Joseph Goebbels: Fantazije o konačnoj pobjedi

Goebbels, Joseph, Rheydt 29.10.1897, + Berlin 1.5.1945, njemački političar. Sin knjigovođe u jednoj maloj tvornici fitilja, potjecao je iz stroge katoličke obitelji, stoga je trebao postati svećenik. Ali, Jospeh se odlučio za studij filozofije i književnosti. On je svoju budućnost vidio najprije na književnom području. Godine 1921. doktorirao je, hendikepiran obogaljenom nogom zbog čega nije sudjelovao u 1. svjetskom ratu. U slabašnom tijelu nesrazmjerno velike glave bili su pohranjeni volja i ambicija nekoga tko je vidljivo ponižen – umanjenje života nastojao je nadoknaditi brojnim ljubavnim aferama. Mali šepavi čovjek bio je kod žena iznimno uspješan, obdaren šarmom duboko tamnih očiju, duhom i temperamentom. No bez obzira na te pobjede bilo je drugačijih poraza, a oni su njegovom životu dali konačno usmjerenje. Književna ambicija nije bila zadovoljena. Novine su mu vraćale priloge, izdavači romane i drame. Osobito su odbijani njegovi radovi u liberalnom „Berliner Tagblatta“ pod glavnim urednikom Th. Wolffom. Vjerojatno se Goebbelsov razvoju fanatičnog antisemita i preziratelja svega građanskog u velikoj mjeri može svesti na takvu uvredu njegovog ja. Nedostatne beletrističke kvalitete nastojao je nadoknaditi pišući prekomjerno kićeno i neumjereno. U dnevncima 20-ih godina pokazivao se u nestabilnom duševnom stanju tinejdžera,kolebavši se između krajnjosti i doživljavajući „emocionalne naizmjenične kupke“ (Heiber).

Pažnje vrijedno je da se sentimentalni izljevi nisu kosili s reskom oštrinom političkog govornika i urednika, u kojem svojstvu je 1924. nastupao u völkisch taboru – od samog početka uspješno. Ovdje je našao nadomjestak u priznanju i pohvalama koje su mu bile uskraćene kao beletristu. Heiber govori o „visoko intelektualnog glazuri i pubertetskom svijetu osjećaja“. Politički Goebbels je bio blizak „lijevom nacional-socijalistu Gregoru Strasseru, postao je voditelj poslova gaua /pokrajine/ Rajna-Sjever (sjedište u Elberfeldu) i uređivao „Nac.-soc. pisma“. U toku rivalstva izmeđ Hitlera i Strasserovog krila podržavao je potonjeg, sve dok Hitler taj kurs nije retorički pregazio 1926. na Bamberškom Führerovom zasjedanju.

Hitler je prepoznao Goebbelsov dar i spretno ga vezao uza se. Ubrzo se Goebbels podvrgnuo „Većemu, političkom geniju“, kako je to povjerio svome dnevniku i dodao: „Hitleru, ja te volim, jer si velik i jednostavan istovremeno.“ Ta povezanost trajala do njihove gotovo zajedničke smrti. Goebbels, kao govornik istog ranga i snažnog djelovanja, ali bez karizme vođe, instinktivno je znao da može biti samo sluga, izvikivač, propagandist onog koji je Prvi. U tom smislu je on je Hitlerov uspon demagoški podupirao i učvršćivao sve do kraja.

Za obje strane presudna odluka bila je kad je Hitler svog najboljeg agitatora na jesen ’26. poslao u „crveni“ Berlin da unaprijedi NDAP na najtežem terenu Njemačke. Doista, Goebbels je pridobio Berlin za nacional-socijalizam. Glavi grad Carstva 18 godina bio je njegovo glavno mjesto djelovanja. Mržnja komunista na gauleitera /voditelja pokrajine/ nije bila bez respekta, jer je Goebbels bio neustrašiv, držao svoje huškačke govore usred radničkih četvrti i prilikom tučnjava u dvoranama mirno je stajao na podiju. Njegovi ljudi iz SA koji su brutalno tukli, gotovo su na svakom mjestu ostajali pobjednici. Ako bi vlastiti suborci poginuli, Goebbels bi za „svjedoke krvlju“ priređivao žalobne spektakle u stilu državnih pogreba (npr. za H. Wessela). On je tako politički Berlin držao pod pritiskom, ali i okupljao pristaše.

Usput je uređivao list „Der Angriff“ /Napad/ i od 1930. bio na dužnosti NSDAP-ovog Voditelja propagande u Reichu. Poslom pretrpani demagog bio je u stranci i član Reichstaga. Stalno je izumljivao nove trikove u upravljanju masama. Gdjegod se danas koriste slične stvari, Goebbels je često nevidljivi veliki učitelj u pozadini. Tada nove medije poput radija i filma dosljedno je koristio kao propagandna sredstva – posebno nakon preuzimanja vlasti. Oni su, podjednako kao i novinstvo, književnost, glazba i umjetnost 1933. stavljeni u nadleštvo Kulturne komore Reicha. Izvan Goebbelsova dohvata kao Ministra Reicha za „prosvjećivanje naroda i propagandu“ ostao je mali broj sektora umjetničkog razvitka: pruska državna kazališta u kojima je Göring dozvoljavao razmjerne slobode, arhitektura upravljanje kojom je sebi pridržao ljubitelj gradnje Hitler.

Goebbels je bio, prije svih taj koji je, plodni, dijelom i dominantni utjecaj židovskih pisaca, novinara i umjetnika izgnao iz kulturnog života, budući da je za obavljanje zanimanja na ovim područjima preduvjet bilo „arijsko“ porijeklo. S druge strane bio je dovoljno mudar da usred diktiranog svjetonazora omogući otoke oporavka duše. Brojne filmske komedije do u posljednje dane režima bile su oslobođene svakog političkog prizvuka. Kao vladalac tiska (usp. upute novinstvu)  brinuo je za to da nacional-socijalistička država jednim glasom govori i prema unutra i prema van. Presudni unutarnjo-politički i vanjskopolitički koraci svaki put pripremani su, praćeni i opravdavani u kampanjama. Pojedina strana presezanja u pregrijanoj nacinalističkoj atmosferi iskorištavao je za novinske pohode huškaštva preko svake mjere. U čas mogao je mobilizirati „zdrav narodni osjećaj“, i bio je glavni organizator pogroma Kristalne noći (9/10.11.’38.)

Kao najistaknutiji dirigent ”mišljenja” snažno je doprinio da se pripremi atmosfera za masovni zločin nad Židovima (u ratu). Isto tako, uz Hessa i Schirracha, učvrstio je kult Führera. Unatoč svoj lojalnosti Hitleru, povjerenje potonjeg prema paladinu trpjelo je kasnih 30-ih godina zbog njegovih ljubavnih afera. Goebbels je od 1931. oženjen s Magdom, rastavljenom Quandt, ipak, izazvao je veliku pažnju zbog strasti prema češkoj glumici Lidi Baarovoj. Hitler nakon afere vezane za Blomberga, nije dopuštao javne ljubavne skandale na visokim položajima, i pozvao je Goebbelsa na red.

Uz već do tada vrlo potenciranu propagandistitčku energiju, „mali doktor“ u ratu je oslobodio daljnje rezerve; to se odnosi i na njega samog i u prenesenom smislu. Stalno se u govorima i člancima (između ostalog u „Das Reich“) trudio da podigne ratni moral, a utoliko više koliko je on bio ugrožen uslijed bombarderskih napada na njemačke gradove što je duševno slamalo ljude. Svojim je parolama jako doprinio tome da narod ratne psihičke i fizičke nedaće izdrži veoma strpljivo. Njegova tada razvijena strategija utjehom i ulijevanjem nade putem fantazija o konačnoj pobjedi ili zazivanjem čudotvornih oružja djelovala je sve do sloma. Goebbelsova mrzilačka priroda oblikovala je javne predodžbe putem efektnih formula, na primjer u retorički genijalnom govoru o „totalnom ratu“ u Sportskoj palači (18.2.1943.). Uvijek je bio najbolji kad je trebalo ići do kraja, kada je trebalo potpaliti afekte i bijes. Bili su mu potrebne slike neprijatelja, makar nisu bile toliko ideološki ukorijenjene kao kod Hitlera i Himmlera. Čak i u pustinjama razorenih gradova nije se libio odlaska među narod, čak i onda kada njegov Vođa već odavno nije tražio vezu s masom.

Kao generalni opunomoćenik za zadatke totalnog rata (srpanj ’44.) nastojao je iz naroda iscijediti posljednju snagu za otpor, bez iluzija o osobnim posljedicama u slučaju poraza: „Prije svega u židovskom pitanju odredili smo se tako da nam nema spasa“, napisao je u svom dnevniku u ožujku 1943. No do u propast koju je točno prepoznao, nikad nije popustio u službi. Imenovan je Kancelarom reicha u Hitlerovom političkom testamentu (29.4.’45.), a svoj odlazak inscenirao je u stilu tragedije: otrovao je svojih šestoro djece i zajedno sa suprugom oduzeo si je život u u bunkeru pod Kancelarijom Reicha samo jedan dan nakon smrti svog gospodara.

*Grosses Lexikon des Dritten Reiches / Veliki leksikon Trećeg reicha/, ur. Christian Zentner i Friedemann Bedürftig, Südwest Verlag, München 1985. Prijevod: Nenad Popović