Božanstveni san o ljepoti

Te 1957. godine, kroz Doboj je još vozio, stenjao i pušio se stari, dobri ''ćiro'', voz uskotračne pruge od Teslića preko Usore do Dervente i Bosanskog Broda, a tamo, nekoliko metara dalje, preko rijeke, zelene i bistre Bosne, bijelio se novi most i blistala nova zgrada željezničke stanice. Jugoslovenska omladina izgradila je pruge Šamac-Sarajevo, Brčko-Banovići i Doboj-Banjaluka i obasjala dušu Doboja, sasvim novog grada i imala želju da se ovaj svijet uredi tako da bude i bolji i ljepši nego ikada ranije. U Doboju je bio Glavni štab omladinskih radnih brigada koje su izgradile prugu Šamac-Sarajevo, dugu 242 kilometara, i to za nepunih osam mjeseci! Od tada Doboj postaje velika željeznička raskrsnica. A ta mladost i ta pruga bili su upravo najljepša pjesma i najsuptilnija simfonija novog života u slobodnoj  Jugoslaviji.

Deset godina nakon završetka izgradnje pruge Šamac-Sarajevo i tri godine poslije  ispraćaja prvog voza za Banjaluku, Zagreb i Ljubljanu, u Doboju je održan Prvi festival poezije mladih pjesnika i pisaca Bosne i Hercegovine. Bilo je to 21. i 22. maja, u vrijeme pune obnove zemlje, poratnog siromaštva i teškog rada, ali i poleta i snažnog zamaha ka pristojnijem, ljepšem i pravednijem životu.  U grad, na novu aveniju jablanova, od Željezničke stanice do zgrade nove banke, gdje je danas smještena Narodna biblioteka i gdje se samo možda godinu ranije gazilo blato, došli su mladi pjesnici i koračali dugom i lijepom ulicom prema zvijezdama na plavom nebu čiju se predivnu boju dopunjavale stotine željezničara u plavim uniformama. Bila je to bajkovita plava boja Doboja.

Sa tom bojom vedrine, baš te 1957. godine, u maju, pojavilo se pet zvjezdanih kaplji tople dobojske, bosanske i jugoslovenske kiše.  To je bilo pet mladih poeta koji su unijeli svježinu duha u vazduh nekadašnje provincije i prihvatili  se velikog i važnog posla: učiniti sve da pjesnicima iz Bosne i Hercegovine u gradu na tri rijeke bude prijatno i ostane u nezaboravnom sjećanju to ne samo poetsko druženje.

Pet mladih pisaca Feliks Pašić, Ferid Čehić, Nikola Davidović, Kasim Deraković i Senad Malohodžić, pet sanjara koji su vjerovali u ljubav i ljepotu pisane riječi, počeli su tada da grade dobojske stepenice kulture po kojima se penje u jedan uzvišeni i plemeniti svijet. Za kratko vrijeme sve je bilo spremno i Festival je mogao da počne.

Predsjednik Kluba mladih pisaca u Doboju, profesor Edib Muftić rekao je na otvaranju Festivala da je namjera organizatora bila da se ovdje okupe mladi književnici Bosne i Hercegovine i da čitaju svoje pjesme i priče i u tome se uspjelo. Nedugo zatim mladi pisci su počeli da objavljuju svoje pjesme, priče i romane, neki su postali poznati u ugledni novinari, intelektulaci i ličnosti koje su obogatile književnost i kulturni život u Bosni i Herecgovini i Jugoslaviji.

Svoje stihove i priče u tek izgrađenom Domu kulture recitovali su i čitali Velimir Milošević, Dobrota Lošić, Miroslav Milinović, Slavko Šantić, Radivoj Marinković, Ostoja Kisić, Kasim Prohić, Dušan Bursać, Branko Marčeta, Mirjana Ružić, Jozo Sović,  Azra Karamehić, Nasiha Kapidžić i, naravno, mladi pisci iz Doboja Kasim Deraković, Nikola Davidović, Ferid Čehić, Feliks Pašić i Senad Malohodžić. U ta dva majska dana mladi pisci imali su nekoliko književnih nastupa u Doboju, Tešnju, Tesliću i Maglaju. Sa svojih petnaest godina i sa nekoliko pjesama  bio sam više posmatrač nego učesnik ove manifestacije.

Doboj je tog proljeća bio u centru pažnje – ovog puta kao dvodnevna prestonica poezije i lijepe pisane riječi. Od tada pa sve do početka rata, 1992. godine, ovaj grad je uvijek imao puno pjesnika i zaljubljenika u poeziju, kao i više izvrsnih novinara. U poeziji i novinskim tekstovima bilo je više ljubavi nego mržnje, više dobra nego zla, više svjetlosti nego mraka.

I tada, kao i 1947. godine, Doboj su zapljusnuli dah i ljepota mladosti. Grad je vidio, čuo i osjetio pjesnike iz vascijele zemlje Bosne i Hercegovine – poete koji su donijeli puno otmjenosti, ponosa, poleta, vedrine, topline i mladosti. To su bili dani kada su pjesnici poklanjali gradu bukete svojih stihova i grozdove svojih priča, neograničenu ljubav i jednostavno izražavali svoju želju – živjeti, raditi, voljeti, pisati.

Mladi pjesnici donijeli su novu svjetlost Doboju, vjerovali u ljepše sutra, u život i čast, i sve ono što su doživjeli, pročitali, čuli, vidjeli, dotakli i osjetili prenosili u svoje stihove i priče. Doboj je nekoliko godina poslije Festivala uzdigao dva princa poezije – Kasima Derakovića i Pavla Stanišića, princezu – poetesu Jozefinu Dautbegvić Krajinović, prihvatio dvojicu pjesnika seoske svježine i mladosti – Sretena Kovačevića i Branka Jovanovića, primio pod svoje skute metalca-poetu Božu Subotića i eruditu Peru Roganovića, prigrlio suptilne liričare Rajka Skvaricu, Ivicu Rorića i Jovicu Đurđića, toplo dočekao pjesnikinje Davorku Milutinović, Jovanku Stojčinović, Faustu Šahović, Zvjezdanu Pavlović…

Doboj – to je bio grad koji je volio pjesnike i u kome će poslije Festivala poezije u biblioteci ''Paralele'' izaći oko pedest zbirki pjesama autora iz Jugoslavije, grad će godinama zatim imati Aprilski kulturni mozaik, Književni klub, Amatersko pozorište, veliku i lijepu Narodnu biblioteku, najljepšu knjižaru u sjevernoj Bosni, časopis ''Značenja'', regionalni list ''Glas komuna'', radio stanicu, Muzej, Arhiv, dvije galerije slika, u gradu i u nekoliko sela kulturno-umjetnička društva i horove, izložbe knjiga, gostovala su pozorišta iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Banjaluke, Zenice, Tuzle…

To je grad koji je sa izgradnjom pruga  Šamac – Sarajevo, Doboj – Banjaluka i drugim kolosijekom Doboj – Zenica, modernizacijom puteva i novim zgradama osnovnih i srednjih i viših škola počeo da se izvlači iz provincijske učmalosti i ulazi u red modernih gradova u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, gdje je kultura bila jedna od bitnih znakova i prepoznatljivih obilježja.

Poslije 1957. godine, u naredne tri i po decenije, sve do početka krvavog rata, svoje pjesme i priče u ''Glasu komuna'', biblioteci ''Paralele'', Književnom klubu ''Ivo Andrić'' ili časopisu ''Značenja'' objavilo je više od 150 autora. Imao sam namjeru da pripremim antologiju pod nazivom ''Stotinu dobojskih pjesnika''. Zbog rata i drugih prilika i neprilika ta ideja nije ostvarena, na žalost.

Pet pjesnika sa dobojskih staza vinulo se u zvjezdane visine i novinarstva i literature.

Feliks Pašić, saradnik ''Glasa komuna'', novinar ''Borbe'' i Radio televizije Beograd, pisac desetak knjiga, jedan od najvećih pozorišnih zaljubljenika, istoričar, hroničar i najbolji poznavalac srpskog i jugoslovenskog pozorišta, napravio je oko 15o dokumentarnih emisija, osnovao i uređivao pozorišne novine ''Ludus'', bio savezni selektor Sterijinog pozorja… Umro je u Beogradu 2010. godine.

Kasim Deraković, novinar ''Glasa komuna'', pjesnik, objavio dvanaest knjiga poezije, njegove pjesme za djecu bile su uvrštavane u čitanke, osnovao Klub mladih pisaca u Doboju, njegova zbirka pjesama ''Trave na asfaltu'' bila je prva  štampana knjiga poezije u ovom gradu poslije Drugog svjetskog rata… Umro je u Doboju 1990. godine.

Prof dr Nikola Davidović, saradnik ''Glasa komuna'', dopisnik Radio Sarajeva i ''Politike'', pisao je pjesme i lirske crtice, bio profesor Filosofskog fakulteta u Zadru, doktorirao na romanu ''Proljeća Ivana Galeba'' Vladana Desnice. Pred rat morao da izbjegne u Pariz, bio je predavač na Sorboni, napisao je  pet romana, od kojih je ''Amnezija'' najznačajniji i najveći, čak na 1584. strane… Umro je u Parizu 2012. godine.

Senad Malohodžić, novinar ''Glasa komuna'', ''Slobodne Dalmacije'', ''Zadrugara'' i Radio televizije Sarajevo, pisac 19 knjiga o poljoprivredi, zdravoj ishrani, sportistima i ratnim strahotama u Sarajevu. Uveo je i vodio popularnu emisiju ''Znanje-imanje'' na Televiziji Sarajevo… Umro je u Sarajevu 2016. godine.

Ferid Čehić, novinar ''Borbe'', urednik ''Glasa komuna'' i ''Oslobođenja'', živi u Švedskoj, u Upsali, pisac tri romana i dvije zbirke pjesama, i knjige priča o prognanim Dobojlijama ''Ljudi sa tri rijeke''. U tekstu o Feliksu Pašiću napisao je: ''Nismo bili vjernici, a imali smo svog Boga! Naš Bog bilo je naše neizmjerljivo prijateljstvo!''.

Još i danas, šest decenija poslije Prvog festivala poezije Bosne i Hercegovine u Doboju, u meni, kao dunje usred zime, zamiriše svaka pjesma i svijetli svaki stih tada mladih pjesnika. To proljeće, 1957, prozračno i mirisno vrijeme svježine i mladosti, poezije i ljepote, snage i poleta i sada živi u mojoj duši i, ovdje na toploj i sunčanoj Floridi, često me vraća u dane kada su pjesnici i poetese poklanjali svoje stihove i svoje srce gradu na tri rijeke i čudesno lijepoj aveniji jablanova i topola… Bio je to jedan božanstveni san o ljepoti.