Odlomak
Done 03 S

Photo: Milan Živanović/XXZ

John Freeman: Očevidac

Jednom sam vidio kako auto udara i ubija čovjeka. U petak navečer sam s nekoliko prijatelja bio vani i igrao pikado. Veoma kasno smo se vraćali kući kad se začuo sudar. Zastali smo na uglu ulica Ludlow i Houston kad je auto protutnjao nama najbližom trakom. Kao da se radilo o nekakvoj utrci. Bum! Tijelo koje se vrti u zraku. Onda nešto što se doimalo kao tišina, koja to zacijelo nije bila. Ne u tri sati ujutro i na toj raskrsnici. Kad se rolna snimke nstvarnosti premotala u projektoru, nasred ulice ležao je čovjek, gomila noćnih ptica se smijala i teturala i upirala prstom kao na jednoj od slika Hieronymusa Boscha koja ti kazuje kako je varljiv vrt zemaljskih užitaka.

 Šta god ga je udarilo, sad je nestalo.

Mladić je mrtav, rekla je Rebecca. Bila je medicinska tehničarka u hitnoj pomoći.

Šta da radimo?, naglas se upitao moj se prijatelj Brenn.

Nismo morali dugo čekati. U roku od jedne minute, krvava aura policijskih automobila okružila je tijelo, I ubrzo potom stigla je hitna pomoć. Vidi, pogledaj kako se sporo kreću?, rekla je Rebecca. Baš tako, medicinski tehničari su stajali okolo kao da je ono što vide odredište, a ne polazište. Grupe pijanica su sad prolazile pokraj nas jedva se osvrnuvši. Kikot. Vlažni pšenični vonj piva. Konačno, jedno od nas je razbilo začaranost našeg šoka i prišlo policajcu. Mislim da sam to bio ja.

Gospodine, moguće je da sam rekao, vidjeli smo taj udes, trebamo li prijaviti policiji? Njegov odgovor živo pamtim. Ne, ne, rekao je, držeći visoko registarsku tablicu i turobno se cereći. Ostavio je svoju vizitkartu. Očito je udarac tijela o branik otkačio registarsku tablicu s auta.

Kući smo otišli ošamućeni. Nisam se uvukao u stan tiho kao što sam obično činio kada bih bio vani, sjeo sam na krevet i briznuo u plač. Ova fraza mi se uvijek doimala kao kliše dok nisam shvatio da postoje trenuci kada se upravo to dešava, nešto u tebi pukne i kao da je primarna funkcija tog predmeta bila da zadržava tečnost da ti ne šikne iz lica. Leslie je brzo sjela, zagrlila me i pomilovala po leđima, a kad sam se smirio, zamolila me da joj kažem šta sam vidio, i onda me podsjetila da se to nije desilo meni i da je s nama sve u redu, pa smo se sklupčali u oblike u kojima uvijek spavamo i potonuli u duboki, besani san.

Sljedećeg jutra smo se kasno probudili. Vani je bilo sunčano, pa smo izašli iz zgrade da popijemo kafu i doručkujemo. Kao i uvijek, pred kafeom na uglu protezao se red ljudi koji su čekali na slobodan stol. Upisao sam naša imena i pridružio se Leslie na ivičnjaku. Stajala je naslonjena na srebreni Mercedes. Bilo je proljeće i pojava sunca se doimala kao čudo. Kao kad vas neko poljubi nakon dugog odsustva. Dok sam joj prilazio, primijetio sam preko njenog ramena da je šoferšajba tog auta razbijena. Jesi li ti ovo vidjela? Kako neko može s ovim voziti? Upitao sam. Nagnuo sam se nad haubu auta, bio je to kabriolet: razbijeno staklo bilo je isprskano crvenim tačkicama i nečim nalik na pastu. Tamo gdje se platneni krov spaja s prozorom također je bilo zaprljano žućkastim grudvicama, a jedna tamna mrlja pružala se cijelom dužinom krova. Obišao sam auto do prednjeg dijela. Nije bilo tablice. Nazvao sam Brenna, koji je satima bio budan. Brenn, rekao sam, mislim da stojim tačno pored onog auta od sinoć. Upitao je za broj registracije. Otišao sam otraga i pročitao mu ga. To je to, odgovorio je, a onda objasnio da je na internet stranici New York One već bio članak o udesu.

Nazvao sam 911, rekao im šta sam vidio prethodne noći i opisao auto. Petnaest minuta kasnije Brenn je stajao kraj mene, red ljudi koji su stajali na pločniku čekajući kasni doručak još uvijek je bio dugačak. Niko od njih nije primijetio auto. Dok smo čekali, nagađali smo kako je taj Mercedes tu dospio, zašto je bio tako očito napušten. Buka u kafeu je bivala sve glasnija. Ljudi su pili koktele mimoza. Konačno, četrdeset i pet minuta nakon poziva, stigla su dva detektiva u policijskom autu. Pružili su nam držače za papire i formulare da ih ispunimo, i postavljali nam pitanja s onim frustriranim stavom ljudi koji raščišćavaju tuđi haos. Nazvat će nas, ako im bude trebalo više informacija, rekli su, i odvezli se.

*Iz “Očevidac”, s engleskog prevela Senada Kreso, Buybook, 2023.

Oceni 5