Nova knjiga Mirnesa Sokolovića: Izokrenuti durbin
Srebrenica

Photo: Paolo Siccardi

Je li moguća poezija nakon Srebrenice?

Poezija ne postoji tačno dva i pol desetljeća. Jezik je ostavši zakopan već dugo kod nas izgubljen a potraga traje toliko, da se stiglo roviti po primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama. Od svog tog preturanja godinama nastali su i neki stihovi. Pjesme ponajčešće postoje onda kad same sebe izlažu nemogućnosti pjevanja ili neizrecivom. Nije to počelo od jučer, niti samo kod nas, tek šest godina prije Kjubrika i kraja svijeta. Jezik ne postoji sigurno i duže. Pjesnici su već dugo prinuđeni živjeti i pjevati, kao da taj jezik zaista postoji. Jedan mađarski logoraš, bijavši u Auschwitzu, prebirajući poslije po riječima, osjeća da se jezik poslije 1945. može javiti još samo kao atonalnost, mimo integralnih konvencija i preko tradicija, van postojanja svih poznatih ljestvica, usuprot moralu i ustaljenom sistemu rečenica i misli. Ništa se više nije moglo reći riječima poznatim otprije. Taj prijašnji jezik je tuđi, pripada nekima koji ga i dalje upotrebljavaju, u tom jeziku nema nijednog Ja i Ti, po Celanu, nego samo On i To, tu su samo Oni i ništa drugo nego To.

Poezija poslije Auschwitza je bila iskušana i skopčana sa šutnjom i najbolje se rimovala sa tišinom. Stopalima u betonu i usta zaškrinutih, novi junaci izlaze na scenu i ne kažu ništa. Riječi uglavnom nedostaje, a kad su tu, onda ih ima previše, previše sirovih i uposlenih, koje prije umrtvljuju nego što potiču osjećanje i akciju. Drugi apsurdist poslije rata govori da su to riječi iznošene, uništene, otpisane, lešine riječi, fantomske riječi, žvakaće riječi koje vraćaju neki zvuk u čeljustima. Sve slike su zatomljene, riječi unose zbrku i guše slike, kao poplava.

Davno prije gasnih komora i krematorija vjerovalo se drugačije. Govorili su da je čovjek koji govori i od životinje mogao načiniti slugu i prijatelja, a sada ga zvijeri više ne razumiju ni kad plače ili moli za pomoć. Čovjek je ranije udarao riječima kao čekićem po vratima univerzuma, njegova riječ svijetlila je dalje od vatre, privlačila mase i grmila u pobuni protiv bogova. Pjesnik, arhitekt sopstvenog mita, hodio je kao mađioničar nad divljaštvom i hodočasnik prema smrti, svemir se rimovao sa skladom nje - govih strofa, ujedinjavala ih je glazba sfera, planetarnih orbita, zvijezda i planeta, jezik je sav prelazio u glazbu, kao kod Orfeja, da postigne krajnji intenzitet svoga bića.

Ne uvijek i ne svugdje, nego samo onda kad je šest miliona ljudi prevedeno u prah i pepeo, literatura postala je u hipu prevelik luksuz, nije je više mogao priuštiti samom sebi taj jezik, na kojem je inspirisan i izvršen genocid. Bilo koji medij civilizacije, piše George Steiner, sveučilišta, umjetnost, svijet knjiga - bili su nemoćni pred političkom bestijalnosti; češće su služili kao ceremonije i opravdanje. Sumnjive su stoga veze visoke pismenosti i izljevi neljudskosti, kao da velika dosada i porast apstrakcije u pismenoj civilizaciji dolaze samo kao lijepi preludij za oslobađanje zločinačkog.

Poslije kraja jezik je najednom postao ovisan od različitih obrazaca na kojem se moglo šutjeti. Pjesnik se, po Steineru, našao pred dva izbora: ili da smišlja idiom koji će sugerirati sveopštu krizu komunikacije, ili da se osloni na retoriku šutnje. Sve drugo je značilo previše govoriti, suviše lako, hapseći nedomašajne stvari u klišeje lažne sigurnosti, koja je od danas do sutra, kao sjena. Ponašati se i pisati mimo nečovječnosti, po staroj gramatici, znači oprostiti je, kao da ništa nije stvaralo nemir, kao da riječ ima stari prirodan život i neutralno utočište.

Upravo zato, raznim istraživačima jezika tišina se učinila kao rješenje. Rekli su, kad riječi u gradu budu pune divljaštva i laži, ništa ne govori glasnije nego nepisana pjesma. Poželjeli su da djela više ne sadrže neugodne sadržaje na planu mogućeg, predlagali povlačenje umjetnosti zasićene minornim pothvatima, spremne tek malo bolje uraditi normalne stvari i malo dalje odmaknuti niz stazu dosade. Dozivao se Kafka kao prorok i njegovo pouzdanje u sirene koje više ne pjevaju, od njihove pjesme neko je možda i pobjegao, ali od njihove šutnje neće niko nikad. Poezija se uzdizala kao uslikano sunce u pomračenju, na izvrnutom negativu.

Pošlo se u raznim pravcima, samo da se proba šutjeti u poeziji, opredijeliti za tišinu. Prekid komunikacije nije se mogao ignorisati, to nije bilo bezazleno, Holokaust se pedeset godina kasnije vratio našem jeziku kao potisnuti refren, zasjekavši tu mesinu opet kao kindžal. Normalna komunikacija podrazumijeva da se govori o istoj ili sličnoj stvari. U julu 1995. neki ljudi su, naprimjer, željeli napustiti jedan grad, drugi ljudi su imali u planu da ih poubijaju. To je radikalan presjek uzročno-posljedičnih veza. Nisu se sporazumjeli ni oko jezgra zajedničkih informacija iz prošlosti, jedni su za same sebe mislili da trebaju i da je uobičajeno živjeti, drugi su mislili da oni trebaju biti smaknuti u grupama.

Na kraju, neki su bili za to da se mrtvi sahrane u grobove jedan po jedan, drugi su mislili da imaju biti pobacani u iskopane jame svi u skupinama, poslije iskapani, pretovareni u dijelovima i odvezeni u drugu grobnicu, nakon nekog vremena i u treću, tako da im je ostajalo sve manje tijela, razasipanog. Taj prekid nije mogao proći tek tako, ta disonanca između očekivanja i akcije nije se mogla lako podnijeti, kao nevjerovatno iznevjerenje; to se u umjetnosti osjeća. S jedne strane strah i velika nada - s druge pomni plan i egzekucije, unedogled. Odgledavši taj čin pjesniku je izlazak iz ravnoteže neminovnost, neke stvari su se morale stubokom promijeniti. Čovjek koji svjedoči tome, da se sretne sa samim sobom otprije, ne bi se više mogao prepoznati. Neki otac je zvao sina da izađe iz šume kako bi preživjeli, a ustvari ga je zvao da bude ubijen.

Za jedne je stvarnost jedno, za druge nešto sasvim drugo, tu je komunikacija kao čin prekinuta. Stvarnost se odvija ustvari kao da neko parodira razgovor kao takav. Kao da je u poeziji prva rečenica pravilna, u drugoj se naslućuje šta se govori, dok je treća asematična, obično buncanje, kao pala snebapaurebra. Nije ni čudo onda da je pjesnicima koji su doticali u genocid malo nedostajalo da otkriju teatar apsurda, ako već nisu, da su se nevjerovatno približili, kao da redaju sentence, jednu za drugom, koje međusobno nemaju veze jedna s drugom, tek nasumično. Umjetnost kao razgovor, kao izazivanje i uspostava dijaloga stvaratelja i sagovornika, kao međusobno oplemenjivanje, strčio je kao neka kičasta, šarena, plastična skulptura nad rastvorenim grobnicama. Ko bi se onda mogao začuditi što su pjesme izvrćući čudovišnu logiku često redale te slike u (crno)humornom tonu?

Dadaisti su zauvijek opušteni, po strani, ravnodušni, distancirani, nikad ničim do kraja obuzeti, s podsmjehom za sve, za razliku od nadrealista koji neurotično neće dozvoljavati ostajanje po strani, čak i dok se budu humorno posađivali na glavu

Da stvar nije tako delikatna, tom slomu jednog svijeta najbolje bi stajao jedan humor koji se ne opredjeljuje, izravno nezainteresovan za realnost, kao jedna ravnodušnost koja se više ničemu ne nada. To je bilo, naprimjer, u pjesmama Monija de Bulija iza Prvog svjetskog rata, kad pevaju igre, igraju igle, što normalno vodi pitanju kakve li to igre igraju igle u raju. U istoj pjesmi sve se to dešava prije nego naiđu kokoške koje će reći mudrome limunu na drumu da svaka majka nije od kajmaka. Ili kod drugog dadaiste Dragana Aleksića, u čijoj jednoj pjesmi postoji, naprimjer, krematorij sa kajganom pilava, ali ipak bez sendviča u kutiji ekstra . Ekstrasan, ekstra-beba, ekstraten, eksta volta, ekstra amper, ekstra kalorija, ekstra puder, ekstra mider, ekstra smeh, ekstra lues...

Sve se to pojavljuje u tim pjesmama, kumulativno, skuplja se poslijeratni svijet u haotičnim krhotinama, s jednom pretenzijom... Koješta, kakve pretenzije! - upao bi u riječ demon Moni. Njihova je dužnost, kaže, samo da razaraju, kasnije bezbrižno žonglirajući na tim ruševinama. Već je dobro poznato da su dadaisti bušili ideje kao balone na pozornici. Kod njih se vidi kako i najveće besmislice zadobivaju u pjesmi određenu konsekventnost na strani nereda, blagodareći tome što autori dube na glavi. Njihov humor ostaje indiferentan prema datumima stvarnosti, njih kao da najviše interesuje da sagrade ruševine.

Dadaisti su zauvijek opušteni, po strani, ravnodušni, distancirani, nikad ničim do kraja obuzeti, s podsmjehom za sve, za razliku od nadrealista koji neurotično neće dozvoljavati ostajanje po strani, čak i dok se budu humorno posađivali na glavu. Svi će se oni koristiti groteskom, ali će se razlikovati po tonu, po tendenciji, jačoj ili slabijoj, da li nekoga tim apsurdom uvjeriti u nešto. Izgleda da se radi o različitim vrstama humora, onom koji se nada nečemu i onom koji ne vjeruje ni u šta. Onom koji je manje i onom koji je potpuno ravnodušan prema stvarnosti. Žonglirati na tim razvalinama može se jedno vrijeme, poslije toga se obično izađe iz literature, kao Moni de Buli ili Branko Ve Poljanski. Ako se ne izađe iz literature, onda se odabere neka vjera desno ili lijevo, tako naprimjer zenitist Ljubomir Micić, ispočetka apsurdist, kasnije će pokušati na tim ruševinama da zapali novi mit o balkanskom barbarogeniju, spajajući avangardno varvarstvo sa hajdučkim varvarstvom, što će u tridesetim godinama dobivati sve jače političke i nacionalne konotacije.

Primjećeno je da bi humor bio anarhija kad bi mogao biti stav. Ali ne treba zaboraviti da i kad postaje opredjeljenje, humor unosi nešto anarhije u taj stav, čak i onda kad je najkoherentniji i najmirniji. Dok dadaisti kao Moni de Buli, naprimjer, do kraja ostaju neopredijeljeni, nikada ničim zaokupljeni, nadrealisti će zahtijevati i involviranost i (ljevičarsku) akciju. Vučo će, naprimjer, krenuti od opuštene groteske u Humoru Zaspalu, s tek posrednim i neobaveznim angažovaničkim konsekvencama, da bi završio u žestokom satiričkom obrušavanju na svijetle figure oceva u poemi o Ćirilu i Metodiju. Marko Ristić će slobodno redati asocijacije u burlesknoj pjesmi Luftsalon, da bi se kasnije snažno obrušio na građanskim milje u poemi Turpituda. Kako budu postajali veći vjernici u određenu ideju, njihov humor će biti grčevitiji, neurotičniji, tendenciozniji.

Humor će sve manje biti sklon opuštanju poslije nadrealista, kako vrijeme bude odmicalo, ima tu i udjela krvave istorije: humor poslije devedesetih, najnoviji, sav je u grču i sarkazmu, jače i od nadrealista, u žestokom obrušavanju na sve svetinje. Otkako su se ta dva humora, nadrealistički i dadaistički, pošaketali prije sto godina, a onaj dadaista odustao i otišao da nestane, s modricom na oku, nadrealista ostaje da godinama stupa u poeziji, navlačeći sve angažovaniju uniformu iz desetljeća u desetljeće. Nadrealistički humor, preživjevši, prisutan je, dakle, i u posljednjoj anti-nacionalističkoj poeziji, budan, koncentrisan, brižan. Taj duh je, politički konsekventan, izvrgavao je poslije smijehu čak i socijalističku hiperrealnost, kod nekih autora koji će doći nakon nadrealista, kakav je naprimjer Predrag Čudić, čije će forme kasnije biti nasljedovane i u toj poeziji anti-nacionale devedesetih, koju je i sam pisao. I najveći satiričar socijalističkog vremena, koji je napisao roman na sedamsto strana samo da bi se igrao jezicima, Bora Ćosić, postaće devedesetih antimiloševićevski angažovan.

Takav humor neprestano pati od blage želje da se ipak nešto uradi, da djeluje na nekoga, da uvjeri nekoga u nešto, i danas. Za razliku od one monidebulijevske ravnodušne poezije koja bi sasvim ignorisala istoriju, tek žonglirajući sa sto i hiljadu sličnih stvari, grozomorno forsirajući apsurd, poslijeratni humor odaje ipak jednu čežnju za prevazilaženjem besmisla, za direktnim nadvladavanjem zla, za jednim ozdravljenjem koje izmiče, i otud toliki njen grč. Pjesnike okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati. Loveći aktuelnost iz dana u dan, osjećaju potrebnim pobijediti lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja se sorila u dotad neviđeno i neizrecivo.

Godinama je poezija na ekranima budućnosti projicirala samu sebe, kao obećanu zemlju, sada je stvarnost otkrila u krhotinama, kao raskomadano tijelo s kojeg otpadaju udovi

To se osjeća i u tome što se pjesnici (kao Tomislav Marković ili Predrag Lucić, naprimjer) nervozno obrušavaju na plemenitu i umilnu harmoniju jedne poezije koja hoće biti čistija od drugih, satirično je tretirajući. To je opredjeljenje da se razbije poezija koja je devedesetih godina ovejavala već ovejane suštine, po Predragu Ćudiću, tu poeziju nekih grafomana opsjenara, autodidakta, mudrih glupača, poezija dobro uhranjene praznine nečeg sentiš-sentimentalnog, napirlitanog književnog lica, izvještačenog i lažnog kao modna revija, nečeg prepodobljeno nježnog, kaćipernog, kokotno-koketnog, tihog povratka baštini i malim stvarima, bezobrazno lake zabave za srpsku poluinteleligenciju, presudnu u novoj histeriji srpske književnosti, ništa manje slavnu po lirskim dekasilabičkim i dodekasilabičkim kalupima, u kenotafima, sarkofazima i mrtvačkim sanducima. U tom postupku ima nešto prevratničko, jer pjesnici osjećaju da je ritam dominantne poezije neadekvatan vremenu, i zato će on pokušati nadići postojeće ritmove i skrenuti pažnju da je pjesnički jezik nedovoljno gibak i raskošan, da bi zaronio u haos svoga vremena. Pjesnik će također prenaglašavati, iscrpljivati skandiranja u ritmu štektanja mitraljeza, stavivši poetama u ruke pravi mitraljez, da ne štekću više uprazno. On će im nasmišljati, još nakaradnije, preko petnaest stereotipa o srpstvu koje znaju ovi pjesnici i vrapci na grani i pomoći će im da još više zavole male stvari, sve dok u ta svoja lirska tihovanja, među toaletnu koferčad, pudrijere, ogledala, mirisne vodice, ne prizovu duhove pobijenih.

Godinama je poezija na ekranima budućnosti projicirala samu sebe, kao obećanu zemlju, sada je stvarnost otkrila u krhotinama, kao raskomadano tijelo s kojeg otpadaju udovi. Krajem osamdesetih Despotov, naprimjer, podizao je neovangardne budućnosne polete, opisujući šetače po ulicama New Yorka koji nose walkmane, dok prolaze onu tešku fazu krajnje otuđenosti, vreme implatiranja, trpeći mentalne bolove zarašćivanja novog mesa, prije nego uskoro postanu pravi cyborzi. Bilo je to vrijeme kad je jezik već dosadio, premetali su ga po ustima i igrali se njim tako mrtvim, u tehničkom glosariju, a da se više bilo zaboravilo što je tako mrtav, tako da im jedino preostaje dopisivati klasična književna djela, osvježavati napisano, premetati i dopisivati dosadne spjevove, ponovo rimovati stare sonetne vijence, mijenjati mitološka imena smiješnim domaćim.

Neki ljudi, godinama zakopani, ispremetani, prepoznavani su kasnije po plastičnim kasetama u džepovima, koje su se očuvale. Ne samo da im nisu izrasli novi dijelovi, kao implatanti, nego su im otpadali i njihovi udovi; ne samo da neće upoznati liberalne vještačke rajeve, nego neće vidjeti više ništa; ne samo da neće poručiti nešto elektronski, nego više nikad ništa neće kazati

U tim projekcijama pjesnici su imali sjediti na obali najveće svjetske rijeke Coca Cole, pitajući se koliko Evropa i drugi kontinenti čeznu za Amerikom, ako već Amerika toliko čezne za samom sobom. Svi su u posljednjoj četvrti dvadesetog vijeka, kaže Despotov, usmjereni ka vježbama budućnosti, obuzeti zbrkanim podacima i idejom novog digitalnog svijeta, snivajući dan kada će u kompjuterskoj dnevnoj sobi ili kablovskoj trpezariji dvosmjerno komunicirati sa morskim sisarima i informativnim tv centrom. Nova književna praksa, bazirana na posljedicama elektronike, trebala se uspostaviti se kao paralelizam životu, forsirajući konceptualizam i renesansu zaumnog jezika. Svako djelo je autonomno, zatvoreno unutar sebe kao internet, proizvoljnije od stvarnosti. Sve se davalo za novi život poezije.

Poslije svih revolucija, od života i svijeta, po ludistima, ostalo je žongliranje riječima i kombinatorika slova, ali i to je bilo nešto. Na dalekom postholokaustovskom valu, kad je ostalo još letristički premetati slova po ekranu, humorni ludisti osamdesetih godina ne samo da parodiraju komunikaciju, nego i svaki ideološki govor, vrgnuvši ga do apsurda, i nadaju se novoj poeziji. Despotov oko 1990. osjeća da je i poezija umrla, sve njene vitalne funkcije u dokazivanju postojanja svijeta, u magiji jezika, u osmišljavanju besmisla i relativizaciji dominantnih smislova, ugašene su, lirska volja za postojanjem je odslužila, ali i to je poezija, ništa nije bilo gotovo, ustvari, sve je bilo gotovo, ali sve je moglo iznova početi.

Kao rezultat tih borbi za jezik poezije, kao jedan među angažovanim humornim apsurdistima, Tomislav Marković će na tom tragu morati smjestiti onaj Despotovljev veseli pakao na zemlju, u devedesete, pokazujući kako se jezičkim hedonizmom mogu otkrivati masovne grobnice, a invencijom i jezičkom eksperimentalnošću rasplamsati olovni prah

Onda su sve te projekcije kao u hipu odmijenile u polupane ugasle ekrane. Neki ljudi, godinama zakopani, ispremetani, prepoznavani su kasnije po plastičnim kasetama u džepovima, koje su se očuvale. Ne samo da im nisu izrasli novi dijelovi, kao implatanti, nego su im otpadali i njihovi udovi; ne samo da neće upoznati liberalne vještačke rajeve, nego neće vidjeti više ništa; ne samo da neće poručiti nešto elektronski, nego više nikad ništa neće kazati. Nije ostao niko ni da ispjeva te pjesme i i nad poezijom se smrkao kraj.

Kao rezultat tih borbi za jezik poezije, kao jedan među angažovanim humornim apsurdistima, Tomislav Marković će na tom tragu morati smjestiti onaj Despotovljev veseli pakao na zemlju, u devedesete, pokazujući kako se jezičkim hedonizmom mogu otkrivati masovne grobnice, a invencijom i jezičkom eksperimentalnošću rasplamsati olovni prah. On će nam otkriti kako je to kad se semantički incidentno otkrije genocid, kako se može biti humorno hirovit u naglašavanju krivice za zločine, a asocijativno oslobođen dok se nabrajaju modusi prešutkivanja tih zločina. Pokazaće i koliko treba hiperboličke umješnosti i vladanja alogičnim, da se dohvate razmjere zločinačke imaginacije. Sve ono što je Despotov vježbao na svakodnevlju, humorno i apsurdistički inspiriran, Marković će demonstrirati na temi rata i zločina, istina, mnogo grčevitije.

I poslije genocida pjesnici će smrti i ubijanju protustavljati nevjerovatni razmah mašte i poetske kreacije. Smrti se sedamdesetih i osamdesetih, kao kod Vujice Rešina Tucića, suprotstavljalo neprestanim istraživanjem jezika, unošenjem fonovizuelnih i zvukovnih efekata, doskočica, alogičnih konstrukcija i slenga, čime se podsmjehuje logici i patetici govora. Humor, anarhistički inspiriran, spaja naoko nepovezive stvari, usmjeren na nesklade svijeta i samog autora. Tucićev humor u onomatopejskoj i fonetskoj poeziji ne simpatiše ni tzv. ozbiljnost pjesničkog zanata, postojeće u literaturi i društvu, pogotovo se ustremljujući na ozbiljne glave.

Dodirujući se, kad je sve bilo gotovo, destrukcija i jezik su stajali odjeliti, kao ulje i voda, nikada se ne stopivši u jedno, nikad se jezik nije posuvratio toliko, kao utroba. Destrukcija oživljavaše preobučena i našminkana kao leš, nikad se nije čulo kako zvuči, kao na posmrtnim orguljama. Mi se svi trudimo da govorimo i dočaravamo, kao da je sve normalno, i to nije loše. Postupkom će poezija nakon rata uglavnom atakovati na oko, nevjerovatno šokantnim prizorom, mnogo rjeđe je oživljala zvučno, u uhu. Bio je to uglavnom eksplicirajući jezik, koncentrisan na detalje, na elaboraciju i približavanja okolnostima, zaokupljen ulaznim podacima. Bilo je momenata kad bi se zaigrala, kao što pomjerani mrtvac ispušta zvukove. Vrlo podšišan, prilagođen staroj logici, jezik inteligencije imao je dobro objasniti šta se to opet dogodilo; i to je zasad dobro.

Iako pjevaju neovisno od destrukcije, konstruišući, humorni apsurdisti blizu su emociji anticipiranoj genocidom. Moguće da su se u postratnom okružju najviše i približili tim neiskazanim tonovima upravo ti ludisti, više nego kukanja i kenjkanja, otišavši mnogo dalje nego restauratori melanholije i leleka, izloženi u vitrinama akademije

Humor je držao nadrealističku mjeru i bio koncentrisan na efekte, čuvajući granicu prema dadaističkoj anarhiji. Podešeno grlo izgovaralo je to pjesme sa tačno određenim broj glasova, jezik i usne su uštimani na izražavanje već postojećih emocija i uhodanih prizora, dobro znanih spojeva. I tako dalje. Problem je što pjesnička sangviničnost stoji još uvijek ugušena pred infarktnim stanjima jezika, probodenog, isluženog, razvaljenog ili već raspadnutog srca. Struhle jetre, ruke ostavljene u prošloj grobnici, prekinute rečenice, puknute riječi, posuvraćene uzdahe, rane i ulegnuća puna tame svuda po tijelima, oštrinu završetka kao plotun. Jezik prilagođen nedovršenosti, nedomašajnom, zatrpanom, koji će prekinuta nadanja i snova baciti u budućnost, kao projektorom bez svijetla, u mrak. Jezik prekinutog daha, koji ne vjeruje u saopštavanje, zaumni jezik, mrtvačko mumlanje, niko više nikada nikoga neće vidjeti. Vratolomija, opasnost, gubitak ravnoteže, skandal i lom, ubrzanje jezika i nagli pad, šum i talasanje, mnogostrujnost koja ponire u zemlju, a sve to protiv mrtvog jezika i kalupa mrtvila, koji prilaze genocidu u već osjećanim koracima, kao da su ravnodušni.

Iako pjevaju neovisno od destrukcije, konstruišući, humorni apsurdisti blizu su emociji anticipiranoj genocidom. Moguće da su se u postratnom okružju najviše i približili tim neiskazanim tonovima upravo ti ludisti, više nego kukanja i kenjkanja, otišavši mnogo dalje nego restauratori melanholije i leleka, izloženi u vitrinama akademije. Opremivši sobu za meditaciju noževima, kopljima, buzdovanima i topuzima, kao Marković, oni ismijavaju jednu ušančenost u egzistencijalistički žargon, miran, meditativan, tihujući, raznoseći ga dinamitom suočenja sa živom stvarnošću, ispisujući jednu antipoeziju koja satire i briše sentimentalne, umrtvljene, svakodnevnom upotrebom istrošene poetske drangulije. Marković upravo i priziva Bogdanovu celulepost preregistrirajući je u celuslepost, što je karakteristika nove srpske poezije, kako je on vidi. On to radi jako, sarkastično, neurotično, zamjenjući anđeoska krila udovima u zdruzgaju i smlavu, a mirisno rajsko velebilje prostim rascvetanim mesom. Čista destilovana umjetnost, poškropljena, dobro ovdje drži i lovorov venac i logorski vijenac.

To postgenocidno osjećanje odražava se i na pjesničkom jeziku, kojim se uopšte ne uobličavaju ta zbivanja. U nekim stihovima bolje se osjeća sat koji je odzvonio tom svijetu, u odnosu na tekstove koji direktno opisuje haos. Taj prekid se osjeća u Vujicinim pjesmama, koje su nastajale, dok se taj lom zbivao, a sve iluzije rušile, iz zbirke Gnezdo paranoje, u pomaku od igre ka refleksivnosti. Tamo lirsko ja redovno moli sečivo, survano na poglede, da ga ne dodiruje, prošla su dobra vremena, neka suza sjakti kao ništa, čita se sada druga strana onoga što je davno napisano, dok se stoji ušiven u prostor, bolestan, tu se poziva neku tešku kosmičku ruku, čiji prsti padaju vekovima na zemlju, da se konačno spusti, kao ništavilo koje mora dotaknuti lice, da se zauvek ostane u snu i da se ne sruši. Hladno stopalo noći spušta se na grudi, a svilene gaćice vasione klize kroz prste. Albumi sugestivnih klaustrofobičnih slika.

Možda taj postgenocidni jezik nikada neće biti skovan iznova. Neke stvari se ne mogu iskomunicirati. Vjerovatno se neće više nikada čuti, da zvuči kako smo navikli, moraće se tražiti drugdje. Cijeli jedan svijet je propao u zemlju i neće oživjeti, zauvijek umukao. Te tonove valja tražiti tamo gdje nema ništa od tog svijeta. Valja se pouzdati da će ludički apsurdisti bezazlenim forsiranjem alogija daleko otići u sugestiji tog haosa i razobručenog smisla. Bježeći iz literature i svakodnevnice Vojislav Despotov, naprimjer, u devedesetim ne posvećuje se meditativnosti, nego stvara drugačiju energiju jezika, nastavlja neobično pjevanje, da bi se oslobodio svega poznatog.

Doći će pjesnici nakon pjesnika, pjevaće svi ti koji za Auschwitz i Srebrenicu nisu ni čuli, neće ni znati otkud onolika tišina prije njih, a sve što napišu nastajaće u kakofoniji

U zbirci Deset deka duše iz 1994. pjeva o nekim pjesnicima kako moraju biti debeli, da bi lakše izvlačili iz mesa helderlinčiće i bodlerčiće, snažnije ispumpavali tečne glagole i vlažne metafore, i najdraži gledaoci moraju biti uvereni da je pesništvo oblik najdublje patnje, jer u kilogramima mesa i sala, ima najmanje deset deka duše. Kad je bio beba, Njegoš je bio jako bezobrazan mali vladika, kroz topli vetar, na vrhu Lovćen planine, stalno je hteo da gleda satelitski program, da jede čips i pomfrit, umesto pršute i slanine. A pišući romane i filmske scenarije Gabrijel Garsija Markes zaboravlja da isključi veš-mašinu, na televizoru mu igra prazna slika, što znači da ćemo se svi pretvoriti u prah zaborava, u prašinu, doživotno će u ormanu ležati neplaćen račun za struju, za mlaz krvi iz aorte, za sodomiju. I ne pominjući istoriju koja piruje u tim godinama Despotov je angažovaniji nego mnoga svjedočanstava, podigao je pjesničko ludilo na kub, inaugurirajući jedan senzibilitet koji raspjevava sve živo, bilo koji sistem bilo koje misli da dotakne, nakon toga, bude obesmišljen i nemoguć. Nešto znače te alogije, svo to nagomilavanje apsurdističkih slika, u vrijeme kad stiže kazna koja nije zaslužena, a svi uzročno-posljedični okovi su nepovratno prsnuli. Rasap svijeta se poklapao sa raspadom u slikama, iščeznula je svijest koja povezuje te fragmente. Za lom i raspad u zvučnosti ostaje tek da čujemo, a ko bude tražio, sigurno će negdje čuti. Fikcionalnost svijeta najčešće je iščeznula, pjesnik je ostao kao garant jedine autentičnosti, kao onaj koji povezuje te slike. Pamćenje je izgubljeno, a u svijetu zaborava valja stalno podsjećati ko je ko i šta je šta, pa makar izvrćući stvari naopačke, da konačno obratimo pažnju na njih, šta se dogodilo s njima.

Ti stihovi najdalje prilaze rasapu, jer se približavaju onoj krajnosti gdje umjetnost mora prestati postojati, morajući se ukinuti pred krajnjim ciljem. Kao kod Beketa ili Joneska, na granici na kojoj se jezik raspada, gdje prestaju razlika između života i smrti, gdje svijest nepovratno ponire, a kretanje prelazi u šutnju. Kao da su stihovi sami taj strah i užas koji treba premostiti, zatrpavajući se ostavljaju sebe u jami. Humorni apsurdisti, poslijeratni angažovanici, naravno, to više prikazuju u slikama, nego što imitiraju zvučno. To nije malo, nego najdalje dokle se moglo otići zasad. Prije nego počnu zavijati kao vukovi, ludisti tu ratnu stvarnost osjećaju tako zastrašujućom, nepodnošljivom, da najmanje što mogu uraditi jeste ne stvarati jednako, ako je ona već čudovišna da reda užase jednu na drugu, onda oni pokušavaju iznenaditi alogijom, neočekivanim spojem, kolorizovanim apsurdom, pripitomiti je. Oni staju na put tome da forma isprazno prevlada nad sadržajem, oni zastaju pred konvencijom i pokušavaju iskomunicirati, makar se oslanjali na već postojeće ritmove. Poštovaoci eksperimenta, zastali su pred hropcem, zaumnim, pred nerazumljivom bulažnjenjem, kao iz berzeha, pokazujući da još vjeruju u nešto. Zadržavajući mjeru ne dopuštaju anarhiji da počne pirovati i prevrtati sve živo. Niko nije toliko (lud)ist da traži tamo gdje nema više ništa. Ta poezija bi mogla čekati da se taj humor jednom otme groznici, postane ravnodušan prema svemu, pa tako i prema najvažnijim pitanjima naše epohe. Tada bi se pjesnik morao narugati i samom sebi, što nije lako. Doći će pjesnici nakon pjesnika, pjevaće svi ti koji za Auschwitz i Srebrenicu nisu ni čuli, neće ni znati otkud onolika tišina prije njih, a sve što napišu nastajaće u kakofoniji. Pjesnik i prećutkuje i prevrće istorijske koordinate, a bude najsugestivniji poeta nekog haosa. Može žonglirati ruševinama a i da ne zna otkud one tu, srljajući iz apsurda u apsurd. Ako su akcije već potpuno odvojene od smisla, a čovjek je izgubio vezu sa počecima i redovno se obraća alogijama i kakotedragostima, koristeći priliku da se odmakne od razumljive determinacije, ostaje da nonšalans i neobaveznost budu glavni u motivaciji, kao da pjesnik i nema nikakav pogled na svijet. O tome, naravno, sada možemo samo nagađati, ne postoji mnogo toga. Još uvijek su ti stihovi u grčevitom predosjećanju i delirijumu, po mračnom zavještanju koje je ostavio dvadeseti vijek. Toga se nemoguće osloboditi, to je odličan i nevjerovatan odgovor. - Zasada je zanimljivo što je ovdje ta ratna jektika raspjevana u čitavoj skali smjehovnih tonova, prestilizirana, a pitanje je da li će ona ikada umjeti da pjeva bezazleno, anarhično ili nemarno.

To svakako nije ni ona Handke-Limonovljeva pobuna ili ravnodušnost, kao onda naprimjer kad Handke, tragajući za evropskim tamnim srcem, prolazi pored Srebrenice, gdje će uskoro 15 000 ljudi krenuti maršem na život ili smrt, a taj prevratnik i estetski provocateur, kao da je na odmoru, nastavlja putovanje na istok, kako priznaje, plaćajući iz svog džepa put, hranu, hotele, idući prema Beogradu, planirajući da pohodi i mondensku četvrt Dedinje. Ta dva pjesnika, skandalista, osjećaće da se dižu protiv onih koji godinama u svijetu zagovaraju intervenciju protiv etničkog čišćenja, njih dvojica vode računa da se ne priključe mainstreamu, svim tim evropskim intelektualnim rabinima, kao što su Alain Finkelkraut, Bernard Henri-Levy, Andre Glucksmann, Simon Wiesentahl, Roman Polanski, Elie Wiesel, Marek Edelman, posljednji preživjeli iz Varšavskog geta, koji će upozoriti da Evropa nije ništa naučila od Holokausta i da je BiH posthumna Hitlerova pobjeda.

Protiv sviju njih, kao literat, Handke se oslanja, kaže, samo u ono što sam može može vidjeti i iskusiti, vjeruje u stvari kao pravi novi realista i šumski flaneur, i u to ime ne upućuje se još uvijek prema Srebrenici, nego šeće kao stranac po malim gradovima i selima po Srbiji, kao anonimni putnik, izopćenički, diveći se formama iskonskog života, dok nekoliko kilometara odatle, preko Drine, u Žepi, naprimjer, traje nimalo neavangardna borba za goli opstanak, s pravim izbjeglicama trogloditima koji žive primordijalno jednostavno po pećinama, izrađuju sebi cipele od drveta, djecu podučavaju po šumama, jašu na konjima i voze se na zaprežnim kolima na kraju dvadesetog vijeka, prije naživog rezanja ruku i nogu ranjene omamljuju rakijom, golim rukama udaraju na artiljeriju, čekajući konačni pad ili pokolj. Jedina im je veza s civilizacijom neki sklepani odašiljač koji se napaja strujom biciklističke diname, preko kojeg će se javiti posljednji reporter i naglasiti da sutrašnji dan neće doživjeti, jer su tenkovi samo 200m daleko, oglašavajući da su ti ljudi konačno napušteni od Evrope. Kud će ljepši otklon, primjećuje jedan od kritičara, od prokletog zapadnog svijeta roba i monopola, tako mrskog Handkeu, kud će bolji bijeg od međunarodne brižnosti i ljudskih prava.

Potom će se kad bude sve gotovo, poslije genocida, ipak vratiti unazad i krenuti ravno u srce tame, prema Zvorniku i Srebrenici, graničari će ga dočekati s velikim počastima, a ti gradići iza evropskog kraja, iz nekog razloga, činit će se zapali u letargiju, nesretni i utučeni, vrlo opustošeni. Handke će poslije ekskurzije u mirnodopsku Srbiju, tu guberniju u pozadini, također angažovan, nakljukati zapadnu javnost, većinom ravnodušnu, primječanijama da je cijela stvar tako skromna i dopadljiva i da su sve strane krive, koristeći priliku i da nečisti dio evropske savjesti blaži projekcijama, olakšavajući sedativima hiperrealnosti, da se čitav rat odvijao zapravo u mrežnjači spektatora, konstruisan svesvjetskom žurnalističkom urotom.

Radi se, međutim, o tome da se i Limonov i Handke, zauzimajući srpsko stanovište u ratovima 90tih, okamenjuju poeziju u angažovaničku formu i pojam: osjećaju se kao da rade nešto apartno, prevratnički, marginalno, sablažnjavajuće, u očima ulickane građanske javnosti, posljednji borci poezije protiv svih tih bjelosvjetskih le mondeovih probisvijeta, dok te njihove projekcije o balkanskom Barbarogeniju iz 90-tih godina, kao novo osvajanje Evrope kakva je jednom bila, iskonska, evoluiraju do toga da ovozemaljsko otjelotvorenje tog Barbarogenija, vrlo prizemno, postane neki Milošević-Karadžić. Dogodilo se to, da su avangardne impulse, varvarstvo, barbarogenij, Handke i Limonov na kraju priveli konkretnom programu, altermondijalizmu, običnom političkom konstruktu, vjerni kao seminarci, kliznuvši iz literature u svakodnevno i korisno, zatvarajući jedan iracionalizam u krug pojma, u sasvim racionalan iracionalizam, isto kao što će pjesničko varvarstvo i kod prevratnika Ljubomira Micića evoluirati u nacionalnu agendu u Manifestu srbijanstva (1940).

Poezija na pitanju rata nije doživjela komotnu i ciničnu ravnodušnost prema drami opstanka, ne zauzimajući stranu, tek koristeći ritam svijeta koji je sišao s uma, ona još uvijek pokazuje da želi sasuti u lice te alogične apsurdne sklopove koje sugerira stvarnost, kao nešto što nije stvar zdravog razuma, angažovana sa ovim ili onim predznakom. I kad su neobični ti sklopovi otkrivaju jedan ključ konstruktivnosti, u suprotnom bilo bi to tek asocijativno pobrojavanje tuđih jezika, čega sve ima, kao da je sve svejedno. To je ipak humor i angažman koji se opredjeljuje stajući izrijekom na jednu ili drugu stranu, samo što to radi na neobičan i čudesan poetički način, što ga razlikuje od angažovaničkog katehizisa ili kiča. Osim toga, Handke i Limonov također nisu žurnalistima protivstavili poeziju, novi jezik, nego sam drugi politički program, novi pojam, koji je još neistinitiji i namrgođeniji u odnosu na antinacionalističke pjesnike.

Budući da je u suočavanju sa genocidom sve stvar govora, na vrijeme jezik je ispario, ne sačekavši ni egzekucije, nikada dorečen. Opisati, doreći, elaborirati to stanje činilo se nemogućim, kao da je čin svjedočenja suspendiran. I ta nemogućnost govora stoji na strani protiv čudovišnosti počinjenih zločina. Može se očekivati da su se negdje počeli javljati refreni, pjesnički inovirani, kao alogije, epifanijski. Kod Prima Levija sjećanja na logor su se počela vrtjeti kao vidno i slušno sjećanje, neobjašnjivo, koje je bilo jače nego bilo šta drugo prije i poslije. To su bili fragmenti, kao da su snimljeni na magnetskoj traci, na čitavom spletu jezika, kao zaumni sklopovi, ti dijelovi raspadnutih rečenica koji su nešto značili na poljskom ili mađarskom koje nije govorio.

Da evocira i objasni do kraja taj svijet, nije se moglo po redu i pomno, ali mnogo mu je značilo, piše, to što je iznimno operišući na njemačkom jeziku izvodio Paul Celan, što Levija podsjeća na nepovezano jecanje ili hropac umirućeg. Biće mu teško da objasni te korespondencije, te prizore koji se podižu u zvučnoj senzaciji, čak i onda kad Celan ne govori o ubijanjima, ali sjetiće se poslije nekog djeteta, uskrslog u jednom sklopu glasova, Hu-rbi-neka, koji bijaše ništica, dijete smrti, sin Auschwitza.

Ostalo je bilo tek da se u nizu pojedinačnih jezičkih djela pokuša sugerirati neizrecivo, ako ništa, šuštavom glasovnom senzacijom koja se javlja niodakle, kao sa onog svijeta. Običnim jezičkim čudom koje se tu i tamo otima. I ništa više

Pokazivaše da mu je približno tri godine, niko o njemu ništa nije znao, nije znao govoriti i nije imao imena: to čudno ime, Hurbinek, nadjenuli su mu upravo logoraši, neka od žena, koja je tako protumačila neartikulirane glasove što ih je maleni povremeno ispuštao. Paraliziran od donjeg dijela leđa, noge je imao atrofirane i tanke kao čačkalice; no njegove oči, izgubljene na trokutastom i ispijenom licu, strijeljale su strašno žive, preklinjuće, potvrdne, pune htijenja da raskinu okove, prekinu grobnu onijemjelost. Riječ koja mu je manjkala, koju ga nitko nije naučio, potreba za riječju, kaže Levi, izbijala je iz njegova pogleda razornom žurnošću. Niko se ne zna od ranije, niko ne zna šta je bilo prije, niti je moguće povezivanje. Ostalo je bilo tek da se u nizu pojedinačnih jezičkih djela pokuša sugerirati neizrecivo, ako ništa, šuštavom glasovnom senzacijom koja se javlja niodakle, kao sa onog svijeta. Običnim jezičkim čudom koje se tu i tamo otima. I ništa više.

Stravična kazna se preživjela bez ikakve krivice, tako da više nije bilo moguće ni iskupljenje. Svaki koherentan govor koji bi osmislio žrtvu postao je neukusan. Šta ih je moglo spasiti? Umjetnost? U forenzičkim izvještajima iz Doma Kulture u Pilici pored Zvornika, citiranim u prvostepenoj presudi Radovanu Karadžiću pred Haškim tribunalom, govori se o prisustvu ljudske krvi, kostiju i tkiva zalijepljenih po zidovima i podu, o tragovima hitaca iz vatrenog oružja pronađenih na zidu iza bine, što ukazuje na to da su zatočenici izvedeni na binu prije pogubljenja i da su na njih pucali vojnici koji su se nalazili na balkonu s pogledom na binu, a čak su ubojice pucale i kroz otvor za kinoprojektor.

Forenzički citati će, naprimjer, Viktoru Ivančiću poslužiti kao šlagvort za sekvence o ubitačnoj mješavini umjetnosti i stvarnosti, o životima koji se naprasno gase u tom živom filmu, niz platno cijedi stvarna krv, kao da fikcija postaje zbilja pred očima, dok se projektor mijenja puščanim cijevima, a snop svjetlosti smrtonosnim mlazom metaka. Neke scene u literaturi svjedočenja se ne izmišljaju: smislom za detalj i paradoks stvarnost u ratu uveliko nadrasta maštu. Pitanje je samo šta s njima uraditi. Ko bi mogao više vjerovati u spasonosnost umjetnosti?

Ostalo je tek prihvatiti i razviti tu posuvraćenost stvarnosti, ne htijući ništa, prije nego se čuditi nad njom ili je ispravljati i tumačiti. Sve prevesti u apsurdističke gnome, kao kod Miše Stanisavljevića, kada Omarska postaje lijepa riječ, jer smrt inače voli lijepe riječi, isto kao što su karlične kosti dobre za uzengije. Na svijetlo zadavanje ogromnog smisla evropskoj literaturi u raskrinkavanju zla, ostaje tek reći jedno: Hu- rbi-nek! Šta inače može literatura? Dvadeset pet godina nakon što onaj najjači poetički kombinatorik razvio misao o literaturi kao smislenoj, kao potrebnoj, da bi smrt jednog djeteta negdje u svijetu imala veći značaj od smrti neke životinje u klanici - da bi tim kočopernim snimkom otvorila oči idealnom čitatelju - najnormalnije se događa da, sto pedeset i pet kilometara jugozapadno od Beograda, neko otme novorođenče iz naručja i likvidira ga pred očima roditeljke.

Dvadeset i tri godine nakon Peščanika, devetnaest godina nakon Grobnice za Borisa Davidoviča, osamnaest godina nakon one Pekićeve sotije u kojoj je elaborirao jezik nacista, deset godina iza sabranih djela Marka Ristića i Koče Popovića u kojima su se poezija i akcija stopile u jedno u podizanju jednog naroda i cijele države iz mraka, sažimajući epohu, poslije svih tih napora i naslaganih sati i papira, u jednom jeziku biva vrlo moguće inspirirati, narediti, organizovati, osmisliti, podsticati, istrajavati na ubijanju jedne skupine ljudi, 8372 njih u šest dana, sve dok posljednji ne izdahne, zakopati ih bagerima, i vratit se po njih tek kad natruhnu, premještati ih i odvoziti drugdje, da ih se konačno zakopa i već jednom završi s njima. Ko misli i dalje da literatura ima neku moć, da je neka emancipacija više moguća, da su knjige ljekovite, da će skoro doći skoro će proći, ne samo da gubi iz vida kakav zenit je literatura na ovom jeziku dohvatila uoči genocida i na kako visokom nivou humanosti je stajala, nego kao da nije čuo kako je na tom jeziku tupo sipila zemlja po hiljadama leševa - ili prazninu kojom su pukle riječi kad su te naslagane figure koje nestaju sve do kostiju, poslije pozvali da ustanu, da se opet probude, puni nade i znanja i vjere u napredak i budućnost koja ih čeka, kao što su bili dva-tri desetljeća ranije.

Već je rečeno da nakon Auschwitza sreća u poeziji više nije moguća, kao ni iskupljenje u patnji. Napustio nas je naš jedini Bog, kaže Kertesz, napustili su nas naši mitovi, a napustila nas je i univerzalna istina, evropska kultura - pogođena najvećom traumom nakon Krista - ostala je da sastavlja samu sebe iznova, svakim danom, od čega na kraju nije bilo ništa. Srebrenica će, na našem jeziku, doći još kao jedan potisnut refren, kao bajonet zabijen u oko uljuljkanosti, kao bager preko prhke humanosti, da su se neke stvari nepovratno promijenile i da više nema povratka. Ipak nije više bila moguća nijedna utjeha ili spasenje.

Čini se, kaže Kertesz, da se nakon pedesetak godina sna cijeli kontinent probudio od brujanja zrakoplova i buke eksplozija bombi, u borbi protiv Miloševićeva režima, protiv te najjezovitije, najbeznadnije i najbezizlaznije inačice istočnoevropske stvarnosti koja se opet vratila. Ponovo je došlo na red ispitivanje svega živog. Je li ostalo išta na što se moglo osloniti? Sve utjehe su bile iščašene.

Šta je s čovjekovom moći odlučivanja, šta je sa velikim pitanjem sudbine, šta je sa voljom i (ne) uzimanjem života u svoje ruke, kada život zavisi od toga hoće li ih neko ostaviti iza žice ili će im neki časnik prekrižiti sa spiska ime ružičastim flomasterom, protestvujući na holandskom?

Šta se to najednom zbilo sa iscjeliteljskom moći prirode kada postaje neprijateljska, prostorom raščovječenja?, kada u srebreničkim šumama postaje mučiteljicom koja izgladnjuje? Šta je sa patnjom Joba u ratu, jer i svi preživjeli kao i Ejub bivaju rehabilitovani, ali dok se poslanik ne mijenja, u opštem blagostanju on nastavlja da živi sretno, to kod novih ejuba biva nemoguće, jer za dugogodišnju patnju ne postoji nikakva nagrada, nego samo pitanje da li živjeti dalje, ako su već svi umrli. Šta je sa iskupljenjem kad nije bilo krivice i poslije se odmotava dan za danom jedan nenastavljivi život?

Šta je s čovjekovim unutrašnjim svijetom, velikim osjećanjima uopšte – ljubavlju, prijateljstvom, zavišću, čovjekoljubljem, milosrđem, slavoljubljem, čestitošću, ponosom, sebeljubljem, samoživošću – kada sve to nestaje s izostankom soli u vrijeme velike izgladnjelosti? Kada se osjećanja ljubomore i strasti otkrivaju kao pale s Marsa, kao tričarije u jednom svijetu apsolutnog života u vlasti tuđe volje? Šta je s čovjekovom moći odlučivanja, šta je sa velikim pitanjem sudbine, šta je sa voljom i (ne) uzimanjem života u svoje ruke, kada život zavisi od toga hoće li ih neko ostaviti iza žice ili će im neki časnik prekrižiti sa spiska ime ružičastim flomasterom, protestvujući na holandskom?

Šta je sa znanjem kada nema nikakve koristi od njega, kad niko nikome nema volje pomoći, kad su najmudriji i naiskusniji ubijeđeni da neće biti pobijeni, jer zašto bi ih neko ubio, a ako će već svi biti pobijeni, što bi se neko za nekog žrtvovao? Šta je sa budućnošću kada se ne može računati dalje od sutra, u kojem se u pet minuta završi presječen i zatrpan? Šta je sa namjerama i pobudama kada ih vanjski svijet svojom nepreglednom čudovišnošću otima i okameni na svoju sliku i priliku?

Jednog od svjedoka, godinama kasnije, dok bude pisao svoje svjedočanstvo, još uvijek će progoniti i krivica preživjelog, i tajanstvo apsurda, zašto je Mladić tog dana, kad su se u sreli lice u lice, odlučio poštediti baš njega, podjednako beznačajnog, kao što su bili prijatelji čije je strijeljanje naredio. Je li moguće samo zato što se tog dana jedan general osjeća kao bog, imajući apsolutnu moć da odlučuje o životu i smrti? To je bilo jedno od pitanje, koje se moralo razriješiti, da bi se moglo nastaviti živjeti. Da li stvarno nešto takvo u jednom trenutku odluči i budućnost i prošlost?

Šta je sa budućnošću kada se ne može računati dalje od sutra, u kojem se u pet minuta završi presječen i zatrpan? Šta je sa namjerama i pobudama kada ih vanjski svijet svojom nepreglednom čudovišnošću otima i okameni na svoju sliku i priliku?

Taj faktovik, sklapajući knjigu, kasnije će često sanjati tu scenu, iznova proživljavajući taj susret. Budio se, kaže, pred njegovim zakrvavljenim pogledom, povraćalo mu se od zadaha iz njegovih usta, u nosnicama se zadržao bazd alkohola koji se širio oko njega. Istina se jedino mogla naći drugdje, ko zna gdje, ako ikako. Mogla se tražiti jedino tamo gdje nema više ništa i među onim što nema veze s tim događajem.

Jezik u tim trenucima nepovratno izmiče. Možda bi mogao uskrsnuti tek ako bi mogao taj susret rekonstruisati, zajedno sa odlučujućom nijansom, koja izdvaja taj apsurd od gomile onih koji u tom trenutku bivaju hvatani i razvoženi, dok ne dočekaju egzekuciju, da budu pobacani u jame. Da bi postojao, morao bi biti moćan izraziti onu dlaku koja dijeli jednog od mnogih, moguće od nemogućeg, stvarnost i želju, destrukciju i život, pokazujući gdje završava prošlost a gdje počinje budućnost... U sazvučjima takvim, kao da taj događaj počinje prije nekoliko stoljeća, razvlačeći ga toliko da se čuje svaki ton i vidi svaki prizor, da se razlikuje pojedinačno i univerzalno, da je to u isto vrijeme i drama jednog i kraj mnogih, kao da je prikazan svaki minut, spektatora dovodeći pred samo razrješenje... Ta bi pjesma morala trajati, dok svi mrtvi ne ožive, a svi živi se ne sretnu s njima i zađu među mrtve.

Taj jezik vratio bi se u punoj moći, bljesnuvši kao otkrovenje, samo ako bi se, dakle, tog posla opet prihvatili bogovi. Tek tada, što znači nikad. Od toga, naravno, neće ništa biti.

*Iz knjige eseja “Izokrenuti durbin”; celu knjigu možete skinuti ovde

Oceni 5