „Koliko sem ludeo kad se posvađamo. Mislio sam da ću umreti. Sa Anitom je drugačije. Čak mi prija pauza“. Anita protiv svoje volje postaje deo te priče, i sama žrtva tuđih tajni. Krivac nije Bekim, niti Noel, iako se u sličnim situacijama odgovornost svaljuje na jednog od ljubavnika. Krivo je celokupno društvo, te pravila koja više ne važe. Ili bar ne bi trebalo.

Mnogi su teške životne okolnosti preživeli zahvaljujući ljubavi. Mnogi su se zbog ljubavi krili, najčešće oni čiji su partneri bili istog pola kao i oni. Mnogi su zbog homofobije stradali, a ginu i danas – bilo da se sami okrenu protiv sebe, ili da nalete na grupu onih koji smatraju da je agresija prema homoseksualcima opravdano sredstvo u borbi za većinu koja nije ugrožena.

Oceni 5