Jangchub Ling

U ženskom samostanu Jangchub Ling

Sićušne, samostanske ćelije

Zatvorenih prozora pružaju utočište izbjeglicama

Jedan veliki i težak kamen oko kojeg je zavezana

Bijela tkanina blagoslova, postavljen je pred svakim vratima

Tri godine, tri mjeseca i tri dana

Ćelije ostaju zatvorene

A kamenje nepomaknuto

One ostaju na ovom svijetu, premda više nisu njegov dio

Dok prolazim pokraj njih, mogu čuti žamor

Molitvi i pjevanja iznutra

Digne li ikada ijedna od njih pogled prema satu?

Zapita li se čije korake čuje pod svojim prozorom?

Osamljene posvećenice, one su prošle kroz

Zrcalo svjetlosti i sjena

One poznaju odraz kao život a život kao odraz

One se zavjetuju da će pripitomiti središte orkana

U talionici ovozemaljske žudnje

Tamo natrag u domovini, primjena sile i destrukcija se

Primaju zdravo za gotovo

I sve brojniji zatvorenici u Guantanamu

Tješe mahnite američke strahove

Sestro, možeš li vidjeti dalje od slikovitog samostana?

Planine koje okružuju tvoj hram

Vrve od tenkova i vojnika spremnih da pucaju i ubiju

Oni ne znaju da kad veliki kamen konačno bude

Uklonjen s tvojeg plemenitog utočišta

I vrata tvoje ćelije se otvore prvi puta poslije tri godine

Mandala mira, koju si toliko pažljivo

Izgradila u svojim mislima, srušit će se u prazan prostor

A ti ćeš iz svoje osamljenosti izići

U svijet međugalaktičkih autocesta i

Međuzvjezdanih brodova koje pokreću solarni vjetrovi

Brzinom od 240.000 kilometara na sat

Ipak, primitivni podzemni svijet je

Osvojen u neprijateljskim zračnim prostorima i

Zabranjenim zonama prelijetanja, ispod kojih

Pastiri pokušavaju umaknuti bombama i propagandi mržnje

Čak ni stijene planine Meru nisu od pomoći već tuguju

Čak ni vode svete rijeke Ind nisu od pomoći

Već zapljuskuju drevne obale svojim suzama

Tijekom sedam pokoljenja

Dok majke stiskaju odjeću svojih mrtvih

Tijekom sedam generacija djeca gladuju

Zureći kroz unakrsnu vatru

U braću odgojenu da umru

Na spaljenjoj zemlji svojih predaka

Kad još jednom zakoračiš u ognjene proplamsaje maye

Hoćeš li ugledati Budu kako krvari u prašini?

Ili možda tek umirućeg vojnika?

I hoćeš li nam reći što je realnost?

Naša patnja? Ili naša nada?

Oh, kaži mi, hodočasnice svjetlosti!

Prema kojem mjerilu se mjeri kolateralna šteta?

I kojom brzinom putuje karma?

*Izabrao i s engleskoga preveo VOJO ŠINDOLIĆ