Na koncu ipak treba reći – nečešljani postoje
Marijj 77 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Juhu muči dosada

JUHA, OBLACI

Izvjesno, iznad juhe lebde oblaci, pretječu se, mijenjaju oblike. Treba se dobro zagledati u juhu, jer ti su oblaci nevidljivi, i samo u juhi nalazimo njihove odsjaje, magličaste čuperke, može nam se učiniti da je dno tanjura prljavo. Ali – to su oblaci.

Ispod rezanaca, plove u juhi sjene oblaka. To traje. Oblaci kruže, njihove sjene kruže, rezanci kruže – jušno biće je kružno, čekaju se gladni da razbiju to monotono gibanje. U odsutnosti drugog, juhu muči dosada, oblaci joj malo pomažu, nisu zabavni.

Onaj koji puše u juhu kad hoće da je ohladi i ne znajući pokreće oblake. Njegova glava obavijena je dimom, repovi oblaka ulaze kroz usta i izlaze na uši. (Kad bi netko to mogao vidjeti, vidio bi nešto nalik parnom kotlu). Otuda osjećaj da je nakon jedenja juhe glava provjetrena, kao da je kroz nju protutnjao puhački orkestar. Ustvari, prosvirali su je oblaci.

Misli su se rasplinule poput rezanaca u zdjeli. Oblaci su u juhu umočili svoje brkate sjene i nakon masne kupke zamiču za horizontom dok glavno jelo dolazi na stol. 

KUHANJE STVARI

Kada učimo novi jezik, stvari postaju jezik na kojem objašnjavamo nepoznate riječi. Netko nam pokazuje predmete i govori njihova imena, mi ponavljamo. Odjednom se nalazimo usred ogromnog rječnika, u zvuku svake stvari čujemo listanje stranica.

Pisanje poezije može funkcionirati na sličan način. Ako dobro gledamo, same nas stvari mogu učiti vezama između riječi. Primjerice, netko u društvu u kojem se pije i jede čašu s vinom položi na mjesto na kojem je stol prekriven mrvicama kruha. Dobro fokusiran, prizor preveden u riječi glasi: čaša na mrvicama… I s tim se tada nešto može početi, u poetskom smislu.

Položaji predmeta se, dakako, mogu i izmišljati. Na primjer, naočale na maslacu. Ili: utičnica u kelju (nemojte to probavati kod kuće). Mašti treba pustiti na volju, ali ne zaboraviti na jednako nevjerojatne, a ipak moguće kombinacije.

Tako, na primjer, ne valja odustati od zamisli da je Lautréamont doista vidio legendarni susret kišobrana i šivaće mašine (u mojoj glavi to je singerica) na operacijskom stolu. I onda taj dirljiv prizor nazvao načelom moderne ljepote.

Pjesnik kojemu je stalo do konkretnog ponekad treba tek izvaditi blok i evidentirati. Ako odbija biti puki registrator i želi zakuhati stvari, neka stavi onu utičnicu u kelj. Možda neće pojesti ručak, ali riječi će grabiti žlicom.

NEČEŠLJANI

Češalj je sredstvo uzoritog građanina: nekoliko puta dnevno on češlja i pročešljava. Zrcalo na kraju reflektira taj posao i govori mu tko je najljepši i najpametniji na svijetu. Češljanje nije lako, mukotrpan je to posao podvrgavanja vlasi, koje traže svaku priliku da se strasno spletu, jednom oštrom i zupčastom poretku. Češljač je radnik, štoviše, zemljoradnik: češalj poput pluga pluži livadom i nakon jogunastog drača tu je fino uzorana njiva – ruka opipava brazde, kao i obavezni razdjeljak. Kad takva glava počne misliti, svaka joj je misao plodna i služi nekoj svrsi. Nitko tu neće ostati gladan.

Sukladno tome, malo je strahova u uzoritog građanina kao što je onaj od nečešljane kose. To je za razumna čovjeka slika prvobitnog kaosa, ili nekog života tako razuzdanog i bujnog da odmah izaziva pomisao na smrt. Imati na glavi džunglu, kakva se misao može roditi ispod toga? Nekakva aždaja, proždiračica, koja za sobom ostavlja pustoš i jede malu, uredno počešljanu djecu. Ni kapa tu ne pomaže.

Na koncu ipak treba reći – nečešljani postoje. Postoje životi, kao i misli nečešljanih ljudi. Kako je do toga došlo, da pojedina ljudska bića nikada nisu upoznala češalj, ili su ga odbacila kao nešto neprikladno onome što imaju na glavi, o tome se najčešće šuti. Neki će odmah reći: nečešljani su naprosto greška počešljanih, puknuće nekog zupca u češlju ili slično, oni su nešto sekundarno, neki ćorsokak, isprdak. Zato, u svijetu počešljanih, o ovima drugima zna se vrlo malo. Oni čak ne služe ni kao negativan primjer kad se u udžbenicima govori o blagodatima češlja. O njihovim mislima svijet još nije čuo ništa. Još se čekaju neki Životi nečešljanih ljudi, knjiga za svakoga, koja bi progovorila hrabro, poželjno sa slikama. Po svemu sudeći, to bi bilo nešto slično maloj enciklopediji o zmajevima: iz svake glave, iz svakog tjemena, sukljao bi plamen.

VEČERNJE DILEME POČEŠLJANOG ČOVJEKA

Počešljani čovjek, kada se sprema na spavanje, s mrežicom na uvijek brižno počešljanoj kosi, ima stanovite dileme. Na koju je stranu, primjerice, bolje leći s obzirom na razdjeljak?

Počešljani čovjek pribojava se tajnog života kose, o kojemu malo zna iako se oko njega trudi. Boji se, tako, da vlasi s lijeve potajno noću ne prebjegnu na desnu stranu glave, i da se, kao neki politički diverzanti, na toj krivoj strani ne urote u stvaranju čuperka, velikog neprijatelja počešljanog čovjeka, kojega razdragana riječ „čuperak“ prikazuje krivo, umanjujući stvarnu prijetnju za poredak na glavi i u njoj.

Brojne su dileme počešljanog čovjeka pred spavanje, a ovo je samo jedna od njih. Počešljanog čovjeka uvijek nešto muči, on je uhvaćen u klopku vječnog raščešljavanja, jer svaka vlas hrli na svoju stranu, premda ima za boravak češljem predviđenu brazdu. Ali ona će radije zabrazditi drugdje, naročito noću, i to počešljani čovjek nastoji spriječiti: mrežicom za kosu, pažljivom izmjenom položaja dok spava, pa čak i snovima – jer košmare treba izbjegavati (zračni ili vatreni element uništi frizuru).

Najgora noćna mora za počešljanog čovjeka međutim jest ova: da sanja kako se nepočešljan, raščupan, glavom baca u stog sijena i bezbrižno spava.

***

Branislav Oblučar (Bjelovar, 1978), pjesnik, književni kritičar, esejist. Član je redakcije časopisa Quorum i programskog odbora Goranovog proljeća. Radi kao znanstveni novak na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljene knjige: Anđeli su pali na tjeme (s Boškom Kuzmanovićem, Gimnazija Bjelovar, 1997), Mačje pismo (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb 2006, Goranova nagrada), Pucketanja (Algoritam, Zagreb 2010).

*Objavljeno u časopisu Agon, broj 31

Oceni 5