Još jednom o slučaju Handke

Bosanskohercegovački mediji, poslovično letargični, nisu se, izuzimajući nekoliko senzacionalističkih tekstova, ozbiljno pozabavili diskusijom koja se u evropskim prijestonicama posljednjih dana vodi o dodjeli Nobelove nagrade Peteru Handkeu, iako je u tim debatama riječ o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Istina, prenesen je tekst Petera Maassa iz Intercepta, objavljen u prošlu subotu, ali čak ni govor Saše Stanišića sa dodjele Njemačke nagrade za knjigu godine do danas niko nije preveo. Jedna novinska agencija je donijela vijest o tome da je Švedska akademija proteklog vikenda, konfrontirana s jednim novim izvorom, prema kojem Peter Handke relativizira zločine u Srebrenici, rekla da nije znala za njih te da će to ispitati. Dosad je našoj, ali i regionalnoj javnosti ostalo nepoznato o čemu je zapravo riječ. Otuda će potpisnik ovih redova pokušati u ovom prilogu, koji će ovaj put biti više informativnog karaktera, sažeti glavne tokove rasprave, čiji intenzitet očito nimalo ne slabi.

Prezir prema žrtvama

Podsjetimo najprije: Nobelov komitet se u prvobitnoj odbrani Handkea prije dvije sedmice poziva na članak s Handkeovom reakcijom objavljen u Süddeutsche Zeitungu 1. juna 2006. godine. Oni navode da je Handke tu izjavio da je Srebrenica “najveći zločin protiv čovječnosti nakon Drugog svjetskog rata”. Istina je da je Handke to stvarno napisao na navedenom mjestu. Međutim, samo je izostavljeno da to u tekstu stoji pod znacima navoda. Ali to je svakako manji problem. Jer samo pasus niže, on izričito negira da je taj zločin genocid, pošto su ubijeni isključivo “muslimanski vojnici i/ili muslimanski muškarci”, te tvrdi da se to može nazvati zločinom protiv čovječnosti, a da su genocid, po njegovom mišljenju, počinile “muslimanske snage” u Kravicama za vrijeme pravoslavnog Božića 1992/93. “Samo ovom zločinu odgovara riječ ‘genocid’”, piše Handke. A “srebrenički masakr” je bio, stoji dalje, “strašan odgovor, odvratna osveta” srpskih jedinica. U zloćudnoj inverziji, kojoj Handke ovdje pribjegava, ispada da su zapravo Srebreničani počinili genocid, za koji su onda kažnjeni. Stoga nije riječ samo o negiranju nego čak i djelimičnom opravdavanju srebreničkog genocida.

Handke, pitajući se kako se uopće može pričati o Srebrenici, izgovara nešto što čak ide i puno dalje od njegovog poznatog jugoslavenskog diskursa: “Meni se čini da je to bio osvetnički akt srpske strane. Nije da bih ga osuđivao, ali ga ne mogu ni bezrezervno odobriti” 

Druga stvar tiče se pomenutog novog izvora, i znatno je brizantnija i bizarnija, a poznata je široj zapadnoj javnosti od prošlog petka, kad je jedna zaboravljena Handkeova besjeda izvučena na svjetlo dana. Riječ je o Handkeovom intervjuu datom za izrazito opskurni časopis Ketzerbriefe, čiji se naziv može prevesti kao Heretička pisma, a koji je objavljen u svesku br. 169 za septembar/oktobar 2011, na str. 40-50. Ovo ekstremističko glasilo, koje njemački mediji svrstavaju u izrazito desni ideološki spektar, premda se mogu prepoznati i neki radikalni ljevičarski elementi, specijalizirano je za razotkrivanje “velikih zavjera” o ratovima, o aidsu, o migrantima i sličnim temama.

Intervju su vodili urednik časopisa Peter Priskil i izvjesni Aleksandar Dorin, okorjeli teoretičar zavjere i ozloglašeni negator ne samo genocida u Srebrenici nego i mnogih drugih zločina u BiH, koji inače živi u Švicarskoj gdje je očito i krivično gonjen zbog takvih napisa. Dorin, očigledno bez ikakve stručne kompetencije, već je objavljivao revizionističke knjige o Srebrenici. Očito je Handke čak čitao te knjige (što je, blago rečeno, čudan izbor štiva za jednog vrhunskog književnika), pa je na osnovu toga i uspostavljen kontakt, a do višečasnog susreta s pomenutim dvojcem doći će u Parizu početkom 2011. godine. Intervju dokumentira samo jedan dio razgovora i gotovo je u potpunosti posvećen Srebrenici, što je i temat broja. U njemu se nalazi i revizionistički tekst urednika o dešavanjima u julu 1995, kao i Dorinovo pismo upućeno Handkeu, u kojem mu on zahvaljuje na razgovoru.

Austrijski nobelovac u ovom intervjuu, sad već puno manje uvijeno, ponavlja svoju raniju tezu da se u Srebrenici nije dogodio nikakav genocid. Handke kaže doslovno: “Šta je genocid? Genocid je kad se ubijaju žene i djeca”. On dalje sugerira da je Mladićeva vojska “upala u zamku”, koja je zapravo zapadnjačka zavjera, da je tom prilikom možda ubijeno 2.000 do 3.000 ljudi, opet govori da je bio “osvetnički masakr”, nazivajući ga na drugom mjestu i “navodnim”. Istovremeno, brine se za to kako će Mladić proći na sudu kad bude uhapšen (on će biti uhapšen tek u maju te godine, a intervju je vođen u januaru), iznosi svoja već odranije poznata stajališta o Miloševiću kao tragičnom junaku historije. Međutim, sve to ni izbliza nije najgore u tom intervjuu: Handke, pitajući se kako se uopće može pričati o Srebrenici, izgovara nešto što čak ide i puno dalje od njegovog poznatog jugoslavenskog diskursa: “Meni se čini da je to bio osvetnički akt srpske strane. Nije da bih ga osuđivao, ali ga ne mogu ni bezrezervno odobriti” (str. 44). Naizgled lakonska i pomalo zakučasta rečenica otkriva neizrecivi moralni bezdan: književni nobelovac ne samo da niječe da je taj zločin genocid, on ga zapravo odobrava, premda “ne i bezrezervno”.

No, nevjerovatni sunovrat ide čak i dalje. Nešto kasnije on u intervjuu s neskrivenim prezirom govori o žrtvama, pa kaže: “A te takozvane Majke Srebrenice. Njima ne vjerujem ni riječ, ne vjerujem ni u njihovu tugu”. “One su”, nastavlja, “samo odvratna kopija Majki Buenos Airesa” (str. 48). Ovaj jezivi prezir prema žrtvama vidljiv je i na još jednom mjestu u intervjuu malo prije izjave o Majkama Srebrenice, kad on šaljivo govori o tome kako možda “muslimanski vojnici i nisu znali šta čine, možda su samo htjeli doma k mami” (str. 47).

Naknadna pravdanja

Na ovaj izvor su u toku vlastitih istraživanja prije desetak dana nabasali kolegica Alida Bremer i potpisnik ovih redova, poručili smo primjerak časopisa da bismo utvrdili vjerodostojnost. Intervju je i zaveden u najboljoj Handkeovoj bibliografiji na portalu Austrijske nacionalne biblioteke (https://handkeonline.onb.ac.at/node/191), posvećenom Handkeovom djelu. To nam je dalo sigurnost da taj izvor objelodanimo u medijima. Alida Bremer je napisala iscrpni analitički tekst o kontinuitetu Handkeovog opravdavanja ili negiranja ratnih zločina, u kojem je obradila i ovaj izvor. Moja malenkost je dostavila dokument Michaelu Martensu, novinaru Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Martensova analiza i studija Alide Bremer na kulturnom portalu Perlentaucher izlaze istovremeno u petak, 25. oktobra 2019. Njemački mediji od tada detaljno obrađuju ovu temu. Švedske novine su isti dan preuzele vijest i očigledno počele postavljati nezgodna pitanja Švedskoj akademiji, koja sad prvi put ne iznosi dosadašnji stav da Handke nigdje nije nedvosmisleno negirao ili relativizirao zločine, nego tvrdi da želi provjeriti ovaj novi izvor, za koji, eto, nije znala.

Handke se u međuvremenu indirektno oglasio preko svog izdavača, očito i zbog novog razvoja situacije u švedskim medijima, gdje inače bosansko-švedski reditelj i pisac Jasenko Selimović vodi grčevitu borbu o kojoj se također gotovo ništa ne zna u našoj kulturnoj javnosti. Handke u svom saopćenju tvrdi da nije autorizirao intervju i da on ne odgovara onome “što je on mislio”. No, takva Handkeova naknadna pravdanja su već odranije poznata i djeluju krajnje neuvjerljivo, s obzirom na konstantnost njegovih stavova, koji su u novom dokumentu možda samo jasnije došli do izražaja, kao i s obzirom na činjenicu da on svakako nikad ne autorizira intervjue. Osim toga, i sam je jednom prilikom u intervjuu za Večernje novosti prije nekoliko godina rekao: “Sve što kažem - to je moj književni jezik. Ono što pišem i ono što govorim - ne može da se razdvoji”. Uzgred rečeno: On u istom intervjuu razvija još jednu dosta čudnu, ali znakovitu misao: “Ne samo u Srbiji nego i u Republici Srpskoj postoji neka čistota koja ima trajanje od dve hiljade godina. Takva čistota ne postoji u Francuskoj ili Nemačkoj. Ima je, doduše, ali ona ne živi, ne diše”. O toj “čistoti”, njenom karakteru, i političkoj metaforici koja proizlazi nje, možda ćemo pisati neki drugi put.

Debata će se sigurno nastaviti i narednih sedmica. Šta će biti njen ishod, i kako će postupiti Švedska akademija, ostaje da se vidi. Sasvim sigurno je već to: Ova debata je otvorila teška pitanja o granicama i odgovornosti književnosti i književnika u javnom diskursu.

*Tekst prenosimo iz Oslobođenja