Ja se nadam
Kemo,
Naši prsti zaboravljaju svirati
naši glasovi pjevati
mi se više ne sjećamo
svojih stihova
chitarre morte, chitarre morte – mrtve gitare
Zar će samo oni pjevati
one strašne refrene
umilnim i prijetećim glasovima
refrene sastavljene
od pogrdnih riječi
u upropaštenom jeziku
s neljudskim gestama
Ne vjerujem,
opet ćemo mi
u gluho doba
kroz pljusak
Ulicom Danijela Ozme
zaštićeni jedino slabom
koprenom prijateljstva
koje je uvijek nerazjašnjen slučaj
Opet ćemo mi...
A ja koji sam mahao
šarenim zastavicama smrti
odašiljao tihe signale nevolje
Ja se nadam,
ja se prvi put, najobičnije
kao ustravljen čovjek
NADAM