Josif Brodski: Pelegrini

Moji snovi i čuvstva stoti put
idu k tebi putem pelegrina.
V. Šekspir

Mimo kumira, arena,
mimo svakog hrama, bara,
ili groblja ukrašena,
mimo velikih bazara,
svijeta i boli mimo,
mimo Meke skupa s Rimom,
svi prženi suncem sinjim [1],
zemljom idu pelegrini.
Grbavi su, kljasti, tmoli,
odgladnjeli, polugoli,
zalaska im puna zjena,
srca zorom prepunjena.
Poj pustinja za njima je,
razgaraju se varnice,
nad njima zvijezde sjaje.
promuklo im kriče ptice:
svijet biće ko i prije,
da, biće ko prije cijel,
sve do zasljepljenja snježan,
i uz to sumnjivo nježan,
svijet će da bude lažljiv,
vječan će da bude svijet,
možda jasan za um pažljiv,
al kraja mu nigdje nije.
Znači, ništa biti neće
od vjere u sebe, Boga,
i jedino preživjeće
iluzija i put, stoga.
Nad zemljom zalasci biće,
nad zemljom će zore biti.
Nju vojnici nađubriće,
pjesnici je odobriti.

<1958>

[1] U stihovima: “svi prženi suncem sinjim, zemljom idu pelegrini” (“синим солнцем палимы, идут по земле пилигримы”)  i “zalaska im puna zjena, srca zorom prepunjena”( “глаза их полны заката, сердца их полны рассвета”) – čuje se odjek pjesme Pelegrini Mire Lohvicke (1869-1905), iz koje evo prve strofe: “Знойным солнцем палимы, / Вдаль идут пилигримы / Поклониться гробнице священной. / От одежд запыленныx, / От очей просветленныx / Веет радостью цели блаженной”

(Žarkim suncem prženi / U daljinu idu pelegrini / Pokloniti se grobnici svetoj. / Iz odežda zaprašenih, /Iz očiju ozarenih / Vije radost cilja blaženog“.)

*Preveo Marko Vešović