Ekskluzivno: Iz knjige „Sve bio je ritam“ Borisa Leinera (1)
Leiner 04 S

Otvoreno i direktno: Boris Leiner na radnom mestu

Photo: Privatna arhiva/ Boris Leiner

Johnny je bio vatra što sažiže, a ja raspirujući zrak

AZRA : KRAJ I POČETAK

"Ti više nisi u Azri, poručio ti je Johnny", rekao je Jurica Pađen tvrdo. Još je nešto govorio, ali ja ga nisam čuo. Kao maljem pogođen njegovim strašnim riječima drhtao sam cijelim tijelom. Plakalo mi se, povraćalo mi se. Kako me može samo tako pizdunski odjebati preko teklića Pađena?!

Nakon punih deset godina odanosti! Zar nisam zavrijedio da mi to kaže u lice?! Bili smo na nesretnoj turneji i promociji albuma Zadovoljština 1987. po jugoslavenskim gradovima. Kritičari su nas sasjekli, jedino su još hvalili moje rokersko bubnjarsko srce. Atmosfera u bandu je bila dodatno napeta zbog bezočno kradljivih manadžera.

Sve je kulminiralo tučom u svlačionici. Krenuli smo jedan na drugoga – on na mene pepeljarom, ja na njega stolicom. Da nas nije Jurica razdvojio, pala bi krv. To je kraj.                           

A početak?  Te 1978. živio sam u Trnskom. A u susjednom kvartu, Sigetu, živio je Johnny. U to je vrijeme tražio ljude za svoj bend. Nazvao sam ga. Dogovorili smo sastanak na okretištu tramvaja na Črnomercu. Dočekao me je nasmijan, pun zdrave i pozitivne energije. Kad smo se rukovali, osjetio sam njegov vatreni magnetizam, isti kao kad sam se rukovao s Mickom Jaggerom. Markantnih crta lica, blago zrikav i emancipiranih ušiju – odmah mi se svidio. Bez prestanka je pričao o svojim velikim planovima, dok smo išli k Srđanu Žlebačiću na kućnu probu. Srđan je bio basist – njih su se dvojica znali s Filofaksa. Srdačno nas je dočekao i ponudio fini čaj od jasmina. Imao je dugu, njegovanu kestenjastu kosu i jake brkove a la Mišo Kovač. Bio sam u društvu, a da nisam ni znao, dvojice najvećih autora i glazbenika Novog vala. Tek puno kasnije ću shvatiti koji sam srećković bio... Bez Johnnyja mene ne bi bilo na glazbenoj mapi.

Požurivao nas je da krenemo probati. Izvadio sam palice iz torbe od skaja u kojoj su još bili sendvič od parizera i mrkva. Ali to nisu bile bubnjarske palice, već aluminijske štrikaće igle plave boje sa srebrnim vrhom koje sam oteo mami. Pa i Johnny je u to vrijeme hodal bos. Bili smo dekintirani.... Krenuli smo brzim tempom, ja sam lupal po jastuku i starom časopisu, Johnny i Srđan na suho po gitarama bez pojačala. Tempo se pojačavao...

Azra, početkom osamdesetih: Branimir Džoni Štulić, Boris Leiner i Mišo Hrnjak

Johnnyjeve uši su se zacrvenile, a po dugom su mu znojnom vratu nabrekle žile dok je na suho pjevao Krvavu Meri. Srđan je zadovoljno žmirkao dok su mu prsti čupali žice. Ponesen silinom i zaraznim refrenom sramežljivo sam pevao, "nikom nije dala olakooo". Nakon tri sata svirke i uvježbanih šesnaest pjesama iscrpljeni smo zapalili pljuge. Bio sam fasciniran Johnnyjevon radnom energijom. Pitao me imam li bubnjeve? Da, da, neki stari Tacton, rekao sam razdragano, jer je to značilo da  sam u bendu. Yeees, tako se kalio pravi rock 'n' roll.

Johnny je bio i ostao centralna figura mog života. Kao stariji brat, kao karizmatični vođa, kao velikodušni prijatelj. Bio mi je uzor kao originalni kreativac, obojio je moj život strašću i ozbiljnošću. Johnny je bio vatra što sažiže, a ja raspirujući zrak. Među nama nije bilo cmoljavih emocija, prije zdravi vojnički dril. Poveo me trnovitim putom do uspjeha... Na tome sam mu beskrajno zahvalan.

NIZOZEMSKA: DVA PANDURA

New look: Boris Leiner, autor knjige 'Sve bio je ritam'Jutro je započelo s kišom. Teški oblaci od vlage zapinjali su o vrhove kuća. Tipični nizozemski dan. Okrenuo sam se u krevetu na drugu stranu. Nije pomoglo. Osjećaj nostalgije bio je jači.

Otužno mljackavi okus u ustima. Već je druga godina kako smo u Utrechtu. Zaželio sam se Zagreba... A onda je moj drijemež razbudio reski zvuk zvona. Otvorio sam. Dvojica policajaca su mi nešto govorila na nizozemskom. Zvučalo je kao da imaju vrući krumpir u ustima, grach grothe... Prešli smo na engleski. Pitali su čiji je to auto ispred kuće – bez registracijskih tablica. Tu je luksuznu limuzinu, Peugeot 604, diplomat Johnny kupio za hrpu love godinu dana ranije od našeg čovjeka. Zvao se Franc i bio je gitarist banda Cadillac 66 u Frankfurtu.

Sad kad mu je registracija istekla, trebalo je po novu potegnuti u Njemačku. Bio bi to veliki i skupi štrapac, i Johnnyju se nije dalo. Pa je zato Franc došao u Utrecht i skinuo tablice.

Policajci su došli s ultimatumom da auto registriramo u Utrechtu, ili ga odvoze na otpad gdje će ga prepiliti na dva dijela. Sa zanimanjem su iščekivali efekt svojih riječi na mene, no ja sam im ravnodušno odgovorio: "Samo malo, da pitam gazdu." Ušao sam u Johnnyjevu sobu.

Spavao je snom pravednika. Probudio sam ga, a on je pospano procijedio: "Neka ga režu na pola, bemti auto!" Okrenuo se na drugu stranu i nastavio spavati. Pandurima sam hladnokrvno prenio: "Prepilite ga na dvoje!" U nevjerici su se pogledali, a onda je jedan od njih gotovo plačnim glasom zavapio: "Ali, čovječe, stvarno ćemo ga prepiliti! Šteta tako skupog auta!" Odmahnuo sam: "Ma to je samo hrpa lima..." Otišli su zbunjeno vrteći glavama... Čuo sam ih kako komentiraju: "Baš su šašavi ovi Balkanci."

JOSIPA O SCENSKOM NASTUPU

U Zagrebu na jezeru Bundek , ljeti 2000 i neke održavala se kulturno-glazbena manifestacija pod pokroviteljstvom koncertne direkcije. Šareni višednevni program rastezao se odklasičara i opernih arija, do pop i rock grupa i izvođača. Ja sam bio angažiran oko bendova, ali sam osim njih predložio i vokalnu divu Josipu Lisac. Nazvao sam je: "Dobar dan, gospođo Josipa, na liniji je Boris Leiner. Kako ste?" "Sjajno, evo baš sam noćas sanjala Karla", reče ona. "Ma blago Vama...! Nego, ako ste slobodni i raspoloženi za nastup uživo na jezeru Bundek. Radi se o glazbenom festivalu. Bit će velika, plutajuća pozornica“.

"Daa, a kako ste to zamislili?" ljubopitljivo će Josipa. "Pa Vi bi bili centralna točka programa na vodi", nastojao sam zvučati entuzijastično. "Gledajte, gospon Leiner, moj nastup treba biti jedan prezens, ekstravagantan i maštovit. Recimo, da iz mraka jezera do bine dopliva veliki kit i onda otvori svoja ogromna usta, iz kojih izlazim ja pod svjetlom reflektora." "Mmhm, jasno mi je. Evo, čim ulovimo kita, javim Vam se".

BEZ PEVALJKE U PRIŠTINI

Žestoko  i moćno: Boris Leiner, bubnjar AzreGodina 1980. bila je plodonosna za grupu Azra. Snimili smo dugo očekivani LP Azra koji je imao fantastičnu tiražu od 60.000 prodanih ploča. Uspjeh nas je katapultirao na jugoslavensku turneju od četrdesetak gradova, među kojima je bila i Priština. Ugodno smo se iznenadili kad smo u centru grada vidjeli veliki plakat na kojem je pisalo “Azra i orkestar”. Iz Centralnog komiteta su nas dočekala dvojica drugova u sivim odijelima. Odveli su nas u dvoranu na tonsku probu. Nakon probe nam je prišao jedan od dvojice drugova sa zabrinutim pitanjem: ”A gde je pevaljka?” “Pobogu, kakva pevaljka?!” odgovorili smo zbunjenim pitanjem. “Pa vi ste prateći orkestar, a gde je pevaljka? Gde je Azra?” Komični nesporazum smo riješili tek kad smo im poklonili primjerak našeg LP-a. Bez pevaljke.

(NASTAVIĆE SE)

*Delove knjige „Sve bio je ritam“ objavljujemo sa dozvolom Borisa Leinera i izdavača „Nove poetike

Oceni 5