Ekskluzivno: Iz knjige “Život s idi(j)otima” (2)
Kuddi 01 S

Photo: Lična arhiva/Nenad Marjanović Fric

Iznerviran zbog pjesme „Bandiera rossa“, karabinjer prekinuo koncert

“Život s idi(j)otima” treća je knjiga Nenada Marjanovića dr Frica; s kolegom, bivšim bubnjarem KUD Idijota Diegom Bosuscom Pticom objavio je knjigu satiričnih pričica “Ukrudbene pojebnice”, a samostalno “Vrajžu makinu”, sažetak kolumni  objavljivanih u dnevnom listu “Glas Istre”. Nenad Marjanović dr Fric je novinar i komentator istarskog portala Regional Express, urednik i voditelj satirične televizijske emisije “Sistematski pregled” i pokretač i vlasnik istarske Rock galerije.  Rođen je 1964. godine u Puli…

KUD Idijoti, predstavnici SFRJ na festivalu Mediteranskih zemalja  u gradu Reggio Calabria

Te 1987. godine doživjeli smo još jednu stvar koja je obilježila našu karijeru, a za koju se vežu brojne priče, istinite, manje istinite ili potpuno lažne.

S obzirom da smo pobijedili na Subotici, tadašnje ministarstvo kulture ili kako se već zvao taj sekretarijat, izabralo je film Emira Kusturice „Otac na službenom putu“, jednu predstavu teatra ITD i nas da budemo predstavnici Jugoslavije na festivalu Mediteranskih zemalja koji se održavao na jugu Italije u gradu Reggio Calabria.

Poziv je upućen našem izdavaču Boris Furlanu koji nam je organizirao putovanje i koji je uz nas na festival ubacio još jedan bend iz svoje kuće, koparski Idiogen.

Na put smo krenuli odvojeno, Sale je do špica ‘čizme’ išao kombijem s Idiogenom, Furlanom i dijelovima opreme, dok smo Ptica, Tusta i ja putovali vlakom.

Tusta koji je bio osam-devet godina stariji od nas trojice, bio je čovjek koji je imao ugrađen GPS prije nego što je isti bio izmišljen. Nikada u svom životu nisam sreo nikoga tko se mogao tako nepogrešivo orijentirati uz pomoć najprimitivnijih karata i atlasa.

Tijekom cijele karijere odvodio nas je na odredišta na kojima smo trebali svirati. Cigara u ustima, karta ispred njega i ubadao bi svaki zavoj, svako raskršće, nepogrešivo bi nas navodio i dovodio do ulaznih vrata svih mogućih vukojebina u kojima smo svirali.

Ptica i ja se nismo brinuli niti razmišljali kako ćemo stići do Calabrije, prepustili smo se Tustinim skautskim vještinama i krenuli u jednu od najluđih avantura karijere.

Već na stanici u Trstu doživjeli smo prvo iznenađenje. Nakon što smo shvatili s kojeg perona kreće naš vlak odlučili smo popiti piće.

Tusta i ja popili smo po dva mala piva nakon čega smo obojica shvatili da smo mrtvi pijani. Od dva mala piva napili smo se kao zemlja, dan danas mi nije jasno što nam se dogodilo, jednostavno smo se zacementirali za šank, odebljali su nam jezici i gotovo da se nismo mogli pokrenuti.

Ptica nikada nije pio, pogotovo ne pivo, alkohol generalno nije bio njegov film i kad nas je vidio nije mogao vjerovati što se događa. Bio je uvjeren da se zajebavamo, a kad je shvatio da smo mi mrtva tijela, uprtio je nas i sve naše stvari i nekako nas ubacio u vlak.

Često smo kasnije spominjali taj dan, a Branko koji je imao staž s cugom znao bi napomenuti:

- Jebote Ðiđo, sjećaš se ti kako smo se mi napili onda u Trstu?

Sljedeća minijatura koje se dobro sjećam bilo je spavanje na željezničkom kolodvoru u Napoliju. Branko nam je predložio da spavamo na smjene jer su krađe vrlo učestale i da bi bilo pametno da uvijek netko od nas bude budan i da pazi na stvari.

Uvalili smo se pored neke klupe, rastegli vreće i zavalili se. Branko je, kao i uvijek prije i godinama kasnije, zaspao prvi uz napomenu da ga probudimo za dva sata, ko pravi drug i partizan.

Ptica i ja nismo mogli zaspati iako smo ta dva sata kljucali pazeći na stvari. Kad je došlo vrijeme da ga probudimo, okrenuo se i rekao:

– Ma spavajte ‘ko ga jebe, šta bi nama sad krali ovu sirotinju, neće nas ni’ko Ðiđosi, spavajte...

Naravno da smo se okretali za svakom skitnicom i naravno da smo slušali skauta Tustu kako blaženo hrče znajući da su naše stvari na stanici u Napoliju u sigurnim rukama.

Kad smo stigli u Calabriju dočekali su nas organizatori, totalno ljevičarski nabrijana ekipa, puna srpova i čekića, slika Chea, ali i neskrivenih simpatija prema nama. Vozikali su nas u najmodernijim kombijima po Calabriji i onako gladne nas najeli i napojili u jednom ekstra luksuznom restoranu.

Tek smo tada shvatili da će se programi odvijati na različitim prostorima, da festival traje nekoliko dana i da od samog festivala nećemo previše toga vidjeti. Nismo sreli nikoga iz ekipe koja je predstavljala Jugoslaviju, a kao pratnju smo dobili jedan simpatičan par koji se trudio da nam ničega ne manjka. Bili smo smješteni u bungalove u jednom turističkom naselju koji su izgledali ljepše izvana nego iznutra. Zapravo unutra puno toga nije funkcioniralo i to je jedan od dojmova koji naviru kad vrtim film o tom festivalu.

Organizatori su nas doveli do prostora u kojem smo svirali. Bio je to mali amfiteatar, prekrasan ambijent, jedan od najljepših prostora u kojem smo ikada nastupali.

Oprema je bila vrhunska, baš onakva kakva se očekivala kada dolaziš na zapad što se kasnije u karijeri pokazalo kao prva od niza predrasuda. Niti je vani oprema bitno iznad naše, niti svi poštuju termine kao što se misli. Nakon što smo obavili tonsku probu bilo je jasno da će koncert biti posjećen i da postoje svi preduvjeti za odličan nastup.

Ono što nam je tek kasnije postalo jasno je količina policije koja se motala oko amfiteatra. Nismo tome pridavali neku važnost jer se ipak radilo o internacionalnom festivalu pa smo mislili da je to uobičajena praksa na takvim događanjima. Karabinjeri su patrolirali oko koncertnog prostora, a dosta ih se nalazilo i u samom amfiteatru.

Prvi su nastupili Idiogen, a nakon njih mi. Čim smo se pojavili na pozornici broj ljudi se udvostručio.

Iako nismo bili sigurni, imali smo dojam da smo bili ili bolje prezentirani publici ili je nekim kanalima i do talijanske publike došla priča o nama kao zanimljivom bendu iz socijalističke Jugoslavije.

Koncert je bio odličan, reakcija publike je, kako je vrijeme odmicalo bivala sve žešća, a negdje pred kraj nastao je metež i skakanje, pogotovo se zagužvalo na zadnjoj pjesmi „O bella ciao“.

Shvatili smo da ćemo morati na bis, jer se skandiranje nije završilo i na brzinu smo se pokušali dogovoriti što ćemo odsvirati. Nikada u karijeri nismo imali spremne pjesme za bis, to se može provjeriti na snimci jednog od rijetkih sačuvanih video koncerata, onog iz kluba 'Ðuro Ðaković'.

Kako je pjesma „Bandiera rossa“ iznervirala fašiste

Naš izdavač Boris Furlan predložio nam je da odsviramo „Bandieru rossu” i odmah smo istrčali na pozornicu. S desne strane pozornice nalazila se mala prostorija, kao natkriveni DJ pult koja nam je služila kao garderoba. Izašli smo i Tusta je nešto lupetao na istarsko-talijanskom što je očito prijalo publici jer su na svaku njegovu minijaturu burno reagirali i smijali se.

Tek tada se dalo uočiti kako se u publici nalazi jedan dio ljudi koji je koncert pratio s distance i koji je mjerkao masu ispred pozornice. Krenuli smo s „Bandierom“ i negdje na refrenu započelo je potpuno divljanje. Oni koji su stajali sa strane uletjeli su među ove koji su skakali i nastao je potpuni kaos, a nama se činilo da je naguravanje kulminacija dobrog raspoloženja.

U jednom trenutku na pozornici se pojavio neki tip koji je pokušao Tusti oteti mikrofon. On ga je u početku pokušavao držati na distanci jer je bio siguran da se radi o jednom od punkera, no kada je otimanje za mikrofon postalo agresivno, Tusta ga je maknuo od sebe i onda ga nogom gurnuo u publiku.

Tada je ona masa za koju smo bili uvjereni da plešu pogo krenula cipelariti tipa kojeg je Tusta gurnuo. Shvatili smo da se ljudi ispred nas žestoku tuku i udaraju palicama, nekim daskama, tko je šta imao, a mi smo još neko vrijeme svirali sve dok nas dvojica karabinjera nisu odgurala u onaj prostor koji je služio kao garderoba.

U garderobi je nastala prava gungula, između nas i karabinjera su se postavili ljudi iz organizacije, ali nama niti tada nije bilo jasno što se zbiva.

Ljudi koji su nas dočekali i koji su nam bili domaćini pokušali su nas pod svaku cijenu odvojiti od policajaca i doslovno su nas kroz publiku odvukli do kombija. Dok smo se sa gitarama i opremom provlačili kroz publiku bilo je jasno da među ljudima ima onih sa razbijenim glavama te da je tučnjava nastavljena i dok smo mi pokušavali shvatiti što se događa.

Netko nam je tada objasnio da je došlo do tučnjave između neofašista i ljevičara i da je još na „O bella ciao” sve počelo kuhati, a da je „Bandiera” definitivno i skroz zakuhala stvar.

Policija je reagirala jer je Tusta u publiku bacio karabinjera koji mu je pokušao oteti mikrofon. On definitivno nije imao pojma da se radi o policajcu i nakon što je ekipa tipa počela još i udarati ‘organi reda’ su se raspametili i prekinuli koncert.

Ljudi iz organizacije napravili su skandal, odmah su obavijestili gradske vlasti da smo prekinuti u izvođenju programa, da nam treba zaštita jer smo uskraćeni u prezentaciji svog umjetničkog rada. Svi su se trudili biti prema nama ljubazni, non-stop su se ispričavali bez obzira što nama uopće nije bilo jasno da je stvar toliko dramatična.

Odvezli su nas u nekakav restoran u kojem je nakon koncerta trebala biti organizirana večera i tamo smo ostali do ranih jutarnjih sati.

Na spavanje smo otišli uz pratnju dva policijska vozila, a cijelu noć su naše bungalove čuvale jake policijske snage.

Gotovo da i nismo spavali. Ujutro su nas odveli na banket gdje smo dočekani kao heroji. Ljudi iz organizacije s kojima smo se zbližili rekli su nam da očekuju predstavnika jugoslavenske ambasade i u neko doba pojavio se tadašnji kulturni ataše Jovan Premeru koji nam je ‘objasnio’ da imamo kompletnu zaštitu i da su uručili oštru protestnu notu talijanskim vlastima i policiji.

Nismo znali da li da se smijemo ili da plačemo, tada nas je polako po prvi put uhvatio kakav takav strah.

Jebote, ako dolaze ljudi iz ambasade onda mora da je stvarno bilo sranje. Sve je to bilo nekako nadrealno, od organizatora koji su djelovali presretno što se nešto takvo dogodilo, zatim policije koja je osiguravala objekte u kojima smo se nalazili, a kojima nismo bili simpatični, do Borisa Furlana koji je shvaćao da ćemo imati jaku medijsku priču kada se vratimo kući.

Ono što nikada neću zaboraviti bila je hrana koju su tada servirali. Bile su to prave bakanalije, od jastoga, škampa, do sto vrsta pašti, pršuta, sira, nosili su nam ribe, otvarali su vina i šampanjce.

Tek kada smo došli na našu granicu, kada smo vidjeli da nas čekaju novinari i da nas pitaju pizdarije, jesmo li ozlijeđeni, kako su nas tretirali, je li nam netko prijetio, shvatili smo da smo postali akteri međunarodnog incidenta.

Još smo se jednom našli u udarnim terminima svih televizijskih emisija, državna agencija TANJUG prenijela je protestno pismo naše ambasade i o nama se pisalo u rubrikama „međunarodne politike“.

Tustino guranje jednog punkera koji mu otima mikrofon, a za kojeg se kasnije ispostavilo da je pandur trajno je obilježilo našu karijeru. Ni krivi ni dužni postali smo tako „čuvari socijalističkog poretka i herojskih partizanskih napjeva”.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5