Jedan dan u životu Hrvoja D.

Još malo pa će i Nova 2033! I to smo dočekali.

Ali, vjerujte, nikom nije lako. Radi se što se stigne. Svi nastojimo zaraditi koju eurodaj-babi-kunu više. Ipak, bolje je no što je pred samo desetak godina bilo. Lakše se diše.

Hvala Bogu i novoj Hrvatskoj državi, otkad u njoj više nema Srba, Cigana i crvene komunističke gamadi, osjeća se kako sve ide na bolje i kako polako postajemo uređeno društvo. I svatko, ljudi na ulici, svi koje pitate, baš svatko će vam reći: "To je ono o čemu smo sanjali – vjekovni hrvatski san! Sad konačno svi imamo prigodu za bolji život."

A onda, ja ovako zabrljam! Upravo kada sam dobio taj dugo željeni posao i sa suprugom dogovorio kako ćemo Novu dočekati kod njenih u Svinjarevcima, ja ovako izvrijeđam nadređenog i završim na provjeri. Što ću joj sad reći kad pita zašto ne idemo na selo, nego Novu dočekujemo kod kuće? Zbog čega sina ne vodimo kod bake i djeda, nego sjedimo za stolom, gledamo TV program I jedemo sarme iz McDonaldsa?

Cijeli mi je dan bio nizašto i sve je ukazivalo na to da neće dobro završiti. Jutro sam proveo na ledenoj buretini, vješajući kuglice i ukrasne lampice na borove oko sveučilišnog kampusa. Oko podne je došao poslovođa i pitao jesam li gotov. Potvrdio sam, a on, umjesto da me pošalje u radionicu da se malo ugrijem, natjerao me da do kraja radnog vremena, stojim i studentima prodajem probušene kondome. Kada je uvidio da neću uspjeti prodati ni jedno jedino pakiranje, razljutio se i postao neugodan kako on to već zna biti. Vikao je nazivajući me nesposobnjakovićem i neznalicom u pogledu prodajnih trikova i vještina. Šutio sam. Znam, nije naš poslovođa loš čovjek, samo je malo previše zabrinut za natalitetnu stopu. Obećao sam da ću se sutra više potruditi pa se na koncu ipak primirio i ponudio me vrućom Cedevitom dizalicom.

Poslije, putem prema kući, zaustavio sam se kod Zum-Zum Konzuma.

– Dvije litre hrvatske Jamnice – rekoh prodavačici. Onoj mršavoj! Tu ženu ne mogu smisliti, a ni ona mene.

– Gdje vi živite? To više ne postoji – odvratila je svadljivo. – Imamo samo austrijsku vodu. I to najviše litru po osobi. Jedino katolici dobiju dvije. Jednu blagoslovljenu, a drugu za piće. Jeste li katolik? – upitala me bez imalo okolišanja.

Nije mi se s njom ulazilo u vodeno-religijske rasprave, kad cijeli grad zna kako joj je muž do pred koju godinu bio komunist, a sad je odjednom postao vjero-policajac, pa samo rekoh:

– Naravno da jesam! Nego, ostala mi je kod kuće Zum-Zum Konzum krunica. Ništa, dajte mi onda tu jednu litru.

– Nisam vas baš viđala u crkvi – odmjerila me je sumnjičavo.

– Ja vam idem na Pećine u crkvu. Tamo gdje je bio Tower centar.

– A tako. Onda je to sve zajedno 6. 999,99 euro-daj-babi-kuna – rekla je.

– Ima li što jeftinije?

– Imamo vodu u prahu. Nije loša! Pomiješate je s vodom i dobijete – vodu! Ta vam je samo 2. 999,99 euro-daj-babi-kuna!

– Neću. Dajte vi meni radije Cedevitu speed – rekoh.

– Blagoslovljenu ili običnu?

– Običnu!

Platio sam i zaputio se prema izlazu, ali, kako sam u rukama imao premalo artikala, vrata dućana su se odbila otvoriti. Morao sam se vratiti i kupiti još dva mobitela, Vegeta čokoladice i hranu za jačanje gluteusa, dok napokon nisam postigao izlaznu kvotu.

A onda sam vani, ispred dućana, još naletio i na čovjeka obučena u slavonsku narodnu nošnju s tamburicom u ruci. Na rukavu je imao crvenu traku koju su svi nezaposleni dužni imati. Takvu traku sam i ja donedavno morao nositi na rukavu.

– Was habe majn frojnd? – pitao me taj nezaposleni Slavonac u kojem sam tek tada prepoznao Gorana Z.

– Ništa – rekoh zašutjevši, jer bolje s Goranom Z. ne imati nikakva posla i ne upuštati se u razgovore s njim. Znam ga dobro, taj uvijek nešto muti. Bio je pred nekoliko godina u zatvoru jer se u šupici iza kuće bavio nedozvoljenom umjetnom oplodnjom. A poslije je opet završio u ćuzi zbog toga što si je krivotvorio rodoslovno stablo. Htio je biti veći Hrvat no što mu to geni dozvoljavaju. Sjećam ga se još iz vremena dok je bio gay-ilegalac i hodao s mojim bivšim prijateljem Zlatkom. Poslije su se i oženili. U Grčkoj, u pederskoj komuni. Kad su se vratili u Lijepu Našu ulovili su ih na granici s lažnim bračnim ispravama. Tu su im odmah ponudili mogućnost da jedno od njih dvoje promijeni spol jer nema šale s činjenicom da je brak sveta zajednica muškarca i žene. Ili nek' jedno od njih promijeni spol ili će oboje završiti na Golom otoku. Naravno, odlučili su se za ovo prvo. Tako je Zlatko postao Zlatka, a Goran Z. je ostao Goran Z.

– Kuda ćeš? – pitao me kao da su to njegova posla.

– Idem platit porez na zrak – odvratio sam, a što je bilo točno.

– O, moram i ja! – sjetio se, kao uzgred dodavši – Moram, mada ovaj mjesec baš I nisam pretjerano disao.

Rekao je to dajući svojim riječima provokativni ton, izgovorio ih na način kao da pokušava vidjeti što ću ja odgovoriti. Šutio sam jer me baš briga koliko je on disao i kako.

Disao ili ne disao, to je njegov respiratorni problem.

– Vidim, ne nosiš više traku. Zaposlio si se, a?

I dalje sam šutio, a on je razmaknuo svoj lajbek te počeo lupetati o tome kako je još samo tjedan dana na birou, jer već sljedeći mjesec otvara firmu za prodaju kapitalnih donacija i strategije razvoja i ima velike planove s izvanzemaljskim ulagačima u Hrvatsku.

Meni se stvarno nije slušalo te njegove tamburaške laži pa samo rekoh da žurim. Niti pet minuta nakon što sam platio porez, počela je oluja. Odlučio sam sačekati u kafiću na trgu dok ne prestane. Sjedio sam i pio Cedevitu gledajući kroz prozor kako bura puše tristotinjak kilometara na sat, čupa holografske reklame i ulicom prevrće baju punu smeća, zajedno s nekim umirovljenikom koji se grčevito držao za nju. Nesretnom je starcu noga zapela u smeću. Svi su se u kafiću gromko smijali i pljeskali mu, jer je prestao biti beskoristan proračunski teret i barem je na minut, dva, dok nije skončao ispod baje, bio prava atrakcija, zvijezda. Ja se nisam smijao, nego sam cijelo vrijeme samo mislio što je s mojim kuglicama i ukrasnim lampicama. Tko zna hoće li preživjeti oluju ili ću ih sutra iznova morati vješati?

Kad se vjetar smirio, otišao sam do autobusne postaje i ušao u dvojku. Morali smo malo pričekati jer je cestom prolazila kolona vozila Vlade zajedno s planovima za impresivan napredak najsuvremenije nam države Hrvatske. U nekom smo trenu svi spontano izašli iz autobusa, stavili ruku na srce i zapjevali himnu. Bogami se tu i zaplakalo od ganuća.

Kući sam došao kasnije no obično. Umoran kao pas. Glava mi je htjela eksplodirati. Supruga me dočekala ljuta jer ona se lako naljuti, a posebno kada je njezin tjedni raspored narušen. Kod nas se, naime, sve zna unaprijed! Srijedom je kada dođem s posla, termin za seks ili kako ona voli reći: termin za povećanje prirodnoga prirasta I rađanja djece za dobrobit majčice nam Hrvatske.

Dobro je, mislio sam, danas ništa od seksa. Po rasporedu tek za vikend.

– Što se duriš? – pitao sam je, ali nije odgovorila nego je gledala novu hit seriju Janju i Zvonimira u svemiru i sakupljala bodove u nagradnoj igri, nadajući se dobitku.

– Zašto kasniš? – napokon je otvorila usta ne skidajući pogled s ekrana.

– Zadržao sam se, platio porez, autobus je kasnio i tako.

– Aha.

– Što je za ručak? – pogledao sam prema mikrovalnoj.

– Instant obrok za cijelu obitelj. Steak a la Bašćanska ploča. Ali jest ćemo poslije. Sada odi po Franju u školu.

– Kad mu završava? U pet?

– Da.

Uzeo sam tabletu protiv glavobolje i popio dvije kapsule nečega za što sam poslije uvidio da nisu bile energetski motivatori niti dodaci prehrani, kako sam isprva mislio. Zatim sam sve to potjerao niz grlo s još jednom Cedevitom dizalicom. I poželio barem na trenutak ostati sâm, ne razmišljati ni o čemu, ali nisam pravo ni zatvorio oči, a već je počela kljucati.

– Ajde! Kreni! Požuri!

– Evo, idem...

Odjednom mi je postalo loše. Izašao sam iz stana držeći se za trbuh. U glavi mi je bubnjalo, tako bubnjalo kao da mi mozgom tutnje kopita stotinu konja ustaške vojnice dok kreće u napad. Jedva sam se domogao ulice. Mirisalo je na snijeg.

– Imati ćemo bijeli Badnjak – rekla je susjeda u prolazu.

Teturao sam, sporo odmičući kroz park, kada mi je zazvonio videofon. Bio je to poslovođa. Ljut. Crven kao genetski modificirana paprika.

– Odmah da si došao! Vjetar je otpuhao sve kuglice s borova oko kampusa! Odmah! – urlao je s ekrana.

– Ali, gospodine poslovođo, loše mi je. Nisam cijeli dan ništa jeo – odvratio sam.

– Baš me briga što nisi jeo! Nisam ni ja! Dovuci tu svoju lijenu guzicu!

I tada sam napravio nešto zbog čega ću danas morati na provjeru lojalnosti kod regionalnog pročelnika za kadrove.

– Jebi se debilu jedan! Ti i tvoje kuglice i tvoji kondomi! – viknuo sam i prišao baji za smeće, bacio službeni videofon zajedno s unezvijerenim poslovođom u nju.

Odjednom sam ugledao starčevo mrtvo tijelo. Još je bilo tu, ispod baje, samo su mu noge virile. Bio je bos, netko mu je ukrao cipele i čarape. Njegove kurje oči prijekorno su gledale u mene. Želudac mi se je okrenuo. Cedevita i tablete napravili su svoje. Ispovraćao sam se starcu po pomodrjelim, bosim stopalima, te se nekako prisilio uspraviti, praćen poslovođinim histeričnim glasom koji je i dalje dopirao iz smeća. Nemoćno sam teturao pločnikom. Prolaznici su me zaobilazili u širokom luku misleći da sam pijan.

Dvije su se cure tukle ispred ulaza u prodajni centar.

– Ovo je vrijeme darivanja, ovo je vrijeme darivanja... – hipnotički je ponavljao glas iz zvučnika. – Najpovoljniji božićni šoping, za najmanje euro-daj-babi-kuna...

Nekoliko koraka dalje, nezaposleni kulturni djelatnici dovršavali su veliku lomaču. I večeras će netko tu nastupati. Možda opet kakva muškobanjasta lezbijka ili naivni imigrant bez urednih papira. Jer, sve je to dio kulturne ponude grada.

Došao sam do škole i čekao naslonjen na žičanu ogradu. Oglasilo se zvono, djeca su istrčala u hladno predvečerje.

– Was habe, Franjo? – upitah sina. – Daj mi torbu da ti ponesem. Što ste radili u školi?

– Imali smo slobodne aktivnosti očuvanja hrvatskih tradicionalnih vrijednosti. Gađali smo pedere laserima.

– Da? Sviđalo ti se je to?

– Pa i nije baš – odgovorio je. – Više volim kada igramo nogomet ili čitamo priče.

Pogledao sam ga nemoćno se nasmiješivši.

– Znam sine. Znam. Dođi. Idemo kroz park. Manje je ljudi. Znaš, tata malo teško hoda.

I tako smo nas dvoje, kao dvoje odraslih, polako krenuli. Hodali smo jedan pored drugog, dok me je on svojim sitnim rukama zagrlio pridržavajući me, koračali s noge na nogu, prema sigurnosti našeg malog kartonskog stančića kojeg ćemo morati otplaćivati još pedesetak godina. I to je sve.

Danas čekam u Uredu za provjeru radne sposobnosti bojeći se jedino da ću opet morati nositi oznaku na rukavu: Nezaposleni građanin broj taj i taj...Ne, ne bih to mogao…

* Iz zbirke priča „Nova država Hrvatija 2033“, objavljenoj na platformi  Smashwords, pod okriljem Gradske knjižnice Rijeka. “NDH2033” je skup distopijskih priča iz bliske budućnosti u kojoj je u Republici Hrvatskoj na vlasti krajnja desnica. Autori priča su: Igor Beleš, Mladen Blažević, Alen Brabec, Hana Dagostin, Goran Gluščić, Majda Jurić, Alen Kapidžić, Zoran Krušvar, Davor Mandić, Eva Rodić, Lea Stoiljković Medved, Dajana Šalinović, Robert Vrbnjak, Carmela Žmirić, Zoran Žmirić... U uvodu ove knjige objavljene početkom 2014. kaže se: “Inspirirani trenutnim društveno-političkim događajima, odlučili smo napisati zbirku kratkih distopijskih priča koje se odnose na blisku budućnost pod premisom da je u Republici Hrvatskoj prevladala krajnja desnica te je na snazi klerofašističko društveno uređenje pod krinkom demokracije. Pisanjem ovih priča i njihovim objavljivanjem te javnim predstavljanjem i čitanjem, kao riječki pisci i riječke spisateljice odgovaramo na trenutnu društvenu situaciju radeći ono što najbolje znamo – maštamo i pišemo. Približavanjem slike budućnosti koju bi mogle formirati danas donesene odluke, pokušavamo upozoriti na njihovu dalekosežnost kao i naglasiti potrebu za stalnim propitivanjem”.

© Creative commons licence / Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported