In memoriam: Predrag Gojković Cune (1933 - 2017)
Cune

Photo: Youtube

Jesen stiže rana

Niko ko napiše, preuzme ili objavi šturu, neumoljivu agencijsku vijest da je u Beogradu, nakon duže bolesti preminuo poznati pjevač Predrag Gojković Cune, vjerovatno ne može ni zamisliti koliki dio jednog svijeta odlazi s njim. Intimnog svijeta u kojem je stasavala jedna kultura, podizala se agrarna i ekstenzivna ,a njezina je muzika rasla prvo u radijskim, nakon toga televizijskim studijima. Jedan od njenih najvažnijih glasova bio sonorni bariton, koji je lako mogao ‘skočiti’ u tenorske lage, a koji je imao dubinu i širinu melosa iz kojeg dolazi. Nije vrijeme za poređenja, smrtni je čas, ali neka se zna: Cune Gojković je, i pored najvećih simpatija koje ovaj muzički mučenik božiji ima za njegovog partneta i imenjaka, Živkovića – Tozovca, spadao u onih prvih pet glasova solo pjevanja u drugoj polovini 20. vijeka - Šaban Bajramović, Safet Isović, Zvonko Bogdan, Zaim Imamović. Kad su narodnjaci u pitanju, to je prvi saff. U mojoj glavi i duši. Danas, jedini živi među njima je Bogdan, Sinatra iz vojvođanske ravnice.

Cune Gojković je bio pojava koja jeste duboko izranjala iz kulture kojoj pripada. Bio je Srbin, volio je to često i istaći, ali bila je to ona pripadnost koja ne ugrožava drugoga, bilo je, istina u njoj i nešto onog zaštitničkog, patronizirajućeg odnosa u kojem “nije lepo da se ljudi svađaju” i “ko nas, bre, zavadi”, ali Cune Gojković je bio puno više od toga. On je bio umjetnik, koji je između ostalog, snimio između 500 i 600 sevdalinki, i stoga je besmisleno i glupo svoditi bilo koji segment ovdašnje muzike na nacionalni kontekst.

Da te ‘natpevam’

Ako pitate šta je Cune najbolje pjevao, bile su to romanse, starogradske (i ‘međugradske’) pjesme koje ovise skoro isključivo o majstorstvu pjevača. Dotsa tih melodija su slične, teme tih tekstova se često vrte oko dva-tri motiva, ljubavi, vina i čežnje, a ono što ih odvaja od banalnosti je majstorija pjevača. Naizgled tako jednostavno, a kosmičko.

Njegova vještina šetanja melizmima sadržavala je svijest o postojanosti onoga čime se bavi, a njegovi su ukrasi zavodili, u onoj mjeri u kojoj je čovjek u pijanoj noći spreman potpisati sve, da u dertu još jednom čuje kako Cune pjeva ‘Eminu’ ili ‘Ljubav mi srce mori’. Njegova zavodljivost i šarm nisu bili svakidašnji – ‘kovao’ ih je u druženju s najvećima, Batama, Živojinovićem i Stojkovićem, Safetom, Zaimom, Lepom Lukić, Tozom… U intervjuu koji smo kao u transu nekoliko puta preslušavali kad ga je Damir Imamović, tad već na bolesničkoj postelji, snimio u Beogradu, rekao je nešto što ostaje za budućnost: kako je recimo svoj najveći hit pjesmu ‘Kafu mi draga ispeci’ čuo od Zaima, ili to da je najveće Zaimovo umijeće bilo da sa sevdalinku spoji s i romansom i donese neodvojiv dio zajedničkog sadržaja. Da, Cune je morao znati ono čime se bavi, isto kao što je osjećao da u pojavama poput Safeta ili Ksenije Cicvarić stoji nešto za njega, možda i nedokučivo, ali to nije razumijevao kao svoju manjkavost. Nego kao prednost u kojoj je on bio noseći glas jednog, nominalno najvećeg dijela tog melosa: Srbije pod šljivama, Srbije iz pjesama Vojislava Ilića, Milana Rakića, pa čak i Oskara Daviča, Srbiju koja rađa, kroz koju teku rijeke noseći neprekinuti niz pjesama, života, egistencije… Srbije koja nije pobijedila.

Ali, on Predrag Gojković, jeste. Slijedom godina i huronskog napada turbo-folka na sve ćelije društva, oprezno se povukao, i s distance, diplomatski odmjereno, tu i tamo prokomentarisao kako stoje stvari u (muzičkom) društvu. Baš kao što svaka mladost ima svoj uzlet, tako i svaka starost nosi i jedan nivo rezignacije: ne treba se takmičiti u stvarima koje pripadaju nekom drugom svjetonazoru i generaciji. Ma, u umjetnosti ne treba se takmičiti uopće, ali šta ćemo kad smo iz malih, sebi nedovoljnih kultura koje bi stalno da se mjere i takmiče. Tu negdje na pamet i pada onaj čuveni pjevački okršaj između Cuneta i Mileta Bogdanovića - još jednog pjevača za kojeg bi da je ovo ovdje svijet čuo čitav svijet – gdje su njih dvojica otpjevali po oko hiljadu pjesama, što samo po sebi i ne mora biti čudno, ali jeste veličanstveno u smislu duhovne atmofhere. Da su uredno postojale i zemlja i kultura u kojoj su se ljudi – natpjevavali.

You Tube kod OK Corralla

Najteži You Tube okršaj u životu, imao sam s čovjekom s one strane s kojim se, valjda, najbolje razumijem. Miroslav M. osim što je veliki pisac i odličan reditelj, samo je takav ‘fakin’: ima oko za detalj, pamet za urbane mitove i dušu za kafansku estetiku. Zna ko koliko vrijedi, i skoro ga je nemoguće prevariti. Jednom smo, doćeravši cara do duvara, odlučili da provjerimo ko je “bolji”, Safet ili Cune. Baš kao da je to moguće provjeriti, i kao da nekoga briga za naše ‘nalaze’. Po sistemu “jednu ovaj, jednu onaj” puštali smo pjesme nekoliko sati, i mislim da je , negdje pred zoru, kad sam izvukao orkestarsku verziju “Jablani se povijaju”, Tetak pružio ruku i rekao: “Jeste, Safet je bolji.” Nisam to doživio kao pobjedu, ali bih lagao kad bih rekao da mi nije bilo drago. Nemoj mi dirati stvari u koje mislim da se razumijem.
To kao da je bio i Cunetov credo, mada je znao ‘skočiti’ u svašta: od meksičkih balada do slovenačkih popevki. Tako se to, uostalom, i radi. Kad, naravno, imate talent Cuneta Gojkovića.

A toga, kako rekosmo, nema baš prečesto. Kao ni slike u kojoj veliki orkestar svira ‘keca’, sve štrajhovima od kojih sala podrhtava, a na binu izlazi on i pjeva Vlastimira Pavlovića – Carevca: “Jesen stiže rana/vinogradi zreli/nema koj’ da ih obiđe/da ne bi uveli…”
Zbogom, Cunkara. I nemoj zamjeriti što se obraćam fakinski, ne persirajući. Tako te je te zvao Toma Zdravković. I svaki put kad čujem “Molitvu” koju pjevate za kafanskim stolom, negdje u Skadarliji, znam da je ovaj prolazno- prelazni oblik važan samo utoliko ukoliko čovjek nešto ostavi iza sebe. A ti jesi. Bio si Cune. Baš kao što je svaka najava za nastup trebala biti ista:
“Gospodin Predrag Gojković.”

*Tekst prenosimo s prijateljskog portala Radio Sarajevo uz dozvolu autora

Oceni 5