Pohvala putovanju: Igra sa Rembrantom
Autoportret

Photo: Rembrant van Rijn

Slikar koji je samog sebe pratio u ništavilo

Na putu kroz Evropu, tražeći Hartuga ili Tapijesa, našao sam Rembranta. Dešava li se uvek tako: da se nađe ono što se nije tražilo, da čovek stigne tamo kuda nije ni pošao?

Video sam poslednji čin iz velike drame Rembrantove, autoportrete njegove koje je on slikao u poslednjim danima. Imao sam, neočekivano, tu sreću da pratim, iz grada u grad, iz muzeja u muzej, od Beča i Minhena preko Hamburga, Amsterdama, Haga, Londona, toga Rembranta koji stari: igrom slučaja, u svakome gradu nalazio sam, u haosu drugih slika (i sličica), jednog Rembranta uvek starijeg od onoga koga sam video valjda samo dan-dva pre toga. Slučaj je hteo da se ta ispovest Rembrantova može da prati jednim savršenim hronološkim redom (kao u nekakvom realističkom romanu) na liniji Beč–Amsterdam–London; zbog toga mi se čini kao da me Rembrant nigde nije sačekao mlađi.

Ne sećam se više gde sam, i kada, osetio želju da izbegnem tog Rembranta što čili i nestaje: poželeo sam da ga prevarim, da promenim plan putovanja i tako mu doskočim – da zateknem tog čoveka upućenog ništavilu kao mladića obesnog, u obilju. Imao sam utisak da sam ulovljen u konce nekog strašnog sna koji ne prestaje i koji, što je još gore, ne sanjam ja sam već ga sanja taj čovek skoro slepog pogleda, sa usnama koje kao da su od udarca razbijene; u nekim trenucima činilo mi se da ja i ne postojim nego da postoji samo on, a ja da sam možda samo ogledalo u kome se on ogleda.

Zaista, veliki autoportret uvek nas pretvara u ogledalo: mi smo ti u kojima se on ogleda, naša funkcija je funkcija ogledala. Do juče junaci sa sopstvenom voljom, pred ovakvim autoportretom skoro da nemamo ni prošlosti ni sećanje, ravni smo nepodnošljivom, apsolutnom ravninom anonimnog ogledala. Otuda je svako zaustavljanje pred autoportretom istinskoga maha i zamaha mučno, neizdržljivo: čovek se oseća poništen, sveden na refleks drugog, jedno ja koje u toj meri više ne postoji da se čini kao da nikada nije ni postojalo. Ako Sartrova ideja: da me drugi pogledom, samim svojim prisustvom „krade“; da me uzima; ako ta ideja propadne u vrtlog vremena zajedno sa tolikim drugim idejama ovog trenutka, ona će vaskrsnuti, verujem čvrsto u to, uvek kad se budemo ponovo našli pred nekim silovitim autoportretom. Lica sa autoportreta kradu nas apsolutno, ona nam ne omogućavaju da budemo ravnopravno s njima, da postojimo i mi, ona nam ne dozvoljavaju nikakvu aktivnost, ne puštaju nas da uđemo u igru.

Vi možete da uđete u jedan pejzaž koji i jeste pejzaž upravo tako što vas poziva da zakoračite u njega, vi možete da uđete u jedan enterijer koji je oduvek i bio nenastanjen baš zato da biste ga vi naselili. Ma koliko ona čuvena Van Gogova stolica izgleda kao oličenje pustoši, krajnje i neopozive, nikada više naseljive, ipak čovek, ogromnim makar naporom volje, može da se nađe negde pored nje, uz nju. Pogotovo to važi za slike našeg trenutka, za apstraktno slikarstvo koje vam daje punu iluziju slobode, koje više, čini mi se, no ijedno drugo slikarstvo provocira vašu volju da sebe nametnete, kao jedan rad, jedan zaključak, tome živom svetu koji je gostoprimljiv zato baš što odbija konačnu, samo jednu formu, koji vam dozvoljava da ga vi po svojim merama  i nagonima formirate. Autoportreti, međutim, žive na račun vašeg umiranja, na vaš sopstveni račun: što lice sa autoportreta više, intenzivnije postoji, vas je sve manje. Autoportret se rađa iz talasa vašeg nestajanja, on iz vas crpi energiju koja mu je potrebna da bi bio viđen, da bi postojao. Tajna, osnovna tehnika kojom se „služi“ jedan autoportret bačen među nas, u život, jeste tehnika nasilja i krađe.

Rembrant je jedan od najstrašnijih takvih lopova i nasilnika: njegovi autoportreti vas poništavaju i kradu bezobzirce. Svakako, i ovu belešku pišem zbog toga, mučni utisak u ovoj avanturi u kojoj me je Rembrant pretvarao u ogledalo dolazi i od samog tog, upravo filmskog, dramski užasno sugestivnog prikaza njegovog propadanja, njegovog pretvaranja u Ništa. Ne mogu da zaboravim sve one epizode koje mi je otkrivao taj Rembrantov film o Rembrantu, o tom Rembrantu Jovu: ako je u Beču, iako već upućen ništavilu, ovaj Jov imao oko vrata zlatni lanac, bogati nekadašnji okovratnik od krzna, veliku svoju kapu, na svome neočekivanom putu kroz evropske muzeje, iz muzeja u muzej on je gubio sve to polako i neumitno: najpre lanac, pa okovratnik, pa sve ostalo. Redosled njegovih autoportreta kroz evropske muzeje od Beča do Londona jeste redosled jednog propadanja, jednog poraza koji kao da nikada neće da se završi.

Sa iskustvom tog Rembranta koji je samoga sebe, pedalj po pedalj, pratio u ništavilo, poverovao sam čak i to: da Rembrant može, ako je već sve ovo mogao da slika, da je on u stanju i mrtav da slika, s one strane groba

Ako smem da kažem, priznajući sve lude svoje strepnje na koje me je nagnao ovaj Rembrant sa autoportreta, rekao bih da sam, svedočeći tom njegovom porazu stepenik po stepenik, krug po krug, očekivao da ću negde, u ko zna kome gradu, da ga najzad zateknem bez zuba, zatim bez kose, zatim bez glave možda: već sam bio poverovao, ponet ovim filmom odlaska, ovom upornošću s kojom je taj odlazak praćen, posmatran okom onoga koji je bio njegov glavni i jedini vidljivi junak, da ću, apsurdno i paradoksalno, naći negde i takav Rembrantov autoportret: samo poslednji uzdrhtali plamen na crnome platnu, odsev neke svetlosti, te vatre koja je bila, koja je tu još samo koliko trenutak, pre nego što se potpuno ne ugasi. Priznajem, dakle, tu ludost: sa iskustvom tog Rembranta koji je samoga sebe, pedalj po pedalj, pratio u ništavilo, poverovao sam čak i to: da Rembrant može, ako je već sve ovo mogao da slika, da je on u stanju i mrtav da slika, s one strane groba. Poverovao sam da sama činjenica smrti, kojoj ne može niko drugi da odoli, ne znači ništa za ovoga čoveka, i da će to valjda da bude prvo čudovište – slikar koji je uspeo da naslika svet bez sebe, svet u kome ga više nema, da će zadivljujućom, jezivom svojom analitikom da se bavi i pred licem praznine.

Ovu ludost otkrivam samo zbog sledećeg: Rembrant iz epohe ovih autoportreta bio je i subjekt i objekt, i junak i publika, i glumac i režija u istom licu; uspeo je toliko da se udvoji, u toj meri da se objektivizira prema sebi da je za samoga sebe postao materija, predmet. Nije li, pitam se, on taj koji propada i nestaje (da bi se jednoga dana izvesno pretvorio u onu svetlu tačku na porazno crnoj površini), i nije li, istovremeno, onaj besprizivni, nezajažljivi analitičar koji, s nepojmljivom hladnokrvnošću, kao da se ne radi o njemu samome, prati i beleži svaki sat i minut a ne samo svaki čin tog nestajanja? Pred sobom, zaista, on je kao pred bilo kojim objektom koji mu se „desio“ na putu, objektom koji je privukao njegovu radoznalost: on sebe gleda sa istom onom analitičkom upornošću, sa istom onom radoznalošću analitičara, krajnje objektivnog i hladnokrvnog, kao što je gledao neki komad nameštaja ili ono krvavo, raščerečeno meso na kasapskom čekrku. Ni pred samim sobom, od patnje iskeženim u grimasu bola u meni, svome ogledalu, on ne prestaje da bude Rembrant analitičar, strašni optičar, zakleti istraživač svetlosti i mraka.

Taj Rembrant – istraživač, ta do kraja lucidna, skoro nadljudski superiorna svest, dozvoljava Rembrantu u ogledalu da iskrivi lice kao na psovku ili neko staračko, neartikulisano gunđanje, beslovesno mrmljanje protiv sebe, svog vremena, svojih prijatelja; dozvoljava mu da bude patnik, dakle čovek, da mrzi i gunđa (izgladnelo staro isprebijano pseto), ali samo onako kako režiser dozvoljava glumcu da očajava ili da se nada pred njim: da bi video kako to izgleda, da bi suštinu te igre mogao da ispita i izračuna. Ako se svet divi, iz razloga pretežno likovnih, njegovom čuvenom Času anatomije, ne treba li iz razloga pre svega ljudskih, iz sećanja na sva ona užasna ograničenja koja poznaje naša hrabrost kad je reč o nama samima, da se divi ovoj anatomiji koju je on sprovodio, bez drhtanja ruke i bez jauka, nad licem sopstvene svoje nesreće?

Eto zašto kažem da ovde ima nečega što plaši i što izaziva divljenje: Rembrant je ovde i poraz i trijumf u isti mah. Može li neko da nam kaže da je Rembrant i tu, nad sobom samim, samo primenjivao ranije otkrivenu metodu? Ali metoda je, najčešće, stvar vremena i stvar u vremenu. Zar da se zaboravi činjenica da je ovu metodu, koju je primenjivao na sebi u krajnjem siromaštvu, u časovima duge svoje agonije, Rembrant izmislio u – bogatstvu? Čovek se padajući niz stepenice poraza, ne služi gestom, znanjem i tehnikom iz vremena svoje slave: sa smrću slave umiru i svi instrumenti koji su njoj pripadali, koje nam je ona poklonila. Rembrant je, međutim, izuzetak. On je spasao svoje instrumente, preneo ih preko ambisa očajanja i tako poništio očajanje: sopstvena njegova nesreća kao da je bila još jedna srećna prilika za njegovu analitičku svest koja neće i ne može da prizna granice. Ako nas je svojim autoportretima i pretvarao u ogledalo, u tome ogledalu, u nama, ogledali su se jedna veličina i jedan sjaj.

Oceni 5