Ekskluzivni dosije: Živo blato katoličko-pravoslavnih odnosa (3)
Flagg 01 S

Photo: ilustracija/Nick Lowndes

Još samo par decenija za nas

Niti dvadeset godina nije prošlo od podizanja Kamenog cvijeta, a oni kojima je njegova poruka bila alternativa, došli su na isto mjesto predstaviti svoj program. U rujnu 1984. u Hrvatskoj, u Mariji Bistrici i u Jasenovcu održani su grandiozni crkveni skupovi. Prvo takozvane katoličke „Crkve u Hrvata“ koja je slavila mit o navodnom trinaest stoljetnom kontinuitetu hrvatskog katolicizma i zatražila od države rehabilitaciju kardinala Stepinca. Na to je Srpska pravoslavna crkva koja je Stepinčevu kampanju uzela kao negaciju ustaškog genocida i uloge proustaškog hrvatskog klera u njemu, odgovorila komemoracijom žrtvama Jasenovca kod crkve svetog Jovana nedaleko od Kamenog cvijeta. Tu je SPC implementirala Velimirovićevu doktrinu. Srpski je patrijarh pozvao na komemoraciju u Jasenovac vodstvo Katoličke crkve, govorilo se i o dolasku pape Wojtyle. Kad se katolička crkva nije primjereno ukazala osim po nižoj delegaciji koja nije imala ovlaštenje zatražiti oprost i priznavati kolektivnu krivicu, patrijarh German je poslao poznatu poruku o obavezi oprosta koja ostaje, ali zaborava neće biti i eksplozivne će se komemoracije nastaviti.

Otada punih 35 do nedavnog susreta u Požegi, dakle godina, Srpska crkva i hrvatski katolicizam bili su „intimni neprijatelji“ koji su rijetko izmijenili neku pomirljivu i prijateljsku riječ a istovremeno proizveli more mržnje i straha. Sudjelovali su u kreiranju situacije koja je vodila u ratove devedesetih, negirali zločine počinjene u tim ratovima ako su počinitelji pripadnici unutar njihovih etnosa kao i vlastite negativne i huškačke uloge. S vremenom je iskonstruirano neprijateljstvo dva naroda ušlo u mitove o naciji i u nacionalne identitete a sakralizirano je i od nacionalnih državnih crkava kroz svetačke kultove. Kardinal Alojzije Stepinac beatificiran je 1998, a iste je godine takozvanim „Vatikanskim ugovorima“ katolicizam postao de fakto državnom religijom u Hrvatskoj. Na to je iste godine SPC odgovorila kanonizacijom srpskih mučenika žrtava ustaškog masakra u Jasenovcu, a pet godina poslije kanonizacijom vladike Nikolaja Velimirovića. Beatifikacija Stepinca i kanonizacija Velimirovića nametnule su dvama narodima zacementirano sveto neprijateljstvo. Ono dolazi s vrha, „odozgo“ a ne iz naroda „odozdo.“ Velimirović i Stepinac mogu biti uzor samo ekstremistima jer su bili vjerski zeloti, sektaši, antiekumenisti. Njihovi kultovi i komemoracije poučavaju ne samo iskrivljenu povijest nego i pogrešne i opasne historijske lekcije. Oni su kao u početku vjerovali u zajedničku višenacionalnomu i višekonfesionalnu državu ali su se razočarali pa su zaključili još pred Drugi svjetski rat a pogotovo poslije njega, da su idealne sektaške, homogene etno-konfesionalne države bez manjina i s vjerskim monopolima. Ideolozi i praktičari genocida i etničkog čišćenja, u ovim će kultovima naći vječnu inspiraciju i opravdanje.

Ovi su kultovi, kao i drugi slični crkveno-nacionalni mitovi današnjih balkanskih etničkih nacija, izraz modela novog globalnog etnoreligijskog nacionalizma u društvima i državama gdje je vjerski faktor prenaglašen i u sadašnjosti i u historijskoj memoriji. Religiju ne treba ignorirati niti silom potiskivati kao što su neki ekstremni sekularistički i ateistički režimi pokušavali, ali ako je njezin utjecaj prevelik a njezine elite preambiciozne, ona može društvo uništiti. Ako današnje nacije zapadnog Balkana ne žele posve potonuti u bezumlje, moraju se dogovoriti s religijskim elitama da se za opće dobro utjecaj religije u društvu reducira a do sad proizvedena mržnja ublaži eksplicitnim pomirenjem elita. Današnja Hrvatska i Srbija (to s odnosi i na sve ostale post-SFRJ državice osim Slovenije) kao mlađe evropske nacije stvorene kroz zadnju dekadu dvadesetog vijeka, nisu bile nacije koncipirane po uzoru na zapadnoevropski model moderne sekularne nacionalne države. Nego prema matrici novog etnoreligijskog nacionalizma, koji je, kako smatra Mark Juergensmeyer, u usponu od 1970-ih godina prošlog stoljeća kao odgovor globalizacijskim procesima. Nove balkanske nacije imaju vrlo malo zajedničkoga sa prvom historijskom nacijom Engleskom i njezinim derivatima poput SAD, Kanade i Australije, te starim evropskim nacijama Nizozemskom, Francuskom, Njemačkom, Švicarskom i ostalima gdje je odlučnu poticajnu i legitimacijsku ulogu u razvoju nacionalizma i kapitalizma odigralo reformirano protestantsko kršćanstvo. Sličnije su slučajevima izvan Evrope i izvan Zapadnog konteksta poput Indije i Pakistana, Irana poslije 1979, desekularizirane Turske, Sri Lanke, balkaniziranog Srednjeg Istoka, Indonezije, Rwande, itd. Ove su etnokonfesionalne nacije zapadnog Balkana i antipod eksperimentu SFRJ koji je bio najmoderniji i „najzapadniji“ projekt u jugoistočnoj Evropi ikad i koji je jedini, da je nadograđen umjesto uništen, mogao uspješno europeizirati i civilizirati ove prostore.

Ipak, geografski u Evropi, sve su te državice toliko ovisne o EU i Zapadu da bi ih se moglo prisiliti kombinacijom politike mrkve i batine na pomirenje koje bi Evropske institucije, banke i burze pozdravile kao prilog „politici pozitivnih diskursa“ na kojima EU danas inzistira. Ako bi to pomirenje bilo reklamirano kao uspjeh Njemačko-francuskog uzora koji je doveo do EU, i eto, može se čak i na Balkan primijeniti, evropski bi faktori našli korisnu protutežu raznim brexitima, katalonskoj prijetnji i ekscesima desničarskog populizma u Istočnoj Evropi. To bi pomirenje trebalo biti ritualno, spektakularno i prenositi se globalno televizijski kao ono početak rata u Vukovaru, bombardiranje Sarajeva, Dayton 1995. i NATO bombardiranje Srbije 1999. Sve bi vladajuće elite zapadnog Balkana od toga mogle imati koristi, puno više nego  od nastavka konflikta. Dalo bi se na tome opet dobro zaraditi , kao i onomad od poticanja konflikta. Da parafraziramo i dopunimo Damira Nikšića: šta je bilo, o čemu se radi, zavadi pa kradi, zatim pomiri pa (opet) kradi...

Pitanje je koliko će ovim elitama, prije svega državnim i crkvenim elitama u Beogradu i Zagrebu, trebati da se toga dosjete. Pa da počnu dnevno komunicirati jezikom iz one požeške ekumenske izjave, i da napuste skupu i besmislenu regionalnu utrku u naoružanju, smanje vojske i pojačaju policije za borbu s kriminalom i korupcijom, i da zajednički jasno osude svako nasilje i izljev mržnje odmah čim se takve stvari dogode, i da napuste iscrpljujuće historijske kontraverze i mješovite komisije za prebrojavanje žrtava, prekrštavanje i nacionalizaciju mrtvih i usklađivanje proturječnih kultova svetaca odnosno zločinaca i da zatvore institute za izmišljanje razlika u zajedničkom jeziku, i tako dalje. U redovima tih elita, i sekularnih i klerikalnih, postoje podjele i previranja između umjerenih i radikalnih struja. Ove prve bi vježbale pomirenje a ove druge nastavile konflikt do istrebljenja. U međuvremenu, njihovi narodi izumiru. Tako ove struje mogu samo pregovarati hoće li taj proces pokušati usporiti ili konfliktom ubrzati. Nikakvu pametniju ideju oni ne mogu smisliti. Najbolja i najpametnija ideja se na ovim prostorima već ukazala i prošla, propuštena je to prilika, velika betonska utopija.

EPILOG: DOĐI DA IZUMREMO ZAJEDNO

Kad izvana ne bi nitko intervenirao, balkanske bi se zavađene sekte ćerale do sudnjeg dana. Proširenje Evropske unije i globalizacija tjeraju ih međutim na povremene osudu izljeva mržnje i barem simbolično pomirenje. EU insistira na pozitivnim diskursima, kako se može vidjeti iz trenutačnih oglasa i natječaja za evropske grantove i fondove. Vatikan i Njemačka vabe mrkvama i prijete štapovima. I kontraverze o genocidu u Drugim svjetskom ratu i ratovima devedesetih zapadnobalkanske države i njihove državne religije bit će prisiljene rasplesti zajedničkim komemoracijama na glavnim mjestima stradanja posvećenim svim žrtvama i uz sudjelovanje klerikalnih i državnih elita od kojih se očekuje eksplicitnim osudama zločinaca. Inace bi im se moglo dogoditi da im i ove kontraverze rješavanju EU i nacionalni parlamenti zapadnoevropskih zemalja kako sto se 2016. dogodilo u sporu Armenije i Turske oko genocida u Prvom svjetskom ratu. „Njemački je Bundestag“, pisao je New York Times početkom juna 2016, „naljutio Tursku objavom rezolucije kojom se osuđuje genocid Turske nad armenskim narodom prije kraju Prvog svjetskog rata i negiranje tog genocida u Turskoj do danas.“[i] Nakon toga je njemačku rezoluciju podržalo svojim parlamentarnim rezolucijama i proklamacijama još 11 država među kojima Vatikan, Francuska i još 11 država članica Europske unije. Kad se to saznalo na Balkanu, srpski su etnički i klerikalni nacionalisti bili oduševljeni. Srpski patrijarh Irinej je to shvatio kao potvrdu mitologije o Srbima kao svjetskom mučeničkom narodu i izjavio: Samo su Srbi, uz Jevreje i Jermene, doživjeli takvu Golgotu u dvadesetom vijeku...“

Ali kad se 2015. na dnevnom redu Vijeća Sigurnosti OUN našla rezolucija o srpskom genocidu nad muslimanskim narodom u Bosni i Hercegovini, konkretno osuda genocida u Srebrenici 1995. i negiranja srpskih zločina od strane službenog Beograda, Srbiju je od svjetske bruke spasio ruski veto. Međutim Rusija neće imati utjecaja ako BiH zatražiti deklaraciju Bundestaga i Evropskog parlamenta o genocidu Srebrenici. Srbija bi međutim mogla predložiti njemačkom Bundestagu rezoluciju o genocidu nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Da se to ne dogodi, hrvatski će se biskupi morati još malo potruditi oko svojih kolega episkopa i dvije bi se klerikalne elite na koncu mogle dogovoriti da svije najprljavije rublje operu u vlastitom dvorištu, recimo zajedničkim komemoracijama u Jasenovcu i Vukovaru. Kad se tu uhodaju, mogli bi koji dan poslije svratiti i do Srebrenice i do Sarajeva i do Ahmića, a Islamska će ih zajednica na tim mjestima rado pratiti i poslušati sto imaju kazati a onda i ona požaliti sve žrtve balkanskih konflikata. Da li se ide prema nekom takvom scenariju i raspletu pokazati će ova godina. Povodom velikog jubileja Svetog Save i 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve očekuje se na proslavi ukazanje najviših predstavnika hrvatskog katolicizma i dobrodošlica Srpske crkve. Biti će to test koji ako bude uspješan može voditi prema završnoj komemoraciji i svečanosti regionalnog pomirenja.

Pozitivni diskursi i mirni rasplet konflikta javnim komemoracijama i izrazima pomirenja na kojima inzistiraju iz EU, Vatikana i SAD-a, dali bi doduše ne baš moralno opravdanu šansu da glavne uloge u pomirenju igraju glavni arhitekti konflikta.  Međutim, neki konkretni primjeri mirnog rješavanja dugogodišnjih i tragičnih konflikata u svijetu pokazali su da se neki od ekstremista i ključnih faktora konflikta mogu preobraziti u mirotvorce i da se možda bez njihovog sudjelovanja do mira ne može doći. Najpoznatiji je slučaj stoljetnog sukoba katolika i protestanta u Sjevernoj Irskoj koji se smirio Sporazumom od Velikog petka (Good Friday) u Belfastu 1998. U tom je konfliktu velečasni Ian Paisley, vođa ulsterskih protestanata, znao biti ekstremniji od notornih balkanskih etničkih i klerikalnih nacionalista. Da bi na kraju postao jedan od glavnih arhitekata mira i u suradnji s vođom katolika Geri Adamsom (koji je opet znao biti žešći nacionalist od mnogih hrvatskih katoličkih talibana) vodio prvu zajedničku pokrajinsku vladu i postavio temelje mira koji se do danas održava.

Osim toga, balkanske se klerikalne elite mogu približiti jedna drugoj i nastupom protiv zajedničkog neprijatelja kao što su migranti iz Afrike, Azije i Arabije, zatim ateizam, sekularizam i liberalna demokracija. Umjesto primanja ovih nepoželjnih migranata, dobri su i dojučerašnji sunarodnjaci, tako je na primjer, egzodus Hrvata na Zapad ublažen zadnjih godina uglavnom useljavanjem iz okolnih država, najviše BiH i Srbije a dobrodošli su i Bugari, Rumunji, Ukrajinci i Bjelorusi.

A  što se tiče ateista, liberala i sekularne države, klerikalni napadi na njih redoviti su prigodom najvećih vjerskih jubileja i žešći od napada boljševika na religiju poslije Oktobarske revolucije u Rusiji (jedan od biskupa potpisnika one ekumenske izjave iz Požege, nije mogao zaspati od one ekumenske dobrote pa je odmah dva dana kasnije za veliki crkveni praznik huškao punu crkvu hrvatskih katolika protiv ateizma i ateista nazivajući ih kugom i prijetio sankcijama onima koji satiričnim komentarima i šalama kritiziraju Crkvu). Dvije su najveće klerikalne institucije na ovim prostorima antiliberalne organizacije, autoritarnih pa čak i totalitarnih ambicija. Zajedničkim naporima na dokidanju sekularne države te progonom ateista i svih liberalnih i lijevih snaga mogli bi na trenutak zaboraviti koliko se međusobno ne podnose.

Ono što bi dalje moglo utjecati na klerikalne elite tjerajući ih na regionalnu solidarnost i pomirenje, jest globalizacija, slabost njihovih državica i fizičko izumiranje njihovih zajednica uzrokovano demografskom katastrofom i masovnim iseljavanjem. „Nacionalizam je,“ pisao je George Orwell, „glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem“. Kad nacionalist postane svjestan slabosti i nemoći svoje države a napose kad se suoči s fizičkim izumiranjem etnosa koji je u religiji etničkog nacionalizma glavni idol, i samozavaravanju se primiče kraj. Strah od iščeznuća (fear of extinction), elaborira Karen Armstrong u studiji Povijest Boga, prati od civilizacijskih prapočetaka etničke i religijske zajednice.

Taj iskonski strah, po ranije citiranom Juergensmeyeru, od kraja 20. vijeka pojačan globalizacijskom prijetnjom eroziji kolektivnih identiteta i suverenosti nacionalne države pa se izlaz traži u novim formama etno-religijskog nacionalizma, sektaškog nasilja i antisekularizmu. Frustracija se pogorsava kod balkanskih etnokonfesija kad u kontekstu ovih globalnih društveno-povijesnih promjena, tri desetljeća otkako imaju svoje homogene etnokonfesionalne države, svjedoče dramatičnoj depopulaciji. Po instinktu, jer ni jedna od novih država osim Slovenije nije imala nikakvu ozbiljnu nacionalnu strategiju razvoja, izlaz traži ili u obnovi konflikta ili u pomirenju. Elite su se podijelile na umjerene i ekstremiste: ako prvi prevladaju može doći do nekakvog ritualnog pomirenja u regiji, ali u panici jačaju i ekstremisti koji izlaz vide u konfliktu i s omraženim susjednim narodima i brojnim sumnjivcima iznutra.

Po jednoj projekciji OUN-a objavljenoj 2018, među prvih deset zemalja čija će populacija do 2050. godine biti smanjena za 15 posto ili više nalaze se i Hrvatska i Srbija; Hrvatska će kraj stoljeća će dočekati sa 2,6 milijuna stanovnika a Srbija oko 5,3 miliona; Bosna i Hercegovina će do 2050. godine izgubiti četvrtinu stanovništva a na kraju stoljeća će, prema projekciji UN-a, imati manje od dva miliona stanovnika.[ii]  Negativni demografski trendovi koji pogađaju cijelu Evropu, u državama su nastalim na ruševinama prostorima dodatno pogoršani nezaposlenošću mladih i masovnim iseljavanjem. Beogradski mediji su pisali 2017. da “Srbija godišnje gubi 50.000 stanovnika... Bijela kuga vlada... U sličnom tonu izvještava i hrvatski opozicijski internetski portal pod naslovom “Masovni bijeg iz Hrvatske”, procjenjujući egzodus na 200.000 od 2015-1017, ističući da vlada prikriva podatke. Švicarski i njemački mediji pisali su 2017. o zastrašujućim razmjerima iseljavanja iz plodne Slavonije: "To je potpuni egzodus... nekada bogati multietnički grad Vukovar oko koga se 1991. vodio srpsko-hrvatski rat, grad je praznih kuća, umirovljenika i ljudi koji žive na državnoj pomoći...“ Konačno, ratovanje za homogene etničke države na Balkanu posvuda se pokazalo uzaludnim i apsurdnim. Tako reporter New York Times 2015. javlja o novoj državi Kosovo: „Kosovari koji su se borili za svoju zemlju na Kosovu... sad jedva čekaju da iz nje pobjegnu, iseljavanje s Kosova je masovno kao i u svim ostalim državama nastalih poslije raspada Jugoslavije..."

Demografska se katastrofa može samo ublažiti ili usporiti a nikako zaustaviti. Ukratko, da parafraziramo EKV-ov song iz 1989, kažu da imamo još samo par dekada za nas. Za to vrijeme, trebalo bi smisliti nekakvo pomirenje ako ni zbog čega a ono narodnih običaja zajedničkih svim etnokonfesijama ovih prostora: naime, da čovjek pred smrt, pomiri se i oprosti i traži oprost, pa se to valjda odnosi i na narode. Uz to je politika pomirenja možda jedina politika koju ove države minimalne suverenosti mogu poduzeti same na svoju ruku a da ne moraju pitati za dozvolu nekoga izvana. Iscrpljeni narodi postaju umorni od mržnje i gladni pozitivnih diskursa a diskreditirane konfliktne religije bi sad ako može auru mirotvoraca jer su se u ratovanju već dokazale. Uz njih korumpirani nacionalistički političari traže bilo kakvu svježu ideju koja bi ih održala na vlasti pa ako je to pomirenje, može čak i to.

Ovim komemorativnim ritualima ako se dogode, post-jugoslavenski etnički nacionalizmi i njihovi režimi bi dostigli svoj zenit i obnovili svrhu istrošenu apsurdnim konfliktom te bi tako mogli preživjeti još neko vrijeme a možda nesvjesno dati šansu normalnima da dođu na vlast. Ne bi se time naravno dogodio nikakav preporod ali bi pacijent mogao poživjeti dulje od onog što mu daju sadašnje prognoze i pri tome izbjeći agoniju. Do kraja stoljeća nacije zapadnog Balkana mogle bi se naime sastojati od ogromne dijaspore i manjine preostale na ovim prostorima koju bi činili umiruća populacija i zavađeni popovi koji joj nisu u stanju pružiti ni dostojanstveni posljednji ispraćaj.

I dok balkanske etnonacije izumiru, ipak se negdje igraju neki novi klinci. Doduše ne u onoj opustjeloj Balaševićevoj ulici Jovana Cvijića i susjednim periferijama nego na sve dinamičnijoj globalnoj sceni. Globalizacija je nova nacija. Ima među tim novim klincima i sjajnih talenata kao što ih je na ovim prostorima uvijek bilo. Nisu svi Tesle ali taj je talent uvijek bio izuzetan, eno ga blista u Wimbledonu, Madison square gardenu, na Santiago Bernabeu, na dodjeli Grammyija, na internetu, neće proći dugo i mogla bi se ostvariti ona daleka vizija sarajevskih nadrealista o bureku u svemiru...

* Poglavlje iz knjige Vjekoslava Perice „Žali Bože: Eseji o religijskom nacionalizmu, balkanizaciji i globalizaciji“, koja izlazi krajem ove godine

(KRAJ)


[i] “German Parliament Recognizes Armenian Genocide, Angering Turkey,” The New York Times, 2 June 2016,  http://www.nytimes.com/2016/06/03/world/europe/armenian-genocide-germany-turkey.html?_r=1).

 

[ii] “Zemlje Istočne Evrope nalaze se na vrhu liste zemalja čiji se broj stanovnika smanjuje dramatičnom brzinom,” Al Jazeera Balkans, 3. februar 2018. http://balkans.aljazeera.net/vijesti/interaktivno-istocna-evropa-odumire-pred-ocima-svijeta).

 

Oceni 5