Ukradene godine
Yunno 02 S

Photo: Edi Šelhaus

Jedna partizanska šutnja

Ujak B. je bio visoki, jaki čovjek. I dalek kao planina. Kažu neki ljudi da nije oduvijek bio tako šutljiv. Bilo je vremena, kažu, kad se B. čak i smijao. Sudjelovao. Ja sam počela upoznavati svijet kada je on već odavno bio zašutio. Tvrdokoran u svojoj nijemosti kao neka stara, šutljiva gromada, najčešće je sjedio na nekoj svojoj, uvijek istoj stolici, i buljio kroz prozor. Preko puta kuće u kojoj je živio, uzdizalo se jedno krševito brdo puno borova i sivih stijena. Na tom brdu su također, na samom njegovom vrhu, bila dva bunkera preživjela iz drugog svjetskog rata. Tu smo se mi djeca igrali, bilo je nečeg slatko-jezivog u uvlačenju u tamu tih bunkera, i u njihovoj tajanstvenoj ratnoj prošlosti.

Kada sam dolazila u posjet tom dijelu moje obitelji, uvijek bih se popela i na drugi kat kuće, koji je pripadao ujaku B. Živio je tamo sa svojom ženom i djecom, odraslom djecom koja su već imala svoju djecu. Sa svima bih se srdačno izljubila i pozdravila, a njega sam uvijek ostavljala za kraj. Nešto u načinu na koji je postojao na toj stolici, njegova blagost koja je zračila dobroćudnošću, a istovremeno držala na sigurnoj distanci sve koji bi mu se približili, sprečavalo me da mu se razigrano bacim oko vrata, kao svima ostalima. Njemu sam prilazila pažljivo, imala sam osjećaj da su moja rodbinska razdraganost i mladenačka lakoća postojanja bili neprimjereni njegovoj teškoj šutnji koja kao da je na neki nedefinirani način optuživala - sve.

Čak je i zrak oko ujaka B. mirovao kao zatečen, pa bi ulaskom u njegovu zonu tišine koraci postajali otežani kao kada se noge probijaju kroz more. Kada bih mu došla sasvim blizu, toliko blizu da se više nije mogao praviti da me ne vidi, pogledao bi me iznenađeno, sa trunkom nekog naglog, zaboravljenog oduševljenja, čak i nježnosti, sijevnula bi iskra prepoznavanja u očima, ja bi ohrabreno prislonila moj obraz uz njegov, na trenutak lopovski i uvlakački položila glavu na njegovo rame, a kad bih se odmakla, on je već bio otišao, on se sa mnom već pozdravio za odlazak, iako je još bio tu, na toj stolici, na dah od mene, a daleko za cijelu jednu vječnost. Odlazila sam zbunjeno, povlačila se unatraške, sa još jednim osjećajem bespotrebnosti pokušaja približavanja svijetu čovjeka kojemu od svijeta očito više ništa nije trebalo. Dopuštao mi je taj zagrljaj, kao da mi čini uslugu. Uslugu, koju je činio još samo djeci. Ali dalje od toga čak ni djeca nisu mogla.

Moja obitelj je bila obitelj pripovjedača. Počevši od djeda koji je bio poznat i omiljen upravo zbog svog običaja da sve oko sebe zabavlja istinitim i poluistinitim pričama iz svoga života, ili oporim, gorkastim pričama iz rata, pa do onih mlađih članova koji su, očito nagrađeni i zaraženi istim pripovjedačkim genima, izmišljali svoje vlastite, modernije priče a koje po svojoj mističnosti nisu bile ništa manje zanimljive od priča koje je pričao djed, u toj kući se stalno pripovijedalo, vezlo po povijesti i prošlosti, dajući na taj način i sadašnjosti zamamni okus smisla i logičnog poretka stvari. Nije, naime, bilo tog događaja iz sadašnjeg trenutka koji se nije bar jednim svojim dijelom oslanjao i pronalazio svoju logiku u nekom davnom obiteljskom, gradskom, ili svjetskom događaju. Sve što je sada, tako je kako jest samo zato što je na neki način začeto nekada prije, a sve što nije jasno sada, ima svoje objašnjenje u davnim događajima koji samo površnom i nemaštovitom promatraču mogu izgledati slučajni ili banalni. Tako sam zarana naučila svemu oko sebe davati neki tajanstveni, dublji, a oku nevidljivi smisao i značaj. Mi smo jednostavno bili obitelj sa svojim vlastitim narodnim poslovicama i naravoučenjima, a kako po nijednom pitanju u životu nismo bili skloni isključivosti, naša naravoučenja znala su se komično isprepletati i pretakati na sasvim nevjerojatne i neuobičajene načine. Tako su se na primjer događaji iz Narodnooslobodilačke borbe i partizanske legende vrlo često objašnjavale konkretnim poučcima iz Biblije, a sa druge strane neka vjerska pitanja smo u našim čestim i žestokim diskusijama znali zaključivati služeći se primjerima iz antifašističke borbe, partizanske požrtvovnosti, hrabrosti i vjere.

Povezano sa ratom, u obitelji su se jako često pričale i tužne, istinite priče o gladi. Već i prije rata siromaštvo je utisnulo pečat trpljenja i gladi na moju obitelj, kao i na mnoge druge slične obitelji gdje je djece uvijek bilo puno, previše, a kruha malo, premalo.

Zahvaljujući pričama iz razdoblja drugog svjetskog rata, primjerima herojske borbe za pravdu, svjedočenjima o konstantnom altruizmu, pomaganju slabijima, siromašnijima, varanju narodnih neprijatelja, fašista, domaćih izdajica i inih negativaca, ja sam kao dijete skoro sve članove moje obitelji doživljavala kao prave, istinske junake.

Kao osvjedočeni borac protiv fašizma moj djed je bio zatvaran i prošao je većinu europskih zatvora i logora. Moja baka pak, pronosila je oružje za partizane skriveno u drvima na leđima magarca tik pred nosom neprijatelja, a najsnažniji dojam na mene je ostavljao podatak o ujaku B., koji je govorio da je ujak B. otišao u rat kad je imao samo14 godina!

Djedovi logoraški dani, bakina drskost i luda hrabrost sa krijumčarenjem oružja, i sve druge priče, ništa se u mojoj glavi nije moglo mjeriti sa ujakom B. koji je u dobi kada je bio takoreći dijete kao i ja, otišao u partizane, u šume, u neizvjesnost i okrutnost svijeta odraslih, svijeta rata. Saznanje o tome, u spoju sa njegovom muklom pojavom i upornom šutnjom, stvaralo je od njega u mojim očima neprikosnovenog super junaka obitelji i ja sam izgarala od znatiželje da saznam njegove motive, da čujem iz njegovih usta priču o svojoj nepokolebljivoj hrabrosti i idealima pravde i slobode koji su ga u tako ranoj dobi usmjerili put onih velebnih partizanskih rijeka, pećina i šuma.

Ponekad, kada bih ostale članove obitelji zapitkivala o razlozima ujakove šutnje i samoće, oni su mi tihim glasom odgovarali: „Eh, dijete... tko zna što je sve proživio tamo, kakve je užase vidio... nije ni čudo, bio je tako mlad, a rat tako stravičan, kao i svaki rat uostalom...“

Mene je onda hvatala tuga, poželjela bih da mogu biti netko moćan i svemoguć kao recimo, kao recimo Bog, vratiti vrijeme, zaustaviti rat, pa mog ujaka dječaka umjesto svirepim stazama rata blago gurnuti prema dječjim stazama i bezbrižnim puteljcima igre, radosti, nevinosti i dobrote.

Godine su prolazile, bajkovito kako već u nekim mirnim djetinjstvima prođu, i ja sam već bila u nekim godinama kada se otprilike i prestane vjerovati u bajke, ali sam i dalje u sebi čvrsto držala i čuvala sve obiteljske junačke priče kao neki oslonac kada bi me život tresnuo nekim potpuno nejunačkim potezima i kada mi je trebalo podsjećanje da su čast, hrabrost i poštenje nekada bili sasvim stvarne kategorije.

A onda sam jednog dana čula da je ujak B. završio u bolnici, dijagnoza ona najgora, i neizlječiva. Sjećam se kako sam tada pomislila da su njegove neizgovorene tuge u njemu narasle i pretvorile se u to nešto zloćudno, da bi ga na kraju ubile isto onako okrutno kako mu je djetinjstvo bilo jednom davno ubiveno, onako besmisleno kako to već neki navodno Bog gore odredi odmjeravajući svakome njegovu porciju jada i nesreće nekom ciničnom i nelogičnom nebeskom vagom.

Kad sam prišla njegovom bolesničkom krevetu, u očima mu je bljesnulo ono prepoznavanje i ista onakva nježnost kakvu je imao u očima kada sam mu prilazila kao dijete, ali ni tada njegova šutnja nije popustila. Znao je on dobro gdje ide, znao je sve, i to sam mu vidjela u očima.

Otišao je, a ja ga nikada nisam uspjela, jer se nisam usudila, upitati što ga je navelo da tako mlad ode u onaj rat. A onda mi je mama jednog dana, onim tihim glasom, rekla da su ga pitali.

- Molim? - bila sam potpuno zatečena.

- Da, pitao ga je netko jednom - odgovori ona prigušeno.

- I...što je odgovorio? - srce mi je tuklo kao limeni ratni bubanj.

- Rekao je: „Bila je glad. A ja sam čuo da tamo, u partizanima, ima hrane. Da se ima za jesti. Pa sam krenuo i ja.“

Zaprepaštenost nad banalnošću odgovora kojeg je dao na pitanje koje je i mene i sve nas tako dugo mučilo, zamijenio je odmah potom osjećaj da sam nakon svih tih godina njegove teške šutnje napokon uspjela prijeći onaj zid kojeg je sagradio svojim dječjim rukama između sebe i ostatka svijeta. Nema tog herojskog motiva koji bi mi kristalnije sažeo i objasnio misteriju i logiku jednog izgubljenog djetinjstva, jednog od mnogih na ovim prostorima, iz jednog od mnogih, besmislenih ratova.

Sjetila sam se njegovih očiju pri zadnjem posjetu bolnici.

Njegov pogled je govorio da je bio spreman za odlazak. Valjda, kada čovjek kao dijete, u dobi od 14 godina ode u rat, poslije više i nema odlaska koji bi bio teži, koji bi ga mogao značajnije uplašiti.

Možda, kada čovjek sa 14 ode u rat, i u njemu odraste, onaj posljednji odlazak dođe kao olakšanje.

Pružila sam ruku preko tame njegovih prohujalih, ukradenih godina, i shvatila.

Kada čovjeka kao dijete rat zaustavi u igri, nešto u tom djetetu zašuti za sva vremena.

Jer da ne zašuti, vrištalo bi do kraja.

*Tekst objavljen u oktobru 2010. godine

Oceni 5