Pisma Nori (3)
Abar 04 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Jesam li te šokirao prljavštinama koje sam pisao?

6. decembar 1909.

Noreta mia! Primio sam večeras tvoje žalosno pismo u kome mi javljaš da ideš unaokolo bez donjeg rublja. Nisam 25. dobio 200 kruna već samo 50, a ponovo 50 prvog. Dosta o novcu. Šaljem ti jednu manju novčanicu i nadam se da ćeš time moći makar da kupiš jedne lepe naborane gaćice, a poslaću ti još kada me ponovo isplate. Voleo bih da nosiš gaće sa tri ili četiri nabora na kolenima i uz butine, i sa velikim rumenim vrpcama, hoću da kažem, ne gaće za devojčice sa porubom od tanke čipke, pripijene uz noge i tako tanke da se provide, već ženske (ili ako više voliš) damske gaće sa komotnim turom i širokim nogavicama, sve u naborima, čipci i vrpcama, i tako namirisane da kad god ih pokažeš, bilo zadižući užurbano haljinu da bi nešto uradila bilo nameštajući se mazno da te potucam, mogu da vidim samo gomilu bele tkanine i vrpci i da, kada se sagnem da ih rastvorim i poljubim te vatreno i požudno u nevaljalo golo dupe, mogu da udišem miomiris tvojih gaća kao i topli miris tvoje pičke i teški zadah iz tvoje zadnjice.

Jesam li te šokirao prljavštvinama koje sam ti pisao? Možda misliš da je moja ljubav nešto prljavo. Jeste, dušo, u izvesnim trenucima. Sanjam te ponekad u sramotnim pozama. Zamišljam stvari koje su toliko sramotne da ih neću napisati dok ne vidim kako ti pišeš. I od najmanjih sitnica mi se strašno nadigne kita - kurvinski pokret tvojih usana, braon mrljica na turu tvojih belih gaća, nenadana nepristojna reč koja izleti iz tvojih usta, neočekivani nepristojni zvuk tvoje zadnjice i snažan zadah koji se tada lagano širi iz nje. U takvim trenucima osećam ludu želju da to učinim na neki sramotan način, da osetim tvoje vrele pohotne usne kako ga sisaju, da ga nabijem među tvoje sisice sa ružičastim vršcima, da svršim na tvom licu i raštrcam ga po tvojim zajapurenim obrazima i očima, da ti ga nabijem među guzove i guslam.

Nadam se da si primila moj telegram i shvatila ga. Zbogom, moja draga, koju pokušavam da ponizim i izopačim. Kako, za ime sveta, možeš voleti nekoga, kao što sam ja?

O, toliko željno iščekujem tvoj odgovor, dušo!

Džim

8. decembar 1909.

Slatka moja mala kurvinska Nora, uradio sam kako si mi rekla, besramnice jedna mala, i dva puta sam ga izdrkao dok sam čitao tvoje pismo. Oduševljen sam što vidim da voliš da se jebeš otpozadi. Da, sada se sećam one noći kada sam te onoliko dugo jebao otpozadi. Bilo je to naše najbestidnije jebanje, dušo. Kurac mi ja satima bio u tebi, ulazio je izlazio iz tvoje zadnjice okrenute naviše. Osećao sam pod stomakom tvoje debele znojne guzove i gledao tvoje zajapureno lice i mahnite oči. Kad god sam ti ga uterao, tvoj bestidni jezik bi se isplazio među usnama, a ako bih ti ga nabio jače i dublje nego obično, iz tvoje zadnjice bi pokuljali dugi smrdljivi prdeži. Te noći ti je dupe bilo puno prdeža, dušo, i ja sam ih iz tebe izvlačio, goleme prdeže, duge i olujne, kratke vesele praske i mnoštvo sitnih obesnih prdeža, uz jedan dugi mlaz vetra iz tvoga čmara na kraju. Divno je jebati poprdljivu ženu kada joj svaki put kad ga nabiješ isteraš po jedan prdež. Mislim da bih Norin prdež svuda prepoznao. Čini mi se da bih ga mogao razabrati i u sobi punoj poprdljivih žena. Tvoj je prdež skoro kao u neke devojčice i nimalo nalik vlažnim vetrovitim prdežima koje, kako je zamišljam, ispuštaju debele žene. On je nenadan i suv, bestidan poput prdeža koji bi kakva drska devojčica pustila noću u školskoj spavaonici radi zabave. Nadam se da će mi Nora bestidno dugo prdeti u lice da bih mogao upoznati i njihov miris.

Kažeš da ćeš mi ga sisati kad se vratim i da želiš da ti ližem pičku, droco mala pokvarena. Nadam se da ćeš me jednom iznenaditi dok spavam obučen, prikrasti mi se sa kurvinskim sjajem u sanjivim očima, nežno mi otkopčati dugmad na šlicu jedno za drugim i izvući đoku tvoga dragog, lizati ga i dudlati vlažnim usnama sve dok se ne nadigne i ukruti i svrši u tvojim ustima. Nekad ću i ja tebe iznenaditi u snu, zadići ću ti suknju i nežno otvoriti tople gaće, onda ću nežno leći uz tebe i početi lenjo da ližem oko tvoga žbuna. Ti ćeš početi nemirno da se meškoljiš, a ja ću tada lizati pičku moje drage. Ti ćeš početi da ječiš i grokćeš i izdišeš i prdiš u snu od požude. Ja ću onda lizati sve brže i brže, poput izgladnelog psa, sve dok ti se pička ne prekrije slinama i telo ne počne pomamno izvijati.

Laku noć, mala moja poprdljiva Nora, bestidna mala ptico jebalico! Ima jedna divna reč, draga, koju si podvukla da bih ga bolje izdrkao. Piši mi još o tome i o sebi, slatko bestidnije, bestidnije.

9. decembar 1909.

Slatka moja nevaljala mala ptico jebalico, evo još jedne novčanice da kupiš lepe gaće, čarape ili podvezice. Kupi kurvinske gaće, voljena, i svakako kani malo nekog miomirisa na nogavice, i umrljaj ih samo malo pozadi.

Izgleda da te brine kako sam primio tvoje pismo za koje kažeš da je gore od moga. Kako to, gore od moga, voljena? Jeste, gore je na jednom ili dva mesta. Mislim na deo gde kažeš šta ćeš mi raditi jezikom (ne da ćeš mi ga dudlati) i na onu divnu reč koju si tako velikim slovima napisala i podvukla, bitango mala. Uzbudljivo je čuti tu reč (i još jednu ili dve koje nisi napisala) sa devojačkih usana. Ali, voleo bih da si govorila o sebi, a ne o meni. Napiši mi jedno dugo, dugo pismo o sebi, puno toga i drugih stvari, dušo. Sada znaš kako možeš da mi ga nadigneš. Reci mi i najmanje stvari o sebi, samo neka su nepristojne, skrivene i sramotne. Ništa drugo ne piši. Neka svaka rečenica bude puna sramotnih, bezobraznih reči i zvukova. Divno ih je čuti, pa čak i videti na hartiji, ali one najbestidnije su najlepše.

Ona dva dela tvoga tela koji čine najprljavije stvari su za mene najlepša. Više volim tvoje dupe od tvojih sisa, dušo, zato što obavlja tako prljavu radnju. Ne volim toliko tvoju pičku zato što je jebem, već zato što obavlja onu drugu prljavu radnju. Mogao bih ceo dan ležati i drkati ga gledajući onu božanstvenu reč koju si napisala, i zbog onoga što si rekla da ćeš mi raditi jezikom. Voleo bih da čujem kako tvoje usne brzo izgovaraju te božanstvene, uzbudljive sramne reči, da vidim tvoja usta kako čine sramne znakove i zvuke, da osetim kako se tvoje telo izvija poda mnom, da čujem i udišem sramne devojačke prdeže koji pućkajući izlaze iz tvoga lepog malog golog devojačkog dupeta, i da večito jebem, jebem, jebem malu moju nevaljalu pticu jebalicu u vrelu pičku.

Sada sam srećan, jer mi moja kurvica kaže da želi da je tucam u dupe i u usta, i da želi da me raskopča i izvadi mi đoku i sisa ga kao bradavicu. Hoće da radi i više i sramotnije od toga, mala moja naga jebačica, nevaljala uvijajuća drkačica, slatka mala bestidna poprdljivica.

Laku noć, pičkice moja, odoh da legnem i da ga drkam dok ne svršim. Piši još više i sramnije, dušo. Golicaj mindžicu dok pišeš, da bi govorila još gore.

Nepristojne reči napiši velikim slovima i podvuci, i poljubi ih i prisloni na trenutak uz tvoju slatku vrelu pičku, dušo, i još zadigni za trenutak haljinu i prisloni ih uz svoje drago poprdljivo dupence. Učini i više ako želiš, a onda pismo pošalji meni, draga moja smeđoguza ptico jebalico.

Džim

10. decembar 1909.

Najdraža, strašno sam razočaran tvojim pismom večeras. Čitav dan sam planirao da sročim ovu malu poruku koju prilažem i pitao sam se šta ćeš mi napisati.

U telegramu sam napomenuo da vodiš računa. Mislio sam da kažem da vodiš računa da moja pisma skrivaš, da ne dopustiš nikome da vidi tvoje uzbuđenje i da paziš da ne (sada me je skoro sram da to napišem). Plašio sam se, Nora, da bi se mogla toliko uspaliti da se još podaš nekome.

Ali, nešto lepo uz ovu poruku, najdraža. Biće mi užasno žao ako se pisma kao ova naša zadnja ne nastave. Iscrpljen sam od posla ovde. Sinoć nisam otišao u krevet skoro do pet zbog pisama, oglasa i telegrama.

Tvoje je pismo tako hladno da nemam srca da ti pišem kao pre. Zurio sam dugo u druga tvoja pisma i ljubio izvesne reči u njima, jednu od njih više puta uzastopno.

Možda ćeš mi sutra opet pisati. Laku noć, najdraža. Džim

11. decembar 1909.

Najdraža Nora, ni večaras nema pisma od tebe. Nisi odgovorila.

Ona četiri Italijana napustila su Finov hotel i sada stanuju iznad bioskopa. Platio sam oko 20 funti tvojoj bivšoj gazdarici uzvraćajući zlo dobrim. Pre nego što sam otišao iz hotela, rekao sam kelnerici ko sam i zamolio sam je da me pusti da vidim sobu u kojoj si spavala. Odvela me je gore do nje. Možeš zamisliti kako sam uzbuđeno izgledao i ponašao se. Video sam sobu moje voljene, njen krevet, četiri mala zida među kojima je snevala o mojim očima i glasu, zavesice koje je ujutro razmicala da bi gledala sivo dablinsko nebo, sirotinjske skromne luckaste stvari na zidovima preko kojih je prelazila pogledom dok je uveče skidala odeću sa svog lepog mladog tela.

Ah, najdraža, ni požuda, ni pomamno, brutalno ludilo u kom sam ti pisao ovih poslednjih dana i noći, niti divlja životinjska želja za tvojim telom, najdraža, nije ono što me je tada privuklo tebi i još me tu drži. Ne, najdraža, nije uopšte to, već izuzetno nežna, samilosna ljubav puna obožavanja prema tvojoj mladosti, devojaštvu i slabosti. O, slatkog li bola koji si unela u moje srce! O kakvoj mi samo tajni govori tvoj glas!

Večeras ti neću pisati kao ranije. Svi su muškarci životinje, najdraža, ali u meni barem ponekad ima i nešto uzvišenije. Da, i ja sam na trenutke osećao u duši plamen te čiste i svete vatre koji večito plamti na oltaru srca moje voljene. Bio sam u stanju da kleknem kraj tog kreveta i prepustim se poplavi suza. Suze su mi navirale na oči dok sam stajao i posmatrao ga. Bio sam u stanju da kleknem tu i molim se kao što su tri kralja sa istoka kleknula i molila se pred jaslama u kojima je Isus ležao. Putovali su preko pustinja i mora, doneli darove i mudrost, i doveli kraljevske svite da bi klekli pred malim novorođenčetom, a ja sam doneo svoje greške, ludosti, grehe, nedoumicu i žudnju da ih položim na mali krevet u kome je jedna mlada devojka snevala o meni.

Najdraža, žao mi je što večeras nemam ni bednu novčanicu od pet lira da ti pošaljem, ali poslaću ti u ponedeljak. Polazim sutra ujutro za Kork, ali radije bih išao na zapad, ka onim neobičnim mestima čija me imena na tvojim usnama uzbuđuju: Uteradu, Kler-Golveju, Kolreinu, Oranmoru, ka onim divljim poljima Konota gde po Božjoj volji raste „moj divni divlji cvet iz živice, moj tamnoplavi kišom natopljeni cvet”.

Džim

(13. decembar 1909.) (Odlomak iz pisma)

...odlazio drugima? Ti mi možeš pružiti sve, i više od njih. Veruješ li napokon u moju ljubav, najdraža? Ah, veruj, Nora! Zašto svako ko me je ikada video može to pročitati iz mojih očiju kada govorim o tebi? Kako kaže tvoja majka, ,,bljesnu poput sveća”.

Vreme će sada proleteti, draga, dok me tvoje drage nežne ruke ne obujme. Nikada te više neću napuštati. Ne želim samo tvoje telo (kao što znaš), već i tvoje društvo. Pretpostavljam, dušo, da u poređenju sa tvojom sjajnom, plemenitom ljubavlju prema meni moja ljubav prema tebi deluje veoma jadno i otrcano. Ali, to je najbolje što ti mogu pružiti, srce moje drago. Primi je, ljubavi, spasi me i pruži mi utočište. Kao što ti rekoh, ja sam tvoje dete i moraš sa mnom biti stroga, majčice. Kažnjavaj me koliko god ti je volja. Bio bih ushićen da osetim kako mi telo bridi pod tvojom rukom. Znaš li na šta mislim, draga Nora? Voleo bih kada bi me izudarala ili čak išibala. Ne u igri, dušo, odistinski i po golom telu. Voleo bih da si snažna snažna, dušo, i da imaš pune, velike, ponosite grudi i velike debele butine. Uživao bih da me išibaš, Nora, ljubavi! Voleo bih da učinim nešto što bi te naljutilo, makar nešto beznačajno, možda neku od mojih prljavih radnji kojima se smeješ; i da tada čujem kako me zoveš u svoju sobu, i da te zateknem kako sediš u fotelji, široko razmaknutih debelih butina, lica jarko crvenog od ljutine i sa prutom u ruci. Voleo bih da mi ukažeš na to šta sam učinio i da me ljutitim pokretom privučeš sebi i baciš me preko krila, lica okrenutog naniže. Potom da osetim tvoje ruke kako mi naglo svlače pantalone i donji veš, zavrću košulju, da se koprcam u tvom krilu i u tvojim snažnim rukama, da osetim kako se saginješ (poput ljutite dadilje koja bije dete po turu) sve dok me tvoje pune, velike sise skoro ne dotaknu, i da osetim kako me svirepo šibaš, šibaš, šibaš po golom uzdrhtalom telu! Oprosti mi, dušo, ako je ovo budalasto. Započeo sam ovo pismo tako mirno, a ipak moram da ga završim u sebi svojstvenom šašavom stilu.

Vređa li te moje grozno, bestidno pisanje dušo? Pretpostavljam da si od izvesnih poganih stvari koje sam napisao pocrvenela. Smeta li ti što sam rekao da volim da vidim smeđu mrlju koja se pojavljuje na turu tvojih gaća koje su bele kao u neke devojčice? Pretpostavljam da me smatraš poganim bednikom. Kako ćeš odgovoriti na ta pisma? Nadam se i nadam da ćeš i ti meni pisati pisma koja će biti čak šašavija i prljavija od mojih.

*Pisma preuzeta iz knjige Pisma Nori (Gradina, Niš, 1988.), prevod Novica Petrović

Oceni 5