Dostojan čitatelj Danila Kiša
Havijer Serkas S

Photo: ROBERT RAMOS

Javier Cercas: ujak falangist i vrijeme koje nikad neće proći

Danilo Kiš je pod kraj života, a živio je kratko, ne doživivši vrijeme kada pisci njegove veličine u dvadesetom vijeku pišu svoje najvažnije knjige, govorio da ga beletristika i fikcionalna proza više ne zanimaju, da čita samo dokumentarne knjige o logorima i američkog pisca Trumana Capotea. Možda mu je takvo bilo trenutno raspoloženje, ali slučaj je tako htio da misleći o Kišu i o njegovom nedoživljenom vremenu, i u tom vremenu o onoj jednoj najavljenoj a nenapisanoj, “crnogorskoj”, knjizi, kao i o onoj drugoj, koja se naslućivala iza Kišovih izraelskih putovanja, pomišljamo na dokumentarni roman, na autofikciju, i na priču u kojoj više ništa ne smije i ne treba biti izmišljeno.

U vrijeme kada mu izlazi “El monarca de las sombras​”, Javier Cercas već je godinu dana stariji od Kišove smrti. Pedeset i pet mu je, i napisao je knjigu u kojoj ponavlja, čitatelju da ne zaboravi, ali i sebi samome, da nije fikcionalist ni beletrist, i da tu ništa ne smije biti izmišljeno. Pa niti to da je Danila Kiša u tu neizmišljenu priču uveo Cercasov prijatelj i suradnik, filmski redatelj David Trueba. Fasciniran pričom iz “Enciklopedije mrtvih” “Slavno je za otadžbinu mreti”, o osuđeniku na smrt, grofu Esterhaziju i o njegovoj majci, o strahu, časti i hrabrosti, o onome za što se živi i za što se umire, Trueba je po njoj htio snimiti film. Cercas ju je, Kišovu priču, iskoristio za reinterpretaciju onoga što je sam nakanio ispripovijedati. Pisci obično fikcionaliziraju zbilju, a Cercas je, koristeći Kišovu matricu i donoseći tumačenje priče, defikcionalizirao fikciju. Za takvo što imao je književne, ali i one, ovom prigodom mnogo važnije, privatne i emocionalne razloge

U “Vladaru sjena”, objavljenom u prijevodu Silvane Roglić, usred epidemije covida-19, kada su udruženi stranački drugovi, policajministar Božinović i primarijus Capak, promptno zabranili rad knjižnica i knjižara, pravilno ocijenivši da knjige najviše štete njihovoj stvari, Cercas se bavi temom od koje je godinama bježao, bivajući siguran da se njome nikada neće baviti: pokojnim ujakom svoje majke Manuelom Menom, koji je na samom kraju građanskog rata, godine 1938, poginuo u bici kod Ebra. Kao vojnik Francisca Franka, i kao falangist, već veteran sa časničkim činom, pao je s navršenih devetnaest, u ime ideala koji su gotovo tragikomično bliski katoličkim, protuepidemijskim, ali i stranačkim idealima našega primarijusa i njegova ministra. I tu nastaju mogući naši nesporazumi s emocionalnim i racionalnim prihvaćanjem i razumijevanjem nove Cercasove knjige. Naime, premda je današnja Španjolska nastala na ideji konvivence i zajedničke budućnosti republikanaca i frankista, antifašista i katoličkih fašista, a današnja se Hrvatska formalno temelji na antifašizmu iz Drugoga svjetskog rata, tekovinama Titovih Avnoja i Zavnoha, te na granicama za koje su se izborili jugoslavenski partizani, današnji Hrvati većinom nemaju nikakav problem s vlastitim precima ako su se borili rame uz rame s vojskama Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, a srame ih se i prešućuju ih ako su bili jugoslavenski partizani, dok Javier Cercas ima problem koji bi na njegovom mjestu imali mnogi Španjolci – teško mu je miriti se s motivima koji su njegova praujaka učinili falangistom i katoličkim fašistom.

Eto, to bi moglo zbuniti hrvatskog čitatelja pred piščevim snebivanjem nad svojim pretkom, i njegovim insistiranjem na tome da upravo piše o nečemu o čemu se zapravo ne može pisati.

Ali kao što Cercas nije tipičan hrvatski pisac – a nije već i time što je dobar pisac, budući da su tipični pisci, bilo čiji i bilo koji, zapravo loši – tako ni ovaj njegov čitatelj nije tipičan. Jasna mi je njegova užasnutost nad otkrićem praujaka neprijateljskog vojnika, premda se sam nisam užasnuo nad ujakom neprijateljskim vojnikom. Istina, nisam ni mogao, jer se u njegovoj sjeni odvilo ne samo moje djetinjstvo, nego i cjelokupna porodična povijest.

Zanimljive su sličnosti između njih dvojice. Moj ujak bio je, u trenutku smrti, godinu stariji od Cercasova praujaka. Nakon njegove smrti moja je Nona, njegova majka, sistematski uništavala sve fizičke uspomene, Mladenove fotografije, svjedodžbe, papire s njegovim rukopisom. Isto su učinili i bližnji Cercasova praujaka. Taj mi je detalj u knjizi bio veoma važan, jer su se društvene i porodične sudbine dvojice fašističkih vojnika i ujaka razlikovale. Bile su suprotne i suprotstavljene. Mladen Rejc bio je poticaj nemirnim savjestima, jer nije svojom voljom otišao u rat, nego, u značajnoj mjeri, voljom svojih roditelja, ustvari majke. Manuel Mena svojom je voljom krenuo u rat, i nitko ga nije nosio na duši. Strana na kojoj se borio Mladen Rejc rat je izgubila, dok je strana Manuela Mene pobijedila u ratu. A ipak su i jednom i drugom spaljivali fotografije, svodeći ih na nevidljivu i bolnu uspomenu. Zašto? O tome ću tek da mislim.

Javier Cercas se predomišlja, i provodi istraživanje na samom kraju vremena, čas prije nego što će umrijeti i posljednji koji se sjećaju. I tu otkriva nešto važno, o čemu zapravo i govori ova knjiga, što je u njoj na izvanredan način ispisano: sjećanja umiru, zajedno s ljudima, ali prije toga sjećanja ne blijede. Ono što je čovjeka morilo i što ga se ticalo 1938, jednako ga se tiče i sedamdeset i pet godina kasnije. U grob ne odlaze samo ljudi, nego u grob, zajedno s njima, odlazi i epoha, za koju smo prethodno sasvim krivo mislili da je odavno već završena. Postoje li uspomene i osjećaji koji žive i preko groba. Postoje, ali o njima ne govori ova knjiga.

Majka Manuela Mene, Cercasova prabaka, zvala se Carolina. Jednom je tako sjedila na dvorištu s desetogodišnjom unukom Blancom, budućom Cercasovom majkom, kada je cestom prošao neki čovjek. Kamo ćeš?, započela je Carolina s pitanjima, ideš kući?, ideš vidjeti majku?, baš lijepo, sretan si?, čovjek ju je zaprepašteno gledao, da bi ona za njim pljunula, govoreći: “E pa, ja ne mogu više vidjeti svojega sina jer je na groblju!” Djevojčica je pitala tko je to bio, a baka joj je rekla da je taj čovjek u ratu bio republikanski vojnik. “Blanca Mena joj je predbacila: ’Zašto si mu rekla sve ono?’ Baka se zagledala u nju kao da joj je upravo izgovorila nešto na nekom nerazumljivom jeziku. ‘A tebi je u redu da je tvoj stric Manolo ubijen?’ pitala je.”

Pročitavši ovo, zapitao sam se je li se ovakvo što moglo dogoditi mojoj Noni, da je Hitler dobio rat i da je smrt njezina sina vrijedila onoliko i onako kako je i koliko u Francovoj Španjolskoj vrijedila smrt Manuela Mene? Nije, ali ne zato što bi ona bila bolja osoba od Cercasove prabake, a ni zato što je bila znatno obrazovanija od nje, nego joj se takvo što nije moglo dogoditi zato što za razliku od Cercasove prabake nije vjerovala u ispravnost onoga za što je poginuo njezin sin. Njezina je tragičnost višestruka, i ona, za razliku od Caroline Mene, nije samo žrtva zle povijesti, nego i njezin tragični tvorac.

Zadnje Mladenovo čega se riješila, a to se događalo kad sam već bio gimnazijalac, bila je drvena škatulja u kojoj je, naravno potajice, da ja to ne znam, čuvala zemlju s Mladenova groba. Carolina Mena je, međutim, tražila da bude sahranjena s oficirskom sabljom svoga sina. Ali tu sablju nigdje nisu mogli naći, pa je pokopana bez sablje.

Cercas na jednom mjestu citira riječi kojima završava Kišova priča: “Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.” A onda, mnogo kasnije, ovako završava svoju knjigu, najprije u jednoj beskrajno dugoj rečenici, od koje u ovom tekstu ostaju tek fragmenti, a onda u dvije vrlo kratke, kišovske rečenice: “…osjetio sam da sam na vrhuncu vremena, na infinitezimalnom i vrlo kratkom i čudesnom i svakodnevnom vrhuncu povijesti, u vječnoj sadašnjosti, s neizbrojivom legijom svojih predaka ispred sebe (…), s čitavim njihovim prošlim životima pretvorenim u moj sadašnji život (…) shvatio sam da pisati o Manuelu Meni znači pisati o sebi, da je njegova biografija moja biografija, da su njegove pogreške i njegove odgovornosti i njegova krivnja i njegova sramota i njegova bijeda i njegova smrt i njegovi porazi i njegov strah i njegova prljavština i njegove suze i njegova žrtva i njegova strast i njegova nečasnost i moji jer sam ja on (…), shvatio sam da ispričati, prihvatiti priču o Manuelu Meni znači ispričati i prihvatiti priču o svima njima, da Manuel Mena živi u meni kao što u meni žive svi moji preci, i to pomislih, i na kraju, pijan od bistrine ili od euforije ili od tihog veselja, rekao sam sebi da je to posljednji i najbolji razlog da ispričam priču o Manuelu Meni, konačni razlog, ako je trebalo ispričati priču o Manuelu Meni, onda je to zato, rekoh sam sebi, da otkrijem tajnu koju sam upravo otkrio u kraljevstvu sjena, u dubokoj tami one zaboravljene i ruševne palače gdje je započela legenda o njemu i gdje će, tad sam to vidio kao da je napisano u blistavom i nikad napisanom remek-djelu, završiti moj roman, onu prozirnu tajnu prema kojoj, premda je istina da povijest pišu pobjednici i da puk ispreda legende i da literati fantaziraju, smrt nije sigurna. Ovo ne završava, pomislih. Nikad ne završava.”

Najveća je sreća za pisca kada ga pronađe dostojan čitatelj. Javier Cercas dostojan je čitatelj Danila Kiša. Ovo je takva knjiga.

*Prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5