Jubilarni 40. festival Split: Kraj jedne epohe

Na početku bijaše pjesma! I na kraju bijaše pjesma, samo malo drugačija. Skroz nešto drugo od one s početka. A valjda tako treba biti? Ne može svit, pa ni glazba stat na jednom te iston mistu desetljećima. Treba ić' naprid! Samo, veliko je pitanje šta to znači ić naprid kad je glazba u pitanju? Ali, već smo sve rekli o proteklih 39 godina, kako je počelo, kako je išlo, 'ko je sve tu bio i pobjeđivao, što su Prokurative sve doživjele…

I pitam se što reći za kraj, premda Festival ide dalje. Ali ja ne! Ja ću prileći malo na jubilarnom 40. festivalu zabavne glazbe Split '2000.  Vjerujem u neke druge klince kojih ima i koji su mi se javljali i neskromno moram priznati da su me razveselili jer im se sviđa sve to što sam uradio. Napravio sam što sam mogao, napisao što sam mogao i znao i imam osjećaj da sam ako ništa drugo, a ono bar otvorio mogućnost drugima  koji će doći nakon mene, da započnu od nekog novog početka. Recimo, od 2001. pa do tko zna kad…Ako ne budu htjeli oni, a onda ću valjda morati ja.

Ali, nije sve tako crno kako se meni čini. Željko Erceg, čovjek iz agencije Artur, čovjek koji je pokrenuo nešto što se danas zove PR festivala i što je nešto o čemu mi novinari koji smo pisali na starim pisaćim strojevima nismo mogli ni sanjati. On me stalno gura, moli, pa dajte završite s tom 2000. godinom da imamo komplet.

Velim ja njemu: - Teško mi je dati završnu riječ. Kako reći sve, a ostati fin i pristojan gospodin? A opet ne možeš sve prešutjeti i reći sve je bilo bajno i sjajno.

- Mogu li vam dati savjet - pita me.

- Dakako!

- Pa pogledajte stil koji ste imali kad ste pisali o prvim godinama festivala, pokušajte biti nekako na tom tragu...

Ajde da ga za trenutak poslušam pa da vidimo kako bi to išlo, kako bi o Splitu 2000. pisao razmišljajući na način kad su se održavale Melodije Jadrana'62, bazen Jadrana, prvi pravi festival. A bazen jadan, a nikakav, nema ni hotela pravog u Splitu, di će odsjest svi ti pjevači: u Centrala na Pjaci (strava od hotela), ajde ima Bellevue, pa prenoćište Slavija na Dosudu, pa sve siromašno…Jad i bijeda. Maruška Šinković je jedina pjevačica iz Splita. Nema ić do Trsta pa kupit veštu. Šiva se doma ili kod prijateljica koje znaju. Pa onda Split ne da gušta cilome svitu, ne da priznat da su drugi bolji, oće bit u najmanju ruku odmah na početku ka Opatija ili ka Zagreb! Ne da Đeki da Melodije Jadrana budu lošije od Opatije!  Moraju bit bolje!

Pa onda, tu se muva jedan mladi student, siromašni, neki Zdenko Runjić, niko čuja za njega. I vidi ti mulca, upala mu odma pisma na Festival! A koji je to, mali? Vrag će ga znat. A onda dolaze i imena. Pa kakva, ljudi moji! Ivo Robić, svjetsko ime. Zakon. Pa onda iz Beograda ništa manje nego Đorđe Marjanović, najpopularniji pjevač ex Yu, pa vrhunsko ime isto iz Beograda Nada Knežević, jazz pjevačica. Tu je Gabi Novak, velika zvijezda, pa velika Anica Zubović, pa Vice Vukov! I Marko Novosel je na Jadrana, pa Toni Kljaković, a da o autorskim imenima ne govorim: Nardelli, Niko Kalogjera, Milivoj Koerbler, Milutin Vandekar, Alfons Vučer, Mario Bogliuni… Ono, da čovik padne u nesvist. Sve zvijezda do zvijezde. Prva pjevačka liga!

Jer, recimo, pjevačica je došla iz Beograda. Stvarno dama, ima lipu široku veštu, a cipele bile boje. Ali nisu sjajne. Obična koža. Nije da ona nije mogla kupit lakirane, ali cipele su na tak i ne sjaju se. Zato postoji kreda. Ona obična školska, pa ako se šta išporkalo, onda se lipo kredom izbili. I Ivo Robić nosi bile postole.  A zašto bile? Pa zato šta su u modi muške mokasinke bile boje.

Onda orkestar, sve radi po partiturama. Čitaju se note, svi ih znaju. Probe su tu…Nema ono ka danas: Daj Gracin pusti malo jače! Ma, ke! Kakav Gracin! Nima pulta, nima meštri od ozvučenja koji ono stoje za pulton, pa imaju isprid sebe matricu broj 1, pa broj 2 i tako dalje, pa upreš u botun i sad se samo triba pojavit pivač i lipo ka riba zivat, a sve radi oni za pultom. Za to vrime prateći vokali bez nota vježbaju vokalnu pratnju, dva muška ili dvi ženske: „Idemo dečki, idemo cure, kad bu pevala Josipa morate kukovima dva put desno, dva put levo. Eto tak fino! Samo si malo više mrdnite guze, ne brzo ali tak da bude nekak u ritmu. Ak je pesma laganija, malo lakše se njišite. Tak, odlično dečki, odlično puce“.

Navečer počinju stizat ove nove i ovi novi, i oni za koje si čuja i oni za koje ni selo njihovo ne zna da piva. Pa onda se puderaju, šminkaju, rastežu iza bine, jer to je sastavni dio pivanja, pa onda izađe Banfićka ka avion, sve skupa četri deka robe na njoj, ne smiš je dirnit jer ne zna čovik oće li joj šta ispast iz kose, iz prsiju, a pored nje diže noge i pravi gimnastiku onaj njen šta pleše oko nje…Pa kosa, pa tangice, pa šljokice, pa puste televizijske postaje, pa reporteri, pa presice, pa novine, pa revija ova, revija ona, pa svi očedu slikat one šta nemaju šta pokazat na sebi, a ove druge fino uljuđene koji dolazidu u veštitima, ma njanka škljoc!

Onda još jedna usporedba. Tamo '62 na Jadrana Tereza je imala boršin, prije izlaska na pozornicu uzela bi češalj iz boršina i bez ogledala se očešljala. Jerbo je imala trajnu, to je ono ka kad se napravi frizura za dva tri miseca i uvik si lipo narican. A danas, u 2000. dolazi Josipa, straj te proč pored nje. Prvo, vešta jon ima najmanje 40 metara kvadratnih. To je prvo. Drugo, do kose jon ne možeš doć. Jerbo ona više ne upotrebljava češalj. Ona valjda u borši nosi klišta, kacavide, šaldadur, a kad su debje žice, onda nosi i lumacu za grijanje i savijanje, cvikcange, a dobro bi došla i koja pop-rebatina, štanj ilitiga kositar i dakako malo ačida da boje uvati.

Inšoma, od krede za postole do visoke tehnologije na glavi  prošlo je toliko lita da se ne može ništa više uspoređivat, dorađivat, sve je drukčije: od pratećih vokala koji moraju imat dobre kukove, pa sve do gotovih snimki s kojih se sve piva i svira. I sad  - di je tu romantika?

A što se samoga festivala Split '2000 tiče, moram priznat da je bio sjajan. A sad ću reći i u čemu. Prvo, organizacijski je bio doveden do savršenstva; od gledališta, pozornice…Onda, zahvaljujući opet agenciji Artur, koju su mudro organizatori angažirali, bilo je i šušura, i usluga, i novog načina komuniciranja s novinarima. Istini za volju, neki drugi su figurirali kao glavni, ali sve je potega Artur.

Organizator (Saša Lukić), vješto je s pratećim manifestacijama upotpunio one sadržaje koji se nisu mogli dogoditi putem Selekcijske komisije ili Umjetničkog savjeta. Najprije, koncert Arsena i Gabi u HNK, potom koncert Tereze na istom mjestu, pa klape koje su pjevale na Prokurativama stare pisme sa festivala, pa ugođaj stolova i svjetiljki na njima u prvom dijelu gledališta…Sve je to savršeno bilo organizirano samo da nije bilo kiše…Ali, dobro, prošlo je sve u najboljem redu.

Što je Split 2000. ponudio svojoj publici u glazbenom smislu? Tek malo toga, premda se tzv. Umjetnički koncept umjetničkog direktora trsio s podacima kako je festivalski program znatno kompaktniji i jezgrovitiji po pjevačkim imenima i kvaliteti pjesama u odnosu na prošlogodišnji.

Evo što kaže Nenad Vilović, umjetnički direktor: - Preslušao sam preko tri stotine skladbi i vjerojatno izgubio isto toliko prijatelja, jer svi ne mogu ući u festivalski program. U konačnici, rekao bih da Split '2000 donosi veliku širinu stilskog spektra pjesama. Zastupljene su ultramoderne skladbe, ali i klasične dalmatinske šansone. Nema istočnih narodnjaka ni starogradskih pjesama. Posebnu pozornost posvetio sam dalmatinskoj pjesmi, tako da će se u programu naći niz takvih radova, međutim, idejom i aranžmanom približenih suvremenom poimanju glazbe. Među njima ima i radova koji razvijaju melodiju dalmatinske pjesme u potpuno drukčijem svjetlu od uobičajenog, dajući joj novu perspektivu. U Split 2000 ugradio sam svoj osobni entuzijazam i inat prema svemu što je do sada bilo nedodirljivo-veli umjetnički... – zaključio je Vilović.

Kaj god! Split je, po mojem sudu izgubio neka velika imena upravo iz razloga što je izgubio identitet. I lijepo je te iste godine, sada već pokojni i sjajni Dalibor Foretić napisao u tekstu o 45. splitskom ljetu: „U neviđenoj urbanoj eksploziji koja joj se dogodi u ovome desetljeću, dalmatinska metropola postala je amorfna crna usisna rupa, gubeći značajke svoje urbane tradicije i mentaliteta…“.

To isto bi se moglo primijeniti i za Split 2000. Napokon je Festival potonuo u tu crnu rupu upravo zbog toga što se u vlastitoj kući, u vlastitom dvorištu nije mogao prepoznati. Izgubio je sve niti, pa i glazbene i umjetničke. Nema inata, gospodine Viloviću, kad je u pitanju glazba, tradicija na koju se pozivate kad vam treba. Inat je i loš izraz. Recimo, primjerenija je riječ dišpet. Pa da ste gospodine Viloviću iz dišpeta zasukli rukave i napravili modernu feštu na Prokurativama u kojoj bi se bar oni koji su tu u tom gradu tek nekoliko godina osjetili da su Splićani, već biste napravili nešto. Što je to ultramoderno u glazbi? Koji je to izraz, što to znači? Koncert za citru i litru?

I vrlo dobro znam da oni koji su i pjevali nešto što miriše na Dalmaciju, da su tu dovedeni na zamolbe, kako bi se mogli ušutkati tradicionalisti. Jer kako inače objasniti da je publika više pljeskala klapama koje su pjevale stare pjesme sa splitskih festivala nego pobjednici Josipi Lisac, Matrixima i duridurijevima?

Arsen je izjavio: „Moje pjesme opstale su pod teretom vremena, novih ukusa, i novog estradnog glazbenog terora“. Pita li se netko zašto? Zašto su opstale njegove pjesme, zašto su opstale Runjićeve, Mihaljinčeve, Kalogjerine, Vučerove, Radojkine, Terezine, Vicine, Robićeve…

Nije valjda zbog toga što su dijelili glazbu na ultramodernu iz inata! Vjerojatno zbog toga što su u njihovim pjesmama nalazili sebe. A možda su i tekstovi koje su pjevali bili zapravo glazba. Ali ja još ni dan danas ne mogu sebe naći kod Matrixa, ni jedan jedini djelić sebe. To je moj opet osobni sud, moj doživljaj pjesme, melodije, festivala, Prokurativa…

Svaka čast jednoj Josipi Lisac, jednoj vrhunskoj pjevačici. Ali bilo je malo trenutaka kad me je taklo to što je ona savršeno ispjevala. O Matrixima da i ne govorim. Da sad prođu pored mene ja ih ne bi ni prepoznao. I onda što će tu na Splitu '2000? Umjetnički koncept u kojemu se na istome mjestu sastaju dobre pjesme kao što su: Pismo moja uzorita (Matko Jelavić i Fiamengo), odlični Dean Dvornik i opet Fiamengo sa numerom Sastavi me bože s njom , jedan Pattiera koji ne uspije doći do finalne večeri ili Vinko Coce, kad su tu Matrixi, Ready Cool, EnJOY…i pobjednička Josipa Lisac koja je zajedno s drugima iste vrste poslala poruku s Prokurativa - Život je samo most. Makar i pontonski?

Dakle bilo je i dobrih pjesama. Ne mogu dušu griješit. Ali, ali onda (recimo, moj prijatelj) Igor Brešan, u funkciji šefa pressa, napiše nešto što ja ne razumijem:

- Emocije i nostalgija nisu isključiva i jedina vođica, mjerilo istinskih vrednota. Dakle nastojimo ponuditi novoj generaciji nešto slično i blisko, a opet različito, nešto što k tomu mora osigurati primat i gradu i priredbi da se u specifičnom žanru nametne i opet preuzme vodeću ulogu na ovim prostorima. U vremenima kad nikome i nije do festivala, u vremenima kad su se isti bezrazložno namnožili, zahvaljujući glazbenim nakupcima, a ne istinskim potrebama umjetnika. Netko će se i na ovo umjetnika - nasmijati, no zar se već danas ne pozivamo na pjesme iz šezdesetih kao baštinu? Ne postoji zabavna i komorna, profana i seriozna, ozbiljna i neozbiljna glazba. Postoji tek dobra i loša glazba. Split se od samih početaka bavio prvospomenutom. Splitski festival, dragi prijatelji, vjeruje kako se na tradicijskim osnovama u jednom drugom vremenu i okolnostima može ponuditi nešto originalno, a sasvim autohtono. Prije tri godine dovedene svježe snage od alternative ili art pjesme, kako vam drago, postale su zaštitnim znakom jednog novog, modernijeg Splita. Splita koji ne robuje naslijeđu, ali ga nadasve uvažava. Skladbe novog vala ove su godine imale na umu namjenu kroz vlastite leksike. A to je dobitak, pa Prokurative ove godine nisu bile alibi za promidžbu dohodovnih ciljeva i vlastitih interesa izvođača.

Tako je pisao Brešan. Mogao bih se složiti da nostalgija nije isključiva i jedina vođica, mjerilo istinskih vrednota. Ali što ostaje od glazbe ako je lišimo emocija? To je ništa. To je citra i litra! A ni ona nije lišena emocija.

Pa nećemo se instinktom voditi. Emocije i jesu ono što nas razlikuje od ostalog drugog svijeta koji živi na ovome planetu. I onda Brešan još veli kako Splitski festival vjeruje kako se na tradicijskim osnovama u jednom drugom vremenu i okolnostima može ponuditi nešto originalno, a sasvim autohtono!

Zašto ne sad? Pa kad će doći to vrijeme da ponudimo nešto autohtono.

Valjda u vremenu postglobalizacije, kada budemo potpuno pojedeni i izglodani do kosti? Možda nisam u pravu. Ali to je moj doživljaj Splita '2000. Nekoliko dobrih pjesama, nekoliko dobrih pjevača, sve skupa nedovoljno za bolji opći dojam. Ono što je ipak u svemu tome pozitivno, jest činjenica da se festival nije ugasio u potpunosti. Ono na što bi trebalo u budućnosti računati nije samo stvar kontinuiteta po svaku cijenu. Bolje bi bilo razmišljati o kontinuitetu sa svrhom i razlogom, a svrha je festivala Split održati glazbu na razini dostojnoj glazbe kao umjetnosti i približiti je onima koji u njoj mogu prepoznati sebe.  Opet poštujući i tradiciju i nova glazbena saznanja! Glazba bez mozga i emocija, glazba koja ne vodi računa o identitetu i osjećajima slušatelja, estradni je teror najniže vrste. Ne pripada umjetnosti.

Želja bi mi bila da Festival koji nije moja svojina, ponovno postane moja svojta, da budemo u rodbinskim odnosima Split sa Splitom, Dalmacija s Dalmacijom, Hrvatska s Hrvatskom, glazba s glazbom.

I uopće nisam kivan ni zločest ni ljubomoran. Samo sam eto tužan… Ali, to nije samo moj problem. Ima nas previše koji smo tužni.

(KRAJ FELJTONA O POVJESTI FESTIVALA ZABAVNE GLAZBE SPLIT)

Split 2000: Sve pjesme i izvođači

1. Nek` ljubav krene (A.Babić-A.Babić) Teens

2. Smile and enjoy (M.Tomasović-M.Tomasović/ M. Šuput) EnJOY

3. Molim sate (Ž.Banić-Ž.Banić) Songkillers

4. Niš mi se ne da (R.Pilepić-R.Pilepić) Alen Vitasović

5. Gotovo je (M.K.Limić–M.K.Limić) Stijene

6. Još uvijek želim te (I.Kabiljo- S.Kurpjel) Ilan Kabiljo

7. Duri duri (H.Runtić-H.Runtić) Matrix

8. Htio bih da znaš (B.Vincetić-B.Vincetić ) Azzurro

9. Uzmi sve ili ništa (S.Salečić-K.Sobotinčić) Nikita

10.Žena iz Konstantinopolisa (Z.Mamić-Z.Mamić) Stividen

11.Nemirna (M.Tomasović-I.Privora) Josip Katalenić

12. Vako se mora (T. Eterović – M. Anđelković) Ivo Pattiera

13. Raduj se (J. Popović - J. Popović) Gracia

14. Zaustavite vlak (I.Brešan–I.Brešan) Čedo Martinić

15. Fjaka (G.Šegvić-G.Šegvić) Trio Gušt

16. Kad kreneš dalje (S.Sartori-S.Sartori) Sunčica Sartori

17. Di ću (I.Jagnjić-I.Jagnjić) Nino

18. Na mojim rukama (M.Botica-M.Botica) Mirej & Ready Cool

19. Što nas dijeli(Maes. prof. Baltazar–V.Ladišić ) Žanil Tataj Žak & Vivien Galletta

20. Prašina se diže (S.Bogdan-J.Džolić) Goran Škerlep

21. Zovi me anđelom svojim (B.Oštrić-Ž.Vuco) Suzana Bratim

22. More ti više ne priča (R.Mijić-R.Mijić) Antun Toto Rilović

23. Noć u Africi (T.Sardelić-T.Sardelić) Kuzma & Shaka Zulu i Bukarica

24. Potraži me (B.Mihaljević–Fayo) Tihana Sabati

25. More moje (Narodna-S.Bačić-S.Bačić) Kvartet Gorgonzola & Klapa Kumpanji

26. Misečina (I.Flesch-A.Kahle) Perle GKM-a Split

27. Vrištao bih cijele noći (D.Dumančić-D.Dumančić) Leteći odred

28. Virova san uvik u te (D.Žanko-J.Džolić ) Dražen Žanko

29. Što je to (M.Buljan-E.Kokić) Emilia Kokić

30. Sjene (O.Dešić/E.N.I.-O.Dešić ) E.N.I.

31. Sastavi me, Bože, s njon (D.Dvornik-J.Fiamengo) Dean Dvornik i Klapa Maslina

32. Putnik (Skansi/Market/Cetinski-Skansi/Tanović) Tony Cetinski

33. Pismo moja uzorita (M.Jelavić-J.Fiamengo/Z.Stipičić Miš) Matko Jelavić i klapa Luka

34. Ko će trude moje platit (N.Franić-N.Franić) Vinko Coce

35. Sami protiv svijeta (D.Turina Šajeta/R.Funčić ) Šajeta & Claudia

36. Ja sam cura ovog grada (M.K.Limić– M.K.Limić) Izabela Martinović

37. Život je samo most (K.Metikoš-I.Krajač) Josipa Lisac

38. Zauvik (R.Dvorski-R.Dvorski) Zoran Jelenković