Pisma bratu
Gogh 01 S

The Starry Night, 1889

Photo: art/Vincent van Gogh

Jesu li svodnici iz javne kuće uvek u pravu?

29. jula 1888.

Ti sada govoriš o praznini koju ponekad osećaš, upravo to isto osećam i ja.

Posmatrajmo ako hoćeš, vreme u kome živimo kao pravi i veliki preporod umetnosti, trulu i službenu tradiciju koja se još drži, ali koja je u suštini nemoćna  i  neplodna,  osamljena,  siromašne  nove  slikare,  prema  kojima postupaju kao prema ludacima, koji zbog takvog postupanja to stvarno i postanu, barem kad je u pitanju njihov društveni život.

Dakle znaj da ti vršiš potpuno isti posao kao ti priprosti slikari, jer ih ti snabdevaš novcem, i prodaješ njihova platna, što im omogućuje da od toga naprave druga. Ako neki slikar upropasti svoj karakter naporno radeći na slikarstvu koje ga čini jalovim za toliko stvari, za porodični život, itd. itd. Ako prema tome slika ne samo sa bojom već i sa odricanjem i samopregorom, i slomljenog srca - tvoj rad ne samo da ti nije uopšte plaćen, nego te košta tačno onoliko koliko slikara košta to uništavanje ličnosti, pola hotimice, pola slučajno.

Ovim hoću da kažem da ako se ti baviš slikarstvom indirektno, ti si produktivniji nego na primer, ja. Što neminovnije postaješ trgovac, više postaješ umetnik.

Ja se jako nadam da je isti slučaj sa mnom... Što više postajem rasejan, bolestan, razbijeni krčag, i ja više postajem umetnik, stvaralac, u tom velikom preporodu umetnosti o kome govorimo.

Sve je to doista tako, ali ta umetnost koja večno postoji, i taj preporod, taj zeleni izlazak koji je izbio iz korenja starog posečenog stabla, to su tako spiritualne stvari, da nas uhvati izvesna seta kada pomislimo da smo i sa manje troškova mogli urediti svoj život, umesto da se bavimo umetnošću. Ti bi zaista trebalo, ako hoćeš, da učiniš da ja osećam da je umetnost živa, ti koji možda voliš umetnost više nego ja.

Kažem sebi da to nije do umetnosti, nego do mene, da je jedini način da povratim samopouzdanje i vedrinu, u tome da radim bolje.

Početak avgusta

Kako je život kratak i kako je mračan. Što nije razlog da preziremo žive, naprotiv.

Zato imamo razloga da radije budemo privrženi umetnicima, nego slikama...

Sada upravo radim sa jednim drugim modelom: jednim poštarom u plavoj uniformi, sa zlatnim ukrasima, krupno bradato lice, veoma sokratovsko. Vatreni republikanac kao čiča Tangi. Čovek zanimljiviji od mnogih ljudi...

Video sam prekrasan i veoma čudan efekat ove večeri. Jedan veoma veliki brod na Roni, natovaren ugljem, privezan za mol. Gledam odozgo, bio je sav blistav i vlažan od pljuska, voda je bila žutobele i mutne bisernosive boje, nebo lila sa narandžastom trakom na zalasku, grad ljubičast. Na brodu su mali plavi i beli prljavi radnici dolazili i odlazili, noseći tovar na kopno. Bio je to pravi Hokusai. Bilo je suviše kasno da to naslikam, ali jednog dana kada se taj brod sa ugljem bude vratio, trebalo bi prionuti na posao. Taj efekat sam video sa jednog gradilišta železnice, to je mesto koje sam upravo pronašao i na kome ću imati još mnogo drugih stvari da uradim.

Nema boljeg i kraćeg puta da se poboljša rad od slikanja lica. Zato ja uvek osećam samopouzdanje dok radim portrete, budući da znam da je taj posao mnogo ozbiljniji - to možda nije prava reč, ali bi se pre moglo reći da mi to dozvoljava da negujem ono što je kod mene najbolje i najozbiljnije.

Danas ću verovatno započeti enterijer kafane u kojoj stanujem, uveče, uz plin.

To se ovde zove „noćna kafana” (one su ovde dosta česte) koja ostaje otvorena celu noć. „Noćne skitnice” tu mogu, dakle, da nađu utočište, kada nemaju od čega da plate sebi smeštaj) ili kada su odveć pijani da bi ih tamo primili. Sve te stvari, porodica, domovina, možda imaju više draži u mašti ljudi poput nas, koji dosta dobro živimo bez domovine kao i bez porodica, bolje nego u bilo kakvoj stvarnosti. Čini mi se da ću uvek biti putnik koji ide nekuda i sa nekim ciljem. Ako kažem sebi to nekuda, onda cilj ne postoji, to mi se čini veoma razumno i istinito.

Kada svodnik iz javne kuće izbaci nekoga napolje ima tu slične logike, i on pravilno rasuđuje i uvek je u pravu, ja to znam. Zato na kraju svoje karijere neću biti u pravu. Pa neka. Tada ću smatrati da su ne samo Lepe Umetnosti, nego i sve ostalo bili samo snovi, a ni mi nismo bili ništa. Ako smo tako površni, utoliko bolje za nas, ništa se tada ne suprotstavlja neograničenoj mogućnosti budućeg življenja. Odakle dolazi da je u sadašnjem slučaju smrti našeg strica, lice mrtvaca bilo mirno, spokojno i ozbiljno. Kada je činjenica da u toku života nikada nije bio takav, ni u mladosti ni u starosti. Tako često sam ustanovljavao takav efekat, gledajući mrtvaca kao da ga ispitujem. I to je za mene jedan dokaz, ne najozbiljniji, zagrobnog života.

Dete u kolevci isto tako, ako ga čovek gleda do mile volje, ima beskraj u očima. Sve u svemu ja o tome ne znam ništa, ali upravo to osećanje da ne znaš, čini stvarni život koji mi sada živimo, uporediv sa običnim putovanjem železnicom. Idemo brzo, ali ne razlikujemo nijedan predmet iz velike blizine, a naročito ne vidimo lokomotivu.

Dosta je čudno da su naš stric kao i otac verovali u budući život. Da ne govorimo o našem ocu, više puta sam čuo strica da o tome mudruje.

Ah - oni su bez sumnje bili sigurniji nego mi, i tvrdili su da postoji, ljuteći se ako bi se neko usudio da uđe dublje u to pitanje.

Ne vidim bogznašta u budućem životu umetnika kroz njihova dela. Da, umetnici se nastavljaju, predajući jedni drugima baklju, Delakroa impresionistima, itd. No, je li to sve?

Ako bi jedna dobra stara majka sa prilično ograničenim i mučeničkim idejama u hrišćanskom sistemu, bila besmrtna kao što ona veruje i to ozbiljno, ja se onda pitam, ne želeći da protivrečim, zašto bi to, međutim, manje bio fijakerski konj, sušičav ili nervozan kao širokogrudi Delakroa ili Gonkur?

S obzirom da izgleda da baš najprazniji ljudi osećaju u sebi rađanje te neodređene nade.

Dosta je toga, zašto se time baviti, ali živeći usred civilizacije, u sred Pariza i usred lepih umetnosti, zašto ne bismo sačuvali to staričino ja, ako same žene, bez njihovog instinktivnog verovanja u tako je, ne bi našle snage da stvaraju i da rade?

Onda će nam lekari reći da su ne samo Mojsije, Muhamed, Hrist, Luter, Banjen i drugi bili ludi, nego isto tako i Frans Hals, Rembrant, Delakroa, isto tako i sve prostodušne ograničene starice kao naša majka.

Ah - ozbiljno je to - mogli bismo zapitati te lekare: gde bi onda bili razumni ljudi?

Jesu li svodnici iz javne kuće uvek u pravu? Moguće je. Šta onda izabrati? Srećom, nema izbora.

Zašto ne čuvamo ono što imamo, kao što čine lekari i mehaničari; kada je jednom nešto otkriveno i pronađeno, oni iz toga izvlače nauk, u tim užasnim lepim umetnostima sve se zaboravlja, ništa se ne čuva.

Mile je dao sintezu seljaka, a sada da, ima Mermit, doduše ima još i retkih drugih, Menije... a zatim, jesmo li sada naučili da šire vidimo seljake? Ne, gotovo niko ne ume da smandrlja jednog jedinog.

Zar nije greška pomalo do Pariza i Parižana, promenljivih i podmuklih kao more?

Najzad, ti si vraški u pravu kada kažeš: idimo našim putem mirno, radeći za nas. Znaš, šta god da bude sa presvetim impresionizmom, ja ću ipak imati želju da pravim stvari koje bi generacija ispred Delakroaa, Milea, Rusoa, Dijaza, Montiselija, Izabea, Dekana, Diprea, Jongkinta, Cima, Izraelsa, Menija i gomile drugih, Koroa, Žaka, itd. mogla shvatiti.

Ah, Mane je bio veoma blizu tome, i Kurbe, da spoji formu sa bojom. Rado bih pristao da ćutim deset godina, radeći samo studije, a zatim da uradim jednu ili dve slike figura. Stari, toliko preporučivani plan, tako se retko sprovede u delo.

Taj mali seljački vrt po visini, u prirodi je divne boje, dalije su u bogatom i tamnom purpuru, dvostruki red cvetova je ružičast i zelen s jedne strane, a narandžast i gotovo bez zelenika s druge. U sredini jedna niska bela dalija i jedan mali šipak u cvetu još blistavije crvenonarandžaste boje, sa žutozelenim plodovima. Sivo zemljište, plavozelene visoke trske „šaše”, smaragdne smokve, plavo nebo, bele kuće sa zelenim prozorima, sa crvenim krovovima, ujutro obasjani suncem, uveče potpuno okupani u senci koju bacaju i ocrtavaju smokve i trske.

Kada bi Kvost bio ovde ili Žanen! Šta ćeš, da bi se sve obuhvatilo, bila bi potrebna čitava škola ljudi koji bi radili zajedno u istoj zemlji nadopunjujući se kao stari Holanđani, portretisti, slikari žanra, slikari pejzaža, animalisti, slikari mrtve prirode...

Ovde ima u danima besparice samo još jedna prednost nad severom, lepo vreme (jer čak i maestral obećava lepo vreme). Veoma slavno sunce na kome se Volter sušio pijuckajući kafu. Čovek svuda i nehotice oseća Zolu i Voltera. To je tako živo! a la Jan Sten, a la Ostade.

Istina, ovde bi postojala mogućnost za jednu slikarsku školu, ali ti ćeš reći da je priroda svuda lepa, ako čovek u nju uđe dovoljno duboko...

Video sam u vrtu jednog seljaka žensku skulpturu od drveta, poreklom sa pramca jednog španskog broda.

To se nalazi u gaju čempresa i bilo je sasvim Montiseli.

Ah, ti vrtovi majura sa lepim krupnim crvenim ružama iz Provanse, vinogradi, smokve! To je veoma poetično, i to večno žarko sunce, uprkos kojem zelenilo ostaje veoma zeleno.

Cisterna iz koje ističe bistra voda, koja zaliva majur kanalićima, čineći mali sistem navodnjavanja. Jedan konj, jedan sasvim beli stari kamaržanin pokreće mehanizam.

Nema krava na tim malim majurima.

Ali ovde su majur i birtija manje turobni, manje dramatični nego na severu, pošto toplota itd. čine siromaštvo manje teškim i setnim.

Boja tog portreta seljaka manje je crna nego ljudi koji jedu krompir iz Ninea - ali veoma civilizovani Parižanin Portfe, verovatno tako nazvan jer izbacuje slike napolje, naći će se tu pred istim problemom. A sada, ti si se od onda promenio, ali videćeš da se on nije promenio, i zaista je šteta da nema više slika u klompama u Parizu. Ne verujem da će moj seljak naškoditi na primer Lotreku koga ti imaš, a čak se usuđujem da verujem da će Lotrek postati istovremenim kontrastom još otmeniji, a moj seljak će dobiti tim čudnim približenjem, jer će se osunčanost i opaljenost, preplanulost od jakog sunca i vetra više istaći pored pudera i šik toalete.

Kakva greška što Parižani nisu bili dovoljno naklonjeni teškim stvarima. Montiselijima, ilovači. Konačno, znam da čovek ne treba da se obeshrabri zato što se utopija ne ostvaruje.

Samo eto smatram da sve ono što sam naučio u Parizu odlazi, i da se vraćam svojim idejama na koje sam došao u selu, pre sam upoznao impresioniste.

Ne bi me mnogo začudilo ako bi impresionisti uskoro našli zamerke mom načinu rada, za koji bi se pre reklo da su ga oplodile Delakroaove ideje, nego njihove.

Jer, umesto da nastojim da tačno prikažem ono što mi je pred očima, ja se služim bojom samovoljnije, da bih se snažno izrazio.

Ukratko, ostavimo to na miru kao teoriju, nego potkrepiću primerom ono što hoću da kažem.

Hteo bih da uradim portret prijatelja umetnika koji sanja velike snove, koji radi kao što slavuj peva, jer takva je njegova priroda. Taj čovek će biti plavokos. Hteo bih da unesem u sliku svoje poštovanje, svoju ljubav koju za njega osećam.

Naslikaću ga dakle onakvog kakav je, što vernije budem mogao, za početak.

Ali, time slika nije gotova. Da bih je završio, sada ću biti samovoljniji kolorist.

Preterujem u plavoj boji kose, dolazim do narandžastih tonova, do hramova, do blede limun boje.

Umesto da iza njegove glave naslikam otrcani zid belog stana, ja slikam beskonačnost, pravim jednostavnu pozadinu od najbogatije, najintenzivnije plave koju budem mogao izraditi, i zahvaljujući toj jednostavnoj kombinaciji, plavokosa glava, osvetljena na toj bogatoj plavoj pozadini, dobija neki tajanstveni efekat poput zvezde u dubokom plavetnilu neba.

U portretu seljaka postupao sam takođe na taj način. Samo ipak nisam hteo u tom slučaju da dočaram tajanstveni sjaj blede zvezde u beskraju. Nego sam zamislio strašnog čoveka koga sam trebao da uradim usred žetvene jare, u sred podneva. Otud bleštave narandžaste kao usijano železo, otud tonovi starog zlata koje sija u tami.

Ah, dragi moj brate... a dobri ljudi će u tom preterivanju videti samo karikaturu. Ali šta se to nas tiče, mi smo pročitali Zemlju i Žerminal, i kada slikamo seljake, voleli bismo pokazati da se to štivo na kraju pomalo srodilo sa nama.

Ne znam da li ću moći da naslikam poštara onako kako ga osećam, taj čovek je revolucionar kao i čiča Tangi, verovatno ga smatraju za dobrog republikanca jer iz dna duše mrzi republiku u kojoj uživamo, i jer sve u svemu pomalo sumnja u samu republikansku ideju i pomalo je njom razočaran.

Ali video sam ga jednog jutra kako peva Marseljezu, i pomislio sam da vidim 89, ali ne iduću godinu, već onu od pre devedeset devet godina. U tome je bilo Delakroa, Domijea, i nešto od pravog starog Holanđanina.

Ako se čovek dobro oseća, treba da može da živi od jednog parčeta hleba, radeći po celi dan, i da još ima snage da puši i da popije svoju čašu, to je potrebno u tim uslovima. A da ipak jasno oseti zvezde i beskraj u visini. Tada je život ipak gotovo čaroban. Ah, oni koji ne veruju u ovdašnje sunce, pravi su bezbožnici.

Na nesreću, pored gospoda boga sunca, tri četvrtine vremena je đavo mistral.

Taj restoran u kome se nalazim veoma je čudan, potpuno je siv, pod je od sivog bitumena kao pločnik, na zidu sive tapete. Zelene roletne uvek spuštene, velika zelena zavesa ispred uvek otvorenih vrata, sprečava da ulazi prašina.

To je već Velaskezova siva - kao u Preljama - tu čak ne nedostaje ni vrlo tanak i vrlo jak zrak sunca koji se probija kroz jednu roletnu, kao onaj koji preseca V. sliku. Naravno, stolići su s belim stolnjacima. Sada se iza te Velaskezove sive odaje primećuje starinska kuhinja čista poput neke holandske kuhinje, pod od veoma crvenih opeka, zeleno povrće, ormar od hrastovine, kuhinjska furuna od blistavog bakra, od plavih i belih opeka, i velika svetlonarandžasta vatra. Sada ima dve žene koje služe, isto tako u sivom, skoro kao Prevoova slika koja je kod tebe, koja se zaista može uporediti u svakom pogledu.

U kuhinji jedna starica i jedna debela niska kelnerica takođe u sivom, crnom, belom. Ne znam da li opisujem dovoljno jasno, ali eto šta sam ovde video od istinskog Velaskeza.

Dakle, užasavam se uspeha, plašim se sutrašnjice svetkovine uspeha impresionista, već sadašnji teški dani izgledaće nam kasnije kao „dobra vremena”.

I eto G. i ja moramo predviđati, moramo raditi da steknemo krov nad glavom, krevete, najzad, ono neophodno da bismo izdržali opsadu neuspeha, koja će trajati celog našeg života, i moramo se nastaniti u najjeftinijem mestu. Tada ćemo stvarati mnogo, čak i ako budemo prodavali malo, ili ne...

Zaključujem: živeti gotovo poput kaluđera ili pustinjaka, sa radom kao glavnom strašću, sa nepomišljanjem na blagostanje.

Ovdašnja priroda, lepo vreme, to je prednost juga. Ali ja verujem da se Gogen nikada neće odreći pariske bitke, to mu je odveć u srcu, i on veruje više nego ja u jedan trajni uspeh. To mi neće naškoditi, naprotiv, ja možda suviše očajavam. Ostavimo mu dakle tu iluziju, ali znajmo da je ono što će mu uvek trebati - stan i hleb svagdašnji i boja. To je njegova slaba strana, i baš zato što se sada zadužuje, bio bi unapred izgubljen.

Mi pak, pritičući mu u pomoć, činimo njegovu parisku slavu zaista mogućom.

Kada bih ja imao iste ambicije kao on, verovatno se ne bismo slagali. Ali meni nije stalo ni do mog uspeha ni do moje sreće, stalo mi je do tog pitanja utočišta i do hleba svagdašnjeg za njih. A činim zločin time što ga imam, kada sa istom sumom mogu živeti dvojica.

Ako si slikar, ili te smatraju za ludaka, ili pak za bogataša; šolja mleka staje te jedan franak, namazana kriška hleba dva, a slike se ne prodaju. Eto zašto se treba udružiti, kako su činili stari kaluđeri koji su živeli u bratstvu u našem, holandskom vresu. Već primećujem da se Gogen nada uspehu, on se ne može lišiti Pariza, on ne može da predvidi beskrajnost nemaštine. Ti shvataš koliko je meni potpuno svejedno u ovim okolnostima da ostanem ovde ili da odem. Treba mu prepustiti njegovu bitku, on će je, uostalom, dobiti. Suviše daleko od Pariza, on bi sebe smatrao neaktivnim, ali zadržimo za sebe potpunu nezainteresovanost za ono što je uspeh i neuspeh. Bio sam počeo da potpisujem platna, ali brzo sam prestao, to mi je izgledalo suviše glupo. Na jednoj marini ima veoma upadljiv crveni potpis, jer sam želeo jednu crvenu notu u zelenom. Konačno, ti ćeš ih uskoro videti. Kraj sedmice biće pomalo nategnut, više se dakle nadam da ću dobiti pismo neki dan ranije, nego dan kasnije.

*Prevela Vesna Cakeljić

Oceni 5