Ispovest „djevojke iz Kragujevca“
Jossipa 01 B

Josipa Lisac u Sava centru 2017. godine

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Josipa Lisac u Sava centru – kako to normalno zvuči

Koncerti Josipe Lisac u Sava centru 14. februara već su postali tradicija. Ne održavaju se svake godine, ali bilo ih je toliko da s pravom možemo da kažemo da smo dosta Josipinih rođendana proslavili upravo s njom.

Kako i sama kaže, 14. februar, Valentinovo, postalo je toliko izvikan praznik da u stvari više ni ona ni njena publika ne polažu pravo na ekskluzivnost. Svi slave i svima se peva baš tog 14. Nekako se lepo na to vezuje Dan državnosti, pa neradni dani, još ako je, kao ove godine, reč o vikendu, nema kraja slavlju, naročito za one koji nam uzurpiraju datum. Ali, nisu oni bitni. Neka pune hangare, arene, splavove, ionako je svejedno.

Josipa Lisac u Sava centru 2020. godine

„Nisam ja statističarka“, ima običaj da kaže Josipa, za razliku od nas fanova koji se neretko bavimo upravo statistikom. Računamo na koliko smo koncerata bili, koliko je meseci ili godina prošlo od jednog do drugog, gde smo sve bili. Josipa polako niže deceniju za decenijom na sceni, publika je otkriva i pridružuje joj se na tom putu, a hard core fanovi ponekad vole i da računaju.

Ne mogu da govorim u tuđe ime, ali to igranje računicom za mene ima poseban značaj. Na Josipin vlak (koji ipak nije bio bez dolaska!) zakačila sam se početkom dvehiljaditih, kada ona već gazi četvrtu deceniju karijere, a ja tek otkrivam „Dnevnik jedne ljubavi“. Tada „Josipa Lisac u Sava centru“ nije bilo tako očekivano i normalno čuti. Tada mi nije moglo ni pasti na pamet da ću se tamo neke 2020. prisećati koji je to po redu njen beogradski koncert u ovoj posleratnoj eri. Dvehiljade i neke još uvek je bilo malo verovatno da će Josipa gostovati u Beogradu. Zato ovaj bilans koncerata danas deluje neverovatno. I obećavajuće. I zato je računica ponekad divna stvar.

Ranih dvehiljaditih lako mi je bilo da obeležavam jubileje. Obuhvatali su najviše par godina. Svi bitni datumi bili su tu, bliski, pred očima. Danas, kada sam sela da iz radoznalosti, a i za potrebe teksta „vodim statistiku“, ne mogu sa sigurnošću da tvrdim na koliko sam koncerata Josipe Lisac bila za poslednjih 17 godina. Prema poslednjim merenjima, čini se da ih je upravo 17. Već sam dvaput sebe uhvatila u zaboravu, izostavivši dva koncerta sa spiska, od kojih je jedan čak održan u rodnom mi Kragujevcu, pre samo tri godine. Josipa Lisac u Kragujevcu. Kako je tek to nerealno zvučalo tamo neke 2002! Jasno se sećam baš te godine. Dotad sam već otkrila sve njene albume, znala svu potrebnu i nepotrebnu triviju i žarko želela da odem na koncert i konačno je čujem uživo.

Koliko god mi mislili da se ništa ne menja, da će u ovoj zemlji sve uvek ostati isto, da nema nade, i koliko god to suštinski bilo tačno, naše male privatne istorije ipak će posvedočiti drugačije. Ne samo da sam se ja promenila u odnosu na tinejdžerske dane (ostavljajući Josipu da bude jedna od retkih konstanti), promenilo se sve. Tada je u Zagreb odavde išao malo ko, danas idu i oni kojima „Hrvati baš i nisu nešto“ i kojima mozgovi nisu evoluirali. Oni možda ne žele, ali ipak mogu da idu. Pitanje je da li je to dobro, ali samim tim što mi koji jedva čekamo da odemo zaista i možemo da odemo, tupima se tupi oštrica.

Bez želje da zvučim kao da pišem o kamenom dobu, uistinu se dosta toga promenilo od 2002. i otići tek tako na koncert Josipe Lisac u Hrvatsku ili Sloveniju nije bilo jednostavno. Pre svega zato što niste znali kada je koncert. Ne samo da je pristup internetu bio ograničen, da je dial-up bio spor, već na mreži nije moglo gotovo ništa da se nađe.

Kada Josipa Lisac ima sledeći koncert? Pitanje od milion tolara. Upornim kliktanjem i prolaženjem kroz more bespotrebnih informacija, bez SEO optimizacije i „najboljih rezultata“ (mislim da ni dugme „I'm feeling lucky“ još nije postojalo) dođoh do nekog datuma – 20.8.2003. Na Vurberku. Što je kod Ptuja. Koji je blizu Maribora. A za Sloveniju treba viza. A karte? Nije bilo ništa online. I šta prvo juriti – vizu ili karte? Put do karata vodio je kroz nekoliko e-mail adresa dok nismo našli pravu – menadžerovu. „Karte vas čekaju na ulazu.“ Sad je sve što mi treba samo – viza. Da li ću uopšte dobiti vizu? Verovatno da, ako mi prvo neko iz Slovenije pošalje pozivno pismo. Ono je stiglo, a kroz nekoliko meseci i viza.

Josipa Lisac u beogradskom Domu sindikata 1981. godine

„Nemojte da idete kolima, nikad se ne zna“, savetuju domicilni dušebrižnici. Već iduće godine išli smo kolima najnormalnije, preko Hrvatske. Te 2003. pak roditelji i ja smo se u Sloveniju uputili autobusom, i to preko Mađarske, jer još nijedan prevoznik nije išao preko Hrvatske. S obzirom na ratne strahote, ova priča zvuči smešno, ali iz današnje perspektive smešna je i neverovatna na drugačiji način. Zato čuvajmo mir i bezvizni režim kao zenicu oka svoga, kad već ništa drugo nismo bili u stanju da sačuvamo. Ništa, apsolutno ništa, ni ukidanje viza, ni „Josipa Lisac u Sava centru“ nije nam došlo preko noći. Put do Sava centra vodio je preko Vurberka. S jedne strane mi je drago da jeste i zahvalna sam roditeljima na tome što sam uopšte imala mogućnost da 2003. odem u Sloveniju na Josipin koncert, makar i sa vizom.

Kako je i Josipa od menadžera saznala za potragu jedne devojke iz Kragujevca za kartama, tako je na Vurberku tog 20. avgusta (baš na rođendan Slobodana Miloševića, kad već vodim računicu i sabiram nepotrebno znanje) 2003. došlo do bilateralnog susreta Josipe Lisac i „mlade djevojke iz Kragujevca“, nedavno pomenute u Josipinom intervjuu Jutarnjem. Ta sam. Osim ako ne postoji neka druga za koju ne znam i s kojom me Josipa nije upoznala. Jer ona je sve nas fanove spojila najpre virtuelno, a potom lično i geografski – od Tivta, preko Zagreba, Opatije, Ciriha, Kragujevca, Beograda. Posle je sve bilo lakše – putovalo se u Zagreb, Opatiju, Tivat, ukinute su i vize za Sloveniju, a onda se 2006. prvi put posle gotovo 20 godina pojavio naslov „Josipa Lisac u Sava centru“. I već sutradan u novosadskom SNP-u.

Koncert u junu 2006. počeo je sa zakašnjenjem i lažnom dojavom o bombi, a završio se ovacijama i suzama radosnicama. Josipa Lisac konačno u Srbiji. Uspeli smo. Ipak. Uspeli smo u tome da budemo normalni, da sve liči na normalan život. Dolazi nam pevačica iz susedne države. To je bio podvig.

Već idućeg leta Josipa je održala koncert na niškoj tvrđavi koji ću zauvek pamtiti po atmosferi, a vratila se u Niš i 2010. U Sava centru bila je ponovo 2009, pa 2013, 2014, 2017, 2018. i 2020, pre tri dana. Treba li reći da je bilo fantastično? Pa, to je tako normalno!

Tako nam je 14. februar postao tradicija, postalo je sasvim normalno da Josipa Lisac peva u Beogradu. Zato što i jeste normalno, zato što to mora tako da bude, zato što ovde pripada isto koliko i u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu... Zato čuvajmo mir, bezvizni režim i jedni druge, da nikad više ono što je normalno ne postane nenormalno. Makar i po cenu toga da cajke pune beogradske i zagrebačke arene. Mi imamo Josipu. To je važno.

Oceni 5