O filmu "Intre revolutii - Between Revolutions" (2023)
Between 01 S

Photo: Screenshot

Između revolucija: Bile smo jedno

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, na hiljade mladih iz prijateljskih država boravilo je na studijama u Bukureštu. Pomisao da je režim Čaušeskog bilo kome predstavljao svijetlu tačku, danas zvuči gotovo posprdno. Malo je onih koji se nakon više od tri decenije uopšte interesuju za taj period, a kamoli za studente i studentice koji/e su tada u Rumuniju stizali/e, mahom, sa Bliskog Istoka. Vlad Petri, srećom, spada u te rijetke. Poznat po interesu za političke i društvene teme, ovaj nagrađivani reditelj, prije nekoliko godina upustio se u stvaranje filmske priče o prijateljstvu dvije mlade žene, Rumunke Marije i Iranke Zahre. Ideju je dobio od svoje majke, koja je osamdesetih studirala medicinu s nekolicinom kolega i kolegica iz Irana.

Film je svjetsku premijeru imao na 73. Berlinaleu, gdje je osvojio nagradu Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI, a mi smo ga imali priliku pogledati u dokumentarnom programu ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala. Koristeći se pisanom korespondencijom dvije junakinje, “Između revolucija”, prikazao nam je, do sada rijetko viđenu, žensku perspektivu dvije zemlje pod represivnim sistemima. A zašto nam je baš danas potreban takav film, najbolje svjedoče nedavni protesti u Iranu u kojima se žene bore za svoja prava, jednako kao i krajem sedamdesetih. Upravo je ta rezonanca s današnjim prilikama, uvjetovala da autorski tim iz sigurnosnih razloga ne otkrije ime iranskog producenta ili producentice, kojem/oj možemo zahvaliti za manje poznate arhivske snimke iranske revolucije[1].

S druge strane, film zadire i u mračnu povijest Rumunije, jer se u mnogome temelji na saznanjima pronađenim u dosjeima nekad najbrojnije tajne policije Istočnog bloka, zloglasne Securitate. Koliko je lako/ili teško bilo doći do njih, pitala sam ko-scenaristicu i autoricu Zahrinih i Marijinih pisama, poznatu književnicu Laviniu Braniște. “Arhive tajne policije danas su otvorene, ali ne svima. Potrebno je biti ili akreditovani istraživač, ili imati dobre veze. Za mene lično, bilo bi nemoguće pristupiti arhivima Securitate. Nekad me to frustriralo, ali danas shvatam da ograničenje ima smisla – u dosjeima se nalazi mnogo privatnih podataka o ljudima koje je Securitatea pratila. Jedan od kolega iz tima, Mihai Burcea, je historičar i istraživač, tako da je on pretraživao arhive i pokazao nam relevantan materijal”, pojasnila mi je Braniște, te dodala da je koristila i druge izvore, poput ličnih pisama iz tog perioda koja je pronalazila putem poznanstava i književnih tekstova. Posebno mjesto u pismima zauzimaju i buntovne pjesnikinje Forugh Farrokhzad i Nina Cassian čiji stihovi iz pjesme “Prerezali su me na dva dijela” (Mă taie în două) otvaraju film.

Dakle, film je od početka do kraja prožet prepiskom dvije prijateljice i ta su pisma niti koja prekrajaju duboku prazninu razdvojenosti. Zahra je odlučila napustiti studij medicine i vratiti se u Iran, kako bi se pridružila ocu u borbi za bolje i pravednije društvo nakon pada služinačke vlade imperijalističkih sila. Međutim, svaka pobjeda kako to kaže Marija “može biti zaplijenjena”, pa umjesto snivane slobode i dostojanstva, Iran – voljom većine – pada pod vlast rigoroznog režima Imama Homeinija. Među hiljadama neistomišljenika nestaje i Zahrin otac. Ona ostaje u zemlji, ne toliko da bi ga pronašla, jer joj je manje više jasno šta mu se dogodilo, koliko u želji da, u mnogo težim uslovima, nastavi očevu borbu. Iz njenog posljednjeg pisma, nakon Iransko-iračkog rata i smrti Homeinija, saznajemo da joj je jedna druga, ni mrvu blaža, tajna policija provalila u kuću i ispreturala stvari.

Na drugom kraju svijeta, u Marijinom životu, također se prelama sudbina njene zemlje. Securitatea saznaje za njihova pisma i o tome obavještava Marijinog oca koji joj zabranjuje dalji kontakt sa Zahrom i, po utabanom patrijarhalnom pravilu, skoro naređuje da se uda. Marija koja je završila studij i konačno se uspjela zaposliti u jednoj bolnici u Bukureštu, popušta pod pritiskom i udaje se za kolegu s posla. Godine prolaze, ona živi život koji ne želi, ali ne prestaje pisati Zahri, uprkos rizicima i zabranama. U jednom intervjuu, Petri je istaknuo, da “Između revolucija” nije tek film o politici, već o prijateljstvu, ljubavi i povezanosti. Iako se nigdje eksplicitno ne navodi priroda njihovog odnosa, duboka povezanost Zahre i Marije jasna je od prve minute. Braniște koju znam kao autoricu koja često progovara o queer temama, pitala sam za pojašnjenje. “Kada sam pisala tekst za mene su one bile definitivno više od prijateljica, ali zajedno kao tim odlučili smo zadržati misteriju tog odnosa. Osjećali smo da bi to postao glavni element priče, što bi ujedno pomaknulo i fokus filma. Drago mi je da različiti ljudi dožive film na različite načine. Povezanost Zahre i Marije je izuzetno jaka, bez obzira na vrstu njihova odnosa”, rekla je. Ono što je veoma važno i dojmljivo, bez da zatvaramo pitanje koje su Petri i Braniște namjerno ostavili otvorenim, je vrlo suptilna ali jasna nit tokom cijelog filma, koja sugerira kakva je sudbina pratila sve one koji su izmicali heteronormativnoj matrici u oba režima.

“Rumunija se promijenila”, piše Marija Zahri deset godina nakon njihovog rastanka. Šest mjeseci nakon smrti Homeinija, ubijen je Čaušesku. Tačno, čudne li koincidencije, pet dana nakon što se vratio iz zvanične posjete Iranu. Diktatura je okončana. “Navodno smo slobodni”, nastavlja u pismu Marija, jer pirova pobjeda razotkrila se već u prvoj godini nakon prevrata. Inflacija je drastična, ljudi ostaju bez poslova, nestašica i siromaštvo su na svakom koraku. Kako je tranzicija zaista izgledala najbolje dočarava slučaj Marijinog muža koji je dao otkaz u bolnici i počeo preprodavati na pijaci duhan i cigarete prokrijumčarene iz Turske. Marija istrajno piše, ali od Zahre već dugo nema odgovora. Da li je završila kao i njen otac – i to pitanje ostaje otvoreno.

Prošlost se nikada ne vraća bez razloga. Jasno je to u Petrijevom filmu, koji upire prstom u nas danas. Oslikavajući vrijeme velikih revolucija, on podcrtava ideju da nijedna bitka, ma koliko se činila velika i presudna, nikad nije do kraja dobivena. Ali ima tu još nešto tananije i dublje. Između dvije revolucije, mnogo je drugih. Nekima se mogu učiniti, manjim i sporednijim, ali možemo li ikad znati koja je kap presudna da se prelije čaša. U filmu nisu slučajno korištene pjesme Farrokhzad i Cassian, niti je njihovo buntovništvo samo odraz vlastitog života i sudbina. U njihovim stihovima, upisane su sudbine na hiljade drugih žena. Isto se odnosi i na Mariju i Zahru. Pa onda, kad kažemo, da nijedna bitka nije do kraja izvojevana, mi jednako govorimo, da nijedna bitka nije posve izgubljena. Vratimo se na početak filma i pjesmu Nine Cassian “Mă taie în două”. Originalni stih glasi otprilike ovako:

“Rijeka i mjesec su me prerezali na pola,
iz mojih usta noć teče kao krv,
prepolovljena sam, ja koja sam nekad bila jedno …”

Ali kad Marija citira taj isti stih Zahri, u njemu se kaže:

“Rijeka i mjesec su me prerezali na pola,
iz mojih usta noć teče kao krv,
a bile smo jedno, a bile smo jedno…”

“Između revolucija” je hronika borbe žena za svoj glas, u kojoj nijedna nikad nije bila sama. Sjećanje i podsjećanje na zajedništvo i solidarnost na tom putu, ujedno je i najveća nada. Iskustvo Marije i Zahre nam to potvrđuje. Jer bez obzira na sve što im se desilo, što ih je razdvajalo, one su bile i ostale jedno.

[1] Iranska revolucija (perz. انقلاب اسلامی, poznata i kao Islamska revolucija u Iranu) odnosi se na nagle i nasilne političke promjene u Iranu između 1977. i 1979. godine koji su preobrazile zemlju iz prozapadne monarhije pod vodstvom M. Reze Pahlavija u Islamsku republiku čiji je vrhovni autoritet postao Imam Homeini, odnosno institucija Vrhovnog vođe Irana.

*Prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5