Uloga koka nosilja u seksualnom obrazovanju
Egga 01 S

Photo: ilustracija/Eleanor Taylor

Jaje kao pojas nevinosti

Volim što sva jaja liče, i to kako su napravljena da se savršeno uklapaju u ruku koja ih drži. Volim i kako na oko deluje njihov oblik, i sve nijanse ljuski – od smeđe do bele, i fine pore kroz koje život u njima diše, i to koliko su krhka. Ipak, pomalo je bezobrazno biti Nigerijac i fantazirati o jajima, jer se mi, navodno, ne bavimo glupostima. Eto, na primer, mi, kao nacija, preziremo rok trajanja na proizvodima. Kako bismo i mogli da ih razumemo u svoj njihovoj bitnosti kada se glavica salate začas pretvori u crnu kašu, a paprika u zelenu sluz. Ali kada su u pitanju jaja koja borave u prosečnom nigerijskom frižideru, tako savršeno sastavljena, hladna kad mi to nismo, ispostavlja se da je sve ono što mislimo o uvrnutom potrošačkom društvu i njegovoj opsednutosti rokom trajanja, tačno. Nikada nisam videla rok trajanja na pakovanju jaja u Nigeriji, a verovatno nikada i neću. Mi imamo običaj da kažemo: ako jaje ima salmonelu, šteta za jaje.

Deda sa majčine strane imao je farmu pilića, pa sam od najranijeg detinjstva znala koje jaje pripada kojoj vrsti živine, ali sam ih raspoznavala samo da bih se nahranila, ne da bih kontemplirala o njima. Još kao dete sam naučila kako se rukuje jajima, i kako da iz gnezda uzmem jaje, a da ne uznemirim razdražljivu nosilju. Kada bismo odlazili u selo na odmor, jedan od glavnih zadataka za nas decu bio je baš sakupljanje jaja. Moja mlađa sestra, Morótì, ima ožiljak u blizini oka, koji liči na posledicu rituala naroda Igbo, tokom kojih se deci prave mali rezovi koji služe kao zaštita od zlih sila. Ali to nije ništa strašno, jer mi i ne pripadamo narodu Igbo. Rane joj je zadalo jedno besno pile, koje jednog dana iznenada poletelo ka njoj i napalo je braneći svoje gnezdo.

Ako se ja pitam, tačno do detalja znam kako bi trebalo da izgleda savršeno kokošije jaje. Po veličini bi moralo da bude prosečno, ili čak malo. Kada se spusti u vrelo ulje ne bi trebalo da zauzima više od dva ili tri inča. Žumance mora da ima onu energičnu, vibrantnu nijansu žute, i nikako ne sme da se rasturi kada dodirne površinu tiganja. I jaje mora da miriše kao jaje. Ne pišem to bez veze, tek da bih nešto napisala. Tokom 2003. godine živela sam u Hjustonu, u državi Teksas čitavih pet meseci, i tokom tog perioda nisam srela prženo jaje koje je mirisalo na prženo jaje, koje ima taj kremasti, masnjikavi miris, koji traži crni luk kao dodatak, i zelene paprike, grilovane pečurke i kobasice. I to je, verovali ili ne, bio razlog da ne ostanem u Hjustonu.

Onda je Ruth Reichl na Twitteru sa pet reči učinila da iz mene provali sve ono što sam za tih pet meseci nagomilala u sebi. Sve što je napisala bilo je „nežna, kremasta, polako pržena kajgana“, i ja sam se rasplakala. Čežnja je krenula iz stomaka i došla do srca, jer od kad mi je ustanovljen taj nepravedni poremećaj u metabolizmu, moje telo odbija da obrađuje jaja. Pošto ih pojedem, tačno mogu da osetim gde svaki moj nerv počinje, a gde se završava. Organizam se snažno buni, i to traje danima, čak i kad spavam, bolni električni talasi prolaze mi kroz glavu i ruke. Tako da više ne mogu da jedem jaja, ma koliko čeznula za njima.

Nikada nisam tako dobro umela da spremim jaja sa sardinama, kao što nostalgija to može. U tiganj se stave dve kašičice kokosovog ulja, a potrebna je i jedna konzerva sardina - najbolje onih marke Titus, na čijoj nalepnici stoji nečije kovrdžavo poprsje (verovatno Titusovo) i šest jaja, nekoliko tanko isečenih kriški crnog luka, možda jedan paradajz, polovina zelene paprike i jedna žuta. Ta žuta pripada rodu karipskih ljutih paprika, i ona se iseče na fine komade, pa se spusti u vrelo ulje, pa prži oko jednog minuta. Tako će ulje da dobije notu ljutine od pržene paprike, koja će do kraja kuvanja postajati sve delikatnija. Onda se iseče odabrani paradajz, pa doda u vrelo ulje zajedno sa crnim lukom i zelenom paprikom, te se meša dok luk ne postane proziran. Sardine se blago izgnječe viljuškom, da ostanu krupni komadi, pa se pomešaju sa umućenim jajima, sa  malo soli i nekoliko kapi vode. Tako pomešana smesa se prženom povrću doda pošto se smanji temperatura, te se ivice polako savijaju dok se jaja prže, da bi se na kraju dobila savršena korica.

Pretpostavljam da to što ne mogu da jedem jaja stvara neku vrstu opsesije, pa piljim u njih, razmišljam o nijansama njihovih ljuski, čitam recepte za jela sa jajima koja u mojoj glavi imaju savršen ukus, i, na kraju, sakupljam priče o jajima. Omiljenu mi je ispričao prijatelj koji je, pošto su mu se roditelji razveli, otišao da živi sa bakom i dekom na selu. Otac mu je bio od onih ponosnih ljudi koji misle da pravi muškarci nikada ne govore „izvini“ i „žao mi je“, a majka je imala drugog udvarača. Njegova baka je, sa druge strane, bila izuzetna žena. Rado je prihvatala tuđu decu i brinula o njima, ali je bila poznata i po svojim beskompromisnim stavovima kada je disciplina u pitanju. Mnogi njihovi rođaci su svoje ćerke slali da žive sa ovom bakom, a kako bi osetile sve čari matrijarhata, koji je, istina, za cilj imao da ih nauči kako da brinu o kući, farmi, o deci, ali i o sebi. Roditelji su verovali da im je kod kuće suviše udobno, te da instrukcije ne shvataju ozbiljno.

Verovali su da baka vidi kroz zatvorena vrata, zidove, kroz sve, i da čita misli, i tela takođe. Tako je po položaju nečije zadnjice mogla da zaključi da li je ovaj/ova grešio/grešila, ili pak razmišlja o grehu. Ako bi neko izlazio iz njene sobe, pa bi mu se glava uhvatila u paučinu, bio bi kažnjen i morao je sa njom da provede ceo dan. Paučina je bila znak da će se onome koji se u nju upleo, ako izađe iz kuće, dogoditi nešto loše. Pored te veštine imala je i onu uz pomoć koje je utvrđivala da li su devojke i mlade žene koje žive u njenoj kući nevine. I tu jaja stupaju na scenu.

U jutro koje je za to bilo određeno, devojke su morale da čekaju ispred sobe za testiranje, a disciplina nije bila obavezna, pa su mogle da stoje, sede ili zauzmu koji god položaj žele. U to vreme su majke svojim kćerima pričale razne priče, a kako bi se ove uzdržavale od seksa: „ako poljubiš mladića odmah ćeš ostati trudna“, „ako te vidi golu, ostaćeš trudna“, „ako vidiš golog muškarca, pa se pomazite, rodićeš blizance“ „neke devojke su ostajale trudne samo zato što se muškarac očešao o njih na ulici“, I svi su bili opsednuti i brinuli o trudnoći iz bajke.

Do trenutka kada su devojke već provele neko vreme na farmi, obavile gomile kućnih i poslova na farmi, i skuvale tone hrane, o seksu se maštalo, seks se želeo, bio je potreba, ali se ništa nije radilo po tom pitanju. Svakako da je bilo devojaka koje su probale sve, ali se nikada ne bi usudile da kroče u bakinu kuću jer ne bi položile test.

Glavni instrument tokom ovog testiranja bilo je malo, organsko jaje. Devojka je morala da legne na leđa, zadigne haljinu, zatvori oči, a onda bi usledio instinktivni grč. I svi su se nadali najboljem ishodu, ophrvani nepoznavanjem tela i osnovne biologije, te strahom od fantomske trudnoće. I moralo je na to da se pristane, bilo da vam se dopadalo ili ne, bilo da ste bili ljuti što dečaci mogu da rade šta god im padne na pamet, i da se maze sa bilo kim, a da ne strahuju da će biti kažnjeni nemilosrdnom trudnoćom. I ako bi vaše telo usisalo nesrećno jaje, vaš život ne bi više bio vredan življenja. Izgovor da se himen oštetio tokom nekog pregleda ne bi prošao kod ove nemilosrdne babe, i sve bi se sile pakla sručile na vas ako bi jaje iz njene ruke ušlo u taj mračni deo vaše anatomije o kojem niko ništa nije znao. Roditeljima bi se dao rok od nedelju dana da preuzmu svoju kćer, pa makar dolazili i sa kraja sveta.

Ali se to nikada nije dogodilo. Ni jedna devojka nije pala na testu sa jajetom za sve te godine dok je moj prijatelj živeo na farmi. Ali strah od tog jajeta je bio ogroman. I niko više na jaje nije gledao istim očima. To sveprisutno jaje stalno je podsećalo na zarazne trudnoće. Posegneš rukom da dohvatiš jaje iz gnezda, i odmah razmišljaš o toj misterioznoj regiji iz koje je ispalo, i o tome kako je piletu dok se to dešava i da li ga jaje nervira tokom tog procesa. I niko nije čeznuo za jajima.

Čak i pošto bi prošla prva bračna noć, pa bi vam bilo dozvoljeno da se mazite kad god bi vam palo na pamet, osećaj srama je ostajao. Do tada bi vam svakako postalo jasno da ne postoje te Bluetooth trudnoće, pa biste bili postiđeni, ali i ljuti zbog sopstvenog neznanja. I često biste, pre nego što zaspite, zamišljali sebe kao ogromnu kokošku, ali ne biste nikome to mogli da priznate – zbog sramote.

Izvor: The New Yorker

Preveo Milan Živanović

Oceni 5