Kratka istorija jednog književnog poduhvata
Milorad Popović

Photo: portalanalitika.me

Jubilarni broj ARS-a: Nemamo iluzija, možda i posljednji

Trideset pet godina u nešto ozbiljnijim kulturama, normalnijim vremenima i uređenijim društvima i nije tako dug period. Ali u zemlji koja je od 1986. godine do danas promijenila četiri imena – SFRJ, SRJ, SiCG, Crna Gora – ideološko-političko uređenje, učestvovala u ratovima početkom devedesetih godina, preživjela rigidne međunarodne sankcije, bila dio pseudofederacije koja je ratovala s NATO, organizovala referendum za nezavisnost, i nakon četrnaest godina krhke stabilnosti u nezavisnoj državi doživjela ponovnu fašizaciju društva, kalendarsko računanje vremena nije uvijek pouzdano. Jer, toliko tzv. istorije u nekoj, na primjer, skandinavskoj zemlji, nije se dogodilo u posljednjih sto pedeset godina.

U sredinama s očiglednim kulturno-političkim diskontinuitetom, koje nijesu dovršile proces modernizacije, svaki neortodoksni pokušaj kritičkog preispitivanja uvriježenih stereotipa i inovativni kulturni pokret, svojevrsni su incidenti. Tako je i časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars, nastao  kao incident, i  po svemu sudeći i nestaće kao incident. Prvi broj Arsa pojavio se u avgustu 1986. u izdanju Književne opštine Cetinja (KOC). Glavni urednik bio je Mladen Lompar, a članovi redakcije Slavko Perović, Milorad Popović, Borislav Cimeša i Krsto Mijanović. Ars je svojim dizajnom, koncepcijom i sastavom saradnika bio novum u  produkciji književne i kulturne periodike u Crnoj Gori.

Ambicije uredništva, koje je istovremeno bilo i u rukovodstvu KOC-a, dakako, bile su idealističke, pokazalo se i utopističke: vjerovali smo da se inteligentnijim i modernijim promišljanjem, i bez relevantnog ekonomskog i političkog zaleđa, u kratkom vremenu, mogu mijenjati naslijeđeni kulturni, politički i ideološki obrasci i sistem vrijednosti. Zbog toga su se u kulturnoj i političkoj javnosti Socijalističke Republike Crne Gore, od pojave prvih printanih izdanja KOC-a, počele javljati kontroverze: jedni su nas nazivali crnogorskim nacionalistima, drugi su zamjerali da smo pomodni, i da više forsiramo etablirane jugoslovenske autore u odnosu na domaće pisce, treći, koji su bili u  manjini, podržavali su rad grupe mladih ljudi što je unijela novi duh u kulturni život Cetinja.

Ars je, zaista, od samog početka bio otvoren za pisce različitih poetika i ideoloških afiniteta. U prvoj seriji Arsa, između ostalih, objavljivali su, Oskar Davičo, Vojislav Pekić, Tomaž Šalamun, Drago Jančar, Andrej Inkret, Aleš Debeljak, Velimir Visković, Raša Livada, David Albahari, Vlado Gotovac, Vesna Krmpotić, Bogomil Đuzel, Lilijan Dirjan, Vidosav Stevanović, Vojislav Despotov, Stevan Raičković. Paralalno s Arsom, KOC je objavljivao i knjige iz  lijepe književnosti, te djela političke i istorijske provinijencije koja su kritički preispitivala kanone Saveza komunista o nacionalnom pitanju, kulturnoj tradiciji, etnogenezi. U to vrijeme,  u drugim jugoslovenskim republikama, prije svega u Srbiji i Sloveniji, javljaju se  snažna i masovna revizionistička stremljenja nacionalističkih i liberalnih intelektualaca, koje su djelovi odlazeće titoističke vlasti tolerisali, čak i podsticali.

Crnogorski komunisti, pak, nijesu imali ideju kako preživjeti bez titoizma, i u panici su pravili vještački balans između prijetećeg velikosrpskog nacionalizma i pojedinačnih otpora tom hegemonizmu, koji se nijesu temeljili na đilasovskoj definiciji crnogorske nacije. Tako je režim s neviđenom konsternacijom pokrenuo hajku na Književnu opštinu Cetinja, izdavača knjige Sava Brkovića, Etnogenezofobija, u kojoj stari komunistički revolucionar osporava teze Batrića Jovanovića, o srpskom porijeklu Crnogoraca.  

Predsjedništvo Socijalističke Republike Crne Gore i Predsjedništvo Centralnog komiteta SR Crne Gore, organizovali su zajedničku sjednicu i „oštro osudili nesocijalistički, antinaučni pristup autora nacionalnom pitanju", narodnog heroja socijalističke revolucije, i kako im nije bilo popularno tražiti Brkovićev partijski progon okomili su se na članove Partije u Književnoj opštini Cetinja. Pokrenuti su disciplinski postupci protiv članova SK iz KOC-a, Slavka Perovića – koji je bio član gradskog komiteta SK – Mladena Lompara, Miodraga Iličkovića i ostalih, pa je SSRN, koji je bio transimisija Saveza komunista, napravio čistku u tom udruženju građana i za urednike Arsa postavio  podobne partijske kadrove. Nova redakcija je, u drugačijem formatu i s drugačijom koncepcijom, objavila još samo jednu ili dvije sveske časopisa, i Ars se nije publikovao deset godina, od vremena Antibirokratske revolucije do početka 1999. godine.

Nije pretjerano reći da su Ars – i njegov izdavač OKF – imali noseću ulogu u afirmaciji recentne crnogorske književne scene dvijehiljaditih godina, u domaćem i međunarodnom kontekstu

Prva serija Arsa, ipak, ostala je u pamćenju  saradnicima i suptilnijim čitaocima, kao jedan smjeli, nekonvencionalan kulturni projekat koji je ubrzo sasječen. Naročito su članovi redakcije bili emotivno vezani za Ars, pa sam nakon povratka u Crnu Goru, početkom 1998. s  Mladenom Lomparom počeo praviti planove o pokretanju nove serije časopisa. Na ruku nam je išla činjenica –  jednako koliko i promijenjena politička klima poslije odvajanja vladajuće frakcije na čelu s Milom Đukanovićem od velikosrpske politike Slobodana Miloševića – da je u međuvremenu stasala nova darovita generacija crnogorskih pisaca, koja se lektirom i senzibilitetom umnogome razlikovala od svojih prethodnika, koji su stvarali pod vidljivim uticajem Njegoša, srpskog romantizma, ruskih proleterskih pisaca i jugoslovenskih bardova socijalnog realizma.

Tako je formirana nova redakcija – iz prvog uredništva ostali smo Mladen Lompar i ja – u kojoj su se našli mladi pisci, Pavle Goranović, Aleksandar Bečanović, Balša Brković, Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić. Redakcija se u protekle dvadeset dvije godine mijenjala, i u njoj su bili pisci različitih generacija, od Ljiljane Duhrgran Boričić, Boža Koprivice i Ljubomira Đurkovića, do najmlađih, Dragane Tripković, Vaska Raičkovića, Milene Pejović, Ethema Mandića. Neki su odustajali, iz ovih ili onih razloga, ličnih ili političkih, tako da su od prvobitne redakcije iz obnovljene serije Arsa 1999. godine – pored mene –   ostali još Pavle Goranović, zamjenik glavnog urednika, i Andrej Nikolaidis. Jer, 2017. godine umro je Mladen Lompar, koji je bio više od glavnog urednika: dobri duh naše redakcije i šireg kulturnog kruga koji je u neku ruku izrastao iz Književne opštine Cetinja.

Nije pretjerano reći da su Ars – i njegov izdavač OKF – imali noseću ulogu u afirmaciji recentne crnogorske književne scene dvijehiljaditih godina, u domaćem i međunarodnom kontekstu. Teško je i zamisliti savremeno crnogorsko izdavaštvo bez OKF, jer bezmalo svi mladi daroviti pisci objavili su svoje prve tekstove i knjige u Arsu i OKF, što im je bila referentna preporuka prema regionalnoj i međunarodnoj sceni. Nije naodmet pomenuti da su autori OKF-a dobili oko trideset državnih i desetak međunarodnih nagrada za književnost, i da je u to vrijeme publikovano nekoliko desetina prijevoda naših pisaca na strane jezike.  

Ars je uspostavio i novu mrežu regionalnih saradnika koji su se pojavili u postjugoslovenskom vremenu: gotovo da nema relevantnog regionalnog pisca čiji radovi u potonje dvije decenije nijesu objavljeni u našem časopisu. Ars je, takođe, stvorio i mrežu prevodilaca, iz Crne Gore i prostora štokavskih jezika, što je omogućilo našim čitaocima  da se, makar u naznakama, informišu o novim autorima i tendencijama, prevashodno na važnim evropskim književnim jezicima. Ars je u međuvremenu bio i dio mreže srednjoevropskih književnih časopisa u projektu „Revija u reviji“, u kojoj su izabrani časopisi iz deset evropskih zemalja – od baltičkih država do Hrvatske –  dvosmjerno objavljivali temate iz nacionalnih književnosti. Ars je na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu 2015. godine, proglašen najboljim časopisom u regionu.

Difamacija časopisa, njegovog izdavača i urednika često je inicirana i iz samog književnog esnafa, čak i od bivših članova redakcije i pisaca s kojima smo nominalno dijelili iste kulturne i političke koncepcije, u dobroj mjeri zbog toga što nijesmo pristali da estetske kriterijume potčinimo nacionalno-političkom rezonu, i uređujemo još  jedan časopis-džuboks, koji će udovoljavati taštini i ukusu provincijalnih bardova i čaršijskih filistara

Druga, tamna strana, priče o Arsu: o neprestanim difamacijama, osporavanjima i pokušajima njegove likvidacije, zanimljivija je kulturnim antropolozima, socijalnim psiholozima, stručnjacima za nacionalno pitanje, nego piscima i ljubiteljima lijepe književnosti. Naime, priča o fenomenu Arsa, bez razumijevanja ideološko-političkog konteksta, naslijeđenih pretpolitičkih podjela i provincijskog mentaliteta naših pisaca – čija je isključiva ambicija da budu „prvi u selu“, između Mehova krša i Debelog brijega – neće biti potpuno razvidna. Jer, difamacija časopisa, njegovog izdavača i urednika često je inicirana i iz samog književnog esnafa, čak i od bivših članova redakcije i pisaca s kojima smo nominalno dijelili iste kulturne i političke koncepcije, u dobroj mjeri zbog toga što nijesmo pristali da estetske kriterijume potčinimo nacionalno-političkom rezonu, i uređujemo još  jedan časopis-džuboks, koji će udovoljavati taštini i ukusu provincijalnih bardova i čaršijskih filistara.

U toj specifičnoj montenegrinskoj patologiji, više i duže od drugih, isticao se Balša Brković, bivši član redakcije Arsa, koji je na tako nizak i besraman način, kakav se ne pamti od doba ranog staljinizma, demonizovao izdavača svoje jedine knjige koja je imala kakvu-takvu recepciju književne kritike[1]. Naime, nakon svakog konkursa za izdavaštvo Ministarstva kulture – u kojemu je OKF uvijek konkurisao s više naslova nego svi ostali izdavači zajedno! – B.B. urednik kulturne rubrike dnevnog lista Vijesti, u maniru starih udbaških kerbera-difamatora, velikim naslovima je ispisivao cifre koje je OKF ukupno dobio za izdavaštvo, prevodilaštvo, časopis, sajmove knjiga, sugerišući da je u pitanju privlegovanost i korupcija. Prema poznatom klišeu komunističke i fašističke crne propagande, B. B. nikad nije napravio komparativnu analizu sa drugim dotiranim subjektima iz domena književnosti, niti spomenuo da su neki drugi subjekti iz oblasti filma ili ljetnjih festivala na konkursima dobijali višestruko veću finansijsku potporu nego OKF. Dakle, niko se nije osvrnuo na značaj i domete naših  konkretnih projekata, jer cilj ovakve propagande nije da, u skladu s javnim interesom, kritički valorizuje, istraži izvjesne anomalije ili zloupotrebe, nego da osramoti i egzistencijalno uništi targetiranu žrtvu.

Hibrid plemensko-palanačkog duha ne podnosi ništa što mu nije nalik, pogotovo ako pritom ima i neki uspjeh, i zato nijesu mogli oprostiti  OKF-u što je brižljivom selekcijom referentnih autora, domaćih, regionalnih i stranih, publikovao oko 400 knjiga i 122 broja Arsa

Od samoga su početka, dakle, protiv Arsa udružili se, s takvom nesnošljivošću, kao da smo umjesto knjiga i časopisa distribuirali oružje ili drogu – zajedno s velikosrpskim nacionalistima – diletanti, polutalenti, neostvareni kulturtregeri i vječiti „ministri kulture u sjenci“. Taj hibrid plemensko-palanačkog duha ne podnosi ništa što mu nije nalik, pogotovo ako pritom ima i neki uspjeh, i zato nijesu mogli oprostiti  OKF-u što je brižljivom selekcijom referentnih autora, domaćih, regionalnih i stranih, publikovao oko 400 knjiga i 122 broja Arsa[2]. Elem, crna propaganda je imala određene učinke u dijelu javnosti, ali nije uticala na saradnju OKF-a s  relevantnim izdavačima, piscima i prevodiocima. Naprotiv, najugledniji crnogorski i južnoslovenski pisci i prevodioci svih ovih godina su nam, bez honorara ili za veoma skromnu nadoknadu, povjeravali svoje recentne rukopise.

Ukupna atmosfera koja je podsticala frustracije i animozitet prema OKF-u, očekivano je kulminirala nakon promjene vlasti u  Crnoj Gori. Novoj  strukturi, koja je na vlast došla uz pomoć ideologa, komesara, diplomata, lobista i propagandista „rusko-srpskog sveta“, prioritet je bio kultura i prosvjeta, pa su objedinili ova dva resora, zajedno s naukom i sportom, i na njihovo čelo postavili osobu koja doskoro nije imala crnogorsko državljanstvo(!) i eksplicitno ne priznaje crnogorsku naciju, kulturu i književnost. U kontekstu obezglavljivanja i uništenja nosilaca savremene crnogorske kulture, jedna od prvih aktivnosti četvororesorne ministarke bilo je angažovanje penzionisanog profesora ruskog jezika D. K. – gogoljevskog lika, koji je bio ispomoć u progonu profesora na Beogradskom univerzitetu, u vrijeme kad je njim upravljao kadar Vojislava Šešelja – za, kako je rekla, „detektivske poslove“ u (pod)ministarstvu kulture!?

Gotovo jedina dužnost penzionisanog namjesnika bila je, da između dvjestotinak organizacija koje su dobijale potporu Ministarstva kulture iz domena nove književnosti, prevodilaštva, časopisa, festivala, muzičkog i likovnog stvaralaštva, filma i tzv. kreativnih industrija, pronađe neku zloupotrebu ili neispunjavanje obaveza kojima se ugovorno bio obavezao OKF. Paralelno sa „detektivskom“ istragom krenula je nezapamćena hajka u režimskim medijima s  „originalnim“ optužbama: zbrojili su koliko je OKF od Ministarstva kulture dobio novca za deset godina(!), za Ars, novu književnost, prevodilaštvo, sajmove, antologijsku ediciju Nova luča, program Kreativna Evropa, ne pominjući pritom jesu li inkriminisani projekti  realizovani. Tako da su neuki čitaoci mogli pomisliti da je novac Ministarstva kulture, odnosno poreskih obveznika, direktor OKF dobio, na primjer, za reprezentaciju, svečane koktele, putovanja po egzotičnim turističkim destinacijama ili za rješavanje stambenog pitanja. K tome, nijednom difamatoru, cijelo ovo vrijeme nije bilo ni u primisli da se napravi kritička i komparativna analiza  estetskih i kreativnih dometa projekata OKF, koji su od komisija Ministarstva bili ocijenjeni da su od posebnog interesa za kulturu Crne Gore.

Pripremajući ovaj jubilarni, možda posljednji broj, dugo sam se premišljao je li se primjereno osvrtati na ovakve bizarnosti – kakve nije moguće naći u dojučerašnjim afričkim kolonijama – u uvodnom tekstu jubilarnog broja Arsa. Naposljetku sam odlučio da, u grubim crtama, prikažem pozadinu dugogodišnjih insinuacija, jer nas nema ko drugi braniti. Ali, i da bih ukazao na još jednu pogubnu, takoreći smrtonosnu činjenicu, o kojoj ćuti naša  bezvoljna, bezidejna, zaplašena kulturna javnost. Ulazimo u deveti mjesec 2021. i od kalendarskog početka godine nijedan aktivni crnogorski pisac dosad nije bio u mogućnosti da publikuje svoje djelo, isto je s prevedenim knjigama i periodičnim publikacijama! Ovakav fenomen nije poznat ni u ratnim vremenima u potonjem stoljeću.

OKF u svojoj redakciji ima više od trideset novih rukopisa domaćih, regionalnih autora i prijevoda, koje se bez državne potpore nije moguće publikovati. U zemlji od šesto hiljada stanovnika, sa slabim čitalačkim navikama, na komercijalnoj osnovi nije moguće publikovati ni trivijalne autobiografije starleta, fudbalera, ratnih zločinaca, kamoli modernu poeziju i prozu. No, uništenje crnogorske nacionalne kulture, tačnije produkcije recentne književnosti i umjetnosti, događa se u tišini, iako je blizu  dan kad će se knjige u ovoj zemlji štampati jedino uz blagoslov mitropolita Joanikija, kod braće Uljarević, ili u samizdatu!

Poslije svega nemamo više iluzija: niko nije zainteresovan da opstane jedini crnogorski časopis koji je u potonjih sedamdeset godina imao širu jugoslovensku i regionalnu relevantnost. Klerofašistička vlast nas smatra neprijateljima pa su nam, po svemu sudeći, potpisali smrtnu presudu, a strukturama bivše vlasti koja još upravlja u više gradova – između ostalih u Podgorici i Cetinju –  manje je stalo do knjiga nego Ivanu Crnojeviću, savremeniku Gutemberga, koji je u 15. vijeku donio štampariju na Cetinje. I ovo rječito govori o tome koliko je  sadašnjoj talibanizaciji crnogorskog društva, pogotovo kulture, uzrokovalo  ignorantstvo i lakomislenost onih koji su se doskora, stvarno ili nominalno, suprostavljali ideologiji Justina Popovića, Nikolaja Velimirovića, Amfilohija Radovića.

No, štogod da se desi, siguran sam da će prevratnička uloga Arsa u afirmaciji moderne crnogorske književnosti – prije ili kasnije – biti inspiracija nekoj novoj, buntovnijoj i kreativnijoj generaciji, koja će nastaviti ovu smjelu i neobičnu avanturu.

Kad u to ne bismo vjerovali izgubilo bi smisao sve što smo dosad radili, o čemu smo maštali, i na čemu smo istrajavali.

 [1] Balša Brković je za roman Privatna galerija, u izdanju OKF, dobio državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje. Predsjednik Žirija bio je Milorad Popović.
[2] Milorad Popović je, kao predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika (CDNK), potpisao još stotinak književnih naslova  
             

*Predgovor povodom publikacije jubilarnog broja časopisa Ars, koji će se narednih dana predstaviti čitaocima, u printanom i elektronskom izdanju

Oceni 5