Skica prošlosti (2)
Aafann 09 S

Photo: silverliquiddivine

Ja sam samo posuda za osećanje ekstaze

Ali ova dva snažna osećanja su neobična po tome što su oba veoma jednostavna. Jedva sam svesna sebe i to samo čula. Ja sam samo posuda za osećanje ekstaze, osećanje zanosa. Možda je to karakteristika dečjih sećanja; možda se ono pripisuje njihovoj snazi. Kasnije osećanjima dodajemo mnogo toga što ih čini složenijim; i zato manje snažnim; ili, ako ne manje snažnim, manje izolovanim, manje kompletnim. Ali umesto da analiziram, evo primera šta mislim — mog osećanja u vezi sa ogledalom u holu.

Bilo je jedno malo ogledalo u holu u Taland Hausu. Koje je imalo, sećam se, obod i na njemu četku. Penjući se na prste, mogla sam da vidim svoje lice u ogledalu. Kad mi je bilo možda šest ili sedam godina, stekla sam naviku da posmatram svoje lice u ogledalu. Ali to sam radila samo kad sam bila sigurna da sam sama. Stidela sam se toga. Izgledalo je da uz to prirodno ide snažno osećanje krivice. Ali zašto je to bilo tako? Pada mi na pamet jedan očit razlog — Vanesa i ja bile smo obe ono što se zove muškobanja; to jest, igrale smo kriket, verale se po stenama, penjale na drveće, kažu da nismo marile za oblačenje i tako dalje. Možda bi zato, da nas zateknu kako se ogledamo, to bilo protivno muškobanjastom kodu. Ali mislim da moje osećanje stida ide mnogo dalje. Skoro sam sklona da uvedem mog dedu — ser Džejmsa, koji je jednom pušio cigaru, uživao u njoj, bacio je i nijednu više nije popušio. Skoro sam sklona da mislim da sam nasledila crtu puritanca iz Klepem sekte. U svakom slučaju, stid ogledala trajao je celog mog života, dugo pošto je muškobanjasta faza završena. Ja ne mogu sad da napudram nos javno. Sve u vezi sa haljinom — da pristaje, da uđem u sobu u novoj haljini — još uvek me plaši; u najmanju ruku mi razvija stid, nespretnost, nelagodnost. »Oh, kad bih mogla kao Džulijen Morel u novoj haljini da trčim svuda po bašti.« Mislila sam ne tako davno u Garsingtonu; kada je Džulijen otvarala paket i oblačila novu haljinu i skakutala okolo kao zec. Ipak je ženstvenost bila veoma jaka u našoj porodici. Bile smo čuvene po svojoj lepoti — lepota moje majke, Stelina lepota bile su, od kada pamtim, moj ponos i zadovoljstvo. Šta mi je onda davalo to osećanje stida, osim ako nisam nasledila suprotan instinkt? Moj otac je bio spartanac, asketa, puritanac. Mislim da nije imao osećaj za slike; uvo za muziku; smisao za zvuk reči. To me navodi da mislim da je moju — rekla bih »našu« kad bih dovoljno znala o Venesi, Tobiju i Edrijenu — a koliko malo znamo čak i o braći i sestrama — to me navodi da mislim da je moju prirodnu ljubav prema lepoti kočilo neko nasledno strahopoštovanje. Ipak me to nije sprečilo da spontano osećam ekstazu i zanos bez stida ili i najmanjeg osećanja krivice, sve dok nisu bili u vezi sa mojim telom. Tako otkrivam još jedan element u mom stidu da ne budem uhvaćena kako se ogledam u ogledalu u holu. Mora da sam se stidela i plašila svog tela. Još jedno sećanje, takođe iz hola, može pomoći da se to objasni. Ispred vrata se nalazila kamena ploča na koju su se stavljala jela. Jednom, kad sam bila veoma mala, Džerald Dakvort me je podigao na nju i, kako sam tamo sedela, počeo je da istražuje moje telo. Mogu da se setim osećaja kako mu se ruka podvlači pod moju odeću; idući čvrsto i uporno sve niže. Sećam se kako sam se nadala da će on stati; kako sam se ukrutila i migoljila se kad mu se ruka približila mojim intimnim delovima. Ali ona nije stala. Njegova ruka je ispitala i moje intimne delove. Sećam se uvređenosti, nedopadanja — koja je reč za tako nemo i pomešano osećanje? Mora da je bilo jako kad ga se još uvek sećam. To pokazuje da osećanje o izvesnim delovima tela — kako se ne smeju dodirivati, kako je pogrešno dopustiti da budu dirana — mora da je instinktivno. To pokazuje da se Virdžinija Stivn nije rodila 25. januara 1882, već mnogo hiljada godina ranije; i imala je od samog početka da naiđe na instinkte koje su stekle hiljade njenih pretkinja u prošlosti.

I to baca svetlost ne samo na moj slučaj, već na problem koji sam dotakla na prvoj strani; zašto je teško dati bilo kakav opis ličnosti kojoj se stvari dešavaju. Ličnost je evidentno beskrajno komplikovana. O tome svedoči događaj sa ogledalom. Iako sam dala sve od sebe da objasnim zašto sam se stidela da gledam svoje lice u ogledalu, mogla sam da otkrijem samo neke moguće razloge; možda ima drugih; ne pretpostavljam da sam stigla do istine; a to je tek običan događaj; dogodio se meni lično; i nemam motiva da o njemu lažem. Uprkos svemu tome, ljudi pišu ono što zovu »životopis« drugih ljudi; to jest, saberu neki broj događaja, a ličnost kojoj su se dogodili ostane nepoznata. Da dodam jedan san; jer on se možda odnosi na događaj sa ogledalom. Sanjala sam da gledam u ogledalo kad se jedno strašno lice — lice životinje — iznenada pokaza preko mog ramena. Ne mogu da budem sigurna je li to bio san ili se dogodilo. Jesam li jednog dana gledala u ogledalo kad se nešto u pozadini pokrenu i učini mi se da je živo? Ne mogu da budem sigurna. Ali uvek se setim onog drugog lica u ogledalu, bilo da je ono san ili činjenica, i da me je preplašilo.

To su dakle neka moja prva sećanja. Ali, naravno, kao pregled mog života ona vode pogrešno, jer su stvari kojih se čovek ne seća isto toliko važne; možda su još važnije. Kad bih mogla da se prisetim celog jednog dana, mogla bih da opišem, makar površno, kakav je bio život u detinjstvu. Na žalost, sećamo se samo onog što je izuzetno. A izgleda da nema razloga za to da jedna stvar bude izuzetna, a druga ne. Zašto sam zaboravila toliko toga čega bih se morala sećati mnogo više nego onog čega se sećam? Zašto se sećam zujanja pčela u bašti dok idem na plažu, a potpuno sam zaboravila da me je otac golu bacio u more? (G-đa Svonvik kaže da je to videla.)4

To vodi u digresiju, koja može, možda, malo da objasni moju psihologiju; čak i tuđu. Često kad sam pisala neki od mojih takozvanih romana, zbunjivao me je isti ovaj problem; to jest, kako da opišem ono što privatno zovem skraćeno — »ne-biće«. Svaki dan uključuje više ne-bića nego bića. Juče, na primer, utorak 18. april, slučajno je bio dobar dan; iznad proseka po »biću«. Bilo je lepo; uživala sam pišući ove prve stranice, glava mi je bila oslobođena pritiska pisanja o Rodžeru; prošetala sam do Maunt Mizeri i duž reke; i osim što je bila plima, priroda, koju uvek pomno zapažam, bila je obojena i osenčena kao što to volim — vrbe su bile, sećam se, sve u resama i nežno zelene i ljubičaste naspram neba. Čitala sam takođe Čosera sa zadovoljstvom; i počela knjigu — Memoari gospođe de Lafajet — koja me je interesovala. Odvojeni trenuci bića bili su međutim usađeni u mnogo više trenutaka ne-bića. Već sam zaboravila o čemu smo Leonard i ja pričali za vreme ručka; i za čajem; iako je to bio dobar dan, to dobro je bilo usađeno u neku vrstu neopisivog pamuka. Uvek je tako. Velik deo svakodnevice se ne živi svesno. Čovek šeta, jede, gleda stvari, bavi se onim što treba da se uradi; slomljen usisivač; naručivanje večere; pisanje naloga Mejbl; pranje; kuvanje večere; povezivanje knjiga. Kad je dan loš, proporcija ne-bića je mnogo veća. Imala sam laku temperaturu prošle nedelje, skoro ceo dan bio je ne-biće. Pravi romansijer može nekako da vodi obe vrste bića. Mislim da Džejn Ostin može; i Trolop; možda Tekeri i Dikens i Tolstoj. Ja nikad nisam mogla oba. Pokušala sam — u Noćima i danima; i u Godinama. Ali ostaviću na miru književnu stranu na trenutak.

Kad sam bila dete, tad su moji dani, baš kao i sad, sadržavali veliku proporciju tog pamuka, tog ne-bića. Nedelja za nedeljom prolazila je u St. Ajvzu, a ništa nije ostavilo traga na meni. Onda, bez ikakvog meni poznatog razloga, iznenadan žestok šok; dogodilo se nešto tako žestoko da sam se toga sećala celog života. Prvo: tukla sam se sa Tobijem na travnjaku. Mlatili smo jedno drugo pesnicama. Baš kad sam podigla ruku da ga udarim, osetih: zašto povređivati drugoga? Smesta sam spustila ruku i stajala tako i pustila ga da me bije. Sećam se tog osećanja. To je bilo osećanje beznadne tuge. Bilo je kao da sam postala svesna nečeg strašnog; i sopstvene bespomoćnosti. Odšunjala sam se posramljeno, osećajući se strašno potišteno. Drugi primer je bio isto tako u bašti u St. Ajvzu. Gledala sam leju sa cvećem pored glavnog ulaza; »To je celina«, rekla sam. Gledala sam biljku kako je raširila lišće; i iznenada je izgledalo jasno da je sam cvet deo zemlje; da neki krug obuhvata to što je cvet; i da je to pravi cvet; delom zemlja — delom cvet. Tu sam misao odložila kao da će mi kasnije biti veoma korisna. Treći slučaj bio je, takođe, na St. Ajvzu. Neki ljudi po imenu Velpi boravili su u St. Ajvzu i otišli. Jedne večeri čekajući za stolom na jelo, slučajno sam čula kako otac ili majka kažu da se g. Velpi ubio. Sledeće čega se sećam je kako sam uveče u bašti i šetam po stazi uz jabuku. Činilo mi se da je jabuka povezana sa stravom samoubistva g. Velpija. Nisam mogla da prođem pored nje. Stajala sam tamo gledajući sivozelene nabore kore — bila je mesečina — u zanosu od strave. Izgledalo je da sam povučena, beznadno, u neku jamu apsolutnog očajanja iz koga nisam mogla da se spasem. Moje telo je delovalo paralizovano. To su tri primera izuzetnih trenutaka. Uvek ih prepričavam, ili pre oni neočekivano izađu na površinu. Ali sada kad sam ih prvi put zapisala, shvatila sam nešto što nikad ranije nisam shvatala. Od ovih trenutaka, dva se završavaju u očajanju. Onaj treći, naprotiv, završava se u stanju zadovoljstva. Kad sam rekla o cvetu »To je celina«, osetila sam da sam nešto otkrila. Osetila sam da sam u sećanje odložila nešto na šta ću se vratiti, da ga prenesem i ispitam. Sad mi pada na pamet da je to bila duboka razlika. Na prvom mestu razlika između očajanja i zadovoljstva. Ta razlika, mislim, dolazi od činjenice da sam ja bila prilično nesposobna da se nosim sa bolom otkrića da ljudi povređuju jedni druge, da se čovek koga sam ja videla ubio. Osećaj strave držao me je bespomoćnom. Ali u slučaju cveta našla sam razlog; i tako sam mogla da se nosim sa tim osećanjem. Nisam bila nemoćna. To je bila svest — iako samo sa distance — da ću ga kad dođe vreme objasniti. Ne znam da li sam bila starija kad sam videla cvet nego kad sam imala druga dva iskustva. Samo znam da su mnogi od tih izuzetnih momenata doneli sobom čudnu stravu i fizički slom; delovali su dominantno; ja pasivna. To sugeriše da čovek, kako postaje stariji, ima više moći da razumom nađe objašnjenje; i da to objašnjenje otupljuje strašnu snagu udarca.

Mislim da je to istina jer, iako još uvek imam svojstvo da primam te iznenadne šokove, sada su uvek dobrodošli; posle prvog iznenađenja, trenutno osetim da su oni posebno vredni. I tako idem dalje pa pretpostavljam da je kapacitet primanja šokova ono što me je načinilo spisateljicom. Usuđujem se na objašnjenje da u mom slučaju iza šoka odmah sledi želja da se on objasni. Osetim da sam primila udarac; ali to nije, kao što sam mislila kao dete, prosto udarac neprijatelja sakrivenog iza vate dnevnog života; on jeste ili će postati otkrovenje nekog reda; on je znak nečeg stvarnog iza pojava; a ja ga činim stvarnim stavljajući ga u reči. Jedino stavljanjem u reči ja od njega pravim celinu; ta celina znači da je izgubio moć da me povredi; daje mi, možda zato što tako radeći uklanjam bol, veliko uživanje da razdvojene delove sastavim. Možda je ovo najveće zadovoljstvo koje znam. To je ushićenje koje imam kad izgleda da u pisanju otkrivam šta čemu pripada; postavljajući scenu kako treba, sastavljajući karakter. Odatle dosežem ono što zovem filozofijom; u svakom slučaju to je moja stalna ideja; da je iza vate skriven obrazac; da smo mi — mislim na sva ljudska bića — s njim povezani; da je ceo svet umetničko delo; da smo mi deo umetničkog dela. Hamlet ili Betovenov kvartet su istina o toj ogromnoj zbirci koju mi zovemo svet. Ali nema Šekspira, nema Betovena; sigurno i nedvosmisleno nema Boga; mi smo reči; mi smo muzika; mi smo sama ta stvar. I ja to vidim kad preživim šok.

Fusnote:

4)   G-đa Svonvik je bila jedina ćerka Osvalda i Elinor Sikert. U svojoj autobiografiji Bila sam mlada (London 1935), seća se kako je poznavala Lezlija Stivena u St. Ajvzu: »Sa uživanjem smo gledali njegove gole bebe kako trče po plaži ili kako ih on provlači kroz noge u moru, i njihovu lepu majku«.

Prevela: Slavica Stojanović

Oceni 5