Od kritike do zanosa
Radomir Konstantinović

Photo: Wiki

Jesmo li oslepeli za sadašnjost koja čeka da joj se vratimo?

Naše doba je kritičko doba. Kritika nam je u krvi, ona prethodi svakom našem pogledu, ona mu sledi. Dela umetnosti i literature kao da postoje radi kritike, a ne kritika radi njih. Najviša stvarnost, poslednja naša dimenzija, sve više, sve odsudnije je kritika ova kojoj sve služi, u kojoj se sve gubi.

Jesmo li ponosni na naš kritički duh, na našu sposobnost da svemu sudimo i u sve gledamo razrokim pogledom? Kritika onoga što postoji nije samo negacija; ona je i afirmacija, ili bar pokušaj afirmacije jednog još neostvarenog ideala. Ona je glas u ime ideala, glas utoliko netrpeljiviji što je ovo odsustvo ideala dublje, bolnije, Ako smo žestoki kritičari, to je samo zato što ne nalazimo, u postojećim knjigama, umetničkim delima, potvrdu onoga čemu težimo.

Ali biti kritičar svega i svačega, ne znači li to biti nesrećan čovek? A nesrećan duh, zatvoren među zidove svog večitog nezadovoljstva, neprihvatanja, odbijanja, da li je onaj duh za koji bismo smeli, bez straha, da kažemo, da je to naš pravi, jedino mogući duh?

Ne radi se ovde o pokušaju odbrane literature pred našim gnevnim kritičkim duhom. Radi se, upravo, o odbrani našeg duha koji je ugrožen od sebe samoga, od te svoje hipertrofirane kritičnosti. Duh bez kritičnosti je nesiguran i povodljiv. Ali duh koji se sav pretvorio u kritičnost postaje fantom koji samome sebi pije krv. On je fantom idealnog, a ne delo realnog, sadašnjeg. On je prognan iz stvarnog sveta; vrata radosti za njega su zatvorena. Između njega i sveta, u čijoj živoj realnosti, u čijim realnim moćima kriju se jedini izvori radosti, leži kao prepreka ta njegova hipertrofirana kritičnost. Ovaj duh u stvari gleda s večitom sumnjom, da bi ih procenjivao i sudio, apriorni sudija, on je nesposoban da se zanese stvarima, da se opija njima. Koliko je, onda, on zaista živ? I koliko je njegov sud zasnovan i autentičan?

Stvarima mogu da sude samo oni koji ih zaista znaju, koji su umirali i rađali se ponovo u jezi i groznici njihovoj.

Renesansa je umela da se raduje zato što je otkrila mudrost: da je radost najveća u sadašnjem trenutku. Ona je raskrstila sa teologijom koja je čoveka bacala u budućnost i ostavljala mu, ovde, samo njegovu bolnu, zagrcnutu senku, a ovaj svet mu pretstavljala kao svet u prolasku. Ogromna snaga renesanse leži upravo u toj njenoj sposobnosti da prihvati sadašnjost, da se zanese sadašnjim vremenom. Između renesansnog čoveka i sveta, sam ideal sveta nije bio prepreka. Taj ideal je uhvatio korak sa svetom, to je bila velika ravnoteža između sadašnjeg i budućeg, realnog i idealnog, između poetskog i kritičkog u duhu, pred stvarima; između onoga što se ima i onoga što se želi. To je majstorstvo nad majstorstvima: da ideal ne umre ali da se koristi postojeće; da se bude kritičar, ali i čovek koji u svom trenutku, jednom i neponovljivom, ume da se zanese i raduje.

Nema sumnje: kao da smo na proputovanju. Ne govorimo o vremenu nego o međuvremenu. Kao da ne živimo, ponekad, nego se tek pripremamo da živimo. I to nije s nama, suočenim sa jednim delom, knjigom, muzikom, nego je tako sve više i u samim delima, u njihovoj prirodi, u njihovoj unutrašnjoj strukturi. Dela se ne opijaju sama sobom. Forma se ne opija formom, potez potezom i zvuk zvukom. Svaki zvuk sanja budući pre nego što je odsanjao samoga sebe. Svaka linija produžava se u buduću liniju pre nego što je sebe do kraja ispisala. Izvesna grozničavost stvara nam iluziju dinamizma i pokreta ali koje su odlike tog pokreta ako su, njegovi trenuci tako brzi da ih se skoro i ne sećamo?

Analogije sa groznicom i nemirom sveta u kome živimo ne smeju da nas zavedu: makar koliko svet bio grozničav i užurban, umetnost nije delo žurbe, jer nije samo delo sveta. Ona je pre svega delo duha koji neizbežno mora da bude i duh zanosa, a ne samo duh kritike. Ako je kritika neizbežna, sme li ona da nas učini mrtvima za zanos, za strast i oduševljenje, pa čak i za onu radost koja je spremna da pogreši, živa ljudska radost? Integralni duh je samo u ovome spoju kritičkog duha i duha radosti, prosuđivanja i strasti.

Da li nam, zaista, savremena umetnost i literatura ne nude mogućnosti za obnovu ovog duha, ili mi, možda, nismo kadri da te mogućnosti iskoristimo? Jesmo li, žrtve ideala, oslepeli za sadašnjost koja čeka da joj se vratimo?

*Tekst objavljen u nedeljniku NIN, 17. 8. 1960. g.

Oceni 5